Informazione

(srpskohrvatski / francais)



La Serbie commémore l’édit de Milan : quo vadis, Nikolić ?


NOVOSTI, 18 février 2013

En 313, l’empereur romain Constantin, né à Naissus (Niš), promulguait l’édit de Milan, qui établissait la liberté religieuse et mettait fin à la persécution des chrétiens. Lors de la cérémonie d’ouverture des festivités, Tomislav Nikolić a assuré que le pays vivait « aujourd’hui selon les principes de l’édit de Milan ». Si la Serbie est officiellement un État laïc, le chef de l’État soigne ses relations avec l’Église orthodoxe. Quant au pape de Rome, il n’est plus question de l’inviter...

Par Drago Kovačević

Traduit par Jovana Papović

La Serbie a commencé à commémorer les 1.700 ans de la signature de l’édit de Milan ou édit de Constantin, qui marque officiellement la fin des persécutions religieuses dans l’Empire romain. Selon cet édit impérial, chacun peut « adorer à sa manière la divinité qui se trouve dans le ciel ». On accorde ainsi la liberté de culte à toutes les religions ; la religion païenne n’est plus religion officielle de l’Empire et de son armée, et les chrétiens ne sont plus obligés de vénérer l’empereur comme un dieu.

L’histoire a retenu que se sont les empereurs Constantin Ier, alors tétrarque d’Occident, et Licinius, tétrarque d’Orient, qui ont promulgué cet édit en avril 313, qui n’est en fait que le décret d’application du premier édit de tolérance, signé en 311 à Sardique par le prédécesseur de Constantin, l’empereur Galère, lui-même natif de Felix Romuliana (aujourd’hui Gamzigrad, près de Zaječar). La source de l’édit n’a jamais été retrouvée, mais le texte original est cité par des contemporains tels que Lactance ou Eusèbe de Césarée. On pense souvent à tord que c’est avec l’édit de Milan que le christianisme est devenu religion officielle de l’Empire Romain. En réalité, ce ne fut le cas qu’en 380, lorsque les empereurs Théodose, pour l’Empire d’Orient, et Gratien, pour l’Empire d’Occident, tous deux chrétiens, l’élevèrent au rang de seule religion officielle et obligatoire par l’édit de Thessalonique, du 28 février 380.

L’empereur Constantin Ier est né en 274 à Naissus (Niš), voilà pourquoi on y célèbre aujourd’hui l’événement « qui aurait fait sortir le christianisme des catacombes ». La commémoration de cette loi édictée il y a 17 siècles a commencé le 17 janvier au théâtre National de la ville, devant de nombreuses personnalités dont le patriarche Irinej, co-président du comité d’organisation, et le Président Tomislav Nikolić. « La Serbie vit aujourd’hui selon les principes de l’édit de Milan », a affirmé Tomislav Nikolić dans son discours d’ouverture. Lors de la cérémonie qui a suivi, on a lu le texte de l’édit, et les chœurs du monastère Sretensky de Moscou ont donné un concert. Toutes ces festivités ont été parrainées par l’ambassadeur de Russie à Belgrade, Aleksandr Konuzin, ce qui donne un message assez clair.

Le pape ne viendra pas à Niš

L’événement central des festivités aura lieu le 6 octobre 2013 et devrait rassembler plus de 100.000 fidèles venus du monde entier. L’État a prévu quelque quatre millions d’euros de financement. Les représentants de toutes les Églises chrétiennes ont été invités, notamment le patriarche russe Kiril Ier de Moscou et Bartholomée Ier, patriarche œcuménique de Constantinople. Dans les rangs catholiques, ont été invités l’archevêque de Milan Angelo Scola et, l’archevêque de Belgrade Stanislav Hočevar, qui fait partie du comité d’organisation.

Tout au long de l’année 2011, on a spéculé sur l’éventuelle invitation du pape Benoît XVI. Le gouvernement et l’Église se sont renvoyé la question comme une patate chaude, et le patriarche Irinej a fini par avouer que c’était un point délicat à cause « de la question des personnes déplacées de Croatie et de tout ce qui s’est passé pendant la Seconde Guerre mondiale. »

Commentant le refus d’inviter le pape, le nonce apostolique à Belgrade, Mgr Orlando Antonini, a déclaré que la situation en Serbie n’était « pas assez sereine » sur le plan œcuménique, et que ces changements demandaient un long processus historique. Il a aussi souligné que la nomination de l’archevêque Hočevar en tant que membre du comité d’organisation était une première étape vers la réconciliation.

Si on analyse le projet global de célébration de la signature de l’édit de Milan, on constate que la première manifestation au théâtre de Niš a été organisé avec le soutien de la Russie. Il y a quelques mois, le patriarche Irinej a même affirmé « le parti pris russe est très important pour nous ». Reste à savoir combien de temps ce soutien sera effectif. Quoi qu’il en soit, il est question d’« un long processus historique »…

L’État et l’Église en parfaite « symphonie »

Sociologue des religions, Mirko Đorđević commente ainsi la manifestation du 17 janvier et le discours de Tomislav Nikolić : « Confus et affligeant, voici les deux adjectifs que je choisirais, et c’est souvent le cas lors de ce genre de cérémonie. Le Président a raconté que l’empereur est né à ‘Medijana près de Niš’ et que la Serbie ‘vit aujourd’hui selon les principes de l’édit de Milan’. Tout cela est complètement faux. La Serbie d’aujourd’hui n’est certes pas un pays ou les chrétiens sont persécutés, mais bel et bien un État laïc. Les historiens et archéologues s’étonnent ? Mais à quoi s’attendaient-ils donc ? Les propos de Nikolić n’ont pas été empruntés aux archéologues sérieux, mais au métropolite Jovan de Niš ».

« Dans la Serbie d’aujourd’hui, le gouvernement voudrait établir une nouvelle ’symphonie’, selon ce principe théologique byzantin qui place le pouvoir temporel sous les ordres du pouvoir spirituel. On sait bien que ni cet État-là, ni aucun autre État serbe avant lui, n’ont jamais eu rien à voir avec l’édit de Milan. Il suffit de se remémorer que le christianisme n’est devenu la religion nationale en Serbie qu’à l’époque de Mutimir (au IXe siècle, NDT) », poursuit Mirko Đorđević.

« La seule présence de Konuzin, ambassadeur de la Fédération de Russie peut expliquer ces mots lâchés imprudemment. D’ailleurs tous les responsables présents étaient hypnotisés pas sa présence. Quant à lui, l’ambassadeur était bien plus prudent car il sait très bien que l’édit de Milan n’a aucun lien direct avec la Serbie, ni avec la Russie, qui ne devinrent chrétiennes que bien des siècles plus tard. Pour le président Nikolić, ce qui importe c’est l’orchestration parfaite des relations de son gouvernement avec l’Église orthodoxe », s’agace-t-il.

« Chez les orthodoxes, on fabrique des saints à tout bout de champs. C’est infernal. En Russie, il y peu, des membres de l’Église ont même demandé à faire de Staline un saint, mais l’Église a quand même refusé. En Serbie, la liste des saints et autres martyrs est déjà trop longue. C’est ainsi que l’Empereur Constantin est un saint serbe de Niš, même si cette auréole n’est reconnue que par un petit nombre d’Églises chrétiennes. Il est complètement ridicule de faire des parallèles entre les empereurs romains et les nations contemporaines, ces deux époques sont complètement différentes ».


---


Rimski a naš


NOVOSTI - Samostalni srpski tjednik/ nedeljnik u Hrvatskoj 
Datum objave: 18.02.2013. Piše: Drago Kovačević

U Srbiji je počelo obilježavanje 1700. godišnjice Milanskog edikta, akta kojim je službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu. Glavni značaj edikta sastoji se u tome što je hrišćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućeno da imaju pravni položaj jednak položaju paganstva, koje je prestalo biti službena religija Carstva i njegove vojske.

Historijske činjenice kažu da su tu uredbu 313. godine zajednički proglasili Konstantin I Veliki, tada tetrarh Zapada, i Licinije, tetrarh Istoka, a njome je Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na sve religije. Milanski edikt ima svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je u Nikomediji 311. godine proglasio car Galerije. Izvorni tekst edikta nikada nije pronađen, ali ga u svojim spisima navode savremenici Laktancije i Euzebije Cezarejski. Često se pogrešno misli da je Milanskim ediktom hrišćanstvo postalo državna religija u Rimskom Carstvu, no ono je to postalo tek 380. godine, uredbom cara Teodosija I.

Pošto je car Konstantin I Veliki rođen 274. godine u rimskom Naissusu (današnjem Nišu), to je centralna proslava obilježavanja događaja kada je hrišćanstvo izašlo iz katakombi dodijeljena ovom gradu. Obilježavanje 17 vjekova Milanskog edikta započelo je 17. januara u Narodnom pozorištu u Nišu, u prisustvu kopredsjednika organizacionog odbora, patrijarha Irineja i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, te brojnih ličnosti iz političkog, kulturnog i vjerskog života. U svom govoru Nikolić je ustvrdio da “Srbija i danas živi po principima Milanskog edikta”. Pročitan je taj akt, a hor moskovskog Sretenjskog manastira održao je svečani koncert duhovne muzike, čiji je pokrovitelj bio ruski ambasador Aleksandar Čepurin, što ima sasvim jasnu poruku.

Inače, do centralne proslave, koja će se održati 6. oktobra, planiran je veći broj događaja, a tada se očekuje dolazak 100.000 hodočasnika iz Evrope. Država je za organizaciju centralne manifestacije izdvojila oko četiri miliona evra. Pozvani su predstavnici svih hrišćanskih crkava, među kojima su najzvučnija imena patrijarh Rusije Kiril i vaseljenski patrijarh Vartolomej. Od katoličkih svećenika poziv je upućen milanskom kardinalu Anđelu Skali, a nadbiskup beogradski Stanislav Hočevar član je organizacionog odbora.

Čitavu prošlu godinu u srpskim se državnim strukturama i u onima SPC-a političarilo oko dolaska papeBenedikta XVI, koji je upravo ovih dana najavio odreknuće od papinske službe. Država je u tom igrokazu prebacivala lopticu crkvi, a patrijarh Irinej na razne druge adrese, ustvrdivši čak da bi rado pozvao papu, ali da ne može zbog izbjeglica i nekih događaja iz Drugog svjetskog rata. Komentarišući izostanak poziva papi, apostolski nuncije u Beogradu Orlando Antonini kazao je kako po pitanju ekumenizma stanje u Srbiji “još nije dovoljno opušteno” te da se radi o dugotrajnom historijskom procesu, mada je naglasio da je imenovanje nadbiskupa Hočevara u organizacioni odbor prvi korak ka pomirenju.

Posmatrajući projekt obilježavanja godišnjice Milanskog edikta, lako je zapaziti da je prva manifestacija, ona u niškom pozorištu, održana pod pokroviteljstvom ruske države. Sam patrijarh Irinej kazao je prije nekoliko mjeseci da je “nama jako važan ruski stav”. Koliko će to trajati, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, u pitanju je “dugotrajan historijski proces”…

Manifestaciju od 17. januara i Nikolićev govor za “Novosti” komentariše sociolog religije dr. Mirko Đorđević.

- Neprecizno i tužno, kako to kod nas često biva u jubilarnim prigodama. Besedio je predsednik da je veliki car Konstantin “rođen u Medijani kod Niša”. Nismo to slučajno zaslužili, jer Srbija “danas živi po principima Milanskog edikta”, što je netačno, jer Srbija nije zemlja gde su hrišćani progonjeni, nego sekularna država. Čude se i naši i svetski arheolozi i istoričari, a mi se pomalo njima čudimo – šta su oni očekivali? Nije on čitao arheologe i naše vizantologe svetskog glasa. Beseda mu nije originalna. Udarnu misao je pozajmio od niškog episkopa Jovana. Danas u Srbiji, slovio je vladika, postoji simfonija države i crkve, te je odao priznanje sadašnjoj vlasti. Vladika kaže da su država i crkva srasle, kao u Rusiji pod Putinom, iako Rusija, rečeno je tada od strane Rusa, “nema nikakve direktne veze sa Milanskim ediktom”. Kao ni Srbija, jer valjda znamo koliko smo vekova nakon 313. primili hrišćanstvo. Negde u vreme kneza Mutimira – kaže Đorđević.

- Car Konstantin nije imao problema sa Srbima tada, ali ih ima danas, i to preko glave – duhovito dodaje Đorđević.

Potom objašnjava prirodu tih problema u svjetlu Nikolićeve izjave o caru Konstantinu i Milanskom ediktu da se “o tome malo zna u svetu, kao što se malo zna o svemu dobrom što dolazi iz Srbije”.

- Šef države ne govori tako nigde u svetu, jer se na vreme obavesti kod svojih savetnika. Za sada imamo samo jedno objašnjenje u vezi sa ovim. Svi su bili, pa i šef naše države, opčinjeni prisustvom ambasadora Ruske Federacije Čepurina. Sam ambasador je bio oprezniji u ovoj prilici, jer on zna da Milanski edikt nema nikakve direktne veze sa Rusima ili Srbima, koji su hrišćanstvo primili tek nekoliko vekova nakon njega. Predsedniku Nikoliću je važna simfonija u odnosima između današnje države i SPC-a i ta je doktrina zaista realizovana. Opčinjen je i time što je car Konstantin svetac, iako mu oreol priznaje malo savremenih hrišćana i crkava hrišćanskih. O ovom okrutnom vladaru znamo dosta – i koja nam je vajda od toga? Nikakva. Ko sve kod nas nije svetac! Tome kraja nema. Nedavno su iz Ruske crkve tražili da se i Staljin proglasi za sveca, ali je RPC to ipak odbacio. Kod nas je kalendar svetaca i mučenika odavno prebukiran. I tako sada ispade da je car Konstantin naš Nišlija i svetac. Krajnje je neukusno povezivati rimske careve i današnje nacije, jer nisu ni u kakvoj međusobnoj vezi. Neko se sa predsednikom našalio – zaključuje Đorđević.





