|
COORDINAMENTO NAZIONALE PER LA JUGOSLAVIA ITALIJANSKA KOORDINACIJA ZA JUGOSLAVIJU |
|||||||||||
|
|
|
||||||||||
| (dichiarazione
programmatica del 1. Congresso degli antifascisti
dell'Europa
sud-orientale, tenuto a Bihac il 29 e 30 ottobre 2011 - ricevuto via Facebook: http://www.facebook.com/notes/antifašistička-liga-jugoistočne-evrope/d-e-k-l-a-r-a-c-i-j-a/10150263422323921 ) --- D E K L A R A C I J A pubblicata da Antifašistička liga Jugoistočne Evrope il giorno martedì 5 luglio 2011 alle ore 0.01 Nakon dvodnevnog zasjedanja Prvog Kongres Antifašista Jugoistočne Europe, održan 29 i 30.10. 2011. godine u Bihaću donio je: D E K L A R A C I J U
kao političko akcioni dokument u kome se iznose osnovne spoznaje o fašizmu kao povijesnom fenomenu i objašnjavaju razlozi i potreba stalne borbe protiv fašizma u sadašnjosti i u budućnosti. I. Fašizam je složeni sociološki, psihološki, ideološki i politički fenomen, koga nije moguće jednoznačno izraziti. U sebi sjedinjuje elemente koji su različito strukturirani, podložni promjenama, ovisno o vremenu i prostoru, odnosno razvojno-sociološkim i kulturološkim uvjetima u kojima se rađa i razvija. Otud i različiti oblici fašizma. Iako pod utjecajem svoga okruženja mijenja svoje oblike, njegova bit uvijek ostaje ista. Teorijske izvore fašizma nalazimo već u antičkoj filozofiji, pa sve do suvremenih filozofskih promišljanja, ali i u političkoj praksi svih reakcionarnih restauracija koje se temelje na koncepcijama vječnoga zakona i misticizma. No ti elementi u daljnjoj prošlosti, više su bili osmišljeni nazori nego politička praksa. Ali u svojim suvremenijim uvjetima ti nazori poprimaju elemente fašistoidnosti kao što su nacionalizam, rasizam, ksenofobija, totalitarizam, antisematizam, militarizam i imperijalizam, a u specifičnim uvjetima u kojima se našla Italija i Njemačka nakon I svjetskog rata, posloženi u sistem, doživljavaju svoju reakcionarnu kosekvenciju što jedinstvenim izrazom nazivamo nacifašizam. Fašistički pokreti organizirali su se u gotovo svim razvijenijim kapitalističkim zemljama Europe u to vrijeme, ali nisu postojali svi uvjeti i da dođu na vlast osim još u Španjolskoj. U filozofskom smislu fašizam se pokazuje kao spiritualističko – metafizički pogled na svijet u kome je sve konačno. U sociološkom smislu, fašizam je duhovni izraz povijesno deklasiranih slojeva koji i čine njegovu političku bazu. U psihološkom smislu fašizam je izraz izgubljenosti individue, nedostatak sebe u sebi i potreba za kompenzacijom, poistovjećujući se sa stvarima iznad sebe, dakle idolatrija. U ideološkom smislu, fašizam je političko programska koncepcija sklepana sa raznim istegnutim načelima pojedinih filozofskih škola koje čak i nisu izvorno fašističke, prilagođenih kako bi se s jedne strane izrazilo nezadovoljstvo širokih masa prema postojećim prilikama, a da se istovremeno ne ugrozi vladajući kapitalistički poredak i sistem privatnoga vlasništva i nejednakosti na kome kapitalizam počiva. Čine je najmanje šest motiva, koji svaki za sebe imaju svoju funkciju, ali u njihovoj u među igri, čine specifičnost i djelotvornost fašističke ideologije, a to su; ideologija zajednice u koju se broji nacionalizam, ideologija autoriteta, koja završava načelom vođe, ideja vlasništva, vrhunac koje je militantni antikomunizam, stanoviti antikapitalizam usmjeren protiv krupnoga kapitala, ali koji su u spoju sa ideologijom vlasništva politički otupljeni, filozofija grešnoga jarca koja pruža uvjerljiva obrazloženja za sva zla svijeta i istodobno nudi masama objekt na kojima one mogu bez opasnosti rasteretiti svoju agresiju i konačno militarizam koji mase ideološki priprema za rat. Politička funkcija fašizma je novim metodama vladanja stvaranje nove masovne baze postojećeg kapitalističkog poretka koju je u krizi i nepovjerenjem masa izgubilo. Fašizam objektivno predstavlja moderni pučki, maskirani oblik građansko kapitalističke kontra revolucije, suspenzijom parlamentarne demokracije da bi se spriječila legalna pobjeda revolucije. On je blokada povijesti, anticivilizacijski i zato je tako nasilan. Fašizam kao ideološko-misaoni projekt i politička praksa uvijek se oblikuje kao diktatura u čijem sjedištu je vođa, koji se izdiže iznad društva, građana i njihovih života. U Musolinijevom fašizmu, sam život