[ Milan Milutinovic, gia' funzionario della Repubblica Serba di Bosnia,
ripercorre i meccanismi da guerra psicologica che hanno accompagnato il
conflitto fratricida (1992-1995), con particolare riferimento al ruolo
della disinformazione strategica (il ruolo della Ruder&Finn, la
campagna su Srebrenica,...) ed allo stragismo interno nell'ambito della
strategia della tensione perseguita dalla NATO (stragi di Sarajevo,
eccetera)... ]

Lice i nalicje gradanskog rata u BiH

http://www.artel.co.yu/sr/izbor/yu_kriza/2004-08-20.html

Beograd, 20. avgust 2004. godine
Pise: Milovan Milutinovic

SAMOTERORIZMOM SUNARODNIKA BOŠNJACKO RUKOVODSTVO GRADILO POZICIJU ŽRTVE

Autor Milovan Milutinovic, novinar i publicist, pukovnik u penziji je
tokom sukoba u BiH bio nacelnik Informativne službe Glavnog štaba VRS
da bi zbog sukoba vojnog i politickog rukovodstva oko zloupotrebe
naroda i vojske dva puta penzionisan (prvo od Radovana Karaxica 1995. i
Biljane Plavšic 1996.) a potom protjeran iz RS. Nakon toga, autor je
1997. godine objavio knjigu "Vojska Republike Srpske izmedu politike i
rata", 1998. godine knjigu "Kako sam vodio medijski rat" a novembra
2003. godine knjigu "MEDIJSKE MANIPULACIJE U JUZNOSLOVENSKOM SUKOBU".


Na situaciju u SFRJ, pocetkom devedesetih, uticalo je produbljavanje
krize, na ekonomskom, politickom i ustavnom planu. Duboku ekonomsku
krizu karakterišu dugovi, velika nezaposlenost, slabo korišcenje
kapaciteta, povecana inflacija i nemogucnost zajednickog usaglašavanja
programa razvoja i stabilizacije što je stvarilo uvjerenje nekih
jugoslovenskih naroda da je bolja svaka opcija od ostajanja u
Jugoslaviji. To je usložilo politicku krizu jer se republicke
oligarhije nisu mogle dogovoriti oko koncepta preuredenja zemlje.
Jugoslovenski politicki vrh nije znao ili nije mogao realno procijeniti
razvoj situacije u svijetu i Evropi nakon završetka bipolarizma i
ujedinjenja Njemacke. Ispoljene nacionalisticke strasti vecine
republickih rukovodstava ukazivale su na neizvjesnost opstanka
zajednicke države. Sastanci pokretnog Predsjedništva SFRJ sa
republickim rukovodstvima bili su jalovi i bez dogovora. Svako je
udarao u svoj klin, iako su analiticari upozoravali na opasnost sukoba
nacionalnih snaga. Dobro je poznato, da je Stipe Mesic izabran za
predsjednika Predsjedništava SFRJ uz pritisak Evropske unije i americke
administracije i tada izjavio kako je njegova zadaca razbijanje
Jugoslavije. Nije nepoznato da su pojedinci iz najvišeg rukovodstva
igrali prema uputama stranih mentora. Zbog takvog djelovanja državnih
organa i nepopustljivosti nacionalnih oligarhija stvarala se situaciju
po onoj narodnoj, što gore to bolje. JNA, kao zajednicka oružana sila
je obezglavljena i prepuštena sebi, odnosno njenim celnim ljudima, koji
najcešce nisu znali šta da rade.
Politika naroda rješavala se u uskim krugovima, gdje su se
najodgovorniji okruživali politickim slijepcima. Usled takve
zaslijepljenosti nije bilo realne procjene razvoja situacije i
ispoljenih srpskih zabluda oko pomoci Rusije koja je stenjala u
problemima tranzicije. Uostalom, svako išcekivanje pomoci Rusije
poslednjih stotinu godina završavalo se krvavo po srpski narod . Ovaj
tekst je pokušaj da se na jedan specifican nacin ukaže na lice i
nalicje proteklog gradanskog rata u BiH u kojem je istina bila prva
žrtva, kako je to još 1917. godine, istakao americki senator Hajram
Džonson.