(slovensčina / italiano)

Iniziative segnalate a Trieste, Roma e Torino

1) Barcola/Barkovlje (TS) 15/3: Quando morì mio padre - Ko je umrl moj oče
2) Opicina /Opčine (TS) 15/3: "Una donna senza volto", la tragica storia di Rozalija Kos Kocjan
3) Trieste 16/3: Incontro con Alessandra Kersevan e Claudia Cernigoi
4) Roma 16/3: Iniziativa per la demolizione del mausoleo fascista a Graziani
5) Torino 19/3: 20 marzo 2003-2013 - "Iraqi Freedom"
6) Trieste/Trst 22/3: "Zgodbe mojega življenja - Storie di una vita", di Drago Slavec


=== 1 ===

Dal Cantiere dell'ANPI-VZPI provinciale di Trieste / Pripravljamo

SKD Barkovlje / Circolo culturale sloveno di Barcola (Via Bonafata 6) in collaborazione con la sezione/sekcija ANPI-VZPI di Barcola/Barkovlje

Venerdì 15 marzo alle ore 20 
presentazione della mostra 
"Quando morì mio padre - Ko je umrl moj oče", 
disegni e testimonianze di bambini dai campi di concentramento del confine orientale (1942-1943)

V petek, 15. marca, ob 20. uri predstavitev razstave risb in pričevanj otrok iz koncentracijskih taborišč na italijanski vzhodni meji (1942-1943)


=== 2 ===

Dal Cantiere dell'ANPI-VZPI provinciale di Trieste / Pripravljamo

ANPI-VZPI Opicina /Opčine - Knjižnica/Biblioteca Pinko Tomažič in tovariši/compagni

Venerdì 15 marzo alle ore 20 
nel Prosvetni dom di Opicina - Via Nazionale 51 
presentazione del libro 
di Ezio Romanò 
"Una donna senza volto" - la tragica storia di Rozalija Kos Kocjan 
impiccata dai nazifascisti il 7 marzo 1944 ad Opicina. Presente l'autore, il libro verrà presentato da Dušan Kalc.

V petek, 15. marca, ob 20. uri bo v Prosvetnem domu na Opčinah Dušan Kalc predstavil knjigo Una donna senza volto, tragično zgodbo Rozalije Kos Kocjan. Prisoten bo avtor Ezio Romanò


=== 3 ===


KNULP – VIA MADONNA DEL MARE 7 – TRIESTE 

Sabato 16 marzo – ore 17.30

IN OCCASIONE DELLA PUBBLICAZIONE DEL NUMERO 300 DE

LA NUOVA ALABARDA E LA CODA DEL DIAVOLO

 

INIZIATIVA PUBBLICA

“LE PIÙ COMPLESSE VICENDE DEL CONFINE ORIENTALE”: COME SE NE PARLA DOPO OTTO ANNI DALL’ISTITUZIONE DELLA LEGGE SUL GIORNO DEL RICORDO DEL 10 FEBBRAIO?

ALESSANDRA KERSEVAN, RICERCATRICE STORICA ED EDITRICE.

LE FOIBE ISTRIANE DEL 1943: PRESENTAZIONE DEI DUE DOSSIER “IL CASO NORMA COSSETTO” ED “IN DIFESA DI IVAN MOTIKA”, EDITI DA “LA NUOVA ALABARDA”.

CLAUDIA CERNIGOI, GIORNALISTA E RICERCATRICE STORICA.

 
 

A CURA DEL GRUPPO DI RESISTENZA STORICA E DELLA REDAZIONE DE “LA NUOVA ALABARDA”.


=== 4 ===

ROMÀNTIFA – NON IN MIO NOME

Casi No e Comitato Affile Antifascista promuovono

Sabato 16/3/2013 dalle ore 20.00

presso il Nuovo Cinema Palazzo San Lorenzo
Piazza dei Sanniti 9A, 00185 Romahttp://www.nuovocinemapalazzo.it/


Musica popolare romana per la demolizione del mausoleo fascista a Graziani


Per ribadire che non deve esserci nessuno spazio per i fascismi vecchi e nuovi, né fuori né dentro le istituzioni, sotto qualsiasi forma si presentino, il Nuovo Cinema Palazzo ospita oggi un’iniziativa per sostenere le attività del Comitato antifascista di Affile e la demolizione del mausoleo intitolato a Rodolfo Graziani, inaugurato la scorsa estate.

In una data così importante, a dieci anni da quel 16 marzo del 2003 che ha visto la morte di Dax per mano delle fin troppo consuete lame fasciste, è ancora più importante essere presenti, partecipare, ricordare.

L’11 agosto 2012 ad Affile, in provincia di Roma, è stato inaugurato un mausoleo a Rodolfo Graziani, uno dei più feroci assassini che il regime fascista abbia prodotto durante il ventennio, lucido sterminatore di centinaia di migliaia di etiopi e libici. 
Per protesta immediata si è formato il Comitato antifascista di Affile che, insieme all’ANPI di Genazzano, alla Rete della Resistenza della Valle dell’Aniene e della Valle del Sacco, alla Comunità Etiope e ad altre forze antifasciste, si batte per la demolizione di quest’opera vergognosa, edificata con fondi pubblici stanziati dalla Regione.

Per sostenere la lotta del Comitato antifascista di Affile, il Nuovo Cinema Palazzo ospita oggi una serata che vedrà avvicendarsi sul palco diversi gruppi e artisti storici della canzone romana popolare e d’autore, nonché aperitivo, proiezioni e dibattiti.


::::::::::::::::: Programma della serata ::::::::::::::::

Ore 20:00 – Proiezione di Fascist Legacy (prima parte) e montaggio di vari servizi su Affile

Ore 20:30 – Breve dibattito nel quale interverranno Ernesto Nassi, Matteo Lollobrigida e Carmelo Crescenti

Ore 21:00 Concerti di: Schola Romana, Ponentino trio, Sara Modigliani e Felice Zaccheo, Bianca Giovannini e Désirée Infascelli.

Vino rosso e aperitivo con prodotti tipici di un azienda di Olevano (già partecipante ai mercatini Terra Terra, GenuinoClandestino), CENA OFFERTA dal ComitatoAffileAntifascista: pasta all'arrabbiata e bruschette...




=== 5 ===

Martedì 19 marzo ore 20.30
presso il circolo “IL PROGRESSO”
via Trivero 16 – Torino (zona Parella autobus 71)

Centro di iniziative per la verità e la giustizia
per il ciclo “Le guerre dell’impero”

20 marzo 2003 Iraqi Freedom

ne discutono Cesare Allara e Paolo Borgognone
modera Luigi Cecchetti

proiezione del documentario “c’era una volta l’Iraq”

Nel corso del dibattito saranno anche proiettate centinaia di fotografie che illustrano la storia dell'Iraq, dall'ingresso delle truppe inglesi a Baghdad nel 1917 all'occupazione anglo-americana del 2003


=== 6 ===

Dal Cantiere dell'ANPI-VZPI provinciale di Trieste / Pripravljamo

Sezione ANPI-VZPI Borgo S. Sergio, S. Anna e Coloncovez

Venerdì 22 marzo alle ore 18 nella Casa del Popolo a Borgo S. Sergio-Via Di Peco 7 
presentazione del libro 
di Drago Slavec, partigiano in Jugoslavia e in Italia 
"Zgodbe mojega življenja-Storie di una vita". 
Alla presenza dell'autore, il libro verrà presentato dal sen Stojan Spetič

V petek, 22. marca, ob 18. uri bo v Ljudskem domu v Naselju Sv. Sergija predstavitev knjige Draga Slavca Zgodbe mojega življenja-Storie di una vita. Ob prisotnosti avtorja bo delo predstavil sen Stojan Spetič



(english / italiano)

Croazia: armi che vengono, armi che vanno

1) Dall'Argentina carichi di armi per la Croazia. Condannato l'ex presidente Carlos Menem /
- Appeals court finds Carlos Menem guilty of arms trafficking (AP) 
- Scandal over Argentinian arms sales (Wikipedia)
2) Siria, l’Arabia arma i ribelli con i cannoni della Croazia / Da Zagabria 75 aerei pieni di armi per la Siria


=== 1 ===

FLASHBACKS:

1993, Menem appoggia gli esuli ustascia ed il riconoscimento della "indipendenza" croata

2001, Menem arrestato per il traffico illegale di armi

2003, primo proscioglimento dei trafficanti di armi amici degli ustascia

---


Reversal for Argentine ex-leader: Appeals court finds Carlos Menem guilty of arms trafficking

By Associated Press, March 08, 2013

BUENOS AIRES, Argentina — Former Argentine President Carlos Menem and 11 others were found guilty by an appeals court on Friday of smuggling weapons to Ecuador and Croatia in violation of international embargoes in the 1990s.
Menem, now 82 and enjoying immunity as an Argentine senator, had been acquitted at trial in 2011, but the appellate court said much of the evidence had been mistakenly dismissed, and that there is no logical way the weapons could have been smuggled without Menem’s direct participation and approval.
Menem acknowledged signing secret decrees to export weapons to Venezuela and Panama, but said he had no idea that the tons of rifles and ammunition made in Argentina would end up in Ecuador and Croatia, countries subject to international embargoes at the time.
The appeals court called his defense “incomprehensible,” given voluminous evidence that customs procedures weren’t followed amid pressure from the presidency. The court found that Menem’s brother-in-law and “man of confidence,” Emir Yoma, acted as his intermediary with the government authorities and others involved in the scheme, and that Yoma also collected money from the companies involved.
“The only person with enough power to influence simultaneously, and over all these years, three different government ministries, their various agencies, the Argentine Army and even Congress, was the President of the Nation, Carlos Saul Menem, through Yoma,” the appellate court ruled.
Friday’s 237-page ruling by the three-judge panel convicts the former president as “co-author of the crime of smuggling, aggravated by the fact that it involved military weapons and required the intervention of public officials.”
(...) The Menem administration’s arms trafficking became public in 1995 when the weapons showed up in Ecuador and Croatia’s conflict zones, and ethics watchdog Ricardo Monner Sans filed a civilian complaint. Despite the international scandal it generated, Menem was re-elected with 50 percent support.
The case then progressed slowly as Menem moved from sworn political enemy to dependable ally of the governments of the late Nestor Kirchner and his wife and successor, President Fernandez.
Menem had been held under house arrest for six months in 2001, but at the time he faced only a conspiracy charge and the Argentine Supreme Court set him free. His 2008 trial on the arms trafficking charges included 383 witnesses many testifying from Ecuador, Peru and Europe.
“It was an absurd contradiction” that the trial court found no one responsible despite clear evidence of arms trafficking, Monner Sans said Friday. He said he hopes the appellate verdict sends a different message to the Argentine people: “That it’s always worth the trouble to fight.”

---


Scandal over Argentinian arms sales to Ecuador and Croatia

From Wikipedia, the free encyclopedia
The Scandal over arms sales to Ecuador and Croatia took place during Carlos Menem's first term (1989-1995) and would have been illegal because then UN enforced an embargo on the former Yugoslavia.

The sale of weapons to Ecuador took place in the midst of armed conflict with Peru. The scandal was very important in Argentina because they where among the four official guarantors of peace of the Treaty of Rio de Janeiro, which breached its international commitment and missed with its obligations under international law.[1]
Shipments to Croatia began in 1991, To do this President Menem signed two secret decrees, endorsed by several ministers, and continued from 1993 until 1995, when Menem affixed his signature to a third secret decree for the same purpose.
According to these two decrees of 1991 weapons were destined for Panama and as the third in 1995, to Venezuela. None of these countries had ordered weapons to Argentina before, at that time Panama also lacked a proper army after the 1989 United States invasion of Panama. Most of the weapons were diverted to Croatia which in the middle of the war in Yugoslavia, needed weapons , and the rest to Ecuador in 1995.
Seven shipments where made by sea to Croatia, the first one in 1991 with military equipment produced by the Dirección General de Fabricaciones Militares (Government military Industries), the six other shipments contained weapons from regular army units like 155 mm cannons, and cannon powder, Italian Oto Melara mortars. FM offered the weapons used and refurbished, and Croatia accepted them.
It was estimated that a total of 6,500 tons of trafficked weapons and ammunition where smuggled, The weapons were built by FM , some army serial number and Argentine coats of arms where removed from cannons and weapons in the military factory in Rio Tercero that later exploded in a sabotage action created to remove evidences that destroyed half the city causing several deaths. Most of the witnesses in the trial of the explosion have died in bizarre accidents.