se shvaća kao borbu i jednu od presudnih vrijednosti svakog čovjeka. Čovjek je odlučujuće određen svojom pripadnošću, određenoj organskoj zajednici – svojoj naciji ili rasi, koja je mistično jedinstvo prirodnog i povijesnog. Bitna čovjekova značajka nije um, nego volja. Društvo se ustrojava tako da ljudi borbom stječu položaje – jačim nad slabijim, pa je glavno ustrojstvo društva, nadređenost jača ličnost nad slabijom, snažniji narod nad nejakim. Fašizam je i antidemokratski, jer je totalitaran i traži da država prožme život pojedinca. Država je entitet višega reda, nju ne stvara narod, nego obrnuto. Bit države koncentrira se u vođi čija je volja najviši zakon i on je ne pogrešiv. Njegovo bitno svojstvo je imperijalizam. Sve to preuzima Hitlerov nacizam i obogatio übermensch teorijom nordijske rase i novim tehnologijama vladanja. Otud rasizam, antisemitizam, holokaust i genocid u nacizmu poprimaju krajnju konsekvenciju. II. Iako je fašistički pokret duboko povezan sa krizom kapitalizma i njegovim spašavanjem, ne može se reći da je fašizam običan privjesak kapitala, jer on ima svoju socijalnu bazu, koja nipošto nije izvorna baza krupnog kapitala. Ali za svoj razvoj i osvajanje vlasti bila mu je potrebna podrška kapitala. Tamo gdje tu podršku nije dobio, nije ni došao na vlast. To znači da postoji uzajamna naklonost između kapitala i fašizma i da ona proizlazi iz neke zajedničke osnove, a to je ideologija vlasništva i zajednički neprijatelj komunizam. Iz toga proizlazi da je fašizam samo jedan od oblika građanske klasne vladavine, do duše najgrubljeg oblika, od liberalizma do fašizma. Njegovu socijalnu bazu rađa kapitalističko raslojavanje, a nastup osigurava kriza kapitalističke reprodukcije i strah od moguće revolucije. Zato je nenaučno i krajnje licemjerno današnje propagandističko izjednačavanje komunizma i fašizma, od strane buržoaske apologije. Ta veza postoji samo sa kapitalizmom. Naprotiv, fašizam je zajedno sa krupnim kapitalom uperen protiv Marksizma i revolucije. U ostalom nacifašizam o kome govorimo, odnjihala je kapitalistička reakcija vjerujući da će fašizam samo blokirati promjene u zemljama u kojima je na vlasti, a na internacionalnom planu biti udarna pesnica protiv Oktobarske revolucije i SSSR. Ali fašizmu je imenentan imperijalizam i protiv je svake demokracije uključujući i građanske liberalne. Kada se nacifašističko osvajanje svijeta rasplamsalo, morala je biti uspostavljena velika antifašistička koalicija svih demokratskih snaga da se zaustavi ta nacistička neman, koja je pokrenula II svjetski rat i u kome je uz golema materijalna razaranja i patnje poginulo 50 miliona ljudi, najviše u povijesti čovječanstva. Njegove najstrašnije tekovine su holokaust i genocid. III. Antifašizam je pokret protiv fašizma, za razvoj demokracije i mira. Istovremeno, on je značio i borbu za očuvanja nezavisnosti i oslobođenje od fašističke okupacije zemalja. Antifašizam označuje i politički i kulturni program antifašističkih organizacija u nacionalnim i svjetskim razmjerima. Antifašizam se pojavio gotovo kada i sam fašizam. Francuski komunisti i socijalisti 1934. godine spriječili su pokušaj fašističkog prevrata u Francuskoj. U Austriji antifašistička borba bila je izražena u oružanom ustanku radništva. U Španjolskoj antifašizam pretvorio se u građanski rat ( 1936-1938 ) u kome je iskazana i međunarodna solidarnost. Komunistička Internacionala je u drugoj dekadi tridesetih godina prošloga stoljeća pokrenula stvaranje antifašističke fronte, koja je naročito došla do izražaju u Francuskoj i Poljskoj. Antifašistička udruženja pokretali su i kulturni radnici i stvaraoci. I konačno u II svjetskom ratu stvorena je velika antifašistička koalicija, Velika Britanija SAD i SSSR i brojne antifašističke i narodnooslobodilačke fronte u Jugoslaviji, Grčkoj, Poljskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj, Norveškoj i Italiji, protiv sila osovina Rim – Berlin - Tokyo. Nakon II svjetskog rata, antifašizam je ugrađen u temelje Zapadno europske demokracije, Narodne demokracije u zemljama Istočne Europe i socijalističkih revolucija u Jugoslaviji i Kini, te u antikolonijalistički pokret mnogih afričkih i azijskih zemalja. Nažalost neke bitne vrijednosne komponente antifašizma, nisu se do kraja ostvarile. Nedostatak