Informazione

http://www.apisgroup.org/article.html?id=1065

Kosovo i Metohija

Pocinje privatizacija firmi na Kosovu i Metohiji
po modelu UNMIK-a

Sladjan Nikolic

Uvod

Jedan od brojeva casopisa za geopoliticka
i strateska istrazivanja "Geopolitika", uz
aktivno ucesce autora ovog teksta, imao je
za temu najavljenu privatizaciju na KiM,
pisuci o njenim stetnim posledicama po
drzavu Srbiju a u cilju upozorenja i
stvaranja osnovne informacione podloge
koja bi omogucila donosenje kvalitetnih
politickih odluka. Sasvim je ocigledno da
do kvalitetnih politickih odluka nije doslo i da proces
privatizacije na KiM pocinje. O tom problemu
su pisali i analiticari APIS/group.org
pre izvesnog vremena, a problem je bio
i na dnevnom redu rasprava mnogih
politickih stranaka i koalicija u Srbiji..

U narednom delu teksta bice dati osnovni
elementi kojim drzava Srbija moze da se
sluzi kao argumentima, a u cilju
sprecavanja reazlizacije ovog projekta sa procenom
kakva nas steta moze zadesti ako se
ovakva privatizacija realizuje. Velicina stete
koju ovim projektom mozemo da pretripimo,
ako drzava Srbija nista ne ucini da spreci
njegovu realizaciju zavisice onda samo
od dobre volje onih koji projket realizuju.

UNMIK-ov model privatizacije nije primeren
nijednom poznatom svetskom standardu

UNMIK-ov model privatizacije predstavlja
model koji nije primeren poznatim
svetskim standardima u toj oblasti. Naime,
taj koncept projektovan u modelu spin-ofa
preporucuje prodaju neto-aktive, odnosno
imovine kosovskometohijskih firmi bez
dugova. Drugim recima, od majke-firme
preporucuje se stvaranje firmi-kceri, tako
sto se sva aktiva prenosi na kcerku a sva
dugovanja ostaju firmi-majki. Umesto efekta
obrtanja Stajnerov model privatizacije
imace za efekat "oguliti firmu-majku".
Ovakav jednostrani koncept koji resava
interese duznika a zapostavlja, ili bar privremeno
ostavlja po strani interese poverilaca
i vlasnika je nespojiv sa trzisnom logikom.
Ovakvim konceptom ne postoji sansa da
se formira stecajna masa koju ce naplatiti
poverioci, i sasvim je sigurno da on na
zapadu nigde ne bi mogao da bude sproveden
jer bi bio ocenjen kao cista prevara.

Iz takvog jednog koncepta proizilazi
da ce se devizni dugovi kosovskometohijskih
preduzeca vracati iz budzeta Srbije,
jer je NBJ bila supergrant kreditima koji su
nesebicno uzimani. Drzavi preostaje da
sa predstavnicima svetske banke nastavi
pregovore u kojima ce biti iznete nase
primedbe na UNMIK-ov koncept privatizacije.
Ono sto zabrinjava jeste to sto je Stajner
Uredbu o privatizaciji potpisao u prisustvu
predstavnika Svetske banke i ona kao da
ima za jedan od ciljeva da se Srbija uz
pomoc Svetske banke dovede do "prosjackog stapa".

Potpuno je nejasno da li ce Srbija moci da
koristi novac od prodaje imovine u koju je
minulih decenija ulozila cak 17 milijardi
dolara. Po svemu sudeci Srbija ce ostati
bez tog novca. Osim toga, u tom UNMIK-ovom
preuranjenom i diskutabilnom projektu nema
ni reci o socijalnom programu i brojnim
drugim pitanjima koja iskrsavaju u
procesu privatizacije. U njemu ocito nisu
zasticeni ni Srbi ni Siptari koji su nekad
radili u propalim i unistenim fabrikama.

Krsenje Rezolucije broj 1244 SB UN i
nepostojanje pravne utemeljenosti za
realizaciju modela privatizacije UNMIK-a

Privremena misija UN-a, kakvo joj je i
ime, ima pravo da privremeno upravlja i
administrira, ali po rezoluciji 1244 SB
UN, nema ingerencije da donosi odluke koje
izazivaju trajne posledice. Proces privatizacije
je proces u kome dolazi do promene titulara
svojine, i koji izaziva trajne posledice.
Prema tome misija UN-a, otpocinjanjem
procesa privatizacije izlazi izvanih svojih
ingerencija i time direktno krsi rezoluciju
1244 SB UN.