The confession of former Controller of Fabricaciones Militares, Luis Sarlenga, which prompted on June 2001, to process and send house arrest Carlos Menem done by the federal judge Jorge Urso.[2]
Six months later, the Supreme Court issued a controversial acquittal in which the former president was released.[3]
However, in 2007, was prosecuted again for the economic criminal judge Rafael Caputo, who was prevented from leaving the country and issued an order to seize their property.
Despite this, the former president is protected by legislative privileges accruing to him as senator from the province of La Rioja. In the case were also involved former economy minister Domingo Cavallo, former Defense Minister Oscar Camilion and former Air Force Brigadier Juan Paulik.[4]

See also:
References:
  1. ^ Santoro, Daniel. "Volvieron a complicar a Menem y Cavallo en la causa de las armas"Clarin. Retrieved 27 November 2012.
  2. ^ "Diego Palleros: "Menem sabía la verdad sobre las armas""La nacion. Domingo 18 de enero de 2004. Retrieved 27 November 2012.
  3. ^ "Former President Menem was acquitted by the arms sales to Ecuador and Croatia". Clarin. Retrieved 27 November 2012.
  4. ^ Meyer, Adriana (14 de septiembre de 2011). "Armas que cargó el Diablo"Pagina 12. Retrieved 27 November 2012.


=== 2 ===

Sulla fornitura di armi ai terroristi e stragisti anti-siriani si veda anche:

Armi da Croazia, Bosnia e Kosovo per i terroristi anti-siriani

---


ESTERI
27/02/2013 - LA STORIA

Siria, l’Arabia arma i ribelli
con i cannoni della Croazia


Il “Nyt”: gli arsenali delle guerre balcaniche trasferiti via Giordania

MAURIZIO MOLINARI
CORRISPONDENTE DA NEW YORK

L’Arabia Saudita rifornisce i ribelli siriani con armi croate, che arrivano a destinazione passando per la Giordania.  
 
La rivelazione del «New York Times», alla vigilia della riunione romana dei Paesi «Amici della Siria», lascia intendere che Riad è determinata a mettere sotto pressione la Casa Bianca affinché faccia cadere in fretta il veto sulle forniture di armi ai ribelli, ritenendolo un passaggio necessario per accelerare la caduta del regime di Bashar Assad. Il piano saudita è un’operazione logistica assai accurata: Riad acquista da interlocutori a Zagabria ingenti quantità di armamenti di fanteria risalenti alle guerre balcaniche degli Anni Novanta, che vengono imbarcati su aerei Ilyushin 76 e trasportati in Giordania da dove, via terra, raggiungono le postazioni dei ribelli in Siria.  
Sarebbe stato proprio un inviato croato, secondo il quotidiano newyorchese, a far conoscere lo scorso anno a Washington l’esistenza di ingenti forniture di armamenti di fanteria leggera pronte ad essere vendute ma l’amministrazione Obama si divise: Dipartimento di Stato, Cia e Pentagono si dissero favorevoli ad armare i ribelli mentre la Casa Bianca si oppose, per espressa volontà del presidente Barack Obama.  
 
La scelta della monarchia wahabita fu dunque di subentrare alle esitazioni americane, scegliendo di diventare la nazione guida dell’invio di armamenti ai ribelli che, nel corso degli ultimi mesi, hanno consentito di mettere sulla difensiva le forze del regime. A essere particolarmente efficaci sono infatti i missili tipo-stinger, che minacciano elicotteri e aerei, così come i pezzi di artiglieria leggera perché consentono di dare l’assalto alle basi e ostacola con efficacia i movimenti dei carri armati di produzione russa.  
 
Il duello fra armi di provenienza croata in mano ai ribelli e forniture russe negli arsenali di Assad ripropone in Siria le caratteristiche tattiche dei conflitti balcanici, dove erano i serbi a battersi con forniture dell’ex Urss.  
 
L’«Operazione Croazia», formalmente smentita da Zagabria, non è tuttavia l’unico flusso di armi che i sauditi fanno arrivare ai ribelli come dimostrato dal fatto che questi possiedono caricatori di fucili prodotti in Ucraina, bombe a mano svizzere e fucili belgi. Il massiccio impegno saudita nasce dalla volontà di bilanciare le forniture di armi di Teheran alle forze di Assad, che avvengono ricorrendo ad aerei da trasporto dell’esercito iraniano con le insegne della «Maharaj Airlines».  
 
La frequenza di tali consegne è talmente intensa da essere stata soprannominata «la latteria» da parte dei servizi occidentali. Far trapelare tali dettagli alla vigilia della riunione multilaterale di Roma implica la volontà dei sauditi di tornare a mettere sotto pressione l’amministrazione Obama affinché riveda l’opposizione alle forniture di armi.  
 
In tale ottica la scelta dei ribelli siriani di far pesare al Segretario di Stato John Kerry la loro adesione al summit di Roma assomiglia ad un primo esplicito monito: se Washington continuerà a far mancare le armi, la potenza di riferimento degli insorti diventerà l’Arabia Saudita. Alle cui spalle vi sono i fondi delle altre monarchie del Golfo, a cominciare da Qatar ed Emirati Arabi Uniti. 

---


Da Zagabria 75 aerei pieni di armi per la Siria


I carichi su enormi “Ilyushin” erano destinati ai ribelli. Il governo nega. Ma i video provano il traffico

di Stefano Giantin - 09 marzo 2013

BELGRADO. La stampa croata lancia il sasso, il New York Times lo raccoglie, Zagabria seccamente smentisce. Ma la storia delle armi croate girate ai ribelli siriani via Giordania sembra essere fondata. Lo ha ripetuto ieri il quotidiano Jutarnji List, il primo a rivelare la potenziale esistenza di un piano per far arrivare vecchi armamenti jugoslavi e croati ai guerriglieri che da mesi cercano di abbattere il regime di Assad. Jutarnji List che ha nuovamente confermato l’esistenza di un traffico segreto di granate, lanciarazzi e munizioni tra la Croazia e il Medio Oriente, aggiungendo nuova benzina al fuoco. Dall’aeroporto di Zagabria, su enormi aerei cargo “Ilyushin” appartenenti alla Turkish Airlines e a una compagnia aerea giordana, «negli ultimi quattro mesi» sarebbero state trasportate verso la Siria, per finire nelle mani della resistenza al regime, ben «3.000 tonnellate di armi». I voli, spiega il quotidiano, sarebbero stati circa 75, hanno svelato fonti diplomatiche. Fonti che hanno specificato che sui grandi aerei non sarebbero state caricate solo armi “made in Croazia” o vecchi residuati bellici jugoslavi, bensì anche «armi provenienti da altri Paesi europei», Gran Bretagna in testa, in un affare complesso «organizzato dal governo americano» che ha ben pensato di utilizzare Zagabria come punto di transito principale del flusso di materiale bellico. Un affare, va detto, nuovamente negato da Zagabria, che ha dichiarato che la Croazia «non ha venduto o donato» armi ai ribelli siriani. Smentite che però cozzano contro i video di armamenti ex jugoslavi in azione in Siria, postati su Internet nelle settimane scorse. Filmati che mostrano i cannoni senza rinculo M60 da 82mm, usati dal defunto esercito federale jugoslavo fin dal 1960, e ora in mano agli oppositori di Assad. E lanciamissili anticarro portatili, sigla M79 Osa, sempre fabbricati in Jugoslavia dal 1979 fino al collasso del Paese e successivamente in Bosnia, Macedonia, Serbia e in Croazia. Ma anche lanciagranate RPG-22 e gli RBG- 6, «studiati e prodotti in Croazia» fin dai tempi della guerra d’indipendenza dalla “Metallic”, spiega una brochure dell’azienda produttrice del lanciagranate con sede a Fiume. Tutte armi mai apparse prima sul teatro di guerra siriano. Armi che hanno avuto di certo ricadute geopolitiche significative, come attesta l’annuncio di Zagabria, dato dieci giorni fa, del ritiro dei suoi caschi blu dalle alture del Golan, al confine con la Siria. «I nostri soldati non sono più sicuri», aveva ammesso il premier croato Milanovic. Non più sicuri perché a un tiro di schioppo dalla possibile vendetta degli uomini di Assad.




GROTEKSNO JE KAD ĐUKANOVIĆ GOVORI O MORALU

(Elezioni presidenziali in Montenegro. Forti contestazioni tra il candidato Miodrag Lekic, ex Ambasciatore (ultimo) della RF di Jugoslavia a Roma e il premier Milo Djukanovic: "E' grottesco che sia Djukanovic a parlare di morale"...

Sul camorrista Milo Djukanovic si veda tutta la documentazione linkata al nostro sito:

https://www.cnj.it/documentazione/cetnici.htm#montenegro )


Lekić: Groteksno je kad Đukanović govori o moralu

(Tanjug 11.03.2013) PODGORICA - Predsednički kandidat Miodrag Lekić kazao je da je groteskno kada crnogorski premijer i lider Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović priča o moralu, jer je, kako je naveo, reč o najnemoralnijom osobi u region.

Lekić je rekao da njegov protivkandidat Filip Vujanović, Đukanović i DPS mogu da ga mrze, jer mu u karijeri ne mogu naći nijedan detalj koji ima veze sa korupcionaškim i mafijaškim poslovima.
“To zna Crna Gora i zato zvuči groteskno kada slušam Đukanovića koji priča o moralu. On kojeg smatraju za najnemoralniji osobu u regionu. Nema veće afere, a da njeni kraci ne stižu prema Crnoj Gori”, kazao je Lekić na promotivnom skupu u podgoričkom naselju Zlatica.
Đukanović je ranije rekao da je kandidatura Lekića za predsednika Crne Gore nemoralna, jer se, kako je naveo, čelnik Demokratskog fronta zalagao da ta država ne bude samostalna.
Premijer i lider DPS-a prozvao je Lekića i da je na svom izbornom plakatu istrgao lava sa crnogorskog grba, zbog čega se ne zna da li je Lekić kandidat za predsednika drzazve ili “probni vozač Pežoa”.
“Kad smo već kod probnih vozača, ja bih ga pitao i da li nešto zna o probnom vozaču koji je dobio zadatak da ubije Duška Jovanovića”, kazao je Lekić.
On je, kako prenose podgorički mediji, istakao da će, ukoliko pobedi na predsedničkim izborima, doneti nestabilnost korupcionaškoj Vladi Crne Gore, ali i stabilnost državi.
Državna izborna komisija ranije je potvrdila kandidature Vujanovića i Lekića na predsedničkim izborima u Crnoj Gori, koji su zakazani za 7. april, a u izbornoj trci, ukoliko do 18. marta sakupi dovoljna broj potpisa podrške, učestvovaće i predstavnik Pozitivne Crne Gore Rade Bojović.
Predsednički izbori zakazani za 7. april biće šesti od uvođenja višestranačkog sistema u Crnoj Gori, odnosno drugi nakon sticanja nezavisnosti 2006. godine. Kako je ranije saopšteno iz Državne izborne komisije, predsednički izbori koštaće tu državu oko 1,2 miliona evra, od čega je 800.000 evra predviđeno za sprovođenje izbora, a 400.000 evra za izbornu kampanju.




(srpskohrvatski / francais / english / italiano)

1999 - 2013. Verso il 24 Marzo

1) ДА СЕ НЕ ЗАБОРАВИ - 14 ГОДИНА ОД АГРЕСИЈЕ НАТО
Programma definitivo iniziative a Belgrado per il 14.mo anniversario della aggressione
2) "L' Angelo misericordioso" uccide ancora / “Milosrdni anđeo” i dalje ubija (glassrbije.org)
3) FLASHBACK: OSCE official says US falsified grounds for 1999 bombing (2004)


ALTRI LINK:

Serbie : à Pančevo, la mémoire enterrée d’une catastrophe écologique
C’était il y a treize ans, en avril 1999 : l’Otan bombardait la zone industrielle de Pančevo, une ville située à une quinzaine de kilomètres de Belgrade, provoquant une catastrophe écologique sans précédent. Malgré l’incapacité des pouvoirs publics à proposer des solutions concrètes, les habitants continuent de vivre et de travailler dans la zone contaminée...
http://balkans.courriers.info/article21245.html

La NATO ha volutamente causato una catastrofe ambientale in Jugoslavia
Con questa sua relazione, pubblicata per la prima volta nel 2000, Michael Chossudovsky ha fornito un documento definitivo e la prova fotografica che, contrariamente a quanto dichiarato da vari osservatori internazionali, la catastrofe ambientale del petrolchimico di Pancevo non fu un "danno collaterale" (ovvero un incidente di guerra), tantomeno un caso  di negligenza criminale (intesa come il risultato di un’indifferenza criminale per le conseguenze). La prova è schiacciante. La NATO fece saltare in aria, intenzionalmente e meticolosamente, container di sostanze chimiche tossiche con l’obiettivo di creare un inferno ecologico...

A Day That Shook The World: Nato accidentally [??] bombs the Chinese embassy
On 7 May 1999, Nato warplanes on a mission to bomb Belgrade accidentally [??] hit the Chinese embassy, killing three journalists and nearly dragging them into the war on the Serbian side... 

La nostra DOCUMENTAZIONE sulla aggressione della NATO contro la Repubblica Federale di Jugoslavia, 24 marzo - 6 giugno 1999, è interamente raccolta nella specifica sezione del sito: https://www.cnj.it/24MARZO99/


=== 1 ===

24 MARZO 1999-2013: programma definitivo iniziative a Belgrado





ДА СЕ НЕ ЗАБОРАВИ - 14 ГОДИНА ОД АГРЕСИЈЕ НАТО

Београдски форум за свет равноправних, Клуб генерала и адмирала Србије, СУБНОР Србије и више других нестраначких, независних удружења и ове године организују активности у знак сећања на велике људске жртве и разарања током агресије НАТО од 24. марта до 10. јуна 1999. године. У оквиру тих активности одржаће се:

• Уторак 12. марта 2013. године промоција књиге „Од Нирнберга до Хага – поуке историје“ у издању Београдског форума за свет равноправних. Промоција ће одржати у Руском дому са почетком у 19 часова, а предвиђено је да говоре: Амбасадор Руске Федерације у Србији, господин Александар Чепурин, Проф. др Јелена Гускова, инострани члан САНУ, Живадин Јовановић, председник Београдског форума, Проф. др Борис Кривокапић, Проф. др Јелена Лопичић-Јанчић, Милан Вујин, адвокат из Београда.

