|
|
“Oluja” je dovršila
ono što je davno započeto
Il
partigiano, e poi generale
della RFSJ, Dragan Paić
racconta le dure battaglie del
1942,
accusando la Croazia
"indipendente" di essere
diretta continuatrice della
NDH.
Tra le altre cose, il
monumento partigiano di
Petrova Gora,
che doveva ospitare anche un
museo della NOB, e' stato
distrutto dal regime croato.
Novosti
(samostalni srpski tjednik iz
Zagreba)
Broj 650 - Datum objave:
02.06.2012.
Piše: Dragan Grozdanić
Izvini što sam opširan jer nemam vremena, pisao
je Goethe svom prijatelju Johannu Peteru
Eckermannu. Za razliku od njega, ja imam
vremena. Antifašizam je bio svjetski pokret, a
ne samo naš. Mi smo se našli u velikoj
antifašističkoj koaliciji, gdje su koalirali
komunisti i antikomunisti. Nije većeg komunista
bilo od Staljina i većeg antikomunista od
Churchilla, pa su koalirali – započinje svoju
priču 92-godišnji Dragan Paić, partizan s
Petrove gore, vrativši se sedamdeset godina
unatrag, u svibanj 1942., prisjetivši se proboja
ustaškog obruča na Biljegu i oslobođenja
područja na pola sata vožnje od Karlovca.
Proboj, u kojem je spašen velik broj srpskih
civila iz okolnih sela, izveden je u noći sa 13.
na 14. svibnja 1942., no njemu su, kaže naš
sugovornik, prethodili drugi važni događaji,
koji počinju potkraj 1941.
- Jedan od važnijih događaja bila je decembarska
ofenziva 1941. na teritoriju između Kupe i pruge
Karlovac-Vrginmost. Bila je to velika ofenziva u
snijegu; nažalost, sve što je uhvaćeno od
naroda, pobijeno je i poklano od strane
domobrana i ustaša. Napad bi možda i uspio da
nije pao snijeg, koji se smrznuo, pa se čulo dok
se po njemu hodalo – priča Paić.
Pa ipak, partizani su već 12. siječnja 1942.
ušli u Vojnić. Neprijateljske posade zarobljene
su u Utinjskoj dolini; partizanima je u ruke
palo dosta oružja, pa su formirana i dva
partizanska odreda. Prvi je bio na Petrovoj
gori, između Kupe i pruge Karlovac-Vrginmost, a
drugi je pokrivao teren kod Slunja i Plaščanske
doline. Paićev odred nazvan je po selu Jurgi
kraj Vojnića.
Zemunica nije otkrivena
- Prva ofenziva na Petrovu goru bila je 23.
marta 1942. Bio je to juriš na Petrovac, najviši
vrh Petrove gore, koji nam nije uspio iako smo
smatrali da možemo uspjeti. Kako nije bilo
dovoljno oružja, napadali su nas željeznim
“roguljašima”: bilo je k’o u seljačkoj buni,
netko je imao na štap nasađen srp, netko komad
kose… Bile su to oružane formacije NDH-a:
domobrani, ustaše, oružnici i naoružani civili
koji su bili na Petrovcu. U to vrijeme nije bilo
Nijemaca. U toj neuspješnoj ofenzivi imali smo
gubitaka, pa su oni išli u drugu ofenzivu,
nazvanu “Obruč”, koja se dogodila 8. ili 9.
svibnja 1942. godine – sjeća se Paić.
U toj je ustaškoj ofenzivi Petrova gora bila
opkoljena te su ustaše krenuli u pohod na narod
koji se uglavnom skrivao po šumama. U području
do Vojnića i sela Džodani ustaše su sjekli mladu
šumu i ubijali svakoga na koga bi naišli. U šumi
su se našli drugi i treći bataljun Prvog odreda,
koji su se dvaput, nažalost neuspješno, pokušali
probiti. Ubrzo je Paić, kojem su tada bile 22
godine, ranjen.
- Ranjen sam 1. travnja, točno na izlazu iz sela
Ključara blizu Biljega, oko četiri kilometra od
Petrovca. Rana je bila na desnoj nadlaktici, a
Jakov Kranjčević Brada, bolničar i španski
borac, zaustavio mi je krvarenje i na nadlakticu
stavio dvije daščice koje je privezao. Nije bilo
materijala, rendgena, zavoja, šprica – govori
Paić i objašnjava kako se pred proboj našao u
zemunici.