U konceptu privatizacije UNMIK-a ne postoji
ni pravna utemeljenost. Na osnovu
Ustavnog okvira, to bi se resavalo uredbama.
Uredbe i sam Ustavni okvir su privremeni
dokumenti. Uz to, ne moze se privatizovati
imovina nad kojom vlasnistvo nemaju ni
UNMIK ni privremeni organi samouprave.
Znatan deo imovine predvidjene za
privatizaciju je drzavno vlasnistvo SRJ
i Srbije ili je u vlasnistvu preduzeca iz
centralne Srbije.

Nepostojanje ukupnog ambijenta za otpocinjanje
procesa privatizacije

Ovakav projekat privatizacije se ne moze
staviti na red jer privremena misija UN-a
nije ispunila svoje obaveze iz rezolucije
1244 SB UN sto za direktnu posledicu ima ne
postojanje ambijenta za realizaciju jednog
ovakvog projekta. Nisu reseni osnovni
problemi - imovinska prava, povratak
prognanih, bezbednost, infrastruktura,
komunikacije, suzbujanje kriminala.
Projekt privatizacije se moze sprovesti samo u
regularnim trzisno uredjenom prostoru,
gde se oseca vladavina zakona, u
konkurentskom ambijentu, gde se pojavljuje
vise zainteresovanih kupaca. Na KiM ni
izdaleka nema tog ambijenta, nema
slobodnog kretanja osnovnih faktora proizvodnje

- ljudi i kapitala., pokiaden su sve
poslovne veze i kooperativni aranzmani izmedju
preduzeca i trziste je na najvecem stepenu
ekonomskog i politickog rizika. Na KiM
cveta kriminal, trgovina narkoticima,
sverc oruzja, ljudi cigareta... U odsustvu
investitora iz nase zemlje i inostranstva,
postojece firme bi kupovali samo samo
Siptari, i to najvise oni koji su do
kapitala dosli na kriminalan nacin.
Time bi oni oprali novac i ubacili ga u
legalne tokove. Tako bi se desilo da
siptarski kriminalci na KiM kontrolisu
legalnu ekonomiju.

Preovladjujuce stanoviste

Kod nas, medju ekonomistima koji se ovom
temom bave, a kojih je nazalost jako
malo, provladava misljenja da "stajnerova
privatizacija" nece uspeti, odnosno da
UNMIK, nece uspeti da proda vise od pet,
sest preduzeca. Smatram de je ova
procena pogresna, Siptari ce aktivno
ucestovati u procesu privatizacije, narocito oni
iz miljea organizovanog kriminala,
smatrajuci kupovinu firmi patriotskim cinom
i jos jednom merom kojom se drzava Srbija
proteruje sa prostora KiM, odnosno kidaju
veze s njom i njenim ekonomskim sistemom.

Informacije koje dolaze iz izvora bliskih
siptarskim separatistickim vrhovima govore
da ce oni kao jedne od kljucne argumenata
u prilog svojoj sepataristickoj ideji u
buducim pregovorima koji ce uslediti o
statusu pokrajine koristiti - vlasnistvo nad
zemljistem, zato je trend etnickog zaposedanja
teritorije KiM nastavljen i u porastu, i

privatno vlasnisto nad privrednim objektima.

Nematerijalne posledice privatizacije -
dalje iseljavanje i otezavanje povratka
prognanih

Doktorka Rada Trajkovic, bivsi sef Poslanicke
grupe Srba u Kosovskom parlamentu
u intervjuu objavljenom u listi "Identitet"
od 16.01.2003 godine. - tekst "Covic hteo da
me uhapsi" u kome iznosi niz optuzbi na racun
sefa koordinacionog centra za KiM u
ciju istinitost autor ovog teksta nece da
ulazi, izmedju ostalog kaze da je pogon
"Jumka" u Kosovu Polju na licitaciji. "Bez
posla ce ostati oko 200 srpsku radnika,
sto ce sasvim izvesno imati za posledicu
novi talas iseljavanja" kaze dr. Rada
Trajkovic. Gospodin Covic u odgvoru - tekst
"Neuspela afera" u istom listu
odgovara da Koordinacioni centar nema
informacija da je pogon "Jumka" prodat, jer
ovaj centar niti je konsultovan niti je zaduzen
za izdavanje bilo kakvih dozvola ove vrste.