Pripreme za oružani sukob

Sve nacionalne snage imale su neke svoje politick programe i ciljeve.
Medutim, svojom specificnošcu isticala se politicka i propagandna
orijentacija bošnjackog rukovodstva definisana "Islamskom deklaracijom
" predsjednika SDA Alije Izetbegovica. Njome je data vizija
islamizacije BiH u cijem je ishodištu islamski fundamentalizam.
Politika Alije Izetbegovica je od pocetka rata dobila podršku islamskog
svijeta, a kasnije zbog pritiska islamskog kapitala, neke zemlje Zapada
otvoreno su se stavile u njihovu u podršku. Ministar inostranih poslova
BiH Haris Silajdžic ucestvovao je avgusta 1991. godine na ministarskom
sastanku OIK u Islamabadu a potom decembra 1991. godine u Dakaru, gdje
je dogovorio pomoc i saradnju. Turski list "Dejli njuz" prenio je
decembra 1992. godine stavove generalnog sekretara OIK Hamida al Gariba
da je sa Alijom Izetbegovicem, tokom Razmazana (februar 1992) u Džedi
dogovorio akciju na pomoci islamskog svijeta BiH .
U stotom broju sarajevskog"Ljiljana " 1994. godine objavljen je
razgovor sa Alijom Izetbegovicem, u tekstu "Hiljade ljudi nose našu
zastavu i nastavice da je nose", gdje se odslikava suština priprema za
oružane sukobe na prostoru BiH: "SDA je 10. juna 1991. godine, održala
veliki skup odgovornih ljudi iz citave Bosne, na kojem je formiran
Savjet za nacionalnu odbranu. To je bio onaj cuveni sastanak u Domu
milicije u Sarajevu. Formirani Savjet je rukovodio "Patritskom ligom" i
pripremama naroda za odbranu, ukljucujuci njegovo naoružavanje. Da toga
nije bilo, Bosna bi šutke pala, a ovako se grmljavina našeg otpora cuje
do neba."
Sve su brojnije potvrde aktivnosti muslimanskih krugova, više godine
prije pocetka oružanih sukoba u BiH, na pripremama za rat. U knjizi
"Lukava strategija" nacelnik Štaba Armije BiH Sefer Halilovic navodi da
je "Patriotska liga pocetkom 1992. godine brojala oko 120.000 ljudi, od
kojih je 60-70.000 bilo naoružanih." i dalje navodi da je 2. decembra
1991. godine u Hrasnici informisao Aliju Izetbegovica o razvoju
Patriotske lige. Zajednicki je 25. februara 1992. godine usvojena
direktiva za odbrani BiH u kojoj je definisan neprijatelj: "SDS sa JNA
i ekstrtemno krilo HDZ-a su naši neprijatelji " i shodno tome utvrdeni
ciljevi i zadaci musimanskih snaga u narednom periodu.
Uslijedili su sukobi u Sloveniji i Hrvatskoj a potom njihovo
jednostrano priznavanje od strane Vatikana i Evropske unije cime je
izvršeno nasilje nad medunarodnim pravom i zakljuccima Badenterove
komisije razbijena jedna suverena zemlja. Da bi se sprijecio ratni
sukob u BiH, za kojeg su se strane pripremale, u Lisabonu je 23.
februara 1992. godine održana Konferencija o BiH u organizaciji
portugalskog ministra Žoze Kutiljera. Na konferenciji su dogovoreni
principi odnosa u BiH i okviri za formiranje nacionalnih kantona. Popis
na dokument, kasnije nazvan Kutiljerov plan, stavili su Radovan
Karadžic, Alija Izetbegovic i Mate Boban. Ocekivao se iskorak ka miru.
Medutim, Izetbegovic je po nagovoru americkog ambasadora Vorena
Cimermana iz Beograda povukao svoj potpis. Suština je u poznatoj
Izetbegovicevoj izjavi: "Zbog mira ne bih žrtvovao samostalnost BiH,
ali bih zbog samostalnosti žrtvovao mir", koja pokazuje opredjeljenost
bošnjackog rukovodstva za oružanu borbu u ocuvanju BiH kao jedinstvene
države u kojoj ce se moci putem majorizacije drugih naroda realizovati
vlastiti ciljevi.
Podršku SDA i Aliju Izetbegovica u odbacivanju principa ustavnih
rješenja u BiH portugalskog ministra Žoze Kutiljera, dala je u Sarajevu
27. marta 1992. godine grupa 399 muslimanskih intelektualaca kroz
potpis Deklaracije o buducnosti BiH. Time su odbijeni dalji dogovori i
volja konstitutivnih naroda. Kroz Deklaraciju se nazire ideja
muslimanske države jer se preglasavanjem to moglo provesti posebno uz
podršku snažniju nekih zapadnih i islamskih krugova. Neuspjeh dogovora
u BiH verifikovala je EU 6. aprila 1992. godine odlukom o priznanju BiH
kao nezavisne države.
Francuski ministar inostranih poslova Rolan Dima, je u Kraj Montani
optužio EU za velike greške prema SFRJ: "Prvo, Evropska unija nije
shvatila razmjere krize i bez jasnog cilja organizovala je mirovnu
konferenciju u septembru 1991. godine Drugo, prebrzo je priznala
otcjepljenje republika i time sprijecila opšte rješenje krize i
podstakla rat u BiH i, trece, pogrešno je obrazovala arbitražnu
komisiju na celu sa Robertom Badinterom, cime su dogadaji ubrzani,
suprotno sa mirovnim misijama .." I bivši državni sekretar SAD Henri
Kisindžer istakao je 17. februara 1996. godine da je prevremeno
priznavanje BiH bila greška medunarodne zajednice i americke
administracije što je kasnije dovelo do oružanih sukoba.
Da bi se ubrzao proces osamostaljivanja organizovan je referendum. Za
nezavisnu BiH, organizovanom na prijedlog bošnjacke i hrvatske strane,
29. februara 1992. godine izašlo je 63,4% upisanih biraca. Srbi su ga
bojkotovali smatrajuci da je to u suprotnosti sa njihovim zahtjevima da
BiH ostane u Jugoslaviji. Sutradan, 1. marta 1992. godine ispred
sarajevske pravoslavne crkve, u svadbenoj povorci, ubijen je stari svat
Nikola Gardovic, dok je sveštenik Radenko Mirovic ranjen. Nakon ovog
dogadaja u Sarajevu su otpoceli nemiri. Ubrzo potom, u selu Sijekovac
kod B. Broda, 26. marta 1992. godine izvršen je masakr nad Srbima pri
cemu je ubijeno 21 lice. Time se usložila situacija nagovještavajuci
ratne sukobe.
Nakon toga, Odlukom krnjeg Predsjedništva BiH, jer su iz njega ranije
izašli srpski clanovi, 8. aprila 1992. godine proglašena je neposredna
ratna opasnost. Ubrzo potom, Alija Izetbegovic je 12. aprila 1992.
godine i pored upozorenja Žoze Kutiljera da se izbjegnu sukobi, izdao
direktivu Republickom štabu TO BiH o napadu na jedinice i objekte JNA u
BiH.
Munib Bisic, pomocnik ministra u Vladi RBiH, u listu "Oslobodenje",
iznosi nastanak "Patriotske lige" isticuci da su u Sarajevu 1991.
godine postojale još dvije slicne organizacije: "Zelene beretke" sa
Eminom Švrakicem na celu i "Bosna" sa Kerimom Loncarevicem, koje su
februara 1992. godine ušle u sastav "Patriotske lige": " Svi smo
dijelili mišljenje da je nužno organizovati se za odbranu Republike...
Oslanjali smo se na ljude iz SDA, obilazili smo teren i tražili
istomišljenike... Od septembra 1991. godine bilježimo masovniji pristup
bivših oficira JNA. "
Sarajevski "Naši dani" u tekstu "Valter ponovo brani Sarajevo", donosi
ekskluzivni razgovor sa nacelnikom GŠ Armije BiH, generalom Seferom
Halilovicem (do septembra 1991. bio je visoki oficir JNA). Halilovic u
intervjuu kaže: "Sastanci "Patriotske lige" održavani su na ulicama, u
šumama, xamijama tako da smo prije pocetka dejstava 1992.godine imali 9
regionalnih i 103 opštinska štaba sa 98.000 naoružanih boraca. "
Potvrduje to i komandir jedinice "Bosna 22" Šemso Tutic, da su tokom
godinu dana od njenog formiranja odvijala priprema ljudi za rat. "Od
noci, 5. aprila kada smo pozvani da sprijecimo zauzimanje stanice
milicije Novo Sarajevo i proboj Srba u centar grada stavljeni smo na
raspolaganje MUP-u... a nakon pocetka rata bili smo u direktnoj vezi sa
Predsjedništvom BiH i dijelom MUP-a. "
Šefko Hodžic u knjizi "Bosanski ratnici ", navodi izjavu Hasana
Efendica, prvog komandanta Štaba TO RBiH, da je po ukidanju RŠTO BiH,
8. aprila 1992. godine uslijedila reorganizacija Teritorijalne odbrane
BiH koja je 24. aprila imala 100.000 ljudi oružano spremnih da se po
nalogu Predsjedništva BiH, ukljuce u borbu Na osnovu naredbe komandanta
ŠTO RBiH, 29. aprila 1992. godine na prostoru BiH uslijedila je blokada
kasarni JNA, napadi na vojna skladišta i njihovo zauzimanje i napadi na
kolone vojnika.
Pri napadu "Zelenih beretki" na vojnu kolonu JNA koja se nakon
sporazuma sa Predsjedništvom BiH, izvlacila iz Komande 2. vojne oblasti
u Sarajevu pod komandantom generala Milutina Kukanjca, u Dobrovoljackoj
ulici ubijeno je na stotine vojnika i starješina. Ni poslije deset
godina nisu utvrdeni podaci stradalih pripadnika JNA u ovom napadu.
Isto tako, javnosti su ostali potpuno nepoznate posljedice o napadu
muslimanskih ekstremista na kolonu vojnika JNA u Tuzli, prilikom njenog
izvlacenju iz grada, 15. maja 1992. godine u kojem je stradalo više od
120 vojnika i starješina JNA.
U skladu sa propagandom protiv Srba Alija Izetbegovic ponudio je
cikaškom profesoru prava Frensisu Bojlu da sacini tužbu BiH protiv SRJ
za agresiju i zlocine nad muslimanskim narodom. Bojl je sakupio podatke
i marta 1993. godine podnio Tužbu BiH protiv SRJ za agresiju kod
Medunarodnog suda pravde u Hagu. Nakon toga, SRJ je podnijela
protivtužbu protiv BiH. Tokom 2001. godine Haški tribunal je zatražio
dostavljanje ratne arhive Predsjedništva R BiH. Komisija je nakon
mjesec dana traganja konstatovala da u arhivi nema veceg broja
zapisnika i zakljucaka sa sjednica Predsjedništva RBiH, što znaci da je
Izetbegovcic sam o tome odlucio i da tužba nema legitimitet .
O manipulisanju svjetske javnost govori americki strateg Jozef Bodanski
u studiji "Ofanziva na Balkan" kada konstatuje: "Preko cinicnih
manipulacija zapadnih medija i izdašnog finansiranja informativnih
službi, muslimani i njihovi hrvatski saveznici, bili su u mogucnosti da
satanizuju Srbe i iskrive sliku o borbama u BiH... " Do koje su mjere
mediji manipulisali govori mirovni posrednik EU lord Dejvid Oven,
oktobra 1995. godine u TV emisiji BBC, posvecenoj samitu u Dejtonu. On
je tada otvoreno optužio muslimansku vladu za medijske manipulacije i
americku administraciju koja se na odreden nacin protivila okoncanju
bosanskog gradanskog rata.