jedinstvene osnove antifašizma i različitost interesa članova Velike antifašističke koalicije, dovela ih je u međusobnu borbu oko podjele interesa, produživši se novim međusobnim ratom, ali sada ne više ne vatrenim, nego «hladnim» koji traje i do devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Time se antifašizam sveo pretežno na obilježavanje ratnih datuma i uspomena, a izgubio frontovsko politički karakter i antifašističku predostrožnost, koju svakako treba povratiti u novim uvjetima, stvaranjem jedinstvene ideološke osnove. Samo puna demokracija, ekonomska, socijalna i politička, u čijem je središtu čovjek može biti ideološka osnova da se to postigne i da se spriječi svaki oblik fašizacije i novog fašizma. Antifašizam, dakle mora dobiti novu suvremenu dimenziju. IV. Ako fašizam shvaćamo kao mogući odgovor na krizu kapitalizma, onda opasnost od fašizma i dalje postoji, iako je od 1945. godine, kao oblik vladavine u Italiji i Njemačkoj i šire poražen. Kapitalistički društveni poredak, koji je u prošlosti proizveo fašizam i dalje postoji u najvećem djelu razvijenih industrijskih zemalja. Iako on stalno sofisticira svoje metode vladavine, on nije fundamentalno promijenio svoju bit, da bi fašističke konsekvencije bile sasvim isključene. Još uvijek postoje socijalni uvjeti za nastanak i djelovanje fašističkih pokreta koji u raznim oblicima postoje, koji se ne razlikuju po svojim ciljevima od pokreta dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, jedino što se prilagođavaju novim uvjetima i što samo otežava borbu protiv njih. Svjedoci smo i dramatičnih kriza kapitalističke reprodukcije, kao i pojave lijevih antiglobalizacijskih i emancipaotirskih pokreta u pojedinim zemljama i svjetskoj razini, pa u očuvanju postojećeg kapitalističkog poretka od lijevih emancipatorkih snaga, može doći do spoja između fašistoidnih organizacija i grupa i gornjih vladajućih slojeva, što je nužno za pobjedu novog fašizma. Čak što više nakon realnog socijalizma u Istočnoj Europi, a time i urušavanja Jugoslavije i socijalističkog samoupravljanja kao anticipacije nove budućnosti, bez obzirni nastup globalnog kapitala se pojačava, a time i povećava opasnost od kriza i načina njihovog razrješavanja. Uostalom, razvijene kapitalističke zemlje na čelu sa SDA i kao pobjednice antifašističke koalicije nisu do kraja obračunale sa ostacima fašističkog pokreta, već su ga na razne načine održavale i spremale za dnevno političke svrhe u borbi protiv socijalizma. I same su podržavale brojne fašističke diktature nakon II svjetskog rata kao konkretnog odgovora na krize u pojedinim zemljama interesne sfere i obrane svjetskog kapitalističkog poretka (Južna Koreja, Indonezija, Grčka, Čile, Argentina ) i brojne druge diktature ali i brojni lokalni ratovi uključujući i ratove na tlu Avnojske Jugoslavije. Osim toga u suvremenim uvjetima fašističke tendencije djeluju manje vidljivo i kapilarno u fašistoidnim pojavama, koje se uvijek u kriznim uvjetima mogu spojiti u sistem. Pa i sam neoliberalni sistem koji je u osnovi diktatura kapitala i uskih oligarhijskih upravljačkih i političkih moćnih slojeva, a propagandistički viju zastavu demokracije i ljudskih prava od čega u stvarnosti gotovo da ništa nema, po mnogo čemu je fašistoidni oblik stvaranja masovne baze kapitalizmu da bi mogao opstati. Sama multinacionalna korporacija kao glavni medijator globalnog kapitalizma, u kojoj je sve lijepo posloženo i uglađeno po svojim ciljevima i funkcijama je duboko nedemokratska i fašistoidna, jer čovjeka zaposlenika potpuno podređuje jedinom cilju a to je rast korporacija kao uvjeta njenog opstanka. Antikomunistička histerija koja se u zadnje vrijeme u svijetu naročito poduzima, dobar je dokaz da fašistoidnosti i suprotstavljanju suštinskim promjenama. Komunizam koji je samo filozofski pojam i nigdje u svijetu nije oživotvoren, samo zato što označava pokret podjarmljenih radnih slojeva za ekonomsko i socijalno oslobođenje proglašava se zločinom. O faktičkim zločinima kapitalizma u njegovoj gotovo 400 godišnjoj vladavini i nemilosrdnoj eksploataciji radnih slojeva i prouzročenim ratovima, ni riječi. To je tobože samo borba za demokraciju i ljudska prava, ali je svakom pametnom vidljivo koliko je vladajuća oligarhija bliža fašistoidnim rješenjima, nego