• Четвртак 21. март 2013. године промоција књиге „Агресија НАТО – Сумрак Запада“. Промоција ће се одржати у здању културно-просветног друштва „Свети Сава“ у Суботици, са почетком у 19 часова. Предвиђено је да говоре Проф. др Радован Радиновић, генерал у пензији, Јово Милановић, генерал у пензији, Сандра Давидовић, члан Управног одбора Београдског форума и Живадин Јовановић, председник Београдског форума.

• Субота 23. март 2013. године Округли сто на тему „Од агресије до сецесије“ са почетком у 11 часова, Сава Центар, Београд. Предвиђено је да говоре представници Београдског форума за свет равноправних, Клуба генерала и адмирала Србије, СУБНОР-а Србије и представници пријатељских земаља.

• Недеља 24. март 2013. године у 10:30 часова полагање цвећа на споменик деци - жртвама агресије НАТО, парк Ташмајдан, Београд. Венце полажу представници Београдског форума, Клуба генерала и адмирала Србије, СУБНОР-а Србије, студентских и других независних, нестраначких удружења, као и амбасадори пријатељских земаља и грађани појединци.

- 12:00 часова – полагање цвећа на споменику свим жртвама агресије НАТО „Вечна ватра“, на Ушћу, Нови Београд. Цвеће полажу нестраначке, независне организације и појединци.

Београдски форум за свет равноправних,
Клуб генерала а адмирала Србије,
СУБНОР Србије

Београд, 20. фебруар 2013. 

---


ДА  СЕ НЕ  ЗАБОРАВИ


И ове године ће се, као и протеклих тринаест, обележити сећање на тужно и злочиначко натовско бомбардовање наше државе у 1999.години.

У Центру Сава, у Београду, 23. марта ће се одржати округли сто о узроцима и последицама по Србију и уопште Европу и читаво човечанство после одлуке САД и осталих чланица НАТО да нападну нашу државу и онако се немилосрдно обрачунавају, рушећи и убијаћи све пред собом, читава 73 дана.

На скупу ће иступати најименентније личности, а организатори су Београдски форум за свет равноправних, Клуб генерала и адмирала и СУБНОР Србије.

За те тужне дана, кад је почело бомбардовање пре тринаест година, предвиђене су још неке манифестације. Тако ће представници три организације положити цвеће на Пламен слободе на Ушћу и споменик убијеној деци у ташмајданском парку.

Поводом НАТО напада већ је у припреми обележавање петнаестогодишњице у марту 2014.године.

Предвиђена је велика међународна конференција под именом ”Агресија, милитаризам, светска криза”. Биће позвана најпознатија имена из јавног, политичког, научног друштва широм света, а мото разговора је да се не заборави оно што се тада збило у Србији – велики злочин западних држава према једном малом и слободољубовом народу који никад у својој историји није био освајач туђег и само је бранио сопствени праг. Да се не заборави да је тај мали народ, са крајње ограниченим моћима, смело стало пред силу која је наумила да му отме све свето што има стечено вековима, слободу, стваралаштво, духовност, голи живот.

О данима натовске агресије биће приређена и изложба докумената и фотоса, за коју су већ сада заинтересоване и разне европске престонице.

Иначе, о програму и плану обележавања петнаестогодишњице напада НАТО алијансе на Србију и СР Југославије, три независна и нестраначка удружења (СУБНОР Србије, Београдски форум за свет равноправних и Клуб генерала и адмирала) обавестила су и председника Републике Томислава Николића, напомињујући да ће бити укључено и српско расејање и све, у исто време, повезано и са обележавањем стоте годишњице од почетка Првог светског рата и 210.годишњице Првог српског устанка.


---


Београд - Објављено 6. март 2013.

АГРЕСИЈА НАТО СЕ НЕ ЗАБОРАВЉА

И ове године ће се, као и протеклих тринаест, обележити сећање на тужно и злочиначко натовско бомбардовање наше државе у 1999.години.

У Центру Сава, у Београду, 23. марта ће се одржати округли сто о узроцима и последицама по Србију и уопште Европу и читаво човечанство после одлуке САД и осталих чланица НАТО да нападну нашу државу и онако се немилосрдно обрачунавају, рушећи и убијаћи све пред собом, читава 73 дана.

На скупу ће иступати најименентније личности, а организатори су Београдски форум за свет равноправних, Клуб генерала и адмирала и СУБНОР Србије.

За те тужне дана, кад је почело бомбардовање пре тринаест година, предвиђене су још неке манифестације. Тако ће представници три организације положити цвеће на Пламен слободе на Ушћу и споменик убијеној деци у ташмајданском парку.

Поводом НАТО напада већ је у припреми обележавање петнаестогодишњице у марту 2014.године.

Предвиђена је велика међународна конференција под именом ”Агресија, милитаризам, светска криза”. Биће позвана најпознатија имена из јавног, политичког, научног друштва широм света, а мото разговора је да се не заборави оно што се тада збило у Србији – велики злочин западних држава према једном малом и слободољубовом народу који никад у својој историји није био освајач туђег и само је бранио сопствени праг. Да се не заборави да је тај мали народ, са крајње ограниченим моћима, смело стало пред силу која је наумила да му отме све свето што има стечено вековима, слободу, стваралаштво, духовност, голи живот.

О данима натовске агресије биће приређена и изложба докумената и фотоса, за коју су већ сада заинтересоване и разне европске престонице.

Иначе, о програму и плану обележавања петнаестогодишњице напада НАТО алијансе на Србију и СР Југославије, три независна и нестраначка удружења (СУБНОР Србије, Београдски форум за свет равноправних и Клуб генерала и адмирала) обавестила су и председника Републике Томислава Николића, напомињујући да ће бити укључено и српско расејање и све, у исто време, повезано и са обележавањем стоте годишњице од почетка Првог светског рата и 210.годишњице Првог српског устанка.



=== 2 ===

da www.glassrbije.org

"L' Angelo misericordioso" uccide ancora


06. 03. 2013. - In 78 giorni di aggressione nel 1999, le forze NATO hanno bombardato 112 volte il territorio dell’ex Repubblica Federale di Jugoslavia con l’uranio impoverito U238. Sono state contaminate 91 località, di cui 1 in Montenegro, 9 nel sud della Serbia centrale e addirittura 81 sul territorio del Kosovo e Metochia. Il numero degli ammalati di cancro in Kosovo è cresciuto negli ultimi 12 anni di 200 volte, e la percentuale annua di crescita degli ammalati di cancro è di 2,4%, ha avvisato nell’intervista rilasciata alla nostra radio, il presidente dell’organizzazione non governativa Angelo misericordioso e medico nel centro sanitario di Kosovska Mitrovica, Nebojsa Srbljak.

Per quanto riguarda il collegamento dell’uranio con l’aumento del numero degli ammalati di patologie maligne, Nebojsa Srbljak dice che non ci sono dubbi, che le prove sono evidenti e che Belgrado dovrebbe agitare l’opinione pubblica mondiale informandola che la NATO, attraverso l’operazione “Angelo misericordioso” ha portato alla Serbia una drammatica crescita del numero di tumori maligni.

Secondo il nostro interlocutore, prima dei bombardamenti il numero degli ammalati di cancro sul territorio di Kosovska Mitrovica era di 1:10.000, nel 2002 il rapporto si è già ridotto a 1:1.000. “In un primo momento abbiamo avuto per lo più ammalati di cancro dei polmoni, dell’età tra i 35 e i 45 anni, mentre prima della guerra le persone colpite erano in genere anziani sopra i 70 anni. Con un’analisi più profonda abbiamo accertato che la maggior parte degli ammalati erano uomini ingaggiati nella difesa del paese sulla relazione Djakovioca-Pec in Kosovo e Metochia. Che non si tratta di una coincidenza lo conferma il fatto che gli ammalati sono di diversa età, origine sociale, e la maggior parte non aveva in famiglia altri casi simili, avvisa il dottor Srbljak. Lui ha rilevato il caso accaduto a un intero reparto di una decina di soldati che durante i bombardamenti si sono nascosti nel buco della bomba dal quale usciva un fumo viola. Tutti si sono ammalati entro breve di cancro ai polmoni, e tutti sono deceduti cinque anni fa.

“La forma più terrificante di questa patologia tra la popolazione di Kosovo e Metochia è la comparsa del raro carcinoma giovanile delle ossa, con la morte certa come esodo, che viene scoperto nei bambini di 11 anni. Siamo quotidianamente testimoni del sempre più alto numero di varie deformità nei neonati, gli aborti spontanei sono sempre più presenti ed è allarmante l’aumentata sterilità”, evidenzia il dottor Srbljak.

Lui è dell’opinione che il terreno non è stato sanato in tempo per bloccare la penetrazione del materiale contaminato nelle acque sotterranee e la loro divulgazione.
Secondo il dottor Srbljak, i nostri politici dovrebbero chiedersi perché non c’è il coraggio e la prontezza dello stato ad occuparsi in modo serio della tutela dei suoi cittadini, e anche rispondere alla domanda chi ha la responsabilità materiale e morale della conseguenza dei bombardamenti. Lui sottolinea che la Serbia dovrebbe prendere esempio dall’Italia che ha riconosciuto ufficialmente che la maggior parte dei loro soldati che ha trascorso in Kosovo dai 3 ai 6 mesi è malata di patologie maligne. A quanto prima che la vera esplosione di tumori maligni, purtroppo, dovrà ancora arrivare, perché 15 tonnellate di uranio e plutonio impoverito lanciato in Serbia hanno e avranno effetti nei prossimi 4 miliardi e mezzo di anni.


“Milosrdni anđeo” i dalje ubija

 06/03/2013 - Snage NATO-a su u 78 dana agresije 1999. godine 112 puta bombardovale teritoriju bivše SRJ municijom sa osiromašenim uranijumom U238. Kontaminirana je 91 lokacija, od kojih jedna u Crnoj Gori, devet u užoj Srbiji, a čak 81 na teritoriji Kosova i Metohije. Broj obolelih od malignih oboljenja na Kosovu je u poslednjih dvanaest godina uvećan i do 200 puta, a godišnja stopa rasta obolelih od raznih vrsta kancera je 2,4 odsto, upozorio je u razgovoru za naš radio predsednik nevladine organizacije "Milosrdni anđeo" i lekar u kosovsko-mitrovačkom zdrastvenom centru Nebojša Srbljak.

Prema podacima o broju naleta i prosečnom broju ispaljenih projektila, na teritoriju Kosova i Metohije je ispaljeno oko 31.000 komada municije sa osiromašenim uranijumom, a u ostalim delovima SRJ oko 5.000. “Prema zvaničnim podacima NATO-a, na području Kosmeta i juga Srbije bačeno je 300 tona municije punjene osiromašenim uranijumom, inače direktnim izazivačem više malignih oboljenja kao što su galopirajuća leukemija, limfom, maligni tumor štitne žlezde. Taj otrov koji je kroz zemljište i vazduh ušao u životnu sredinu ostaće tu gotovo zauvek, i uticaće na zdravlje i smanjenje života stanovništva,” naglašava dr Nebojša Srbljak. Kada se radi o povezanosti uranijuma i porasta broja ljudi obolelih od malignih bolesti, on kaže da tu nema nikakvih sumnji i da su dokazi očigledni i da bi Beograd morao da alrmira svetsku javnost da je NATO preko "Milosrdnog anđela" doneo Srbiji dramatičan porast obolelih od malignih tumora.

Prema rečima našeg sagovornika, pre bombardovanja broj malignih oboljenja na području kosovsko-mitrovačkog zdrastvenog centra bio je 1 prema 10 000, da bi se već 2002. godine taj odnos spustio na 1 prema 1 000. “U prvom momentu imali smo najviše obolelih od karcinoma pluća, a starosna struktura obolelih kretala se od 35 do 45 godina, dok su pre rata od karcinoma najviše oboljevali ljudi oko 7o godina starosti. Dubljom analizom, utvrdili smo da su većina obolelih muškarci koji su bili angažovani u odbrani zemlje na relaciji Đakovica – Peć na Kosovu i Metohiji. Da nije reč o nikakvoj slučajnosti, najbolje govore činjenice da su oboleli različite starosti, socijalnog porekla i velika većina njih nije u porodicama imala maligna oboljenja,” upozorava dr Srbljak. Kao najbolju potvrdu ovih alarmantnih podataka on navodi slučaj koji se dogodio sa celokupnim odeljenjem od desetak vojnika koji su se u vreme bombardovanja sklonili u rupu od bombe iz koje je izlazio ljubičasti dim. Od njih desetoro, svi su u vrlo kratkom roku oboleli od karcinoma pluća i od pre pet godina više niko nije živ.

“Jedna od najstrašnijih manifestacija porasta maligniteta među kosovsko-metohijskim stanovništvom jeste pojava veoma retkog juvenilnog karcinoma kostiju sa sigurnim smrtnim ishodom, koji se javlja kod dece do 11 godina. Pre rata na Kosovu i Metohiji je na 300.000 stanovnika postojao jedan oboleli, a proteklih godina bilo je čak četvoro teško bolesne dece. Svakodnevno smo svedoci sve većeg broja raznih deformiteta na novorođenčadima, velikog broja spontanih abortusa i povećanja steriliteta,” naglašava dr Srbljak.