Ako zanemarimo srpske medjusobne optuzbe,
dr. Rada Trajkovic je sasvim u pravu
da ce privatizacija pogona "Jumka" koji
postoji u Kosovu Polju imati za posledicu
novi talas iseljavanje Srba sa tog prostora
u potrazi za osiguranjem egzistencije i
prezivljavanja u uslovima sve jaceg
psiholoskog pritiska. Kad je rec o odgovoru
gospodina Nebojse Covica, tacno je da
Koordinacioni centar nema informacija da je
pogon "Jumka" prodat jer je bio na licitaciji,
a takodje je tacno i to da Koordinacioni
centar nije zaduzen za izdavanje bilo kakvih
dozvola te vrste. Osim pogona "Jumka",
na licitaciji je, izmedju ostalih privrednih
objekata, i dobro razradjen i opremljen
hotel na Brezovici. U sklopu svojih predizbornih
aktivnosti ovaj slucaj, a u vezi sa
iseljavanjem Srba sa prostora Brezovice i
Strpca ako on bude prodat Siptaru, pominjao
je gospodin Velimir Ilic, jedan od lidera
vladajuce koalicije u Srbiji, DOS-a.

Sve ukupno, ovo pokazuje da nadlezni drzavni
organi nisu uspeli da definisu pojavu
privatizacije i njene nematerijalne posledice,
kao i da je komunikacija izmedju
nadleznih drzavnih organa koji se sve ukupno
bave pitanjima vezanim za KiM na
izuzetno niskom nivou. Zato je zbog posledica
koje privatizacija na KiM moze da
donese a koje su vezane za dalji opstanak
Srba i njihov povratak na ovaj prostor cak
i da u najgorem slucaju UNMIK-ov koncept
privatizacije ostane ovakav kakv jeste,
investitori iz Srbije po svaku cenu u ime
nacionalnih interesa moraju biti animirani
od stane vlade Srbije da u toj privatizaciji
ucestvuju. Osim toga i vlada Srbije treba
da se pojavi kao kupac pojedinih vaznih firmi,
jer je to najbolji put povratka Srba na
KiM koji bi u tim firmama mogli da se
zaposle i na taj nacin obezbedjuju svoju
egzistenciju, jer je potpuno iluzorno
ocekivati da se Siptari koji budu postali vlasnici
firmi u njih zaposljavati Srbe.

Zakljucak

Ukoliko bi se ovakav jedan diskriminatoriski
projekt privatizacije koji nista ne
uvazava a omogucava Siptarima da prljavim
novcem otkupe sva preduzeca realizovao, on bi
na direktan nacin dezavuisao i obesmislio
sve price i resenja UN-a i UNMIK-a o
povratku Srba, ljudskim pravima, pravu na
egzistenciju i prosperitet. To bi bio jos
jedan element koji bi doprineo da prica o
multieticnom dustvu ostane samo mrtvo slovo na
papiru. Uz to, postoje velike sanse da
otplata kosmetskog duga inopoveriocima
padne na teret Srbije a firme iz Srbije
budu ostecene za milionske iznose.
Privatizacija u kojoj ce Siptari postati
vlasnici frimi, gde ni u jednoj firmi nece biti
vlasnik Srbin, direktno ce uticati na dalje
iseljavanje Srba sa KiM i bice jedan od elemenata
koji ce onemogucavati njihov povratak.

Sve cinjenice govore bi nam ovakvim projektom
privatizacije bila naneta orgomna
drzavna i nacionalna steta, zato drzava
Srbija po svaku cenu mora da zaustavi njegovu
realizaciju ili bar utice na to da se pojedini
delovi ovog koncepta koji mogu da prouzrokuju
direktnu stetu izmene. Takodje vlada Srbije
cak i da koncept privatizacije ostane takav
kakv jeste mora da uzme ucesceu njemu, ali i
u animiranju privrednika da u njemu ucestvuje
u ime buducnosti Srba na prostoru KiM.

Za sve to imamo jos izuzetno malo vremena i
prostora a ono sto izaziva dodatnu
zabrinutost jesu trenutna desavanja u
koaliciji "Povratak", sukobi na
relaciji pojedini poslanici te koalicije
Koordinacioni centar za KiM, pitanjem
privatizacije na KiM se ne bavi ni jedna
Skupstina, u medijima privatizaciju
na KiM niko vise i ne pominje...

I na kraju autor ovog teksta koji po
svojoj sustini predstavlja sintezu radova
razlicitih eksperata koji su drustvenu
pojavu privatizacije preduzeca na KiM,
razmatrali svako sa svog aspekta, i procenu
posledica koje tako realizovna privatizacija
moze da ima, bi bio najsretniji ako se
njegove procene nikad ne bi obistinile.


