http://komunist.free.fr/arhiva/maj2005/tkalec.html
Arhiva : : Maj 2005.
Kusur ničega
U Italiji je upravo izišao film o junakinji neuspjele revolucije u
Napulju krajem devedesetih godina osamnaestog stoljeća: Elenori
Pimental i o porazu te revolucije, koja je trebala slijediti onu
francusku, ali je ugušena u sramoti, izdaji i krvi. Eleonora Pimental,
koja je sa suborcima pisala ustav slobodne republike, sramno izdane i
ugušene u krvi, bila jedna od prvih žena novinara. Nakon propasti
napolitanskog pokušaja i nakon poraza, očekujući smaknuće, upitana da
li se plaši, odgovora: "Čega? A šta nam uopće, nakon revolucije ostaje
- kusur ničega!"
I ovog sumornog proljeća, kad se sunce najzad probija poslije
martovskih dana najhladnijih u poslednjih pedeset godina, kako tvrde
meterolozi, kad jedna nakaradna Evropa slavi šezdesetgodišnjicu
pobjede nad fašizmom sa mnogim postfašistima u evropskim vladama, kad
na Balkanu i u bivšoj Jugoslaviji u nekim od njenih zemalja
krvosljednica nema crvene zastave ni za lijek, a na javnim
manifestacijama divljaju budale u ustaškim ili četničkim uniformama,
kad se na primjer u Italiji svaki dan baca ogromna količina hrane,
koju tržište nije konzumiralo, a nemoguće ju je sačuvati te tako u
smeće odlaze dobra u vrijednosti od pola miliona Eura, dok istovremeno
800 miliona ljudi na svijetu umire od siromaštva i gladi, šta
preostaje revolucionarima, što su izgubili i revoluciju i pobjedu? Kao
i prije dvije stotine godina onima u Napulju - kusur ničega!
O ljepotoma Evrope i svijeta moglo bi se još nadugačko pričati. Kao na
primjer o rascarinjenju zanimanja kao što je prostitucija, pa upravo
bestseler sezone predstavlja dnevnik jedne djevojke, koja se bavi tim
poslom. Autorica opisuje kako radi preko agencije, koja joj uzima
trećinu zarade. A ona to smatra sasvim korektnim, jer joj agencija
nalazi klijente, nudeće na svojim web stranicama njene slike u smjelim
pozama, plaća sobe u hotelu za "slatke susrete" i garantira uslugu
zaštite. Nakon susreta s klijentom ova vrsta radnice mora nazvati
poslodavca – agenciju, a ukoliko to ne učini na lice mjesta dolazi
smjesta privatna služba sigurnosti (body gardi) i ukoliko je ne nađu,
uključuje se odmah i policija, koja je naravno u dosluhu sa rečenom
agencijom.
Zanimanje kao i svako drugo, samo s nešto više rizika, izgleda da je
tako uvršteno u suvremeni moral. Uostalom, priča o Japankama koje
imitiraju američke crnkinje i mulatkinje u odjevanju i šminkanju te se
bave kojekakvim zanimanjima – od prodavačice do sekretarice, a kad
požele nešto iznimno: skupu potpisanu haljinu, Pradinu tašnu ili
cipele ili pak putovanje u Evropu ili nešto bolji stan, povremeno
preko agencija zadovoljavaju biznismene u njihovim seksualnim i
ostalim prohtjevima, nije novina sezone. To je već stara i poznata
priča. I Ruskinje su krenule istim putem, ali o njima bi trebalo više
i na drugom mjestu. Zasad navodimo samo knjigu Oksane Robskaje:
Avenija rubalja, zbog koje su, kažu, u Moskvi mnogi pocrvenili...
E, otišla je u nepovrat ona Moskva u kojoj su Oksane sa knjigama pod
miškom jurile na Rab-fak: na radnički fakultet i sve do jedne željele
postati inžinjeri, tehnolozi, doktorke, avijatičari.