Srbljak je mišljenja da nije na vreme urađena sanacija terena kako bi se sprečio prodor kontanimiranih materija u podzemne vode i dalja kontaminacija. “Na taj način u ogromnom broju bi se smanjila pojava malignih bolesti kod Srba, Albanaca i svih drugih koji su ostali da žive na Kosovu, posebno u oblastima koja su bila izložena masovnom bombardovanju. Pod hitno je neophodno uraditi skrining odnosno serološkla istraživanja maligniteta koja mogu da se otkriju u najranijoj fazi bolesti. Na osnovu porasta antitela na maligno tkivo, oboleli mogu da se preciznije leče i bolest eliminiše u samom začetku. Mnogobrojni ljudi koji su se odazvali na poziv države i nesebično je branili sada oboljevaju i potrebno im je pomoći u njihovoj borbi sa najtežom bolešću,” apeluje predsednik organizacije "Milosrdni anđeo".

Po mišljenju dr Srbljaka, ovdašnji političari bi trebalo da se zapitaju zašto nema smelosti i hrabrosti da se država ozbiljno pozabavi zaštitom svog naraštaja, ali i da odgovore ko treba da snosi materijalnu i moralnu odgovornost za posledice bombardovanja. On napominje da bi Srbija trebalo da se ugleda na Italiju koja je zvanično prizanala da je veliki broj njihovih vojnika koji je od 3 do 6 meseci boravio na Kosovu, obolelo od malignih bolesti. Tim pre što pravu eksploziju malignih tumora, nažalost, tek možemo da očekujemo, zato što oko 15 tona osiromašenog uranijuma i plutonijuma bačenog na Srbiju deluje, i delovaće naredne četiri i po milijarde godina!

Autor: Djuro Malobabić


=== 3: FLASHBACK ===

http://www.b92.net/english/news/index.php?&nav_category=&nav_id=26996&order=priority&style=headlines

SNRA (Serbia and Montenegro) - February 16, 2004

OSCE official says US falsified grounds for 1999 bombing 

SOFIA -- Tuesday ˆ The United States justified the 1999 bombing of Yugoslavia with false claims of genocide being committed in Kosovo, an OSCE official and participant in peace talks during the war in the province said in comments published today. 
Bo Pellnas, a member of the OSCE mission in Belgrade, said there were some 1,200 OSCE observers in Kosovo who could confirm genocide did not take place, reports Sofia daily Monitor. 
Pellnas said he was certain the US had assisted secessionist guerrillas in the province since 1998, and saw them as a future ally in a ground assault on Belgrade. He said that former US president Bill Clinton had imposed his policy on the international community for dealing with Belgrade and Kosovo. 




Da: partigiani7maggio  @...

Oggetto: 11 marzo 1944 - 2013: La strage di Pozza (Acquasanta Terme AP)

Data: 09 marzo 2013 18.02.24 GMT+01.00

Rispondi a: partigiani7maggio  @...


I PARTIGIANI JUGOSLAVI NELLA RESISTENZA ITALIANA
Storie e memorie di una vicenda ignorata

Roma, Odradek, 2011
pp.348 - euro 23,00

Per informazioni sul libro si vedano:



Le novità: 

# Roma, venerdì 29 marzo 2013
alle ore 18:00 presso la Casa della Memoria e della Storia
Via San Francesco di Sales, 5 (quartiere Trastevere)
ANPI Roma, CNJ-onlus, Odradek edizioni organizzano la

Presentazione del volume:
I partigiani jugoslavi nella Resistenza italiana
Storie e memorie di una vicenda ignorata

Scarica la locandina: https://www.cnj.it/INIZIATIVE/volantini/roma290313.pdf


Della presentazione di sabato 2 marzo 2013
è scaricabile il file audio (MP3, 161', 37MB) al link diretto:
https://www.cnj.it/PARTIGIANI/JUGOSLAVI_IN_ITALIA/AUDIO/roma020313.mp3 


Tra i nuovi inserimenti sul nostro sito segnaliamo,
sulla strage di Mucciafora ed i fucilati di Monteleone di Spoleto (30/11/1943):


=== * ===


Sessantanove anni dopo. Ricordiamo le stragi di Pozza e di Pietralta


[Da: I PARTIGIANI JUGOSLAVI NELLA RESISTENZA ITALIANA (Odradek 2011), Cap.4, p.125.
Per le FOTOGRAFIE si veda al link diretto: https://www.cnj.it/PARTIGIANI/JUGOSLAVI_IN_ITALIA/cap4.htm#iii_ext_pozza ] 


Appena trascorsa la mezzanotte del 10 marzo un nutrito gruppo di tedeschi, accompagnati e guidati da elementi fascisti della provincia e del comune di Acquasanta, stabilì di salire verso le frazioni di Pozza, di Pito e di Umito. La loro intenzione era quella di accerchiare il gruppo di partigiani di Umito e di Pozza ponendosi in tre posizioni diverse e cogliendo la popolazione nel sonno... Non pochi dovevano essere gli “accompagnatori” del luogo, conoscitori dei sentieri, dei viottoli e delle scorciatoie... Evidentemente per i tedeschi non era stato difficile avere la collaborazione di abitanti del comune di Acquasanta e dello stesso maresciallo Melchiori, che conoscevano tutta la difficile zona della valle del Garrafo, come le proprie tasche. Appena fu l’alba la diabolica trappola scattò per Pozza. ((Di Domenico 2001, pp.63-64.))
Il massacro di Pozza, Umito, Pito e dintorni coinvolse numerose persone di nazionalità diversa, di diversa età e compiti o coscienza antifascista, uomini e donne, addirittura una bimba di un anno. Durante la risalita della valle da parte dei nazifascisti, la mattina dell’11 marzo, alcuni abitanti furono presi prigionieri a Pozza. Durante la risalita della valle da parte dei nazifascisti, la mattina dell’11 marzo, alcuni abitanti furono presi prigionieri a Pozza. Il primo ad essere ucciso, crudelmente nonostante implorasse pietà, con cinque colpi di pistola direttamente dal Melchiori in divisa da SS, fu il giovane Emidio Collina [...] Una sventagliata di mitra invece si portò via Serafino Cesari, Pietro Patulli e Mariano Castelli, allineati al bordo della strada. Molti altri avrebbero potuto essere i caduti a Pozza se non fosse giunta voce che più su, a Umito, i partigiani stavano reagendo. [...] Era scoppiato l’inferno. Vistisi circondati, i partigiani avevano aperto il fuoco contro i tedeschi: alcuni combattenti furono uccisi mentre lottavano, tra questi Gregorio Schiavi e alcuni montenegrini che furono colpiti mentre uscivano dalle finestre per raggiungere altre posizioni. Martina Cristanziani fu abbattuta dai tedeschi dinanzi al suo bambino; la piccolissima Anna Sparapani perì nelle fiamme della sua casa, incendiata dai nazifascisti; altri caddero benché disarmati e persino estranei ai fatti bellici. La battaglia ebbe termine verso mezzogiorno, quando si contavano più di 30 morti, tra cui alcuni tedeschi che furono cremati sul posto. Altri militari saccheggiarono i viveri dalle case per poi appiccare il fuoco.

Targa commemorativa di Anna Sparapani a Umito / lapide di Anna Sparapani nel cimitero partigiano di Pozza / Umito: così appaiono ancora le rovine delle case da cui tentarono la fuga Gregorio Schiavi e compagni, incendiate dai nazifascisti ed oggi (foto 2009) sommerse dalla vegetazione / nelle immediate vicinanze, il cippo commemorativo di Schiavi / lapide di Gregorio Schiavi nel cimitero partigiano di Pozza.
Sul sacrificio di Gregorio Schiavi si veda la lettera di Paolo Forlini (PDF 1,3MB - gentilmente concessa dall'arch. Gelindo Forlini, che ringraziamo):

[p.132:] Il 17 aprile ingenti forze repubblichine e tedesche si mossero verso le montagne: una parte si diresse a San Martino e Collefrattale ((In questa occasione sarebbero morti “Leso” e “Vojo” secondo la versione alternativa a quella che li vuole uccisi l’11 marzo, cfr. n.80.)), altri andarono verso le frazioni abruzzesi di Valle Castellana. Questi ultimi passarono per Morrice, e qui avrebbero sorpreso un certo numero di rifugiati stranieri ((Di Domenico 2001 p.81.)); poi proseguirono per Pietralta, dove nel corso di pesanti scontri morirono ben 8 jugoslavi ((Mari 1964 p.56. In Di Domenico 2001 (a p.81) si sostiene che i catturati furono fucilati. (...) )). I loro nomi li ritroviamo sulla lapide di Pietralta, apposta nel 2004 dall’ANPI di Montorio al Vomano.

[p.135:] Una lapide è collocata nel muro di cinta del cimitero di Pozza e Umito...

Trovammo qui
Fede, madre, pane, fucili.
I morti lo sanno.
I vivi non dimenticheranno.

Fiumi di sangue 
divisero due Popoli.
Li unisce oggi
il sacrificio
dei Compagni migliori

Compagno,
quando vedrai piangere mia madre,
dille di non piangere.
Non sono solo.
Giace con me
un Compagno jugoslavo.
Nessuno ardisca gettare fango
sul sangue versato
nella lotta comune.

[...Nella zona di Acquasanta Terme altre lapidi stanno a ricordare quei fatti. Una, datata 25/4/1966, è apposta sulla scuola elementare di Pozza e menziona gli "slavi"; un'altra datata 25/4/1983 è collocata su di una abitazione a Paggese e cita la "Resistenza italo-slava" sul territorio.

lapide di Pietralta / lapide nel cimitero di Pozza e Umito / il cimitero partigiano internazionale di Pozza e Umito, che è collocato pressoché a metà strada tra le due frazioni di Acquasanta Terme ... foto scattate al cimitero partigiano internazionale di Pozza e Umito (Acquasanta Terme - AP). L'immagine di ognuna delle lapidi funeraria dei combattenti jugoslavi uccisi è visionabile andando all'elenco dettagliato in Appendice ed ivi cliccando su ciascun nome]

[...] Jugoslavi uccisi nei comuni di Acquasanta Terme (AP) e Valle Castellana (TE):

8 caduti a Pietralta
2 caduti a Quintodecimo
3 caduti a Pito
2 caduti a Pozza
10 caduti a Umito
2 caduti a Collefrattale
1 caduto ad Arola
caduto in località imprecisata
TOTALE: 29 morti 

Feriti: Andrija Miletić a Umito, Andrija Kaladjurdjević a Farno.
[...] Nell'elenco dei partigiani teramani o attivi in provincia di Teramo morti durante la guerra di Resistenza, che riporta 93 nomi ed è inciso sulla lapide murata all'esterno della "Civica Residenza" in Teramo (piazza Orsini), appaiono le seguenti 24 trascrizioni di nomi jugoslavi: ((Fonte. La frazione dei nomi slavi - 24 su 93 - palesa la rilevanza del contributo di questi alla Resistenza teramana.))


Massacrati a Quintodecimo di Acquasanta Terme (cfr. Cap.4):
Uccisi a Pito di Acquasanta Terme (cfr. Cap.4):Uccisi a Pozza di Acquasanta Terme (cfr. Cap.4):Uccisi a Umito di Acquasanta Terme (cfr. Cap.4): 

Uccisi a Collefrattale di Acquasanta Terme (cfr. Cap.4, spec. sul "memoriale di Guido De Julius". Secondo Ivanović 2007 furono uccisi in località Ferone; è anche incerto se la data di morte sia l'11/3, come riportato sulle lapidi, o il 17/4: vedi la discussione nel testo):

Ucciso ad Arola di Acquasanta Terme:
  • Mitrović Dragoljub  (elencato tra i caduti nell'acquasantano in Di Domenico 2001)
Ucciso in località imprecisata:
  • Vukotić Dušan (classe 1921)  (elencato tra i caduti nell'acquasantano in Di Domenico 2001)

... Nessuno ardisca gettare fango
sul sangue versato
nella lotta comune.


=== * ===



(srpskohrvatski / italiano)

8 Marzo - Il giorno dopo...

1) L'UE contro i diritti delle donne (Inês Zuber / PCP)
2) 8. mart Dan žena (Vladimir Kapuralin / SRP)
3) 8. MART - DANA ŽENA: POZIV NA BORBU! (NKPJ-SKOJ)


=== 1 ===


8 Marzo 2013 

L'UE contro i diritti delle donne

di Inês Zuber* | da www.avante.pt

Traduzione di Marx21.it

Si commemora il Giorno Internazionale della Donna. Tocca a noi comuniste non far dimenticare che la commemorazione di questa giornata – proposta 103 anni fa da Clara Zetkin – è storicamente legata al movimento rivoluzionario, all'emancipazione delle donne lavoratrici nella lotta del proletariato contro lo sfruttamento capitalista. Una data che si è trasformata, con il passare degli anni, nella celebrazione simbolica delle lotte più ampie di tutte le donne per la loro emancipazione economica, sociale e politica. E tocca pure a noi, comunisti, non permettere che questo giorno sia strumentalizzato e manipolato per far dimenticare le politiche di destra, di sfruttamento capitalista, e i responsabili della promozione di tali politiche che, naturalmente, sempre usano questa ricorrenza per fingere la propria indignazione per le “inaccettabili” disuguaglianze tra uomini e donne, disuguaglianze che vengono quotidianamente riprodotte dalle politiche che costoro mettono in atto, difendono e impongono.
Questa settimana sarà così nelle istituzioni europee. Conferenze, seminari, poster esposti nei corridoi, dichiarazioni di intenti, consegna di fiori, e infine, molto marketing intorno a un giorno che appartiene alle donne lavoratrici e non a chi attacca i loro diritti ogni giorno e che si permette allegramente di sorvolare sulle proprie responsabilità.