Manipulacije istinom i organizovani samoterorizam

Po uputama americke propagandne agencije "Ruder i Fin" i drugih za
snažniju kampanju Zapada, Bošnjaci su morali napravili spektakl krvi i
stradanja sunarodnika kako bi stravicne slike izazvale gnušanje zapadne
javnosti. Ubrzo je u Ulici Vase Miskina, u Sarajevu, 27. maja 1992.
ispaljena granata na gradane u redu za hljeb. Ubijeno je 16, a ranjeno
stotinu ljudi. Za zlocin su bez istrage istog dana optuženi Srbi, koji
su, navodno, sa položaja oko Sarajeva ispalili minobacacku granatu.
UNPROFOR je poveo detaljnu istragu.
Generalni sekretar Butros Butros Gali dobio je Izvještaj UNPROFOR o
masakru u Sarajevu, u kojem je navedena odgovornost bošnjackih snaga za
zlocin. Medutim, Izvještaj je namjerno zagubljen do 30. maja 1992.
godine dok nije donijeta Rezolucija 757. o uvodenju sankcija prema SRJ.
Kasnije izvinjenje Butrosa Galija zbog Izvještaja, bez srpske
odgovornosti, nije promijenilo odnos.
Francuski general Pjer Mari Galoa u belgijskom listu "La libr Belžik",
kaže: "Srbima je upucen ultimatum da bi bili kažnjeni za masakr..."
Galoa napominje, da su prije masakra na ljude u redu za hljeb,
muslimanske vlasti zatvorile ulicu sa obje strane, a predstavnike
medija držali spremne da zabilježe krvavi spektakl. Novinarka Monika
Ridler istice da je ovaj efekat podstakao Klintonovu administraciju da
Srbe, kao navodne zlocince, kazni.
Obmana svjetske javnosti, bez presedana, su konc-logori u RS, avgusta
1992. godine koju je pokrenuo americki novinar Roj Gatman iz "Njusdeja"
(za tekstove je dobio Pulicerovu nagradu), a podržala ga engleska
novinarka Peni Maršal iz ITN. Srbi su, nakon posjete medunarodnih
predstavnika pustili nekoliko hiljada zarobljenih bošnjackih vojnika i
zatvorili logore, a niko od medunarodnih predstavnika nije obišao
logore u kojima su bili zatvoreni Srbi.
Na manipulacije ukazuje Žak Merlino, u knjizi "Nisu sve jugoslovenske
istine za kazivanje". On u intervjuu sa Džejmsom Harfom, direktorom
americke agencije "Ruder i fin", to opisuje i citira ga: "Pojavili su
se izrazi etnicko cišcenje i koncentracioni logori i emotivni naboj je
bio tako snažan da mu se niko nije mogao suprostaviti." Upitan, da li
shvata odgovornost za to što radi, Harf je odgovorio: "Da nije placen
da morališe i dodao, ako želite dokazati da su Srbi sirote žrtve, samo
naprijed".
Ubrzo je ulijedila nova velika obmana medunarodne javnosti o masovnom
silovanju žena hrvatske i bošnjacke nacionalnosti, koju je lansirao
americki novinar Štefan Švarc, a zdušno prihvatili mnogi mediji.
Najangažovanija novinarka bila je Aleksandra Štiglmajer, koja je
vjerovatno za takve zasluge bila dugogodišnji portparol Visokog
predstavnika u BiH Volfganga Petrica.
Martin Letmajer u listi "Di Vohe" iz Ciriha, marta 1994. godine istakao
je da je Aleksandru Štiglmajer upoznao u Medugorju. Ona se proslavila
kao autor clanaka o masovnim silovanjima Bošnjakinja. Prvi tekst
Aleksandra je objavila u "Veltvohe" 5. novembra 1992. godine pod
naslovom "Poniženje kao oružje: u Bosni i Hercegovini vrše se
sistematska silovanja kako bi se potkopao moral protivnika - totalna
degradacija žene na nivo robe." Potom je dopunila reportažu u Šternu",
"Cajtu" i "Zi dojce cajtungu", i TV što joj je donijelo popularnost a
broj navodno silovanih popeo na stotinu hiljada. Govoreci o
"silovanjima" njemacki general Mahfred Opel, clan SDP, izjavio je da su
samo tri žene u Njemackoj tvrdile da su silovane a brojka se popela na
150.000. "Medutim - kaže Opel - poslije se utvrdilo da su i te tri žene
koje su davale izjave medijima imale njemacke pasoše prije pocetka rata
u BiH".
Bošnjacka strana je na sarajevskoj pijaci Markale 5. februara 1994.
godine iscenirala ekspoloziju granate. Od njenog dejstva ubijeno je 68,
a ranjeno sto ljudi. Dramaticne scene krvi sa pijace prenijeli su
mediji Zapada, cije su ekipe cekale akciju u susjednim ulicama. Glavni
štab VRS je 7. februara predložio specijalnom izaslaniku GS UN Jasuši
Akašiju da formira zajednicku komisiju i ispita zlocin, tvrdeci da ga
nisu pocinili Srbi. Prijedlog je odbijen. Za masakr su bez ikakve
istrage osudeni Srbi i po odluci komandanta UNPROFOR generala Majkla
Rouza, bombardovani.
Agencija "Frans pres" donijela je 8. februara 1994. godine izjavu
vojnog eksperta UNPROFOR sa istrage, koji potvrduje da Srbi nisu
ispaliti granatu niti je ona došla iz minobacacke cijevi. Izraelska
novinarka Pazita Rabina je u listu "Davar" (16. februara 1994)
prenijela zakljucak izraelskih specijalista za terorizam koji su
istakli da je u pitanju bocna inteligentna mina kakve postavljaju
teroristi "Hezbolah" i mudžahedini iz Afganistana. O planskkom
samoterorizmu bošnjackog rukovodstva nad svojim narodom opširno piše
general Majkl Rouz u knjizi "Misija mira ".
General Majkl Rouz, glavnokomandujuci UN u Bosni 1994. godine, iznio je
u jednom intervjuu, pracenom snimljenim materijalom, svoje vidjenje
rata u BiH . Tu se vidi Haris Silajdzic, pred kamerama CNN-a, kako
optužuje Rouza i Akasija za smrt 70.000 Muslimana u Bihacu, pri
jesenjoj (1944.) kontraofanzivi Srba u tom podrucju. Bosnaska vlada je
kasnije te gubitke smanjila na 14.000 (Rouz) a snage UNPROFOR su
verifikovale samo 1.000 žrtava, uglavnom vojnika. Koliko bi žrtava "
masakra " nad Muslimanima imali danas, da je Bihac tom prilikom pao u
srpske ruke bez prisustva Rouza teško je reci ali bi se približile
cifri na desetine hiljada ?
Na istoj pijaci Markale u Sarajevu ponovljena je eksplozija 28. avgusta
1995. godine nazvana Markale - 2. U eksploziji je poginulo 33, a
ranjeno 84 lica. Ruski istražni timovi iz UNPROFOR koji su obišli
Markale utvrdili su da je medu žrtvama bio jedan broj leševa ranije
poginulih. Medunarodni posmatraci su kasnije potvrdili da su timovi
novinara sa kamerama i fotoaparatima cekali u susjednim ulicama spremni
da zabilježe scene masakra mnogo su prije snimali nego što su stigle
ekipe hitne pomoci. Americki obavještajni potpukovnik Džon E. Šraj kaže
"Srbi nisu krivi za masakr na Markalama u Sarajevu".
Da bi zaustavio bombardovanje R. Srpske pukovnik Andrej Demurenko iz
komande UNPROFOR je 2. septembra 1995. godine na konferenciju za štampu
pojasnio dogadaj i pokazao kopiju izvještaja poslatog UN-u za kojeg je
rekao: "Ovaj izvještaj falsifikuje dogadaj". Odmah poslije masakra
državni sekretar SAD Voren Kristofer izjavio je kako "ima utisak da su
to uradili Srbi", a Madlen Olbrajt, ambasador u UN pravdajuci bošnjacko
rukovodstvo, izjavila je "da ne može, da vjeruje, da neko može gadati
svoj narod". Detaljna istraga UN je za zlocin optužila Bošnjake a Srbi
su opet bombardovani.
Na osnovu izjava bivših komandanata UNPROFOR, Mekenzija, Rouza,
Brikmona i drugih, bošnjacko rukovodstvo organizovano je tokom sukoba u
BiH provodilo samoterorizam nad svojim sunarodnicima, kako bi se
predstavili svijetu kao žrtve. Kako se u Sarajevu vršio samoterorizam
nad civilima piše podoficir kanadske vojske Džejms Dejvis, u knjizi:
"Kanadski vojnik u jugoratu": "Nije pucano sa srpske strane.
Ustanovljeno je da su Bošnjaci gadali svoju decu.. Tog jutra sam lako
mogao da ubijem svakog pripadnika vojske bosanskih muslimana. Ovim
ljudima ništa nije bilo sveto. Ponašali su se kao životinje. To nije
bio poslednji put da su bosanski muslimani pobili svoj narod u dobro
izrežiranim napadima. "
Eksperti UN potvrdili da je pri "bombardovanje" ljudi u redu za hljeb
(27. maja 1992) najveci broj stradalih Srbi i da su zlocin pocinili
muslimanski ekstremisti. Utvrdeno je da su "gadanje" Daglasa Herda,
tokom posjete Sarajevu (17. jula 1992) izvršile muslimanske snage. Za
eksploziju na groblju u Sarajevu (4. avgusta 1992) direkto su, prema
izvještaju UN, odgovorni muslimani. Ubistvo americkog reportera,
producenta ABC televizije, Davida Kaplana, u Sarajevu (13. avgusta
1992) bilo je plod aktivnosti muslimanskih ekstremista. Muslimanske
snage su oborile italijanski vojni transportni avion G. 222 na prilazu
Sarajevu (3. septembra 1992.). U svim slucajevima, prema izvještajima
UN, srpske snage bile su izvan dometa, a oružje upotrebljeno protiv
žrtava, nije bilo ono, koje su tvrdili muslimani.