istinskoj socijalizaciji. Najveća imperijalistička sila SDA svojom nacionalnom strategijom polazeći od Wilsonove doktrine, da ono što je dobro za Ameriku, dobro je i za Svijet, uzima sebi za pravo da kontrolira svjetske resurse i sirovine i pojavu nepoželjnih emancipatorskih pokreta i poredaka, koji bi mogli ugroziti kapitalistički poredak i njenu vodeću ulogu i da vojno intervenira mimo organizacije UN i Međunarodnog prava. Po principu obožavanja njih slijedi veliki broj režima u svijetu što je po sebi fašistoidno. To je već nedopustivo veliki stupanj fašizacije međunarodnih ekonomskih i političkih odnosa i neravnopravnosti među narodima i državama. Danas u svijetu postoji cijeli niz i drugih okolnosti koje objektivno mogu pridonositi fašistoidnim promišljanjima pa i rješenjima kao što su; jačanje jaza između bogatih i siromašnih zemalja, brojne tehnologije koje potpadaju pod kontrolu uskih oligarhijskih interesa i njihova moguća zloupotreba, vrlo raširena i neutaživa pohlepa za profitom i političkom moći, trka u naoružanju , terorizam kao očajnička reakcija na jednakost i ponižavanje određenih skupina i slojeva, demokratura kao oblik degradacije same liberalne demokracije pod utjecajem oligarhijske moći i tome slično. V. Kakvu nestabilnost, nepredvidivost i do dramatičnih raspleta, ali u kojoj se ipak daju nazreti osnovne zakonitosti povijesnih kretanja, govore i događaji devedesetih, koji simboliziraju pad berlinskog zida, a naročito ono što se dogodilo na prostorima, avnojevske Jugoslavije. Autentična socijalistička revolucija koja se tokom II svjetskog rata i poslije njega dogodila na ovim prostorima, imala je svoje uspone i blistave trenutke, prije svega u narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj borbi, uspostavljanju nove naprednije društveno ekonomske socijalističke strukture, razvoja proizvodnih snaga društva, naročito u uspostavljanju razvoja radničkog, socijalističko i društvenog samoupravljanja na unutarnjem planu, te suprostavljanju i otporu staljinizmu u međunarodnom radničkom pokretu, te u uspostavi miroljubive koigzistencije i pokretanju nesvrstanosti na međunarodnom planu, ali i svojih padova. U svakom slučaju bio je to najviši društveno-ekonomski, socijalni i kulturni doseg razvoja ovih prostora, u svojoj povijesti i najduži period života u miru. Radnička klasa nastala u predratnoj Kapitalističkoj Jugoslaviji, omasovljena u periodu državnog socijalizma, transformirala se u sistem udruženog rada i integralnog samoupravljanja, u slobodne proizvođače i potrošače i postala pretežni i vodeći sloj društva, pokazujući svijetu u kom pravcu procesi istinske demokracije treba da idu. Bivši neobrazovani i siromašni seljaci, koji su i dalje ostali na selu, postali su organizirani robni proizvođači i bitno unapredili kvalitetu svoga života. Ekonomsko, politički, socijalni i moralni učinak te povijesne stvarnosti je neuništiv, a potpuni diskontinuitet nemoguć, barem ne bez teških posljedica. Nastup neoliberalnih snaga devedesetih, da se učini taj otklon, urodio je sadašnjim teškim društvenim stanjem, koje je bliže katastrofalnom, nego lošem. Naime, ovi prostori danas su ponovno prožeti rigidnim kapitalizmom i usisani u svjetski poredak klasne kapitalističke vladavine. Karakteriziraju ga prvobitna akumulacija kapitala, ogromno socijalno raslojavanje, potpuna obespravljenost radničke klase i nepostojanje djelotvornog radničkog pokreta. To naravno nije kapitalizam centra, koga karakteriziraju visoko razvijene i homogene nacionalne privrede, bazirane prije svega na unutrašnjim tržištima i jakom ekspanzijom u svijet iz koga dovlače ekstra profite i zahvaljujući tome, bez obzira na socijalne i klasne razlike, osiguravaju relativno visoku potrošnju većine kategorija stanovništva, a koga predstavlja grupa razvijenih zemalja zapada, koje ne propuštaju ostali svijet unutra, nego periferni kapitalizam, koga karaktezira posve obrnuta situacija, uslijed specijalizacije iz centra i pojačane eksploatacije i dezartikulirane privrede ovisne od centra, razvoj nerazvijenosti, relativno zaostajanje i siromaštvo, a koga čine polu razvijene i nerazvijene zemlje trećega svijeta. Time su ovi prostori iz stanja srednje industrijske razvijenosti i ubrzanog razvoja, ponovo poprimili obilježja zemalja trećega svijeta, razorene