14. januar 2003. godine

RIA "Novosti": UNISTAVANJE PAMCENJA

Moskva, 13. januara 2003.
za Artel-Geopolitiku

Pogled iz Moskve Segej ROMANJINKO, magistar istorijskih nauka, stariji
naucni saradnik Instituta za medjunarodne ekonomska i politicka
istrazivanja Ruske akademije nauka

Pre izvesnog vremena evropske nacionalne agencije izvestile su o tome,
da su kosovski muslimani digli u vazduh jos dva pravoslavna hrama.
To je izazvalo krajnje emocionalnu (sasvim opravdanu) reakciju
hrisscana u celom svetu, a narocito u Rusiji.
U turistickom vodicu za staru, jos "titovsku" Jugoslaviju, izdatom
1983. godine u Beogradu. u odeljku posvecenom Kosovu, mirno su
koegsistirali znameniti istorijski spomenici - uglavom crkve,
manastiri i dzamije. Pravoslavni manastiri Sveti Stefan u Banjskoj
(1313-1317), u Decanima (1327-1335), Gracanici (1321), kompleks Pecke
patrijarsije (XIII-XIV vek), svrstani su i dalje spadaju u riznicu ne
samo srpske ili albanske, pravoslavne ili islamske, vec svetske
kulture, kao i Hadum dzamija u Djakovici (XVI vek), Bajrakli dzamija u
Peci (XV vek), Fatih dzamija u Pristini (XV vek).
Proteklo je manje od dve decenije i na koricama zbornika clanaka i
govora Partijarha Srpske Pravoslavne Crkve, Gospodina Pavla, izdatog
2002. godine, koji je krajem 50-ih bio episkop Rasko-Prizrenski,
oznacena je mapa na kojoj su crkve i manastiri podeljeni na jos
sacuvane i vec porusene. Uostalom, ona je i danas zastarela. Jos u
decembru 2001.
eksperti su naglasavali, da je u periodu od 9. juna 1999. godine,
tojest, posle potpisivanja Kumanovskog sporazuma izmedju NATO i
Jugoslovenske narodne armije o okoncanju operacija NATO protiv SR
Jugoslavije, poruseno je preko 140 spomenika srpske kulture.
U otvorenom pismu srpskog episkopa Artemija premijeru Kosova Bajramu
Redzepiju takodje se navodi brojka od "preko sto" porusenih
pravoslavnih crkava i "najmanje desetak" grobalja, koja su
oskrnavljena posle okoncanja vojnih dejstava na Kosovu i Metohiji.
Pri tom, kako je pisao bivsi direktor Oksfordskog instituta Lourens
Uzel, "ni jedna od eksplozija nije bila osudjena, a medju Srbima,
stradalim u napadima, ima i pravoslavnih monaha, koji su davali
utociste albanskim mirnim ziteljima za vreme rata, jos u ono vreme
kada albanci nisu bili progonitelji, vec progonjeni".
Situacija je postala toliko tragicna da su Patrijarh Pavle i
predsednik Jugoslavije Vojislav Kostunica pozvali UNESCO da zastiti
srpske pravoslavne svetinje na Kosovu i Metohiji. Imajuci u vidu da je
svako razaranje spomenika susto varvarstvo, i deleci zakonito
negodovanje predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve, srpskih kulturnih
pregalaca i politicara, jednostavno, svih prosvecenih ljudi u celom
svetu, moramo postaviti nekoliko pitanja: u cemu je uzrok uzajamne
mrznje koja je ophrvala oba naroda? Kakvu ulogu u tome igra religiozna
svest? Da li je samo albansko-kosovska strana kriva za ono sto se
desava? Sadasnja situacija na Kosovu umnogome je rezultat politike
kako predjasnjih jugoslovenskih - Josip Broz Tito, tako i albanskih -
Enver Hodza, politickih lidera. Kosovo je bilo moneta za
potkusurivanje u politickim protivurecnostima izmedju Jugoslavije i
Albanije, sto je kasnije produbljeno i posledicama sovjetsko-
jugoslovenskog konflikta 1948-1955. godine, kada je Josif Visarinovic
Staljin podrzao Envera Hodzu protiv Tita.
Posle kraha tih komunistickih rezima, koji su oficijelno propovedali
internacionalizam i ateizam, etnoistorijska i konfesionalna svest
postali su osnova pogleda na svet onih, koji su tezili da se isscupaju
iz kandzi komunizma.
Medjutim, religiozna svest samo je jedan od elemenata nacionalne
samosvesti naroda rascepkane Jugoslavije. Ali elemenat koji zbog
okolnosti u datoj situaciji igra i politicku ulogu. A poistovecivanje
srpske nacionalne samosvesti iskljucivo sa pravoslavljem i albanske -
iskljucivo sa islamom ne samo da istorijski nije korektno, nego vodi u
politicki corsokak.
Srpsko-albanske protivurecnosti izazvane su drugim, slozenim
kompleksom socijalnih i nacionalnih okolnosti, u kojima religija igra
podredjenu ulogu. Cak stavise, konflikt na Kosovu je samo
medjunacionalni konflikt, i niposto nije epizoda "bespostedne borbe
islama protiv pravoslavlja" ili ozloglaseni "konflikt civilizacija".
Nacionalno orijentisani srpski istoricar Dusan Batakovic kritikuje
Slobodana Milosevica zbog toga sto je tu i tamo "koristio nacionalnu
frustraciju Srba" i "uz pomoc drzavnog aparata i populistickih metoda
oduzeo Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i kriticki raspolozenoj
inteligenciji barjak zastite nacionalnih interesa".
Sudbinu srpskih istorijskih i religioznih svetinja na Kosovu mogli
bismo poistovetiti sa dudbinama desetina hiljada Srba iz Bosne i
Hercegovine, Hrvatske i sa Kosova, koji su postali zrtve politicke
igre, koju je laicki izgubio Milosevic. Operacija NATO i kasnija
politika medjunarodnih organizacija na Kosovu - isto kao i u Bosni i
Hercegovini - izmedju ostalog imala je za cilj preporod multietnickog
drustva na Kosovu.
Da li je taj cilj ostvaren?
U vec spomenutom zajednickom pismu predsednika Kostunice i Patrijarha
Pavla Generalnom direktoru UNESCO naglaseno je, da se problem zastite
i ocuvanja kulturnih vrednosti na tim podrucjima ne moze resiti bez
medjunarodne pomoci. Efikanska zastita istorijskih spomenika i
kulturnih objekata, neizbezno i strogo kaznjavanje njihovih
rusitelja - to je duznost medjunarodne organizacije pred sveukupnom
svetskom kulturom. Medjutim, ne moze se ispred svakog hrama postaviti
strazar, narocito ne u situaciji kada je jos potrebno braniti ne
objekte, vec zive ljude.