Ni mlada Staljinova žena Nadežda Alilujeva nije bila različita. Sa
torbom knjiga, bez šminke i jednostavno odjevena, pješke dolazeći do
sveučilišta, slijedila je sa drugaricama predavanja na kemijskom
odjelu Tehnološkog fakulteta. Tragedija porodice Alilujevih,
Lenjinovih jataka i Staljinovih prijatelja, koji su nakon Nadeždinog
samoubojstva svi odreda bili poslani u logore i dugogodišnja
izgnanstva, tragičan kraj njegovih sinova: jednog u ratu (jer Staljin
nije htio tražiti zamjenu za zarobljenog sina i kazao je: moj sin kao
i drugi sinovi) i mlađeg, Nadeždinog sina, koji je nakon XX Kongresa
bio poslan u provinciju, gdje se propio i završio, kao u Jesenjinov
pjesmi, uboden nožem u kafanskoj tuči, tragedija je jedne velike
revolucije, koja je trebala izmijeniti lice svijeta i dijelom je to i
uspjela, ali je konačno potonula u blatu izdaje i odricanja vlastitog
puta. Šta je od svega ostalo revolucionarima - kusur ničega...
Šta da se kaže u dane kad svijet i Evropa slave šezdesetgodišnjicu
pobjede nad fašizmom propagirajući najbesramnije mistifikacije i
netočnosti o antifašističkoj borbi, uporno prećutkujući sovjetsku
žrtvu i golemu cifru od dvadeset miliona poginulih, koju su ljudi
SSSR-a podnijeli za pobjedu nad nacifašizmom. U Italiji novine i TV
kanali govore o ispravkama koje će biti unesene u udžbenike historije,
jer antifašistički pokret, naročito jak na sjeveru zemlje, nisu vele
vodili komunisti i socijalisti, već izgleda katolici, monarhisti i
popovi, a "dječaci iz Saloa", najgori crnokošuljaši do kraja vjerni
nacistima, što su ostali uz bok Mussolinija i njegovih ministara i
oficira (koji su bili usput budi rečeno bili plaćeni suhim zlatom i
koji su u sukobima s partiizanima počinili masu zvjerstava) slave se
danas kao ljudi koji su konsekvento ostali vjerni zakletvi, što su je
dali... Istovremeno je lijep zalogaj dobila i iredenta s
ustanovljavanjem 11. februara (dana potpisivanja mirovnog ugovora
1945. u Parizu!) kao državnog dana žalosti posvećenog žrtvama
zloglasnih fojbi, mjesta zločina Titovih partizana. Prema najnovijim
tvrdnjama u fojbe – kraške jame u Istri -titovci su pobacali gotovo
stotinu hiljada nevinih žrtava, samo zato što su bili Talijani, a
kasnije je iz Istre i Rijeke otjerano (a nikako nije optiralo) ognjem
i mačem 300 hiljada talijanskih državljana. U filmu koje su prikazale
talijanska, slovenska i hrvatska televizija glavnu ulogu
partizana-krvnika, silovatelja, ubice djece i gotovo pedofila igra
poznati glumac iz serije koju na svim prostorima Jugoslavije gledaju s
nostalgijom "Bolji život" - Dragan Bilogrlić, a katoličkog popa koji
spašava djecu iz doma, kojeg su zapalili partizani, igra talijanski
glumac Leo Gulotta, jedan od osnivača Rifondazione Comunista –
Novoosnovane komunističke partije Italije. I što je najljepše ni
spomenuta partija, Rifondazione comunista, a još manje njeni lideri,
kao ni lideri DS (bivše komunističke partije) nisu našli za shodno da
brane jugoslovenske partizane. Jedino je to učinio stari socijalist i
novinar Giorgio Bocca, koji je rekao da je ponovo pisati historiju
nakon šezdeset godina, uzimajući marginalne epizode kao suštinu
antifašizma, sramotan put koji će na kraju dovodi do trijumfa light
verzije fašizma.
Uostalom, ukoliko novac, zarada, slava i uspjeh u poslu opravdava sve,
pa i igranje u spektaklima koji služe za izvitoperavanje činjenica,
falsificiranje historije i pretvaranje svijeta u golemu instituciju za
imbecile, zar se onda mogu osuđivati oni, koji u posvemašnjoj
nestašici posla, odluče preko agencija prodavati vlastito tijelo? Ti
bar ne lažu i ne služe prljanju heroja i zaglupljivanju masa, već uz
osobni rizik rade nezavidan posao, što se za spomenute omiljene glumce
ne bi moglo kazati. Ali glumci su samo glumci – zna se – topovsko
meso. Iza njih stoji cijela "operacija fojbe", političari, TV
urednici, režiseri i na kraju oni koji trijumfuju nakon šezdeset
godina – jučerašnji poraženi, a današnji pobjednici. Pobjeđenima i
opet ostaje samo kusur ničega...