Poziv na džihad

Prisjetimo se da je nakon poziva na "džihad - sveti rat", od strane
Alije Izetbegovica i donošenja fetve od Reis Ul uleme efendije Mustafe
Cerica prema pisanju turskog lista "Sabah" iz Turske u BiH organizovano
su krenule grupa mudžahedina u "sveti rat", napominjuci da grupe po 30
ratnika stižu preko Ljubljane u BiH. Londonski "Tajms" je 1. avgusta
1992. godine napisao: "Ishitrena islamska solidarnost za bosanske
muslimane, otkriva strateški interes bliskoistocnih zemalja da ostvare
islamsko uporište u novom preuredivanju Evrope…muslimani žele nešto i
za sebe na evropskom kontinentu."
"Javna je tajna - piše indijski list "Hindu", krajem oktobra 1992. - da
se na strani muslimana u BiH bori najmanje 2.000 placenika iz islamskog
svijeta." Ministarstvo unutrašnjih poslova Slovenije, oktobra 1992.
godine tražilo je istragu protiv slovenackog avio-prevoznika
"Adrija-ervejs" koji je prevozio mudžahedine iz arapskih zemalja da se
bore u BiH. A sam Alija Izetbegovic dobio je prestižnu nagradu Fonda
"Kralja Fejsala", za doprinos razvoju islama u Evropi. U javnosti je
precutan boravka brojnih mudžahedina (svetih ratnika džihada cije se
brojke krecu oko 10.000) na prostoru BiH i njihovi zlocini sve do
teroristickog napada u SAD 2001. godine.
Predsjednik Turske Tutgut Ozal pozvao je 3. juna 1992. godine, kako je
prijela AFP, medunarodne institucije da vojnom intervencijom riješe
sukob u BiH: "Turska osjeca moralnu odgovornost za stawe u BiH, jer su
Turci tu vladali 500 godina". Mediji su takode prenijeli prijetnje koje
je Ozal uputio na "Mitingu za Bosnu", 13. februara 1993. godine u
Turskoj, kada je istakao da je vrijeme za obnovu Otomanske imperije od
Kine od Beca.
Prema pisanju saudijskog dnevnika "Okaz", pocetkom juna 1992. godine,
saudijski Kralj Fahd poklonio je osam miliona dolara muslimanima u BiH
"kao pomoc svojoj braci da se spasu žrtve od agresije Srba". Iranski
voda Ali Hamnei pozvao je juna 1992. godine islamski svijet da pokrenu
akciju za odbranu muslimana u BiH. On je optužio evropske zemlje "da
sprecavaju rdanje muslimanske države u samom srcu Evrope", prenijela je
AFP. Ucestvujuci na ministarskom zasjedanju Organizacije islamske
konferencije u Islamabadu, septembra 1994. godine premijer Federacije
BiH Haris Silajdžic je istakao: "Mi imamo ilegalno oružje… Mi ilegalnim
putem unosimo oružje u našu zemlju… Mi proizvodimo oružje… Mi cemo
nabavljati oružje gdje god možemo…" To govori da se ilegalno
naoružavale muslimanske snaga i pored sankcija UN jer su islamske
zemlje slale pomoc radi uspostave zelene transferzale od Male Azije.
Londonski mjesecni casopis "Defence Foreign Affairs-strategic Policy"
usprotivio se manipulacijama medija protiv Srba objavivši fotografije
srpskih žrtava genocida po treci put u 20. vijeku. To su fotografije
odsjecenih glava srpskih boraca na Crnom Vrhu kod Teslica, septembra
1992. koje su mudžahedini iz S. Arabije zvjerski mucili i pobili.
Snimke mudžahedina sa odsjecenim glavama slikali su zlocinci i
distribuisani su preko Pres-centra u Banjaluci, ali ih javnost dugo
nije vidjela . Nakon posjete novinara turskog nedjeljnika "Ikibine
dogru" Banjaluci, list je objavio fotografije i optužio Tursku i Zapad
za manipulacije. List je zamjerio svijetu što sprecava da "srpske žrtve
u BiH", kao "fotografije stoljeca", vidi svjetska javnost.
Manipilisanje svjetskom javnošcu od strane bošnjackih krugova pokazuje
sledeci primjer. Francuski listovi su tokom aprila 1994. godine pisali
o napadu Srba i zlocinima u Goraždu. Takve vijesti podgrijao je
portparol Visokog komesarijata za izbjeglice u Sarajevu Piter Kesler
lansirajuci dezinformaciju o 1970 ranjenih i 700 ubijenih Goraždana,
zahtjevajuci hitnu evakuaciju.
I pored upozorenja VRS da Bošnjaci vrše napade iz Goražda, Jasuši
Akaši, specijalni izaslanik GS OUN, je na prijedlog komandanta
UNPROFOR, generala Majkla Rouza, 11. aprila 1994. godine odobrio
bombardovanje srpskih položaja. Prije odobrenja o bombardovanju
predsjednika Bila Klintona, americki casopis "Njusvik" objavio je
clanak o djecaku iz Goražda koga je ranila srpska granata. Novinar nije
rekao da su snage UN ranije uputile 15 oklopnih vozila radi evakuacije
ugroženih ljudi i ranjenika ali su akciju sprijecili bošnjacki
komandanti zadržavajuci svoje sunarodnike, kao živi štit.
Kad su snage UNPROFOR za evakuaciju stigle na lice mjesta, brojke su
bile minimalne. Piter Kesler je priznao da je nasjeo bošnjackim
izvještajima iz Goražda. Po okoncanju opsade Goražda, britanski general
Majkl Rouz rekao je americkom senatoru Džonu P. Muronu, predsjedniku
Potkomiteta za odbranu Kongresa SAD: "Bosanske žrtve oko Goražda su u
velikoj mjeri preuvelicane i bliže su brojci od 200 nego 2000. kako je
obavještena americka javnost. "