ARTEL GEOPOLITIKA - http://www.artel.co.yu

S.O.S. ZASTAVA:
Relazione del viaggio a Kragujevac
dal 2 gennaio 2003 al 6 gennaio 2003


La delegazione Piemontese

La delegazione era composta di 15
compagni:
· 3 del Politecnico di Torino (2 lavoratori ed uno
studente)
· 2 della Camera del Lavoro di Novara
· Una delegata R.S.U. della "La Stampa" fotografa
· un giornalista del "Piccolo " di Trieste
· 4 della Camera del Lavoro di Torino
· 3 adottandi a distanza
· una consigliera comunale del Comune di Torino


Il viaggio d'andata

Ci ha preceduto nel viaggio un TIR che trasportava il
materiale raccolto in Piemonte.
Il TIR ha trasportato 1500 Kg di materiale sanitario
(medicine, siringhe monouso, ecc.), i pacchi regalo per i
bambini, 30 scatole di vestiario e 3 quintali di Nutella
regalati dalla Ferrero
Il 2 Gennaio siamo partiti noi della delegazione. Abbiamo
viaggiato con un pulmino per il trasporto delle persone da
nove posti, un pulmino per il trasporto merci da tre posti
forniti dal comune di Torino e con un'autovettura privata. I
costi del viaggio sono stati parzialmente coperti da comune
di Torino e CGIL Piemonte e non hanno gravato in alcun
modo sui fondi destinati alle adozioni: ogni partecipante ha
pagato di tasca sua la quota restante del viaggio e il
soggiorno.
Il viaggio non è stato particolarmente difficoltoso, e dopo
15 ore di viaggio si è giunti a Kragujevac.


La riunione con il gruppo dirigente del sindacato
autonomo della Zastava SAMOSTALNI SINDIKAT SRBIJA