La diagnosi

In tutte queste iniziative organizzate dal Parlamento Europeo o dalla Commissione Europea verranno proposte diagnosi “preoccupate” della difficile situazione delle donne in “tempi di crisi”. E verranno analizzati dati, effettivamente preoccupanti, e tutti saranno unanimi nel manifestare la loro inquietudine. Si dirà che le donne sono le più severamente colpite dagli “effetti della crisi”. Che le donne sono le più colpite dalla distruzione delle funzioni sociali dello Stato. Che sono le donne che maggiormente lavorano a part-time (nell'UE, nel 2011, quattro volte più degli uomini) e che più hanno contratti di lavoro “atipici”, che le politiche dei tagli agli investimenti pubblici, inclusi i tagli dei salari e i licenziamenti, colpiscono soprattutto la funzione pubblica, settore in cui, nell'UE, il 70% dei lavoratori è rappresentato da donne. Si dirà che tutti questi fattori hanno impatti enormi sui montanti delle pensioni che le donne andranno a percepire. Si dirà che i tagli ai sussidi sociali – come i tagli sui buoni famiglia in Portogallo – colpiscono il diritto delle donne ad assicurare ai loro figli una vita degna. Si dirà che la pressione esercitata sulle famiglie sta provocando l'aumento della violenza domestica, soprattutto contro le donne. Si dirà che nell'UE, il 23% della popolazione (dati del 2010) era a rischio di povertà e che l'impoverimento della popolazione colpisce soprattutto le donne, in particolare le donne anziane che vivono sole e quelle che vivono in famiglie monoparentali. Si diranno molte verità.

Le cause

Ciò che non sarà detto in molte delle commemorazioni ufficiali è che le cause della situazione di regresso civile che le donne vivono oggi in vari paesi dell'UE – e in Portogallo – vanno ricercate nelle politiche di destra che mirano all'accumulazione della ricchezza e dei profitti in mani private, non esitando a tagliare nelle funzioni dello Stato e e a promuovere politiche del lavoro che permettano lo sfruttamento maggiore di manodopera femminile. I signori che fanno questi discorsi nella Commissione Europea e nel Parlamento Europeo hanno non solo promosso e messo in pratica l'intervento straniero nel nostro paese, ma anche promosso la deregolazione delle leggi del lavoro, la menomazione della contrattazione collettiva – uno dei migliori strumenti per combattere le discriminazioni salariali -, hanno appoggiato i tagli ai salari e ai sussidi sociali, i licenziamenti nella funzione pubblica che si ammette colpiscano le donne. Tutto ciò in Portogallo (come in Grecia e in Irlanda), fa parte dei memorandum di intesa che si è dichiarato essere inevitabili. Si difende, ad esempio, il Semestre Europeo e si approvano le sue raccomandazioni per il 2013, e quindi si approvano: lo “sviluppo di regimi di lavoro flessibile”, la diminuzione dei sussidi di disoccupazione e dei salari. Non perché lo diciamo noi. Ma, semplicemente perché e ciò che vi sta scritto. La maggioranza del Parlamento Europeo ha approvato queste raccomandazioni; la medesima maggioranza si lamenta delle conseguenze che ha provocato.

Le soluzioni

Per dare soluzione a ciò che si considera inaccettabile, si propongono le stesse politiche di austerità e consolidamento di bilancio ma, stavolta, con “preoccupazioni di genere”, di modo che gli effetti negativi per le donne siano “mitigati”. E non si farà nulla, dopo, in pratica, per rafforzare le funzioni sociali dello Stato, per rafforzare legislazioni in grado di difendere i diritti delle donne e assicurare salari degni alle donne lavoratrici. Ma certamente le donne non permetteranno la strumentalizzazione di questa giornata. Continueranno a lottare e a resistere per la dignità.

*Inês Zuber è parlamentare europea del Partito Comunista Portoghese


=== 2 ===


posted by srp on ožujak - 8 - 2013

8. mart Dan žena

Danas, kad obilježavamo 8. Mart, Dan žena, u trenutku i prilikama u kojima živimo, da bi izbjegli zamku suhoparne formalnosti ili birokratsko oportunističke retorike, neophodno je postavit si nekoliko elementarnih pitanja. Što je Dan žena, koliko je njegovo obilježavanje iskreno i svrsishodno i nije li ono upotrebljeno, kao koncesija buržoaskog društva u novonastalim uvjetima liberalnog kapitalizma ženama i feminističkim udrugama.
Odgovore na ta pitanja nikad nećemo dobiti, budemo li ignorirali ili zanemarivali klasne parametre i činjenicu, da je neravnopravnost žena i muškaraca i dalje osnovni problem te da, kao takav ima ozbiljne posljedice za dobrobit čovječanstva u cjelini. Napredovanje žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca pitanje je ljudskih prava i preduvjet društvene pravde. Stoga se ne može promatrati kao izolirano žensko pitanje, već kao jedini način izgradnje održivog, pravednog i klasno emancipatorskog razvijenog društva. Još uvijek nigdje u svijetu žene se ne mogu pohvaliti da na svim poljima imaju ista prava i mogućnosti kao muškarci.
Prema podacima sa IV svijetske konferencije žena u Pekingu 1995. žene još uvijek čine većinu od 1.3 milijarde siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, u prosjeku žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao. Gotovo svugdje, žene su i dalje većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama.
To bolje od bilo kojeg drugog argumenta govori, da slogan „kruh i ruže“, pod kojim je demonstriralo 8. marta 1908. godine, 15.000 žena New Yorka i ponovno pod istim sloganom 1917. godine žene u Rusiji. Pri čemu je kruh simbolizirao ekonomsku sigurnost, a ruže bolju kvalitetu života, ni danas nakon jednog stoljeća nije izgubio na aktuelnost.
Dakle na osnovu tih i ostalih saznanja koje nam je ostavila povijest, nije teško zaključiti, da je pitanje ravnopravnosti žena i borba za dosizanje te ravnopravnosti nedjeljiva od ukupne  klasne borbe radnika za ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku i ovladavanja rezultatima svoga rada, a time i preuzimanje svoje sudbine u vlastite ruke…. što znači da se borba nastavlja…..
Na tragu takvog razmišljanja, vidimo smisao 8. Marta-međunarodnog Dana žena i čestitamo  ga svim ženama.
 
Socijalistička radnička partija
 
Predsjednik
 
Vladimir Kapuralin


=== 3 ===


8. MART - DANA ŽENA: POZIV NA BORBU!


"Oni koji su se svojom čašću pred licem čovečanstva obavezali na oslobođenje, ne smeju dopustiti da cela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi dopustiti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca". Klara Cetkin


Nova komunistička partija Jugoslavije-NKPJ i Savez komunističke omladine Jugoslavije-SKOJ najsrdačnije čestitaju svim pripadnicima ženskog pola međunarodni Dan žena - 8. mart.


Restauracija kapitalizma na našim prostorima svela je ženu na jeftinu i gotovo ne zaštićenu radnu snagu.


Iznuđenim rešenjima o participaciji žena one su svedene na statiste buržoaske demokratije. Kolika je zaista briga o ženskom polu velika govori podatak da je najveći broj nezaposlenih lica upravo ženskog pola, a da ne pominjemo sasečena prava žena-trudnica i žena-majki.


U socijalizmu žena su zauzimale i zauzimaju značajna mesta u svim sferama društva. Žena je u SSSR kročila i u svemir, a danas korača samo kroz neizvesnost.


Prema podacima sa IV svetske konferencije žena u Pekingu 1995. godine žene još uvek čine najveći deo među 1,3 milijarde siromašnih u svetu, tri četvrtine žena iznad 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, a u proseku žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za obavljanje istog posla. Žene su i dalje mnogobrojnije žrtve nasilja, a stradanja žena i dece u imperijalističkim ratovima širom sveta čini dominantni deo sumorne statistike žrtava rata.


Rešenje ženskog pitanja zavisi od ekonomskih i klasnih odnosa u društvu, tj. da bi se oslobođenje žena postiglo prvo treba ukinuti eksploataciju oba pola, pa samim tim bi se ukinula i potreba za podređivanje žene muškarcu. Takve promene nemaju efekta ako se istovremeno ne vrši edukacija i ne omogući ženama aktivna uloga u svim društvenim procesima.


Pitanje ravnopravnosti žena i borba za ostvarivanje te ravnopravnosti neodvojiva je od sveukupne klasne borbe radnika za ukidanje eksploatacije čoveka od strane čoveka. Dan žena, 8. mart, treba da bude još jedan borbeni krik, još jedan složan korak u borbi za svoja prava i ravnopravnost. Još se nije desilo da buržoazija pokloni i jedno pravo, sva stečena prava žena i radnika ostvarena su samo dugogodišnjom borbom. U tom duhu složno u borbu do pobede - napred!


Istinska ravnopravnost polova nemoguća je bez socijalne revolucije!


Živeo Dan žena - 8.mart!


Sekretarijat NKPJ-SKOJ,
Beograd, 8. mart 2013.god.








Emerging Leaders
 

2013/03/06
BRUSSELS
 
(Own report) - The EU has created a new foundation to promote subversive forces in countries neighboring the EU. This institution, known as the "European Endowment for Democracy" (EED), disposes of a budget of millions of Euros and is destined to support oppositional circles in countries bordering the EU to the east and south. Officially, its purpose is to "promote democracy," however German government advisors are demanding that, if a rapid overthrow is the objective, the foundation should even risk promoting forces "that will later turn out to be non-democrats." The EED's model is the US foundation "National Endowment for Democracy" (NED), through which, according to voices in Washington, the former subversive activities of the CIA have been continued publicly. Two German European parliamentarians hold central posts in the EED. The executive director, a Polish diplomat, announced that the EED would be active in its targeted regions, if necessary, against the law. The constellation of the personnel indicates clearly that the foundation's first activities will probably be in countries at the eastern borders of the EU, particularly Belarus and Ukraine. Operations are due to begin this summer.

Pro-Western, Dissident

The EED was created on the 2010 initiative of the Polish Foreign Minister, Radoslaw Sikorski. Belarus President Alexander Lukashenko, who had stubbornly refused to subordinate his country to the concept of German-European policy, had won the elections in December 2010. Though German diplomats, for example, were saying off the record, that, in fact, Lukashenko had a clear majority of the population in his favor, Berlin and the West continued their campaign for his overthrow. For years, Poland has played a prominent role, therefore Sikorski sought to lead efforts to overthrow the Belarus government. To support the pro-western Belarus opposition and other pro-western forces in that EU-neighboring country, he proposed the creation of an organization that can flexibly operate. In February 2011, the Polish Presidency of the EU Council made the official proposal in Brussels. EU nations - also under the impact of upheavals in the Arab world - approved the creation of the EED in December 2011.[1] January 9, 2013, its creation was officially consummated.

Party Promotion

According to its statutes, the EED aims at supporting "pro-democratic tendencies and other pro-democratic actors," social movements and non-government organizations, independent media and above all "emerging leaders."[2] Finances are among its primary means. The initial EED budget has been set at 14 million Euros. The foundation also aims at developing its own on-site activities, not more explicitly described. The EED's concrete support for political parties is not precluded - a flagrant interference in the democratic electoral process of foreign nations. Two German European parliamentarians hold decisive positions in the organization's complicated organigram. Elmar Brok (CDU) directs the Board of Governors, which embeds the EU member countries and European Parliament and Alexander Graf Lambsdorff (FDP) has been delegated to the seven-member Executive Committee. Jerzy Pomianowski, former State Secretary in Poland's Ministry of Foreign Affairs, is founding director of operations.

Overt, rather than Covert Action

As Pomianowski declared, the EED was conceived along the lines of the "National Endowment for Democracy" (NED). NED's activity in Eastern Europe "before and after the fall of communism" serves as model.[3] At the beginning of the 1990s, the US mainstream press had already clearly assessed the situation, reporting that in the late 1980s, NED was doing "openly, what had once been unspeakably covert" and the job of the CIA - "dispensing money to anti-communist forces behind the Iron Curtain."[4] NED financed civic forums, journals and video centers, and the means flowed openly to partisans of the cause in the name of civil society and democracy. "The CIA's old concept of covert action," which has gotten the agency "into such trouble during the past 40 years," may be "obsolete." Nowadays, "sensible activities to support America's friends abroad are probably best done openly." That includes "political-support operations for pro-democracy activists," which may "be best left to the new network of overt operators."

The Party-Affiliated Foundations

The fact that Germany has been active in this field for a long time - with its party-affiliated foundations and their foreign operations - had initially led to friction in the EED. German foundations sensed competition developing. They complained of wasteful parallel structures. Now, word is out that things can be coordinated, which can be facilitated by the presence of the two German European parliamentarians in EED leadership bodies. Because the EU foundation is turning its attention, for now, only toward the eastern and southern EU bordering countries, only certain German party-affiliated foundations are, for the time being, concerned, for example, those involved in Belarus and Ukraine.[5] The example of the German party-affiliated foundations is, however, an indication that support for opposition forces in neighboring countries, does not have to be limited to democratic forces. Some German foundations, which consider their own dedication to democracy as unquestionable, have, time and again, promoted putschists - for example, in Thailand [6], in Honduras [7], or in Paraguay [8].