privredne i socijalne strukture i zaostajanje za zemljama razvijenog centra. Razloge očigledne destrukcije objašnjava prosta činjenica da ove promjene devedesetih nisu bile u korespodenciji sa potrebama i razinom razvijenosti proizvodnih snaga društva i duhovnog ozračja dvadeset prvog stoljeća, već korak natrag u povijesno prevladani proizvodni društveni odnos i njemu odgovarajuće konzervativne društvene svijesti. U svakom slučaju put kojim se krenulo, nije bio pravi odgovor na krizu u kojem se jugoslavensko društvo našlo krajem osamdesetih. Destruirana Partija i tehnobirokracija koji su krizu i izazvale, nisu bile u stanju dati odgovor u pravcu istinskog jačanja samoupravljanja i vlasti radničke klase što je otvorilo vrata kontrarevoluciji. Te vladajuće strukture, ne samo da nisu bile spremne prepustiti vlast samoupravljanju, već su napustile ideju i tekovine socijalizma i velikim djelom prešle na stranu neoliberalne kontrarevolucije. Bila je to povijesna repriza termidorske kontrarevolucije koju je doživjela i građanska revolucija u Francuskoj, naravno u posve drugim uvjetima i vremenu, ali prema istim historijsko-dijalektičkim zakonitostima. Nacionalizam je svjesno postao ideologija i tehnologija vladanja, koji je omogućio, da se proces prvobitne akumulacije, koji se sastajao u pljački društvene imovine i surovoj eksploataciji i obespravljenju radničke klase, prikrije iza fraze o borbi za nacionalno oslobođenje. Izmišljajući neprijatelje nacije ili pogrešno prikazujući i objašnjavajući stvarne društvene procese, novonastali nacionalistički režimi su uspjeli postići nacionalističku homogenizaciju čitavih etnosa nakon čega je bilo lako provesti proces kapitalističke restauracije, bez opasnosti da to dovede do krupnih socijalnih sukoba. Ti sukobi su samo odloženi i oni sada dolaze do punog izražaja. Da je odgovor na krizu od socijalističkih snaga dat na vrijeme, nacionalizam ne bi imao nikakve šanse. Ovako sve je završilo u raspadu zemlje i građanskom ratu sa teškim dugoročnim posljedicama za sve narode na ovim prostorima. Nakon svega što se dogodilo, južnoslavenske države, iako formalno nezavisne imaju manje samostalnosti nego što su imale u SFRJ iz po Ustavu iz 1974. godine. Ekonomski, socijalno i moralno su potpuno upropaštene, a politički pod čvrstom kontrolom centrala moći u Bruxellesu i Washingtonu. Nacionalni dignitet, za koga se tobože na smrt borilo nikada nije bio ugroženiji. Budućnost nikad nije bila neizvjesnija. Na teritoriju bivše SFRJ stvoreno je gotovo dvadesetak državnih i poludržavnih entiteta, što podsjeća na stanje srednjovjekovne podijeljenosti. To pogoduje uspostavljanju tržišta razvijenih kapitalističkih ekonomija, a naposlje tržišta jeftine radne snage, što služi rješavanju krize u centru, a ne razvoju lokalnih nacionalnih ekonomija. Kultura, nauka i znanje su potpuno zanemareni. Obrazovani ljudi već su otišli, a mnogi se spremaju da odu, jer teško dolaze do izražaja u državama u kojima postoji vladavina mediokriteta, političkih elita i mafije. Demokracija je poprimila karikaturne oblike, pretvorivši se u partitokratiju i demokraturu. Vladajuće kaste teže uključivanju u Euroatlantske integracije, jer to je jedini način da očuvaju nelegitimno stečene privilegije i vlasti. Ali narodi sve više razmišljaju drugačije. U svakom slučaju ovdje su se odvili retrogradni procesi, koji produbljuju krizu i na domaćem i na svjetskom planu, a time i opasnosti od moguće fašizacije. VI. Rat devedesetih potaknuo je, oslobodio i reafirmirao fašistoidne elemente, neofašizam i novi fašizam. Zabrinjava da ni nakon završenog rata te pojave i tendencije ne jenjavaju. Pošto su ti elementi, grupe i organizacije učestvovale za « nacionalnu stvar », one su svjesno dobile i svoje koncesije, ne samo materijalne, nego i moralne, relativizacijom fašističkih zločina, obilježavanje njihovih obljetnica iz II svjetskog rata i nesmetani javni politički nastup. Liberalna demokracija, netom uspostavljena, postala je okvir da se slobodno djelovanje, kao tobože jednako pravni glasovi civilnoga društva, gdje se jaz između fašističkih i antifašističkih vrijednosti i ideja pokušava prikazati kao normalni sukob dviju ravnopravnih koncepcija. Vladajuće kapitalističke kaste, kao i prije II svjetskog rata, podcjenjuju te