Nella riunione i compagni del sindacato della Zastava
hanno aggiornato la delegazione sulla situazione. La
ZASTAVA è stata smembrata in 38 aziende attualmente
ancora pubbliche, ma in via di privatizzazione.
La produzione è stata riavviata e attualmente si producono
10.000 autovetture/anno occupando 4.500 operai, nel 1999
prima dell'aggressione lavoravano alla Zastava Auto 12.000
addetti e negli anni 80 si producevano 140.000 auto/anno.
E' stata riavviata anche la produzione dei veicoli
commerciali che ammonta attualmente a 600veicoli/anno
con un'occupazione di 1.500 addetti. Complessivamente
l'occupazione femminile si attesta intorno al 40% dei
lavoratori.
Lo stipendio medio mensile di un lavoratore in produzione
è di 9.200 Dinari per cinque giorni settimanali su un turno,
circa 150 euro. Un lavoratore fuori produzione percepisce un
salario assistenziale di 4.000 Dinari/mese, circa 65 ? che
durerà fino al 2004.
Un'azienda Canadese "NEW CAR" è in trattativa per
rilevare una quota del settore auto prevedendo l'assunzione
di 3.000 dipendenti, incrementando la produzione fino a
100.000 veicoli destinati al mercato sudamericano e
nordafricano, mercati che non impongono le normative
europee in materia di emissioni gassose.
La grave crisi della produzione di autovetture in Jugoslavia
indotta dalla legge che liberalizzava l'importazione delle
auto usate sta rientrando per la correzione di quella stessa
legge: ora si possono importare in Jugoslavia solo
autovetture con meno di sei anni.
Ancora oggi il SAMOSTALNI SINDIKAT SRBIJA
detiene l'85% delle deleghe nella fabbrica e il 55% nel
paese, con 1.700.000 iscritti è di gran lunga il sindacato più
rappresentativo, perché indipendente da sempre.
Oggi la sindacalizzazione nella Jugoslavia raggiunge un
lavoratore su due, suddivisi su sei confederazioni prima,
negli anni 80 non si andava oltre il 20% di lavoratori
sindacalizzati.
Recentemente il SAMOSTALNI SINDIKAT SRBIJA è
entrato nella CES, la confederazione sindacale europea, e
mantiene rapporti con la CGIL italiana e con l'IGM, il
sindacato metalmeccanico tedesco.


Le visite alle famiglie.

Come ogni volta che andiamo a Kragujevac una fetta
importante del tempo si trascorre facendo visita alle
famiglie, e ogni volta la delegazione incontra situazioni
sempre più disperate.
Le famiglie dei lavoratori pur mantenendo una dignità
impensabile in quelle condizioni economiche stanno
precipitando in una situazione da terzo mondo.
Manca tutto:
mancano i detersivi. il sapone, l'alimentazione è scarsa dal
punto di vista dell'apporto proteico, mancano le medicine
diventate carissime ed a pagamento; l'assistenza sanitaria,
nonostante l'impegno eroico di medici e paramedici risente
della carenza di denaro e quindi di apparecchiature e
farmaci.
La criminale guerra chimica scatenata dall'occidente
contro il popolo jugoslavo e mascherata come "effetti
collaterali" (i bombardamenti dei petrolchimici, delle
centrali termoelettriche ecc.) porta con sé un incremento
esponenziale dei casi di tumore tra la popolazione.
Abbiamo visitato famiglie dove uno dei due genitori è
morto e l'altro sta per raggiungere il consorte e i figli sono
coscienti di finire, da lì a poco, in qualche malsano
orfanotrofio. Molti di noi in queste visite non riescono a
trattenere l'angoscia: molti compagni escono dalle visite
alle famiglie con gli occhi lucidi per la rabbia di non essere
riusciti a fermare questo crimine contro l'umanità.
La povertà e il degrado sociale, indotti dalle devastazioni
operate dalla NATO, non hanno leso il tipico senso
dell'ospitalità del popolo jugoslavo. Ogni famiglia, pur
essendo ridotta in misere condizioni, ha accolto la
numerosa delegazione con calore, offrendo, oltre a prodotti
tipici del paese, un senso di solidarietà difficilmente
riscontrabile nelle nostre confortevoli case occidentali e che
nessuna bomba intelligente potrà sradicare.


La visita all'ospedale di Kragujevac

Abbiamo visitato l'ospedale insieme al dott. Denic
(pediatra) e al dott. Mihailovic, vice direttore dell'ospedale
e psichiatra. Gli interni sono stati rifatti e quindi l'ospedale
ha sicuramente un aspetto migliore. Tuttavia qui si lavora
ancora in condizioni d'emergenza: le attrezzature sono
vecchie e i medicinali scarseggiano. Ci siamo quindi
impegnati a reperire altro materiale da inviare entro giugno:
una macchina per la mammografia (quella dell'ospedale
non funziona più e obbliga le donne di Kragujevac ad
andare a Belgrado), una radiologia portatile, materiale per
le analisi di laboratorio, un respiratore e materiale di
consumo. E' inoltre emersa la necessità di aggiornamento
professionale per i medici e paramedici, la delegazione
torinese si è impegnata nella ricerca di una soluzione
praticabile.