Even Against the Law

Statements of the founding director, as well as those by German government advisors, indicate that the EED's will to overthrow governments could supersede that of applying rules of law and democracy. Support for opposition groups, can be furnished, in principle, also where it is perceived as an inimical act, declared Jerzy Pomianowski recently in a radio interview. The foundation "perhaps may not have the formal right to be active everywhere," he announced to the press, "but we can do it."[9]

Non-Democrats

Last year, the German Institute for International and Security Affairs (SWP) shed light on the types of groups the EED will seek to promote. According to the SWP, experience shows that often it is only possible over time to discern, if "behind the veil of democratic rhetoric," the opposition groups "also harbor the corresponding values and orientation." If a rapid overthrow is the objective, one will, "inevitably promote forces, that will later turn out to be non-democrats." This risk must be taken, according to SWP. The EED should "consciously and pro-actively" also promote those groups, "whose development is unpredictable."[10]

[1] see also Der Schleier demokratischer Rhetorik
[2] Statutes: European Endowment for Democracy
[3] Does Europe Need an Endowment for Democracy? carnegieeurope.eu 14.01.2013
[4] Innocence Abroad: The New World of Spyless Coups; The Washington Post 22.09.1991
[5] see also Deutschlands Netzwerke im OstenThe Boxer's Punch and Der Schlag des Boxers (II)
[6] see also A Relaxed and Comfortable Putsch
[7] see also The Naumann Caucus
[8] see also Ganz liberal geputscht
[9] Neue Stiftung soll Demokratie rund um die EU fördern; www.welt.de 11.01.2013
[10] Solveig Richter, Julia Leininger: Flexible und unbürokratische Demokratieförderung durch die EU? Der Europäische Demokratiefonds zwischen Wunsch und Wirklichkeit, SWP-Aktuell 46, August 2012. See also Der Schleier demokratischer Rhetorik


=== * ===



Invita i tuoi amici e Tiscali ti premia! Il consiglio di un amico vale più di uno spot in TV. Per ogni nuovo abbonato 30 € di premio per te e per lui! Un amico al mese e parli e navighi sempre gratis: http://freelosophy.tiscali.it/



(dal Nuovo Partito Comunista di Jugoslavia - NKPJ - sulla partecipazione al 15.mo Congresso del Partito Comunista della Federazione Russa)



NKPJ NA 15-tom KONGRESU KPRF-a

Na održanom XV Kongresu Komunističke partije Ruske federacije (KPRF) Novu komunističku partiju Jugoslavije (NKPJ) predstavljao je član najužeg rukovodstva drug Teodor Stanković. Kongresu su pored NKPJ prisustvovali još predstavnici 94 komunističkih i radničkih partija koji su uzeli učešće i u okruglom stolu u organizaciji KPRF koji je održan posle Kongresa.

XV Kongres KPRF protekao je u znaku jubileja – 20 godina postojanja KPRF. Prvom kongresu KPRF kao jedini strani delegat u ime NKPJ prisustvovao je pre 20 godina drug Branko Kitanovič, osnivač i dugogodišnji generalni sekretar Nove komunističke partije Jugoslavije.

Kongres KPRF otvorio je predsednik Centralnog komiteta KPRF drug Genadij Zjuganov. On je u svom uvodnom izlaganju ocenio da danas svet karakteriše sve agresivniji udar kapitala na radnička prava, ali i jačanje radničkog, opšte narodnog pokreta i intenziviranje uloge komunista i levih snaga u borbi protiv snaga kapitala za prava čoveka.

Prvi dan rada XV Kongres KPRF usvojio je i rezoluciju podrške socijalističkoj Kubi u kojoj se naglašava da „Pod vođstvom Komunističke partije Kuba je primer vernosti odabranog puta i socijalne kreativnosti. Kubanska dostignuća su dobro poznata posebno u oblasti obrazovanja, medicine, biotehnologije i sporta. Kubanska revolucija otvorila je nove mogućnosti za stvarno učešće ljudi u upravljanju, kreiranju i donošenju odluka na Kubi u svim sferama. Uprkos svojoj maloj veličini Kuba je moralna supersila. Ona inspiriše ljude u Latinskoj Americi, Aziji i Africi da vode politiku koja je nezavisna od volje imperijalističkih snaga. Mi snažno podržavamo ukidanje blokade Kube koja u najtežim uslovima brani svoj suverenitet i pravo da odlučuje o svojoj sudbini. Zahtevamo hitno oslobađanje Pet kubanskih patriota zatočenih u SAD zbog svojih anti terorističkih aktivnosti“.

Sa Kongresa je upućena poruka ruskim vlastima da daju Siriju svu političku i materijalnu pomoć kako bi se zemlje mogla suočiti i obraniti od agresije. "Ruski komunisti objavljuju punu podršku hrabroj borbi sirijskog naroda protiv modernog kolonijalizma", navodi se u rezoluciji Kongresa.

Kongres su pozdravili brojni strani delegati iz čitavog sveta. Između ostalih pročitano je pismo aktuelnog predsednika Belorusije Aleksandra Lukašenka u kome se između ostalog kaže: „Komunistički ideali inspirisali su mnoge generacije sovjetskih ljudi. U ovim teškim vremenima svetskog previranja i krize, Komunistička partija čvrsto brani ideale humanizma i patriotizma. Uveren sam da će u sledećoj fazi svog razvoja KPRF nastaviti nesebično da služi ideji jedinstva bratskih zemalja“.

Predstavnik KP Kube izjavio je pozdravljajući Kongres KPRF-a: „Socijalizam je jedina alternativa varvarstvu i haosu potrošačkog društva. KP Kube je posvećena idealima socijalizma. Ekonomska strategija u našoj zemlji je planirana, socijalistička, ekonomija“.

Delegat KPRF na Kongresu drug Paršin pozdravljajući učesnike Kongresa i čestitajući 95 godina Crvene armije, 20 godina postojanja KPRF i 70 godina od završetka Staljingradske bitke izrazio je uverenje da će komunisti „vratiti crvenu zastavu na Kremlju, a okupićemo se proslavljajući 100 godina Oktobarske revolucije u crvenom Kremlju“.

Kongres KPRF za predsednika centralnog komiteta partije izabrao je Genadij Zjuganova koji je najavio obnovu partije i veće uključenje novog mladog kadra. Njegov zamjenik i dalje ostaje Ivan Melnikov. Žuganov je fokus svog govora stavio na privlačenje mladih u KPRF. On je žestoko kritikovao aktuelnu ekonomsku politiku Rusije i istaknuo kako je povratkom kapitalizma Rusija postala zavisna od naftnih prihoda i stranog kapitalu.



Nastup NKPJ na XV Kongresu KPRF-a


Dragi drugovi,

pozdravljam vas srdačno u ime Nove komunističke partije Jugoslavije, i ujedno se zahvaljujem Komunističkoj partiji Ruske federacije na organizovanju ovog važnog seminara kao integralnog dela XV kongresa KPRF.

Odgovor na zadatu temu seminara „Slika socijalizma za koji se borimo“ je po našem stavu nemoguće razmotriti i pravilno oceniti bez uzimanja u obzir savremenih konteksta u kojima mi vodimo našu borbu, što po sebi podrazumeva da ona ne sme ni na koji način negirati objektivno činjenično stanje. U isto vreme naš pogled na novo socijalističko društvo ne podrazumeva ni za korak odstupanje od autenitčnih imperativa utvrđenih naučnim socijalizmom, poput potrebe za ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, podrazumevanje diktature proletarijata u novom socialističkom društvu, pobeda revolucije i izgradnje socijalizma u svakoj zemlji ponaosob gde bi socijalistička država u prvo vreme imala kao svoju glavnu ulogu zaoštravanje klasne borbe i tome slično. Međutim za ostvarenje svih ovih imperiativa neminovno je razmotriti trenutne pozicije i okolnosti razvitka kapitalizma, i to posebno na prostoru zemalja koje su imale vlastito istorijsko iskustvo razvitka socijalizma, a u kojima je trijumfovala kontrarevolucija i rekonstruisan je kapitalizam, kao i trenutno stanje komunističkog pokreta, strategije i tendencije borbe komunističkih i radničkih partija. Razmatranje ove dve glavne teme i određenje prema njima implicira odgovore na pitanje kakvo društvo budućnosti mi komunisti želimo, za nas, našu decu i buduća pokolenja čovečanstva.

Kontrarevolucija kao privremeno zaustavljanje progresa

Kontrarevolucije koje su se odigrale u većini socijalističkih zeamlja pre već više od 20 godina, predstavljaju u punom smislu tragediju za ogromnu većinu naroda tih zemalja. To je potvrdilo iskustvo naroda bivšeg SSSR-a, kao i brutalno iskustvo koje su doživeli građani naše domovine u krvavim bratoubilačkim ratovima koji su buknuli na tlu bivše Jugoslavije.

Konsolidacija kapitalizma i njegov neravnomeran razvitak na prostoru bivših socijalističkih zemalja nagomilao je i iznova porodio brojne antagonizme koji će biti grobari samog tog sistema. Iskustvo restauracije kapitalizma je potvrdilo njegov varvarski karakter ne samo u smislu antagonističkog odnosa rad i kapitala koji je omogućio akumuliranje ogromnog bogatstva u rukama šačice, već je potvrdilo i antagonističan odnos između kapitalističkog sistema i elementarnih ljudskih i demokratskih prava.

Restauracija kapitalizma podrazumeva širenje imperijalističke interesne sfere koja porađa i zaoštrava najbrutalnije pretnje miru, nezavisnosti, teritorijalnom integritetu naroda i država. Širenje imperijalističkih saveza i uključivanje u mašinerije imperijalizma, često nasilno, bila je i i dalje je neminovnost u procesu restauracije kapitalizma uz brutalno kršenje težnji i volje ogromne većine radnih ljudi. Budući svet mira i harmoničnih međunarodnih odnosa nezamisliv je uz prisustvo imperijalizma, njegovih saveza i njegove rušilačke mašinerije.

Sloboda misli i govora brutalno je zatrta tržišnom cenzurom kao posledicom privatizacije i komercijalizacije medija, koji se predstvaljaju kreatorijma istine i tumačenja svakodnevice i stvarnosti. Degradacija i omalovažavanje znanja prateći je saveznik tzv „reformi“ obrazovanja koja se svode na minimalno obrazovanje za sve manje mladih ljudi, a koje je jedva dovoljno potrebama tržišta. Po prvi put u istoriji mlade generacije su manje obrazovane od svojih roditelja, što je uskladu s opštim trendom debilizacije populacije koja građane pretvara u puke konzumente. Neznanje nikad i nikome nije korsitilo, a najmanje može koristiti razvoju kritičke svesti koja je zalog rađanja novih kvaliteta, širenja horizonata znanja, svesti i progresa.

Može se slobodno konstatovati da je na višestruke načine kontrarevolucijama pored stradanja, oskudice i bede zaustavljen progres. Međutim, u istoriji postoje brojni primeri privremenih trijumfa kontrarevolucija poput slučaja sa Engleskom revolucijom ili Velikom francuskom buržoaskom revolucijom, koje su imale periode privremenog zaustavljanja revolucionarnih težnji koje su na kraju kao napredniji društveno-ekonomski obrasci razvitka ipak trijumfovale. Progres se ne može trajno već samo privremeno zaustaviti. Progres neminovno uvek trijumfuje, kao u slučaju zamene apsolutističkog ili feudalnog društva parlamentarnim odnosno buržoaskim sistemom, tako i u slučaju zamene buržoaskog socijalističkim. Socijalizam stoji u antagonističnom odnosu u odnosu na kapitalizam jednako antagonističnom odnosu između progresa i varvarstva. Zato je socijalizam, nama kao progresivnim ljudima, svetionik ka cilju života u budućnosti dostojnoj življenja. Do tog cilja se stiže borbom, i zato je ona nešto najvažnije što imamo u današnjem momentu. Sreća je u borbi, kao što je rekao Marks, a karakter te borbe odrediće i njenu sudbinu.

Nema pobede socijalizma-bez pobede nad revizionizmom

Danas smo suočeni sa pokušajima da se marksizam-lenjinizam pod izgovorom „novih objektivnih uslova“ liši njegove sadržine, da se razvodni njegova revolucionarna suština i zameni buržoaskim reformizmom. Ide se putem degradacije marksističko-lenjinističkog učenja o socijalno-klasnoj strukturi buržoaskog društva, degradaciji teorije o strategiji i taktici radničke klase u revolucionarnoj borbi sve do napuštanja pozicija klasne borbe i pozivanja na humanizaciju kapitalizma i njegove transformacije u „socijalizam“.

Istorija komunističkog pokreta nas uči da je borba protiv oportunizma i revizionizma dobijala najoštrije oblike u trenucima revolucionarnih uspona i kapitalističkih cikličnih kriza. Upravo u takvim situacijama buržoazija je nastojala da ojača reformizam u radničkom pokretu i pretvori ga u svoj socijalni oslonac.