Zašticene zone kao zone priprema borbenih jedinica

Obracajuci se ucesnicima Londonske konferencije, novembra 1994. godine
poslije napada 5. korpusa Armije BiH iz Bihaca na srpske teritorije,
kopredsjednik Medunarodne konferencije za Jugoslaviju Dejvid Oven je
upozorio: "Dosadašnji koncept tzv. zašticenih zona UN u BiH je
neodrživ, a jedini nacin da one opstanu je potpuna demilitarizacija.
Medutim, bošnjacke vlasti nastavile su koristiti zaštitu snaga UN za
pripreme napade iz tih zona."..
I generalni seketar UN Butros Butros Gali priznao je to u izvještaju
30. maja 1995. godine: "U posljednjih nekoliko mjeseci snage bosanskih
muslimana podržane izvana su u velikoj mjeri povecale svoju aktivnost u
i oko bezbjednosnih zona, a mnoge od njih, ukljucujuci Sarajevo, Tuzlu,
Bihac, bile su ukljucene u širu vojnu kampanju na strani bosanske
vlade. Glavni štab i logistika Petog korupsa bosanske armije smješteni
su u gradu Bihacu, a Drugog korupusa u Tuzli... Vlada drži odreden broj
trupa u Srebrenici, Goraždu i Žepi cime je povreden sporazum o
demilitarizaciji, dok je u Sarajevu smještena Vrhovna komanda i druge
ustanove a u Goraždu je i fabrika municije..."
Poznato je da je zbog nezadovoljstva pristrasnim odnosom nekih
medunarodnih krugova komandant UNPROFOR, belgijski general Fransis
Brikmon podnio ostavku januara 1994. godine. Tim povodom Brikmon je za
AFP rekao: "Muslimani koriste zone pod zaštitom UN da bi odatle vršili
napade na srpske položaje… Potpuno je evidentno da se Hrvatska direktno
umiješala u bosanske dogadaje." U izjavi "Dejli Telegrafu", 22. januara
1995. godine britanski general Majkl Rouz je po odlasku sa dužnosti
istakao: "NATO nikada nije ni trebalo da ucestvuje u
bosansko-hercegovackom ratu… Muslimani su pretvorili Bihac u bazu za
ofanzive svojih jedinica."
Realnu procjenu stanja u BiH, dao je Karl G. Jakobsen, profesor Karlton
univerziteta u Kanadi: "Postoji obimna dokumentacija o pristrasnosti u
jugoslovenskoj krizi. Trgovinski embargo protiv Srbije je pravdan
umješanošcu jugoslovenske armije u BiH iako je izvještaj UN potvrdio
njeno povlacenje (izvještaj je objavljen tek nakon donošenja
rezolucije). Stalno prisustvo Hrvatske vojske u Bosni nije izazvalo
nikakve proteste.. Veliki dio te industrije se nalazi i u zonama
bezbjednosti koje su odredile UN, cime se objašnjava cinjenica da je
najveci broj ofanziva bosanskih muslimana pokrenut upravo iz tih zona".
"Vašington post" u tekstu bivšeg državnog sekretara SAD Henri
Kisindžera 11. juna 1996. godine kaže: "Rat u Bosni je nastavak
vjekovnog sukoba muslimanskih zavojevaca sa Srbima i Hrvatima. Tamo
nikada nije postojala bosanska nacija. Tamo ne postoji prepoznatljiva
bosanska kultura i jezik. Administracija Xorxa Buša je strašno
pogriješila što je priznala Bosnu kao suverenu državu. Za razliku od
Slovenije i Hrvatske, Bosna ne ispunjava istorijske kriterijume da bi
se smatrala evropskom nacionalnom državom."
Krajem 1991. godine "Muslimansko nacionalno vijece" završilo je
pripreme za pocetak dejstava za osamostaljenje BiH, a podrucje
Srebrenice je imalo veliki znacaj u povezivanju zelene transverzale sa
Sandžakom i Kosovom. Za rukovodenje aktivnostima musklimanskih snaga u
Srebrenici imenovani su Naser Oric, otpušteni pripadnik MUP Srbije kao
komandant i Zulfo Tursanovic, zatvorenik iz zatvora u Zenici, kao
zamjenik komandanta.
Uslijedili su napadi na Srbe. Najbrutalniji napadi muslimanskih
ekstremista dogodili su se u vrijeme pravoslavnih praznika -
Djurdevdana, Vidovdana, Petrovdana i Božica. Tako su na Djurdevdan, 6.
maja 1992. godine ekstremisti, pod komandom Nasera Orica, napali sela u
srebrenickoj i bratunackoj opštini, spalili i pobili brojne ljude. U
dužem vremenu nagrada u Srebrenici je bila 25 kg brašna za ubijenog
Srbina. Svjedoci govore da su se danima pronosile Srebrenicom 12
odsjecenih glava Srba. Ekspert UN, patolog Zoran Stankovic izjavio je
za "Vecenje novosti" 14. jula 1996. "Mi smo u Podrinju tokom 1993 i
1994. poimenicno indentifikovali 1.000 ubijenih Srba..."A potom je na
istom prostoru do 1995. godine ubijeno je još 500 ljudi i spaljeno više
od 100 sela.
Nakon višemjesecnih zlocina nad srpskim stanovništvom uslijedila je
akcija VRS usmjerena na zaštitu stanovništva. Generalni sekretar UN
Butros Gali, primivši vijest o 500 poklanih bošnjackih žena i djece
izjavio je da ne iskljucuje vojnu intervenciju zatraživši od UNPROFOR-a
da zaštiti Srebrenicu. Francuski general Filip Morion, komandant snaga
UN, odmah se uputio u Cersku kako bi provjerio vijest o masakru nad
Bošnjacima ali tamo nije bilo zlocina. Pariski "Mond" je 1993. godine
objavio tekst: "Ni traga od masakra" - kaže general Filip Morion i
navodi: "Ja sam stari vojnik. Meni je dobro poznat miris smrti, ali ga
ovdje u Cerskoj nisam osjetio. Hvala Bogu, izgleda da nije bilo
nikakvog užasa... Naprotiv, srpske oružane snage su jednu trudnu ženu,
koja nije mogla da napusti selo, prebacile u bolnicu... Možemo da
potvrdimo da nije bilo ni traga o masakru, niti smo naišli na neko
tijelo "..
Uz pritisak medunarodnih krugova poslije tri neuspjela pokušaja, na
sarajevskom aerodromu, 17. aprila 1992. godine sastale su se delegacije
VRS i ABiH u organizaciji UNPROFOR radi rješavanja Srebrenice. Poslije
dugih pregovora postignut je "Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice"
koju su potpisali komandant GŠ VRS general-potpukovnik Ratko Mladic i
nacelnik GŠ Armije BiH general Sefer Halilovic uz prisustvo
general-potpukovnika Larsa Erika Valgrena, komandanta UNPROFOR. U 4.
tacki Sporazuma precizno je regulisano: "Demilitarizacija Srebrenice ce
se završiti u roku od 72 casa od dolaska UNPROFOR u Srebrenicu (treba
da stigne 18. aprila do 11 casova). Sve oružje, municija, mine,
eksploziv i borbene zalihe unutar Srebrenice ce biti prikupljeno i
predato UNPROFOR uz nadgledanje po tri oficira sa svake strane. Nakon
završetka procesa demilitarizacije u gradu nece ostati ni jedna
naoružana osoba, ni jedinica, osim snaga UNPROFOR.
Snage UN prihvatile su obavezu demilitarizacije Srebrenice koju je
trebao provesti general Morion za 72 casa, ali to nije ucinjeno. To
znaci da do razoružanja muslimanskih snaga nije došlo. Londonski
"Tajms" 1995. godine potvrduje , da mirovne snage nisu izvršile obaveze
demilitarizacije zbog cega su nastavljene oružane aktivnosti i zlocini
muslimanskih snaga. Obzirom da UNPROFOR nije proveo demilitarizaciju
nastavila je djelovati 28. muslimanska divizija pod komandom Nasera
Orica vršeci napade na srpska sela i zlocine nad civilima. Kroz zatvore
u Srebrenici je tokom 1992. i 1993. godine prošlo više stotina Srba i
vecina se vode nestalim. Kasnije je general Morion u knjizi "Reci
vojnika" napisao: "Naser Oric i njegovi ljudi išli su u seriju krvavih
napada na okolne srpske krajeve. Po njegovom licnom priznanju, Naser
Oric je likvidirao sve zarobljenne jer mu drugacije ne dozvoljavaju
zakoni vjere ."