A kakav je taj vrli novi svijet, svijet plastike i elektronike, koja
mladim generacijama obećava osim beskrajne slobode i demokracije i
zadovoljavanja smjesta i odmah, bez napora, svih želja i potreba – jer
svemogući novi bog tržište nudi sve što treba svakome uvijek po sve
nižoj cijeni, garantira zadovoljenje svih prohtjeva i želja, svih
vrsti uživanja i svih interesa, govori i pojava na Bruxelleskom
tržištu posebnog kilta (kompleta) namijenjenog liječnicima, ali ga
može kupiti tko god to želi, za eutanaziju. U kompletu se nalazi sve
potrebno - od sredstava za spavanja do injekcija za usmrćivanje, jer
ovoj se operaciji ne pristupa 2005. onako kako smo to nedavno imali
prilike vidjeti u njemačkom filmu o posljednjim danima Adolfa Hitlera.
Od frau Goebels, koja šestoro svoje djece uspava i zatim im u usta
gurne pilulu cijankalija, medicina je napravila velik put. To se danas
čini mnogo civiliziranije. U Belgiji je izgleda eutanazija dozvoljena,
pa ko voli nek izvoli. Naravno, troškove ovog kilta odnosno kompleta
lijekova ne pokriva socijalno osiguranje – a oni i nisu toliko visoki.
Cijeli komplet stoji svega 60 Eura – pa kako vam drago. A šta ostaje
poraženim i ostarjelim revolucionarima u tom društvu trenutnog
zadovoljavanje svega što ti padne na um – kusur ničega...
A ipak taj kusur ničega i nije tako mali i nije ga uvijek lako nositi
u ovim mutnim vremenima.
U tom se kusuru nalazi mnogo izuzetnih glava, mnogo heroja i mnogo
velikih ideja, koje će se opet jednom roditi kao žar ptica, iz
vlastitog pepela... Očuvati iskru svete vatre u nevremenu nije lako. U
starom su Rimu vestalinke, čuvarice vatre, smatrali svetim ženama, a
njihovu službu blisku bogovima. Ljudi, koji još uvijek u današnjim
teškim i zbunjujućim vremenima, čuvaju svetu vatru i nose dalje ideju
o mogućnosti drugačijeg društva, o jednom drugačijem svijetu i o
istinskoj slobodi, jednakosti i bratstvu također rade posao blizak
bogovima. Samo što su njihovi bogovi ljudi – ljudi gordi, kako je
pjevao Gorki, koji više neće puziti po blatu, nego smjelo raskrilivši
svoju ljudskost u najboljem smislu, težiti za ostvarenjem najviših
dometa ljudskog duha i njihovih najboljih i najplemenitih strasti.
Svi oni kojima je danas ostao kusur ničega znaju da u tom kusuru ima
velikih ljudi i događaja: još tamo davno od pada Bastille i od dolaska
momaka iz Marseillesa, koji su pjevajući marseljezu istjerali kralja i
švicarsku gardu iz Tuillerija i kao armija odrpanaca odnijeli slavnu
pobjedu kod Valemyja nad školovanim i zlatom plaćenim pruskim
generalima. Ima tu i dječaka poput Gavrocha i junaka pariških barikada
kroz cijelo devetnaesto stoljeće, sve tamo do pariške komune 1871.
Kusur ničega bogat je herojima i tragedijama, znanim i neznanim
junacima. Imena američkih radnika na koje su pucali i koje su objesili
u Chicagu danas su zaboravljena, ali cijeli svijet slavi prvi maj.
Praznik rada slave i zemlje s najsvinjskijim režimima i doći će dan
kad će i na njihovim ulicama i trgovima vijoriti crvene zastave. A pod
tim je zastavama Crvena Armija marširala od Varšave do Tihog okeana,
gdje je, kako govore riječi pjesme, završila svoj pobjedonosni pohod.
Pod tim je barjakom Tito digao na ustanak sve krajeve Juboslavije i
razbuktao pokret otpora najveći i najznačajniji u cijeloj Evropi.
Pokret otpora čiju su glavninu činili borci od 17 do 24 godine
starosti. Pobjedonosni odredi umraširali su u Beograd, Zagreb, čak i u
Trst. "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete partizana –
slavu borbe pronose..."
Pa ako je danas od tog marša ostao kusur ničega i taj je kusur velik i
jedno će ga drugo vrijeme i jedna druga generacija pretvoriti od
ničega ponovo u nešto - veliko, slavno i sjajno. Živio Prvi maj!