fašističke nastupe, čak što više stavljajući ih u istu ravan sa antifašizmom, što je otvoreni izraz sklonosti prema tim snagama i pojavama i prepoznatljivi instrumentarij borbe protiv opasnog nastupa ljevice, za vladajući sistem u ovim za njih opasnim vremenima. Ide se čak i dalje od toga, pa se istjeruju i izmišljaju komunistički i antifašistički zločini. Pišu se nove političke rezolucije u kojima se ratni zločinci oslobađaju krivnje i prikazuju kao žrtve. Nestankom Jugoslavije raspala se jedinstvena interpretacija vezanih za II svjetski rat. Svaka od novo nastalih država u svojim udžbenicima povijesti nudi vlastite (re) interpretacije tog povijesnog perioda, odbacujući «nepoželjne» elemente i prihvaćajući one događaje i ličnosti i ideje koje konzerviraju mitološke osnove za novo uspostavljene nacionalne ideologije. Antifašizmu se doduše ne uskraćuju civilizacijske vrijednosti, ali se reinterpretacijom i umanjenjem uloge komunista i partizana, one otupljuju. Tako se u Hrvatskoj umanjuju zločini ustaškog pokreta, u Bosni prešućuje Handžar divizija, a u Srbiji četnički pokret prikazuje kao vojska odana kralju i otadžbini. Ponovo oživljena mitologija i ideološka revizija tako postaju djelom historiografske, publicistike i javnoga diskursa, oblikujući nacionalne ideologije, koje historijske fakte, reintepretiraju u cilju vlastitog utemeljenja i afirmacije. Postojeći udžbenici obiluju primjerima netrepeljivosti i satanizacije drugih naroda i nacionalnih manjina, iskrivljenim historijskim podacima, paušalnim ocjenama i ideološkim konstrukcijama. Etnička indokrinacija mladih tako biva začeta unutar samog obrazovnog sistema. Odrastajući i obrazujući se u sredini koja ističe različitost, a potom i na njima utemeljen animuzitet, bez jasne predodžbe o stvarnoj prirodi fašističke ideologije, mladi pribjegavaju korištenju fašističkih simbola i veličanju onih kolaboracionističkih ideologija, koje izvore imaju u njihovoj etničkoj skupini. Nasuprot ideologiji bratstva i jedinstva naroda i prožimanja različitosti u zajedničko, što je izgurano kroz prozor, danas imamo, ideologiju mržnje prema svemu što je drugačije. Nakon neofašizma koji se porodio, dekadu nakon II svjetskog rata, nakon rata devedesetih, pred nama stoji fenomen novog fašizma kome je mržnja temeljna odlika svega. To je veliki problem koji sada stoji pred nama i cijelom civilizacijom i koji traži rješenja. Ali vladajuće kaste ta nam rješenja ne nude. VII. Sve zabrinutije mase koje se otrežnjuju i koje sve više razmišljaju u kategorijama socijalne pravde, pune demokracije i ravnopravnosti naroda, imperativ vide prije svega u povezivanju malih i sebi ravnih naroda, a ne nadobudno utapanje u neravnopravne asocijacije krupnog europskog kapitala. Doduše nije moguće zaboraviti ili zbrisati sve ono što se ovdje dogodilo, već to treba naučno objasniti i izbjeći pogubni subjektivizam i nacionalizam. Brojni zločini koji su u proteklom ratu činjeni na ovim prostorima, ne smiju biti prepreka za suradnju onih koji u njima nisu učestvovali, niti su ih podržavali i opravdavali, jer već postoje pouzdani podaci koji potvrđuju da je vrlo mali broj lica učestvovao u njihovom planiranju, postrehavanju, izvršavanju i prikrivanju. Čitavi narodi ne smiju ispaštati zbog zločina malih skupina ljudi. Zbližavanje i suradnja južnoslavenskih naroda i država je imperativ, u prvom redu radničke klase i radničkog pokreta, koje imaju dugu tradiciju zajedničkog življenja i čvrste političke, ekonomske i kulturne povezanosti. Ta suradnja naroda najprije će se razvijati na kulturnom, sportskom i ekonomskom planu. Kulturna suradnja omogućavat će stvaranje šireg kulturnog prostora, koji je postojao do 1991. godine, a čiji nedostatak, kulturni radnici neprekidno osjećaju i o tom otvorno govore. Ovo je utoliko značajnije, ukoliko se zna da se radi o narodima na približno istom ili sličnom stupnju kulturnoga razvoja i koji govori istim ili sličnim jezikom. Iako između novonastalih država postoje razlike u pogledu stupnja ekonomske razvijenosti, one ipak sve dijele sudbinu kapitalističke poluperiferije, što znači da će na svjetskom tržištu uvijek biti u podređenom položaju. Činjenica da su južnoslavenske ekonomije tehnološki zaostale za razvijenim zapadnim ekonomijama, ukazuju na potrebu da svoju konkurentnost