Srebrenica - stvarnost i manipulacije

Po nalogu vlasti iz Sarajeva, napadi muslimanskih ekstremista iz
zašticene zone Srebrenica nastavljeni su i pored upozorenja GŠ VRS
Komandi UNPROFOR . Njihova žestina došla je do izražaja tokom maja i
juna 1995. godine kada je potpuno spaljeno više sela. Zbog slabog
reagovanja UNPROFOR na zaustavljanju zlocina i sprecavanja operacije 2.
korupsa Armije BiH i 28. divizije na prekidu teritorije RS i zauzumanja
puta Zvornik - Vlasenica, jedinice VRS su jula 1995. godine preduzele
operaciju slamanja 28. divizije.
U vecernjim casovima 10. jula 1995. komandant Glavnog štaba VRS general
Ratko Mladic primio je u hotelu "Fontana" u Bratuncu komandanta
holandskog bataljona UNPROFOR, potpukovnika Tomasa Karamansa, koji je
tražio prekid borbenih dejstava i iznio zahtjev stanovništva, da želi
napustiti Srebrenicu. Sutradan je general Mladic primio delegaciju u
sastavu: Nesib Mandžic u ime civilnih vlasti, Ibro Nuhanovic u ime
vojnih vlasti i Džemilu Komanovic u ime udruženja žena, a razgovorima
su prisustvovali predstavnici UNPROFOR. Na sastanku je dogovoreno da
VRS prekine borbena dejstva i stvori uslove za odlazak stanovništva iz
Srebrenice.
General Mladic je odmah naredio obustavu borbenih dejstava VRS i
obezbjedenje cisterni pitke vode, hljeba i drugih prehrambenih artikala
za potrebe stanovništva. Nakon zbrinjavanja oko 30.000 okupljenih, oni
su autobusima i kamionima prebaceni do linije razgranicenja. Da je
operacija u Srebrenici protekla bez problema, potvrduje zahvalnost VRS
od strane holandskog generala Nikolaja, zamjenika komandanta UNPROFOR,
pri odlasku holandskog bataljona iz BiH, augusta 1995. godine.
Samo par dana kasnije Republicki štab za zdravstvo RBiH je 16. jula
1995. saopštio da je 22..853 prognanika iz Srebrenice prihvaceno na
podrucju tuzlansko-podrinjskog kantona uz napomenu da se par hiljada
ljudi nalazi u probijanju preko srpske teritorije. Gradonacelnik Tuzle
Selim Bešlagic potvrdio je radiju "Vrhbosna", 17. jula 1995. godine da
su na tuzlansko podrucje pristigle izbjeglice iz Srebrenice a oko 6.000
ljudi pobjegli su pred Srbima i uz borbu se probijaju prema Tuzli, dok
se jedna grupa probija ka Žepi.
Novinaru AR (11. jula 1995) portparol UNPROFOR u Sarajevu potpukovnik
Geri Kauard potvrdio je da su muslimanske snage koristile zašticenu
zonu Srebrenica za izvodenje napada na Srbe. Povodom pada Srebrenice na
konferenciji SDA u Zenici, 3. avgusta 1995. godine Ismet Grbo izjavio
je da je 1000 do 1600 Bošnjaka, koji nisu evakuisani, prešlo preko
rijeke Drine u Srbiju gdje ih je prihvatio MKCK.
Komandant Armije BiH general Rasim Delic na zasjedanju Skupštine
Republike BiH, 4. avgusta 1995. godine kaže: "Veci dio jedinice 28.
divizije uspio je izaci sa tih prostora i dio stanovništva. Ovih dana
imacete priliku da vidite postrojenu 28. diviziju, tj. jedinice koje su
izašle sa tih prostora. Prevashodno cemo je upotrijebiti tamo gdje je
najveci stepen motivacije. Slicna stvar je sa pripadnicima jedinice iz
Žepe..." Nešto kasnije, izvršena je smotra 28. divizije u Zenici od
strane generala Rasima Delica i najveci dio njenih pripadnika upucen je
na ratišta.
U Srebrenice je u bazi UNPROFOR, ostalo 59 ranjenika. U Tuzlu je stiglo
87 ranjenika iz Srebrenice, kako je 18. juna 1995. godine saopštio
MKCK. Srbi su odbili evakuaciju 18-orici ljudi iz Bratunca, koji su
zadržani kao ratni zarobljenici, jer su osumnjiceni za ratne zlocine,
saopštio je portparol MKCK u Ženevi Toni Burbener. Pripadnik 28.
divizije Samir Fehtic je napisao: "Nakon pada Srebrenice našao sam se u
zarobljeništvu. Prema nama su se ponašali krajnje korektno i humano.
Jedan dan je licno došao komandant general Mladic i pitao da li nas ko
maltretira, dali nam daju vodu i hranu kao i da svi oni koji nisu
zlocinci i ubice bice pušteni da idu. On je svojim ljudima zabranio da
nas bilo ko maltretira... Nešto kasnije sam pušten i uspio sam da oodem
i spojim se sa svojom porodicom u inostranstvu... "
Predstavnik za štampu UNHCR Soren Peterson (u Ženevi) optužio je 15.
jula 1995. godine bošnjacku vladu u Sarajevu da sprecava pružanje
smještaja izbjeglicama iz Srebrenice u Tuzli i "da svjesno manipuliše
brojem ljudi koji su ostali okruženi, što ga navodi na zakljucak da
vlada u Sarajevu od nastale situacije pokušava da pravi spektakl". MKCK
je saopštio da nema podataka za 5000 ljudi koji nisu evakuisani. Pod
pritiskom mocnih krugova, Savjet bezbjednosti je "Rezolucijom 1010",
10. avgusta 1995. godine optužio Srbe za zlocine u Srebrenici.
Uslijedio je odmah potom odlazak predstavnika MKCK i istraživanje
optužbi. Nakon nekog vremena MKCK je prema podacima 1997. godine
izlistao 3.290 osoba koje vodi nestalim.
Prema izještajima Komande holandskog bataljona UNPROFOR, 10. jula 1995.
godine u srebrenickoj enklavi živjelo je izmedu 30.000 - 40.000 ljudi.
Brojka 50.000 bila je plod manipulacija, da bi se dobila veca
humanitarna pomoc, koju su lokalni muslimanski mocnici prodavali. Da se
manipulisalo brojem ljudi potvrduje zahtjev Prelaznog opštinskog vijeca
Srebrenice (objavila muslimanska sredstva informisanja 16. juna 1995.)
koje od vlade BiH u Sarajevu traži da, preko Komiteta za odnose sa UN
obezbijedi "operaciju padobran" radi snabdijevanja 20.000 ugroženih
stanovnika Srebrenice.
U spiskovima nestalih vodi se 500 ljudi koji su umrli ili poginuli
prije jula 1995. godine. Prema saslušanju 460 holandskih vojnika i