- Prva partizanska bolnica, koja je izgrađena
1941., bila je na Vrletnim stranama na Petrovoj
gori, malo više u šumi od kasnije Centralne
bolnice, koju neprijatelj nikada nije pronašao i
koja je šezdesetih rekonstruirana. Prvu je
bolnicu neprijatelj pronašao 1942. u martovskoj
ofenzivi, no nije pronašao zemunicu i nas
nekoliko ranjenika u njoj. Bila su nas trojica
unutra: Ilija Miljanović zvani Kurepa, Rade
Sučević i ja. Svi smo bili ranjeni u ruku, ali
nismo mogli hodati, ja sam puno krvi izgubio,
bili smo potpuno nemoćni – sjeća se Paić.
Ranjeni partizani ležali su na vrećama žita, no
u jednom su trenutku odlučili izaći iz zemunice.
Mladi je Paić ramenom i lijevom rukom podigao
daske, pa su se svi izvukli van. Kuda sad,
zapitali su se. Krenuli su u neodređenom smjeru,
pa naišli na bolničara Bradu; zanimljivo je da
je dobrovoljac, koji je za Španjolskoga
građanskog rata završio sanitetski tečaj, bio
specijaliziran za izgradnju podzemnih zemunica,
podignutih na još nekim mjestima Petrove gore i
Korduna, a izgradio je i Centralnu bolnicu u
Pišinom gaju.
Povijesna pobjeda
Nakon što ih je Kranjčević izgrdio što su
pobjegli, vraćeni su u zemunicu, pa su ondje s
još desetero boraca dočekali majski proboj, koji
je uslijedio nakon višemjesečnog proganjanja i
ubijanja žena, djece i staraca: u tzv. čišćenju
terena od strane ustaško-domobranskih postrojbi
2.500 civila odvedeno je u logore, uglavnom u
Jasenovac. U samo 90 proljetnih dana 1942. u
selima kotareva Vojnić i Vrginmost ubijeno je
3.454 Srba.
Odlučeno je da se u proboj ide u rano jutro 14.
svibnja; tada je, kaže Paić, neprijatelj dijelio
municiju, doručkovao, brijao se, dok je noću
dežurao, pa i pucao.
- U proboju su bila svega nekolicina Hrvata i
dvojica muslimana, ostalo su činili Srbi s
Korduna. Proboj je išao na dva mjesta: jedan je
bio na sjeveru, na Biljegu, a drugi na
Magarčevcu, potezu jug-jugoistok – pripovijeda
Paić i slikovito objašnjava: – Na Magarčevcu je
probijao Treći bataljon, s komandantom Jovicom
Lončarom i četom komandira Dušana Vergaša i
komesara Milana Markovića Like, ukupno 350
ljudi. Na Biljegu je probijala Proleterska četa,
s komesarom Rafajlom Višnjićem i komandirom
Miškom Breberinom te Drugi bataljon s četom od
120 ljudi, kojom je komandirao Mihajlo Savić.
Pošto nam je izdiktirao imena partizanskih
junaka, prisjetio se i dvadesetpetorice drugova
poginulih pri proboju.
- Računa se da je ustaša bilo oko 5.000 ili
više, nasuprot 670 partizana i ljudi iz tih
krajeva koji su preživjeli pokolje i bili u
zbjegu – kaže Paić.
Da će proboj biti uspješan znao je kada su toga
dana žedni i gladni izašli iz zemunice: sretali
su ljude, tisuće koje su uspjele preživjeti
opsadu.
Sedamdeset godina kasnije, Paiću proboj i dalje
predstavlja povijesnu partizansku pobjedu, na
koju je iznimno ponosan. Muči ga jedino što je
narod stradao te 1942. dokrajčen za “Oluje”.
- Za generale kojima se sudi Hrvati u cijelom
svijetu pale svijeće i žale ih. A “Oluja” i
Tuđman na Petrovoj su gori dovršili ono što je
Pavelić započeo. Spomenik na Petrovoj gori je
devastiran, iako je kulturo dobro, i hrvatsko i
europsko. U njemu je trebao biti muzej NOB-a
Korduna – zaključuje Paić.
Kraj rata, s činom majora, dočekao je u Ilirskoj
Bistrici, gdje je 7. svibnja 1945. razbijen 97.
njemački korpus, čijih im se 16.000 vojnika
predalo. Završio je dvije partizanske škole,
među njima i onu u kojoj je radio s Vladimirom
Bakarićem. Kasnije je na Vojnoj akademiji u
Beogradu završio aplikacionu školu gađanja i
dvogodišnju ratnu školu, te je u činu generala
umirovljen 1975.
Sva prava pridržana ©
Novosti
|
|