La distribuzione delle quote delle adozioni e dei regali

Sabato 4, secondo giorno della delegazione a Kragujevac,
è avvenuta la distribuzione dei doni e delle quote delle
adozioni a distanza, presso la sala delle assemblee
nell'edificio principale dello stabilimento. L'evento era
talmente atteso che nelle ore precedenti, sfidando il freddo
del mattino, alcune famiglie si sono presentate nel piazzale
della fabbrica. E' stata l'occasione per i veterani del
progetto di ritrovare vecchi amici e compagni.
Successivamente ci si è riuniti nella sala che a stento
raccoglieva le centinaia di persone in attesa di ricevere il
proprio pacco, il cui contenuto (detersivo, sapone,
shampoo, spazzolino, dentifricio, cioccolate e caramelle,
per un ammontare in euro di 27,42 per pacco, un totale di 187
pacchi per l'ammontare totale di euro 5102,60) era stato
acquistato con i fondi messi a disposizione dal Politecnico
di Torino. Prima della distribuzione i delegati locali hanno
presentato i compagni provenienti dall'Italia e hanno
lasciato loro alcuni minuti per un intervento. Hanno preso
la parola i compagni Rino Lamonaca, delle R.S.U. del
Politecnico di Torino, e Maurizio Poletto, della Camera del
Lavoro di Torino. Smentendo la retorica ed il buonismo
che generalmente permeano questo genere di iniziativa, i
due relatori hanno ribadito il senso di solidarietà di classe
che sta alla base del progetto, sottolineando come il nemico
che bombardò il popolo jugoslavo sia lo stesso che porta
migliaia di lavoratori italiani sulla strada, licenziando e
mercificando il lavoro.
Il senso della festa imminente, la gioia di ricevere un dono
non hanno cancellato dagli occhi dei bambini il ricordo dei
giorni trascorsi nei rifugi, degli ostacoli che la vita pone
quotidianamente sulla loro strada e il marchio indelebile di
un'infanzia negata. I membri della delegazione che si sono
posti in mezzo alla folla hanno potuto percepire la fierezza e
la dignità di un popolo che resiste.


La visita alla città

Kragujevac è una città tipicamente operaia che mantiene
al suo interno realtà uniche.
In Jugoslavia, con buona pace della vergognosa
propaganda di guerra, hanno convissuto e continuano a
convivere differenti etnie, come si può facilmente
comprendere visitando una qualsiasi città e osservando i
volti dei passanti.
Nel tempo libero strappato agli impegni ufficiali, è stato
possibile vistare alcuni tra i quartieri più suggestivi della
città.
Attraversato il piccolo ponte antistante lo stabilimento
Zastava, ci si trova nel centro cittadino costituito da piccole
case in legno, di vaga memoria ottomana, edifici in pietra
tipicamente mitteleuropei dove hanno sede esercizi
commerciali e moderni caseggiati per le residenze popolari.
Lungo il fiume ci si può addentrare in un mercato dove la
convivenza etnica è palese. Dai chioschi si dipanano odori e
suoni che raccontano di una terra ricca di storia e di culture
che si sono affiancate e sovrapposte nei secoli. I volti e
l'abbigliamento dichiarano l'etnia dei venditori e degli
avventori, mescolati nella frenesia quotidiana.
Alle spalle dell'impianto Zastava, su una collina, ha sede
un quartiere di bassi fabbricati unifamiliari con giardino,
che tanto ricordano l'edilizia nostrana del dopoguerra. E' il
quartiere detto dei ROM, in cui lo straniero, nella
fattispecie noi, è accolto con calore e fraternità.
Nuovamente stupisce come, a fronte di tanta povertà,
l'ospitalità rimanga un dovere, anche a costo di sacrifici.
All'esterno di una casa troviamo un ricordo dei
bombardamenti, un cartello con un bersaglio, posto con
senso dell'ironia dal proprietario all'ingresso della propria
dimora.
Dalla parte opposta della città, nei pressi del grande bosco
che vide atroci omicidi per mano dei nazisti, ha sede il
quartiere degli operai, costituito da casermette ad un piano,
in legno, edificate oltre mezzo secolo fa dai tedeschi con
scopi militari. Attualmente vi risiedono centinaia di
famiglie che curano il proprio pezzo di giardino rendendo la
zona piacevole e decorosa., a dispetto dell'attuale
situazione economica. Entrando in una casa abitata da
Serbi si nota il fatto che sia uso lasciare le scarpe fuori
casa, abitudine che denota l'acquisizione di usanze
ottomane e smentisce ogni propagandistica menzogna
sull'odio etnico, là dove la cultura è frutto di un continuo
scambio.
Aggirandoci per la città passiamo davanti ad un
supermercato alimentare, identico ai nostri, con gli stessi
prodotti globalizzati, con la stessa disposizione delle merci
e purtroppo per gli Jugoslavi con prezzi non molto distanti
dai nostri: le merci costano mediamente il 30% in meno,
ma i salari sono 7/8 volte inferiori.