pukovnika Tomasa Karamansa iz UNPROFOR od 25.000 okupljenih u bazi
Potocari upisano je 239 vojnosposobnih muškaraca i 60 onih koji se nisu
htjeli dati podatke jer su došli po pozivu na džihad sa drugih
prostora. U izjavama vojnika nisu pominjani zlocini nad muslimana od
strane VRS. Medutim, po nalogu Komande NATO ministar spoljnih poslova
Holandije Hans van Mirlo zatražio je prepravku izvještaja koji je nakon
intervencije 30. oktobra 1995. godine dostavljen Vladi, što je bilo
suprotno od izjava holandskih vojnika i oficira.
List "Di Velt" 12. jula 1996. godine piše o sukobu vojnog i državnog
vrha Holandije zbog pordške NATO verziji i tvrdnji vojnog rukovodstva
da u Srebrenici nije bilo genocida. "General Kuzi javno se uprostavio
ministru odbrane Vorhuveu tvdrnjom da po padu Srebrenice,
srpsko-bosanske trupe nisu pocinile genocid nad Muslimanima", piše
Velt. Slicno iznosi Ibran Mustafic u "Slobodnoj Bosni" da teza o
požudama srpskih osvajaca za ubijenjem nije razumna, jer su oni cak i
njega aktivistu SDA u enklavi ponovo oslobodili .
U skladu sa zahtjevima mocnih i pritiska javnosti, tužilac Ricard
Golston je Medunarodnom krivicnom tribunalu u Hagu, 14. novembra 1995.
godine proslijedio optužni akt kojim su predsjednik RS Radovan Karadžic
i komandant GŠ VRS general Ratko Mladic optuženi za genocid nad
bošnjackim narodom. Samo dva dana kasnije - 16. novembra 1995. godine
pod krivicnim predmetom (Slucaj br. IT/95-18-1) pokrenut je postupka
kojeg je potpisao predsjedavajuci sudija Fuad Rijad. Zaista cudi da je
sudija Rijad za dva dana uspio prouciti opširnu dokumentaciju i
pokrenuo postupak.
Odgovarajuci na pitanje odgovornost za zlocine u Srebrenici koje mu
pripisuje Haški tribunal, general Ratko Mladic je za beogradski NIN,
15. marta 1996. godine rekao: "Haški sud je formiran da bi se po
njihovim aršinima sudilo meni, politickom rukovodstvu i srpskom narodu,
a ne sudilo onima koji su podešavali bombe pa ih istresali na našu
djecu... Htjeli bi da naše generale vezuju ovdje i vode u Hag, a
njihovi da se šepure po RS i dijele srpskoj djeci "demokratiju"...
Vojska RS nije ucestvovala ni u jednom zlocinu. Rat smo vodili u skladu
sa odredbama medunarodnog ratnog prava. Što se tice Srebrenice bili smo
svjesni mogucih manipulacija zlocinima VRS, pa smo u vozilima imali
vojnike UNPROFOR, kako bi oni mogli da svjedoce o našim postupcima ".
U rješavanje situacije oko Žepe ukljucio se komandant UNPROFOR za BiH
general Rupert Smit, koji je dva dana sa generalom Ratkom Mladicem,
nadgledao odlazak muslimanskog stanovništva i tada odao priznanje VRS
za korektan odnos. Komandi UNPROFOR je receno da u Žepi ima 16.000
stanovnika, a ne 20.000 kako su tvrdilili u Sarajevu, jer se dobijala
veca pomoc UNHCR. Palic je priznao da se hiljadu boraca probilo iz
Srebrenice u Goražde. Iz Žepe je medu zadnjima, izašao Avdo Palic, koji
se nakon telefonskog razgovora sa Alijom Izetbegovicem požalio da mu
prijeti vojnim sudom.
Sud za ratne zlocine pocinjene na tlu bivše Jugoslavije, u javnosti
poznatiji kao Haški tribunal, formiran je na izricit zahtjev SAD,
pritisak islamskih krugova i bošnjacke strane. Pored toga, tajne
optužnice Haškog tribunala nisu izraz demokratije, vec totalitarnih
režima, kakvi su bili obilježje inkvizicije, fašizma, staljinizma i
drugih poznatih u istoriji. Tribunal koristi metode srednjeg vijeka, to
jest, da se osumnjiceni hapse a potom godinama drže bez optužnice kaže
Žerar Bodson u tekstu "Stradanje nevinih" o politickom karakteru Haškog
tribunala. Upravo zbog svega, optužni akt Goldstona i zahtjevi za
hapšenje optuženih za "ratne zlocine" je bez realnih osnova, kaže
Bodson.
Stalni zahtjevi tužilaca Luiz Arbur i Karle del Ponte za hapšenje služe
propagandi, "Tribunal za ratne zlocine u Jugoslaviji, sa sjedništem u
Hagu, nema mnogo veze sa pravom. U stvari, on cak i ne slijedi priznato
medunarodno pravo. Osoblje Tribunala su uglavnom namještenici
Vašingtona i služe kao produžena ruka politike SAD u Evropi", napisao
je Dejvid Binder.
Istražni tim UN koji je obišao Srebrenicu po nalogu Generalnog
sekretara izvjestio je 24. jula 1995. godine da nisu pronašli svjedoke
koji bi potvrdili zlocine. Hjubet Viland, licni izaslanik Visoke
komisije UN za ljudska prava, putovao je sa istražnim timom u
Srebrenicu i Tuzlu gdje je razgovarao sa vecim brojem Bošnjaka u
izbjeglickim logorima i kolektivnim smještajima i pri tom nije pronašao
ni jednog svjedoka koji bi potvrdio pocinjene zlocine.
Kofi Anan, generalni sekretar UN, podnio je 15.novembra 1999. godine
izvještaj o " Padu Srebrenice 1995. ", na osnovu naloga Generalne
skupštine, od decembra 1998. godine. Tu se govori o 33 grobnice, sa
izmedu 80 i 180 tijela, kao i o približno 2.000 ekshuminiranih, od
kojih su oko trecine identifikovani (znaci blizu 700) . Broj "
poginulih " se izjednacava sa brojem " nestalih ", uz argument, da je
sudbina ovih riješena samo u 117 slucajeva. Spisak nestalih menja se u
meduvremenu ne samo po broju vec i po imenima! Bilo je i još ima tu i
ranijih pokojnika ili sa spiska onih koji su Srebrenicu napustili prije
jula 1995. godine cija se brojka krece oko 5.000 stanovnika .
Naser Oric je sa svojim drustvom vršio prepade i iz enklave na okolna
srpska sela. Video-snimke svojih akcija (pljacke, masakre, paljevine,
spaljene kuce, mrtva tijela, odsjecene glave itd.) prikazivao je i
stranim novinarima Istraživaci Honig i Bot pišu o više od 1.300
ubijenih Srba do januara 1993. godine . O njegovim zlocinima svjedoci