Jasna Tkalec
Arhiva : : Maj 2005.
Kusur ničega
U Italiji je upravo izišao film o junakinji neuspjele revolucije u
Napulju krajem devedesetih godina osamnaestog stoljeća: Elenori
Pimental i o porazu te revolucije, koja je trebala slijediti onu
francusku, ali je ugušena u sramoti, izdaji i krvi. Eleonora Pimental,
koja je sa suborcima pisala ustav slobodne republike, sramno izdane i
ugušene u krvi, bila jedna od prvih žena novinara. Nakon propasti
napolitanskog pokušaja i nakon poraza, očekujući smaknuće, upitana da
li se plaši, odgovora: "Čega? A šta nam uopće, nakon revolucije ostaje
- kusur ničega!"
I ovog sumornog proljeća, kad se sunce najzad probija poslije
martovskih dana najhladnijih u poslednjih pedeset godina, kako tvrde
meterolozi, kad jedna nakaradna Evropa slavi šezdesetgodišnjicu
pobjede nad fašizmom sa mnogim postfašistima u evropskim vladama, kad
na Balkanu i u bivšoj Jugoslaviji u nekim od njenih zemalja
krvosljednica nema crvene zastave ni za lijek, a na javnim
manifestacijama divljaju budale u ustaškim ili četničkim uniformama,
kad se na primjer u Italiji svaki dan baca ogromna količina hrane,
koju tržište nije konzumiralo, a nemoguće ju je sačuvati te tako u
smeće odlaze dobra u vrijednosti od pola miliona Eura, dok istovremeno
800 miliona ljudi na svijetu umire od siromaštva i gladi, šta
preostaje revolucionarima, što su izgubili i revoluciju i pobjedu? Kao
i prije dvije stotine godina onima u Napulju - kusur ničega!
O ljepotoma Evrope i svijeta moglo bi se još nadugačko pričati. Kao na
primjer o rascarinjenju zanimanja kao što je prostitucija, pa upravo
bestseler sezone predstavlja dnevnik jedne djevojke, koja se bavi tim
poslom. Autorica opisuje kako radi preko agencije, koja joj uzima
trećinu zarade. A ona to smatra sasvim korektnim, jer joj agencija
nalazi klijente, nudeće na svojim web stranicama njene slike u smjelim
pozama, plaća sobe u hotelu za "slatke susrete" i garantira uslugu
zaštite. Nakon susreta s klijentom ova vrsta radnice mora nazvati
poslodavca – agenciju, a ukoliko to ne učini na lice mjesta dolazi
smjesta privatna služba sigurnosti (body gardi) i ukoliko je ne nađu,
uključuje se odmah i policija, koja je naravno u dosluhu sa rečenom
agencijom.
Zanimanje kao i svako drugo, samo s nešto više rizika, izgleda da je
tako uvršteno u suvremeni moral. Uostalom, priča o Japankama koje
imitiraju američke crnkinje i mulatkinje u odjevanju i šminkanju te se
bave kojekakvim zanimanjima – od prodavačice do sekretarice, a kad
požele nešto iznimno: skupu potpisanu haljinu, Pradinu tašnu ili
cipele ili pak putovanje u Evropu ili nešto bolji stan, povremeno
preko agencija zadovoljavaju biznismene u njihovim seksualnim i
ostalim prohtjevima, nije novina sezone. To je već stara i poznata
priča. I Ruskinje su krenule istim putem, ali o njima bi trebalo više
i na drugom mjestu. Zasad navodimo samo knjigu Oksane Robskaje:
Avenija rubalja, zbog koje su, kažu, u Moskvi mnogi pocrvenili...
E, otišla je u nepovrat ona Moskva u kojoj su Oksane sa knjigama pod
miškom jurile na Rab-fak: na radnički fakultet i sve do jedne željele
postati inžinjeri, tehnolozi, doktorke, avijatičari.