L'avvicinamento

7 compagni della delegazione, tra cui gli scriventi, ha
deciso, sulla via del ritorno in Italia di effettuare una sosta a
Belgrado, dove risiedono compagni e compagne che si
incontrerebbero con piacere e con i quali si è stabilito un
rapporto dai tempi dell'aggressione.
La delegazione raggiunge la capitale nel primo pomeriggio
di domenica 5. Il tempo è diventato nuvoloso e la città ci
accoglie con una foschia che le dona un ulteriore fascino.
Giungendo da sud si attraversano quartieri moderni, di
memoria titina; di colpo, dopo aver varcato un dedalo di
cavalcavia ci troviamo sul viadotto che porta a Novi
Beograd da cui ammiriamo il paesaggio offerto dalla città
storica, costruita su una rocca che domina la confluenza tra
Danubio e Sava.
Un volta trovata la strada giusta (cosa non facile per un
forestiero) giungiamo a casa di Gordana, la compagna che
ci ospita. Rivelando nuovamente uno straordinario senso
dell'ospitalità, inusuale per la nostra cultura individualista
e materialista, ci viene lasciato a disposizione
l'appartamento. Il pomeriggio trascorre in città a
fotografare gli edifici colpiti "per sbaglio" dai missili
intelligenti, i maestosi edifici del centro direzionale,
indelebile memoria di una nazione potente e indipendente,
la via pedonale arricchita di sfavillanti vetrine, simbolo del
miraggio capitalistico. Con dispiacere per i fanatici del
liberismo consumista, pur essendo la vigilia del Natale
Ortodosso (il Natale Ortodosso si festeggia il giorno della
nostra Epifania) i negozi sono chiusi e le strade poco
affollate. A conclusione della nostra permanenza in
Jugoslavia, Gordana ci offre una cena abbondante, con
manicaretti locali per cui ha lavorato un intero pomeriggio;
in un clima di festa trascorre la notte fino a quando, di
primo mattino, giunge il momento di salutare la nostra
amica e compagna belgradese e riprendere la via del
ritorno.


Il rientro in Italia

Scampando miracolosamente alla bufera che il giorno
precedente si era abbattuta in mezza Europa, abbiamo
intrapreso il nostro viaggio di ritorno lungo la dorsale che
collega Istanbul a Trieste. Le terre balcaniche, ingentilite
dal candore della neve, ci hanno offerto spettacoli
indescrivibili, se non attraverso la riproduzione fotografica.
Oltrepassato il confine con la Croazia l'autostrada si riduce
ad una strada a due corsie, non sgombrata dalla neve e
trascurata, fino ai primi insediamenti croati, come a volere
marcare il confine. La segnaletica e la toponomastica sono
state ripulite di ogni termine che ricordi la convivenza
passata e l'esistenza di una nazione ancora chiamata
Jugoslavia.


La Jugoslavia, accusata per oltre un decennio dalla
propaganda come fautrice di odio e pulizia etnica,
conserva al suo interno un patrimonio multietnico e
multiculturale ineguagliabile da nessuno stato nazione
europeo e, invece, proprio chi muoveva queste infamie
al popolo Jugoslavo, ha promosso e praticato la pulizia
etnica e la divisione dei territori balcanici per etnia e
religione.


Torino 13 gennaio '03
Rino e Simone - <teodoro.lamonaca@...>

La differenza dei calendari ci ha dato l'opportunità di prolungare le
feste!

Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia
CSO La Fucina
Ass. Serbi del Nord Italia

Vi invitano a festeggiare insieme a noi il
CAPODANNO SERBO 2003!!!

Quando?
Ovviamente, il 13 gennaio 2003, dalle ore 21

Dove?
Naturalmente, alla "FUCINA", Via Falck 44, Sesto San Giovanni
MM1 Sesto Rondò o MM1 Sesto F.S.

Il principio è "ognuno porta qualcosa", se no... va bene lo stesso,
ci sarà da mangiare e bere + la musica balcanica e non

Buon anno!

---

Razlika u kalendarima nam daje priliku da produzimo praznike!

Narodni Centar "La Fucina", Udruzenje Srba Severne Italije i
Italijanska Koordinacija za Jugoslaviju
pozivaju Vas da zajedno proslavimo
Srpsku Novu Godinu!!!

Kada?
Naravno, 13-og januara 2003, od 21h

Gde?
Kao i uvek, u "FUCINI", Via Falck 44, Sesto San Giovanni (Mi)
MM1 Sesto Rondò ili MM1 Sesto FFSS

Vece je po principu "svako nek' nesto donese", ako ne, svejedno je,
bice po nesto za svakoga: hrana, pice + nasa i ostala muzika.

Srecna Nova godina!