general Morijon, predhodnik genala Rouza u Bosni u intervju u NIN-u .
General Hadzihasanovic, bivši nacelnik staba Armije BiH, izjavio je kao
svjedok pred Haskim tribunalom, da je od 5.803 pripadnika 28.
muslimanske divizije, stacionirane u Srebrenici, ubijeno 2.628 njenih
pripadnika u probijanju prema Tuzli . Medutim, evidentno je da
bošnjacki krugovi za javnost imaju neke druge brojke o srebrenickim
žrtvama: 7.618 nestalih i 3.745 poginulih izbeglica, ukupno 11.363
žrtava koje navodi "Špigl". U knjizi" Srebrenica ", Holandjani Honig i
Bot govore o 6.546 nestalih, koji su prijavljenih MKCK.
Na osnovu analiza dogadanja u Srebrenici (jul 1995) proizlazi da iz
obruca srpskih snaga sa civilima nije izašlo 5.000 - 6.000 naoružanih
ljudi. Isti izvori potvrduju da se radi o muslimanskim vojnicima, koji
su odbili predati oružje UNPROFOR-u u Potocarima. Po nalogu lokalnih
komandanata oni su krenuli u proboj prema Tuzli, Kaknju i Goraždu pa su
se nakon proboja, kako je rekao general Delic, ukljucili u borbe na
širem prostoru BiH i mnogi na tim ratištima poginuli a potom dodati na
spiskove pobijenih u Srebrenici. To potvrduje i Sefer Halilovic u
knjizi "Lukava strategija" kaže "da je 28. divizija muslimanske vojske
iz Srebrenice reorganizovana posle povlacenja iz Srebrenice i da je
sastavljena od 6.000 vojnika koji su probili liniju Srba." Znaci da je
dio vojnika 28. divizije prebacen na front Treskavice, Trnova i
Goražda, gdje su vodene borbe u kojima je bilo gubitaka a pridodati
stradalim u Srebrenici.
Velika je nepoznanica planski odlazak Nasera Orica sa grupom saradanika
i specijalaca u Tuzlu pred operaciju VRS na Srebrenicu. Uz to, ucestale
su izjave analiticara da je masakr nad Srebrenicanima proveden po
nalogu i instrukcijama stranih obavještajnih službi i odobrenje
bošnjackih vlasti u Sarajevu da se desi masakr nad sunarodnicima. Mnogo
otkriva pismo Nasera Orica upuceno Izetbegovicu: "Nisam se slagao sa
vašom odlukom o predaji Srebrenice koju ste dogovorili sa rancuzima, a
pogotovo ne sa kasnijim dogadajima u njohj, uz toliko žrtvovanje
civila, bez obzira na efekat."
Ibran Mustafic, funkcioner SAD i još nekih ljudi iz Srebrenice u izjavi
za "Ljiljan" istice da je bilo masovnih sukoba i likvidacija medu
muslimanskim grupama, prvenstveno onih koji su se htjeli predati VRS i
onih koji su to zabranjivali i orucano sprecavali. To potvrduje i
Komanda UNPROFOR iz Srebrenice. Upravo zbog neslaganja sa ekstremistima
likvidiran je i predsjednik SDA Azem Bajramovic, kako bi se ucutkao
svjedok, napisao je "Ljiljan".
Izjave predstavnika MKCK i OEBS da su se mnogi vodeni kao nestali iz
Srebrenice javili porodicama i glasali na izborima 1996. i 1998. godine
demantuje bošnjacke brojke. Po saopštenju MUP Srbije u Užicu je 17.
decembra 1995. godine u prisustvu medunarodnih predstavnika
organizovana deportacija 1.000 srebrenickih muslimana, koji su izbjegli
na prostor Srbije iz Srebrenice. Svi oni su odbili povratak u BiH pa su
dobili azil prekookeanskih zemalja pa nije iskljuceno da se i oni vode
medu nestalim?
Holandski Institut za ratnu domumentaciju (NIOD) sacinio je, na zahtjev
Vlade Holandije, Izvještaj o okolnostima koje su dovele do zauzmimanja
zašticene zone UN Srebrenica, pod kontrolom holandskog bataljona
UNPROFOR. Izvještaj se nakon petogodišnjeg istraživanja Instituta
pojavio u javnosti 10. avgusta 2002. i jasno pocrtava da nema dokaza da
su naredbe za pokolj stigle iz Srbije od politickih celnika, niti da je
bilo ranijeg planiranja masakra nad Bošnjacima u Srebrenici. Izvještaj
pokazuje da nisu nadeni dokazi o planiranju i organizovanju genocida sa
kojim se manipuliše. Izvještaj ukazuje da je oko Srebrenice bilo
zlocina, ali su oni pojedinacni i proizvod djelovanja pojedinih grupa a
to se ne može kvalifikovati kao genocid.
Grupa analiticara smatra da je slucaj Srebrenice namjerno podignut na
nivo masovnog zlocina kojeg su pocinili Srbi kako bi se izazvalo
gnušanje javnosti i rat privodio kraju. Srebrenica je za vodenja
zajednicke operacije vojnih snaga protiv RSK i RS. U Splitu je 22. jula
1999. godine tim povodom potpisan Sporazum o upucivanju hitne vojne i
druge pomoci BiH u odbrani od srpskih napada. U skladu sa dogovorima
Snage za brza dejstva NATO pod komandom generala Majkla Džeksona
ukljucile su se u akcije.
U knjizi "Ratni zlocini", njemackog istraživaca i analiticara Jirgena
Elznera potvrduje se manipulisanje brojem žrtava u Srebrenici. On
podsjeca da je do 2002. godine u Podrinju iskopano 1883 leša od kojih
je samo 172 poimenicno indentifikovano. Može se desiti da su to i
srpske žrtve. On podjeca da brojka 4.600 neidentifikovanih u Tuzli ne
može govoriti kao žrtvama Srebrenice vec šireg podrucja: "Broj
muslimanskih žrtava se inflatorno povecava i treba ostaviti vremenu i
strucnim ekipama da to utvrde ."
Slucaj Srebrenica treba cjelovito istražiti i skinuti anatemu
odgovornosti sa Srba za genocid. Nesporno je da su se u Srebrenici
dogodili zlocini i da pocinioce treba privesti pravdi. Medutim, u
Srebrenici nije bilo genocida, što je dokazao i Institut za ratnu
dokumentaciju Holandije navodeci da u vrhu politike i vojske RS nije
bilo planiranja zlocina a navjeci broj stradalih bili su pripadnici 28.
muslimanske divizije u toku proboja . U svakom slucaju bošnjackim
krugovima i dalje odgovara pozicija žrtve jer se time lakše ostvaruju
ciljeve unitarizaciji BiH u kojoj ce imati dominantu ulogu.