Ni mlada Staljinova žena Nadežda Alilujeva nije bila različita. Sa
torbom knjiga, bez šminke i jednostavno odjevena, pješke dolazeći do
sveučilišta, slijedila je sa drugaricama predavanja na kemijskom
odjelu Tehnološkog fakulteta. Tragedija porodice Alilujevih,
Lenjinovih jataka i Staljinovih prijatelja, koji su nakon Nadeždinog
samoubojstva svi odreda bili poslani u logore i dugogodišnja
izgnanstva, tragičan kraj njegovih sinova: jednog u ratu (jer Staljin
nije htio tražiti zamjenu za zarobljenog sina i kazao je: moj sin kao
i drugi sinovi) i mlađeg, Nadeždinog sina, koji je nakon XX Kongresa
bio poslan u provinciju, gdje se propio i završio, kao u Jesenjinov
pjesmi, uboden nožem u kafanskoj tuči, tragedija je jedne velike
revolucije, koja je trebala izmijeniti lice svijeta i dijelom je to i
uspjela, ali je konačno potonula u blatu izdaje i odricanja vlastitog
puta. Šta je od svega ostalo revolucionarima - kusur ničega...
Šta da se kaže u dane kad svijet i Evropa slave šezdesetgodišnjicu
pobjede nad fašizmom propagirajući najbesramnije mistifikacije i
netočnosti o antifašističkoj borbi, uporno prećutkujući sovjetsku
žrtvu i golemu cifru od dvadeset miliona poginulih, koju su ljudi
SSSR-a podnijeli za pobjedu nad nacifašizmom. U Italiji novine i TV
kanali govore o ispravkama koje će biti unesene u udžbenike historije,
jer antifašistički pokret, naročito jak na sjeveru zemlje, nisu vele
vodili komunisti i socijalisti, već izgleda katolici, monarhisti i
popovi, a "dječaci iz Saloa", najgori crnokošuljaši do kraja vjerni
nacistima, što su ostali uz bok Mussolinija i njegovih ministara i
oficira (koji su bili usput budi rečeno bili plaćeni suhim zlatom i
koji su u sukobima s partiizanima počinili masu zvjerstava) slave se
danas kao ljudi koji su konsekvento ostali vjerni zakletvi, što su je
dali... Istovremeno je lijep zalogaj dobila i iredenta s
ustanovljavanjem 11. februara (dana potpisivanja mirovnog ugovora
1945. u Parizu!) kao državnog dana žalosti posvećenog žrtvama
zloglasnih fojbi, mjesta zločina Titovih partizana. Prema najnovijim
tvrdnjama u fojbe – kraške jame u Istri -titovci su pobacali gotovo
stotinu hiljada nevinih žrtava, samo zato što su bili Talijani, a
kasnije je iz Istre i Rijeke otjerano (a nikako nije optiralo) ognjem
i mačem 300 hiljada talijanskih državljana. U filmu koje su prikazale
talijanska, slovenska i hrvatska televizija glavnu ulogu
partizana-krvnika, silovatelja, ubice djece i gotovo pedofila igra
poznati glumac iz serije koju na svim prostorima Jugoslavije gledaju s
nostalgijom "Bolji život" - Dragan Bilogrlić, a katoličkog popa koji
spašava djecu iz doma, kojeg su zapalili partizani, igra talijanski
glumac Leo Gulotta, jedan od osnivača Rifondazione Comunista –
Novoosnovane komunističke partije Italije. I što je najljepše ni
spomenuta partija, Rifondazione comunista, a još manje njeni lideri,
kao ni lideri DS (bivše komunističke partije) nisu našli za shodno da
brane jugoslovenske partizane. Jedino je to učinio stari socijalist i
novinar Giorgio Bocca, koji je rekao da je ponovo pisati historiju
nakon šezdeset godina, uzimajući marginalne epizode kao suštinu
antifašizma, sramotan put koji će na kraju dovodi do trijumfa light
verzije fašizma.
Uostalom, ukoliko novac, zarada, slava i uspjeh u poslu opravdava sve,
pa i igranje u spektaklima koji služe za izvitoperavanje činjenica,
falsificiranje historije i pretvaranje svijeta u golemu instituciju za
imbecile, zar se onda mogu osuđivati oni, koji u posvemašnjoj
nestašici posla, odluče preko agencija prodavati vlastito tijelo? Ti
bar ne lažu i ne služe prljanju heroja i zaglupljivanju masa, već uz
osobni rizik rade nezavidan posao, što se za spomenute omiljene glumce
ne bi moglo kazati. Ali glumci su samo glumci – zna se – topovsko
meso. Iza njih stoji cijela "operacija fojbe", političari, TV
urednici, režiseri i na kraju oni koji trijumfuju nakon šezdeset
godina – jučerašnji poraženi, a današnji pobjednici. Pobjeđenima i
opet ostaje samo kusur ničega...