i razvoj pokušavaju ostvariti u međusobnoj suradnji i čvršćim ekonomskim integracijama, a ne u pogubnim angažmanima s razvijenim zapadnim ekonomijama. Drugim riječima one moraju težiti stvaranju zajedničke strategije nastupa prema razvijenom zapadnom tržištu i izgradnji mehanizma i institucija planiranja i usklađivanja ekonomskog razvoja na regionalnom nivou. Političke integracije bit će moguće u mjeri u kojoj slabi razjareni nacionalizam. Nasuprot političkim strukturama EU, koji dovode do nedemokratske vladavine euro birokracije nužne su regionalne integracije, koje neće ugrožavati samostalnost i samobitnost jugoslavenskih naroda i država, nego će omogućiti da oni međusobno i zajednici sa sebi ravnim narodima postignu istinsku demokraciju i ekonomski napredak. One će se događati po mjeri nužnosti borbe malih naroda i država za pravo i vlastiti samostalni put ka postizavanju optimalnog društveno ekonomskog i duhovnog razvoja. VIII. Antifašiste Jugoistočne Europe (bivše Jugoslavije) spaja potreba obaveza i htjenje u očuvanju tekovina slavne antifašističke borbe za oslobođenje svojevremeno zajedničke zemlje od okupatora i domaćih kvislinga i socijalnog i političkog preobražaja, ali i velikih tekovina u izgradnji novog socijalističkog društva i sveukupnog društvenog napretka poslije II svjetskog rata, a napose samoupravljanja na domaćem planu i antikolonijalizma, miroljubive koegzistencije i nesvrstanosti na međunarodnom planu. To je bila prije svega velika narodna epopeja i pobjeda sa puno žrtava, kojima moramo odavati trajno poštovanje i mnogo heroja i pojedinačnih imena među kojima je zasigurno najveće ime, ime Josipa Broza Tita, maršala i državnika svjetskih dimenzija. Ali jednako tako zbog posljedica građanskog rata i restauracijom kapitalizma, ovo područje ponovno je postalo bure baruta i nadmetanje svjetskih multinacionalnih i imperijalističkih interesa i utjecaja reafirmacije nastajanja i širenja neofašističkih pojava i tendencija i otud potreba da se bratski držimo za ruke u zajedničkoj borbi protiv svih negativnih unutrašnjih i vanjskih tendencija, kako bi osvijetlili i spriječili nove podjele, mržnje i ratove i osigurali mir i napredak. U tom smislu Antifašisti Jugoistočne Europe utvrđuju da je u njihovom zajedničkom interesu: • Stabilizacija odnosa među svim južno slavenskim narodima i bivšim jugoslavenskim republikama na svim poljima međusobne suradnje. • Pokušaj degradacije i potpune eliminacije šovinističkih ideologija na ovim prostorima kao izvora sukoba nesreća i patnji svih naroda i narodnosti. • Suradnja sa svim društvima, udrugama i udruženjima antifašističke programske deklaracije u Europi i svijetu, kao i sa svim srodnim organizacijama, pokretima i udruženjima slične programske orijentacije na prostoru Jugoistočne Europe, a posebno objedinjavanje svih antifašista na prostoru bivše Jugoslavije. • Razvijanje i gajenje antifašizma, humanizma i pune demokracije, istinske tolerancije među građanima, narodima i regijama, a na demokratskim principima solidarnosti i socijalne pravde, te poticanje i podržavanje naprednih, humanističkih ideja i pokreta • Njegovanje patriotizma i pripadnosti svojoj naciji i državi svakog pojedinca, a time ne omalovažavajući druge i drugačije da čine isto, i pri tome poštujući sve različitosti koje čine bogatstvo među kulturama, narodima Europe i Svijeta. • Čuvanje i zaštita tekovina NOR-a 1941 – 1945., radi očuvanja antifašističkih ideja na kojima počiva poslijeratna Europa i Svijet. • Oživljavanje sjećanja kakav je ugled u Titovo vrijeme uživala Jugoslavija, koliko je bila cijenjena njena uloga u međunarodnim odnosima i koliko je u svijetu bio cijenjen i poštovan doprinos Josipa Broza Tita. • Čuvanje istine o vremenu i dostignućima socijalističke izgradnje i razvoja društva ne neprolaznim vrijednostima, jednakosti, ravnopravnosti i sloge, te razvijanju neposredne, samoupravne demokracije, humanizma, socijalne pravde, kulturnog preporoda, sigurnosti i dostojanstva svih građana i naroda. • Zajedničko organiziranje naučnih istraživanja, kritičkih rasprava, javnih skupova, obilježavanje historijskih događaja i datuma vezanih za ime Josipa Broza Tita i tekovina Antifašističke koalicije iz II svjetskog rata, a posebno ukazivanje na vrijednost odluka AVNOJ-a, donesenih u