A kakav je taj vrli novi svijet, svijet plastike i elektronike, koja
mladim generacijama obećava osim beskrajne slobode i demokracije i
zadovoljavanja smjesta i odmah, bez napora, svih želja i potreba – jer
svemogući novi bog tržište nudi sve što treba svakome uvijek po sve
nižoj cijeni, garantira zadovoljenje svih prohtjeva i želja, svih
vrsti uživanja i svih interesa, govori i pojava na Bruxelleskom
tržištu posebnog kilta (kompleta) namijenjenog liječnicima, ali ga
može kupiti tko god to želi, za eutanaziju. U kompletu se nalazi sve
potrebno - od sredstava za spavanja do injekcija za usmrćivanje, jer
ovoj se operaciji ne pristupa 2005. onako kako smo to nedavno imali
prilike vidjeti u njemačkom filmu o posljednjim danima Adolfa Hitlera.
Od frau Goebels, koja šestoro svoje djece uspava i zatim im u usta
gurne pilulu cijankalija, medicina je napravila velik put. To se danas
čini mnogo civiliziranije. U Belgiji je izgleda eutanazija dozvoljena,
pa ko voli nek izvoli. Naravno, troškove ovog kilta odnosno kompleta
lijekova ne pokriva socijalno osiguranje – a oni i nisu toliko visoki.
Cijeli komplet stoji svega 60 Eura – pa kako vam drago. A šta ostaje
poraženim i ostarjelim revolucionarima u tom društvu trenutnog
zadovoljavanje svega što ti padne na um – kusur ničega...
A ipak taj kusur ničega i nije tako mali i nije ga uvijek lako nositi
u ovim mutnim vremenima.
U tom se kusuru nalazi mnogo izuzetnih glava, mnogo heroja i mnogo
velikih ideja, koje će se opet jednom roditi kao žar ptica, iz
vlastitog pepela... Očuvati iskru svete vatre u nevremenu nije lako. U
starom su Rimu vestalinke, čuvarice vatre, smatrali svetim ženama, a
njihovu službu blisku bogovima. Ljudi, koji još uvijek u današnjim
teškim i zbunjujućim vremenima, čuvaju svetu vatru i nose dalje ideju
o mogućnosti drugačijeg društva, o jednom drugačijem svijetu i o
istinskoj slobodi, jednakosti i bratstvu također rade posao blizak
bogovima. Samo što su njihovi bogovi ljudi – ljudi gordi, kako je
pjevao Gorki, koji više neće puziti po blatu, nego smjelo raskrilivši
svoju ljudskost u najboljem smislu, težiti za ostvarenjem najviših
dometa ljudskog duha i njihovih najboljih i najplemenitih strasti.
Svi oni kojima je danas ostao kusur ničega znaju da u tom kusuru ima
velikih ljudi i događaja: još tamo davno od pada Bastille i od dolaska
momaka iz Marseillesa, koji su pjevajući marseljezu istjerali kralja i
švicarsku gardu iz Tuillerija i kao armija odrpanaca odnijeli slavnu
pobjedu kod Valemyja nad školovanim i zlatom plaćenim pruskim
generalima. Ima tu i dječaka poput Gavrocha i junaka pariških barikada
kroz cijelo devetnaesto stoljeće, sve tamo do pariške komune 1871.
Kusur ničega bogat je herojima i tragedijama, znanim i neznanim
junacima. Imena američkih radnika na koje su pucali i koje su objesili
u Chicagu danas su zaboravljena, ali cijeli svijet slavi prvi maj.
Praznik rada slave i zemlje s najsvinjskijim režimima i doći će dan
kad će i na njihovim ulicama i trgovima vijoriti crvene zastave. A pod
tim je zastavama Crvena Armija marširala od Varšave do Tihog okeana,
gdje je, kako govore riječi pjesme, završila svoj pobjedonosni pohod.
Pod tim je barjakom Tito digao na ustanak sve krajeve Juboslavije i
razbuktao pokret otpora najveći i najznačajniji u cijeloj Evropi.
Pokret otpora čiju su glavninu činili borci od 17 do 24 godine
starosti. Pobjedonosni odredi umraširali su u Beograd, Zagreb, čak i u
Trst. "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete partizana –
slavu borbe pronose..."
Pa ako je danas od tog marša ostao kusur ničega i taj je kusur velik i
jedno će ga drugo vrijeme i jedna druga generacija pretvoriti od
ničega ponovo u nešto - veliko, slavno i sjajno. Živio Prvi maj!
Jasna Tkalec