Bihaću i Jajcu, 1942 i 1943 godine • Posebno se zalagati zajedničkim djelovanje na punoj državnosti bivših Republika u njihovim Avnojevskim granicama i punoj međudržavnoj suradnji na svim poljima. • Zajednički je interes Antifašista i naroda Jugoistočne Evrope (bivše SFRJ) ukidanje granica medju AVNOJ-evskim državama na način kako to funkcioniše u EU. • Ni u jednoj AVNOJ-evskoj državi niti jedan narod sa prostora Jugoistočne Evrope (bivše SFRJ) nebi smio da bude nacionalna manjina, a u svim AVNOJ-evskim zemljama treba biti omogućeno svim gradjanima da se mogu slobodno izjasniti kaojugosloveni ukoliko to žele ili se tako osjećaju, a da pri tom ne budu tretirani kao nacionalna manjina ili narod bez države kao što je to slučaj nakon 90-tih godina. • U zajedničkom je interesu svih naroda i svih novonastalih država na prostoru Jugoistočne Evrope zajedničko djelovanje na vojnom planu što uključuje postizanje i potpisivanje sporazuma o medjusobnom trajnom miru medju državama i narodima Jugoistočne Evrope (bivše SFRJ), a posebno je u zajedničkom interesu proglasiti sve ratove koji su vodjeni nakon 1990 godine na prostoru SFRJ izmedju naroda i izmedju južnoslavenskih država nepotrebnim obzirom da je Ustav SFRJ iz 1974 godine garantovao veću samostalnost AVNOJ-evskim državama i narodima nego što su to dobili izlaskom iz SFRJ. IX. Naprijed obrazložena poimanja fašizma i povijesno politička konstelacija ne samo da opravdava, već i nalaže daljnje djelovanje antifašista protiv svih neofašističkih pojavnosti ma u kakvom se obliku očitovale. Nažalost antifašizam je danas ideja koju ne plediraju politički sistemi, odnosno njihove institucije i predstavnici, već samo dio populacije i veterani, koji ne žele da se stvari ponove. Drugim riječima nema potrebne antifašističke fronte, postoje samo pojedinci koji se ne misle pomiriti sa fašizmom, koji znaju da život može biti nešto više od mržnje, tjeskobe i rata. U središtu pozornosti antifašističkih aktivnosti treba biti čovjek i demokracija kao čovjekokracija, a to će reći sloboda, pravna i socijalna sigurnost, ravnopravnost, mirno rješavanje sporova, uzajamnost, solidarnost i druge vrijednosti dostojne čovjeka i ljudskih zajednica, ali njegov odnos prema prirodi kao svom životnom okolišu. Antifašisti se moraju zalagati za otklanjane uzroka i uvjeta pod kojima se rađaju fašistoidi. To dalje pretpostavlja potrebu obogaćivanja programa antifašističkih udruženjima, novim sadržajima, oblicima i metodama djelovanja koji odgovaraju današnjem vremenu. Nije dovoljno samo čuvati antifašističke vrijednosti i braniti ih od njihova iskrivljavanja, već ih je nužno dalje razvijati i neposredno širiti. Samo jedan najširi masovni pokret koji integrira sve progresivne vrijednosti političkih stranaka, ali ih i nadilazi, ma kako se zvao, mogao bi imati snage i vjerodostojnosti da spriječi rat, terorizam, bijedu i nepravdu, siromaštvo u svijetu kao i opasnosti koje prijete od samouništenja ljudskog roda na ovoj planeti. To bi morao biti pokret za punu demokraciju – političku, ekonomsku i socijalnu. On bi morao biti usmjeren protiv svakog ekstremizma, militarizma, totalitarizma neokolonijalizma, hegemonizma i svih drugih negativnih pojavnosti ne samo političke nego i privredne, socijalne, ekološke i moralne prirode i to na svim razinama i stupnjevima društvene organiziranosti i opće razvijenosti svijeta. Antifašizam se naprosto treba prihvatiti kao jedno od mjerila civilizacijske razvijenosti, te političko-demokratsko-kulturološke zrelosti. Za vjerovati je, a antifašisti će se za to zalagati, da čovječanstvo krene pravim putem od raskrižja na kome se danas nalazi. Misli se na put koji vodi u društvo blagostanja, prema novoj humanijoj zdravstvenoj civilizaciji visoko obrazovanih i kulturnih ljudi i tako izbjeći opasno kretanje putem koji vodi u samouništenje ljudskog roda i svih povijesno kulturnih vrijednosti koje su postignute u dosadašnjem razvoju čovječanstva uključivo i njegov odnos prema prirodi koja ga okružuje i čiji je sastavni dio – podruštvljena očovječena priroda. Antifašisti Jugoistočne Europe tako snažnu antifašističku frontu započet će ostvarivati na ovim prostorima i širiti taj utjecaj prema Europi i svijetu. |
|||||||||||
|
Coordinamento
Nazionale per la
Jugoslavia - onlus |
|||||||||||