Vođa Velike oktobarske socijalističke revolucije V.I. Lenjin učio je da revizionizam uvek predstavlja političku kapitulaciju pred teškoćama, pred klasnim neprijateljem, napuštanje proleterskih pozicija i zamenu marksizma buržoaskim koncepcijama. Svoju anti-proletersku liniju revizionisti pokušavaju da maskiraju pozivanjem na “nove objektivne uslove” koji su nastali u savremenom svetu idući na frontalnu reviziju marksizma-lenjinizma tvrdeći da su mu potrebne “modifikacije” i “ispravke”. Napuštanje klasnih pozicija jasno govori da revizionisti u stvari kapitalističko i socijalističko uređenje stavljaju u istu ravan. Napuštanje revolucionarnog puta i pozivanje na nekakve reforme rezultat je njihovog tehnokratskog prilaženja u ocenjivanju kapitalističke stvarnosti i njihovog faktičkog izmirenja sa kapitalizmom. Ovde se više može govoriti o pokušaju ne rušenja eksploatatorskog kapitalističkog društvenog uređenja već o njegovoj modernizaciji. Ovakve pojave objektivno nanose štetu razvitku stvarnih revolucionarnih partija.

Revizionizam pod maskom „modernizacije“ nije nova pojava. Posle razbijanja prve zemlje socijalizma SSSR-a i evropskog socijalističkog bloka neke komunističke partije pod pritiskom intenzivne ideološke kapitalističke kampanje napustili su revolucionarnu bit marksizma-lenjinizma prigrlivši komunistima stranu i neprihvatljivu social-demokratsku liniju nanevši ozbiljne gubitke komunističkom i radničkom pokretu u celini. Pod rukovodstvom marksističko-lenjinističkih partija koje su slom socijalizma u Evropi videli kao privremen poraz preduzeti su ozbiljni napori kako bi se pregrupisao međunarodni komunistički pokret i okupile sve one komunističke i radničke partije koje su nastavile da veruju u osnovne postavke marksizma-lenjinizma i kako bi se stalo na put revizionizmu koji je odgovoran za privremen slom socijalizma u Evropi.

Demarkaciona linija između komunista i buržoaskih partija je stav o svojini. Komunisti smatraju da sredstva za proizvodnju moraju biti u opštenarodnom vlasništvu a da privatna svojina može da postoji samo tamo gde nema eksploatacije tuđeg rada. Glavni uzrok podele društva na antagonističke i različite klase, socijalne kategorije, slojeve i grupe upravo je sistem privatne svojine, koji stavlja ljude u nejednak odnos. Dok se ne uništi vladavina kapitala i buržoazije i njihova osnovna baza – privatna svojina nad sredstvima za proizvodnju, ne mogu se likvidirati klasne razlike i podele.

Budućnost pripada socijalizmu—komunizmu!

Komunistička ideologija nije mrtva kako to uporno ponavljaju antikomunistički ideolozi. Komunistička ideologija je bila i ostala velika zbirka humanističkih ideja i stalan poziv svim ljudima za aktivno učešće u izgradnji društva bez klasa i eksploatacije.

Čovečanstvo se danas, više nego ikada ranije našlo pred izborom – ili nastaviti sa upotrebom grube sile i razaranjem prirode u interesu profita ili savladati kapitalizam, sistem antagonizma, eksploatacije i potčinjavanja.

Mi smo dužni da se suočimo sa istorijom komunističkog pokreta, sa svim plusevima i minusima, sa greškama, zabludama, porazima i dostignućima i na bazi marksizma-lenjinizma pokažemo da je socijalizam moguć i ostvarljiv.

Iz krize u koju je komunistički pokret upao razbijanjem socijalizma u Evropi kapitalizam izvlači ogromnu korist, ali mu to ne može pomoći da prevlada sopstvena ograničenja i neminovni kraj.

Svet ide napred. Sledeći puteve koje socijalizmu otvara dugotrajna i teška klasna borba mi se krećemo ka ostvarenju razumnijeg, pravednijeg i humanijeg ljudskog društva, društva čiji će prosperitet koristiti svi, društva koje više neće biti ugnjetačko već će omogućiti pun razvoj svakog pojedinca, društva slobodnih ljudi, gospodara vlastite sudbine u svetu mira. Danas i najreakcionarniji krugovi koji uporno ponavljaju da je „komunizam mrtav“ svesni su da budućnost pripada socijalizmu i stoga čine sve da uspore kretanje čovečanstva ka tom cilju.

Moguće je sutra, svuda pobediti bedu, nezaposlenost, iscrpljujući rad, ugnjetavanje i nekulturu, moguće je – sa socijalizmom!

Hvala!




(The original text, in english: 
Reflections on Yugoslavia’s socialist past and present-day colonization. The destruction of a nation
By Milina Jovanović, November 16, 2012
https://www.lifeinthemix.info/2012/11/reflections-yugoslavias-socialist-present-day-colonization/

Bilan de la destruction d’un rêve

Milina Jovanovic

14 février 2013

Milina Jovanovic a passé la première partie de sa vie à Belgrade avant d’émigrer aux Etats-Unis en 1990. Titulaire de plusieurs diplômes, auteur de nombreux articles de sociologie et d’un livre de poèmes, elle vit à Sunnyvale en Californie, où elle est membre du Bureau de relations humaines et chargée de cours aux immigrants du comté de Santa Clara. Son essai est publié sur deux numéros de Balkans Infos que nous reproduisons ici. La première partie analyse la forme particulière du socialisme yougoslave. La seconde – le mois prochain – traitera de la situation actuelle de la Serbie.



Dans cet essai je présente mes réflexions personnelles sur la vie dans l’ex-République socialiste fédérale de Yougoslavie et sur les tendances actuelles de privatisation et de prise de contrôle des ressources naturelles, économiques et humaines du pays. Il y a des années, j’ai fait l’expérience personnelle de la meilleure période du socialisme yougoslave en travaillant dans un organisme d’études et de recherches. Dans les pages qui suivent, j’essaie de décrire brièvement et d’expliquer les plus importantes institutions et les aspects du système socio-politique et économique yougoslave, en évoquant le “style de vie” yougoslave et ce qu’il signifiait pour les populations différentes du pays. Sept petits pays désorientés et colonisés – les restes de la Yougoslavie – se battent aujourd’hui pour survivre, déchirés entre leur passé unique et leur présent perturbé. Désespoir et apathie se mêlent aux guerres et à l’occupation étrangère. Pourtant le peuple yougoslave est dur au mal, ce qui me fait achever cet essai par quelques exemples de luttes ouvrières actuelles et de résistance populaire.
 
Ma génération a eu la chance de grandir à Belgrade, dans la Yougoslavie socialiste. En tant qu’enfants à l’école élémentaire, nous avons participé au moment de l’auto-gestion. L’école entière était dirigée à l’époque par les écoliers, depuis l’administration jusqu’à l’éducation en classe, au nettoyage et à l’entretien des cuisines – tout était géré par les étudiants sans présence d’adultes. Les écoliers appliquaient et adaptaient les programmes, maintenaient la régularité des horaires, faisaient des exposés et jugeaient des progrès de leurs compagnons d’études. Je me souviens parfaitement des fois où j’ai joué le rôle de professeur. Les notes que je donnais à mes compagnons avaient la même importance que celles données par nos vrais professeurs. Nous nous sentions habilités, fiables, responsables, et entièrement libres. Nous allions à l’école par tournées parce qu’il était admis que certains enfants (et adultes) apprennent mieux le matin et que d’autres sont plus alertes et créatifs l’après-midi.
 
L’accent de toute la société était mis sur le développement des valeurs collectives. Tout ce qui se passait dans une salle de classe, y compris les performances individuelles des écoliers, étaient discuté en présence de tous les parents et étudiants. Pendant toute la durée de ma croissance, ma génération s’est sentie en sécurité. En tant qu’un des trois fondateurs du Mou-vement des non-alignés, le seul but de la Yougoslavie était d’apprendre aux nouvelles générations à défendre leur pays, nous n’avons jamais songé à nous mêler des affaires d’autres pays. Ma génération ne se préoccupait pas de l’avenir (1). Nous grandissions relaxés et optimistes, nous attachant à des priorités telles qu’un bon développement personnel et l’affranchissement des relents idéologiques du capitalisme et du patriarcat.
 
Comme étudiante à l’université et plus tard comme chercheuse et scientifique en matière de société, j’étais convaincue qu’une de mes priorités était de développer et d’entretenir une approche critique du système socio-économique et politique yougoslave, pour qu’il puisse continuer à évoluer. Il est possible que ma génération ait été la dernière des idéalistes et rêveurs yougoslaves. La Yougoslavie ne ressemblait à aucun autre pays de l’histoire récente. Je m’en suis rendue compte de façon bien plus profonde lorsque j’ai émigré aux Etats-Unis. Mon ami Andrej Grubacic l’écrit avec éloquence : “La Yougoslavie pour moi, et pour des gens comme moi, n’a jamais été qu’un pays – c’était une idée. A l’image des Balkans eux-mêmes, c’était le projet d’une existence interethnique, d’un espace transethnique et multiculturel de mondes différents, un foyer de pirates et de rebelles, un refuge de féministes et de socialistes, d’antifascistes et de partisans, un lieu de rêveurs de toutes sortes se battant à la fois contre la “péninsularité” provinciale et les occupations et interventions étrangères.” Comme mes grand-parents, moi aussi je crois à une région réunissant différents univers et où tout est à tout le monde. Je n’ai pas d’autre émotion qu’un mépris total pour les gens qui ont aidé à détruire la Yougoslavie, et je ressens la même chose à l’égard de ceux qui vendent aujourd’hui ce qui en reste. (2) Je fais à coup sûr partie des gens qui partagent les opinions de M. Grubacic.

 Le modèle socialiste yougoslave


Par certains côtés, le modèle yougoslave de socialisme est reconnu comme unique même par ceux qui sont à priori opposés au socialisme. Pourtant, la plupart des études savantes publiées en dehors de la Yougoslavie n’ont pas compris ce qui constituait ce caractère unique. Ni les concepts théoriques ni les applications pratiques ne sont bien connus en Occident. Je n’emploie pas la formule “Yougoslavie communiste” parce que je n’assimile pas la gouvernance d’un parti communiste au communisme. Je ne me sers du terme “communisme” que dans son sens original marxiste de nouvelle formation socio-économique. En fait, je pense que le mot “socialisme” convient mieux à la réalité sociale qui existait en Yougoslavie entre 1945 et 1990. Toute société socialiste est transitoire et contient des éléments des systèmes sociaux anciens et nouveaux.
 
La Yougoslavie socialiste se fondait sur plusieurs principes de base, institutions et pratiques. Les plus importants étaient l’auto-gestion et la propriété sociale. Le contrôle sur place des ressources locales était garanti par des associations de producteurs libres dans le monde du travail alors que les gens participaient directement à la gouvernance locale dans leurs associations de voisinage. La société avait créé une branche spéciale de légalité appelée loi d’auto-gestion avec des tribunaux correspondants. Certains critiquaient cette dualité légale et l’abondance de lois et de règlements d’auto-gestion.
 
Il était considéré que personne ne devait avoir de revenu provenant de la propriété privée, autre que celui basé sur le travail. Les théoriciens de l’auto-gestion socialiste arguaient que cela pouvait être assuré par une catégorie unique de propriété sociale. La propriété sociale n’était pas la même chose que la propriété d’Etat. Les moyens de production, la terre, le logement, les ressources naturelles, le bien public, l’art, les médias et les organismes d’enseignement devaient appartenir à la société dans sa totalité – à tout le monde et à personne en particulier. Seulement environ 20 % des ressources agricoles et des petites affaires demeuraient dans le secteur privé. (3) La terre appartenant aux fermiers était limitée à 10 hectares par individu. La plupart des habitations étaient construites pour les travailleurs et leurs familles. Selon des critères spécifiques, on allouait des appartements aux travailleurs pour qu’ils en usent sans en être propriétaires. Leurs enfants et les générations à suivre pouvaient aussi s’en servir sans en avoir la propriété. Ils n’en étaient pas non plus locataires. Ce système légal est difficile à expliquer, parce qu’il dépasse la compréhension de l’Occident.
 
Dans la Yougoslavie socialiste, un principe de base était que les citoyens locaux avaient le droit inaliénable de contrôler les ressources locales. Dans les associations de producteurs libres, les travailleurs avaient beaucoup d’occasions de prendre des décisions en connaissance de cause sur leurs besoins, ressources disponibles et dépenses. Le peuple yougoslave décidait de ses ressources naturelles, de ses moyens de production et de la production elle-même. Par exemple ; la production d’énergie électrique était destinée à subvenir aux besoins domestiques pendant plusieurs décennies. Jusque dans les années 80, la majorité des produits yougoslaves étaient destinés à l’usage domestique, pas à l’exportation. Les documents officiels montrent qu’entre les années 50 et le début des années 90, les partenaires commerciaux habituels des ex-républiques yougoslaves étaient les autres républiques yougoslaves.
 
En plus de la propriété sociale, l’auto-gestion était l’autre institution fondamentale. Les deux étaient vus comme l’idéal et les principes de base de l’organisation sociale. Les groupements de producteurs libres (OUR) étaient les unités de base du travail associatif et étaient organisés à plusieurs niveaux. Les travailleurs avaient décidé de travailler ensemble pour subvenir à leurs besoins communs et défendre leurs intérêts, et ont créé ces associations. Ils travaillaient collectivement en utilisant les moyens sociaux de production et leurs produits. Les associations de producteurs libres existaient dans le domaine de la production matérielle, mais aussi dans ceux des services sociaux, de la culture, de l’art, de l’éducation et de la santé. Dans chacune d’entre elles, les décisions étaient prises par référendum. Des conseils ouvriers se réunissaient régulièrement pour diriger le quotidien des associations.
 
Certains auteurs américains, comme Michael Albert (4) parlent souvent de l’économie participative comme étant une nouveauté. Ils reconnaissent rarement l’importance du modèle yougoslave d’auto-gestion existant depuis plus de quarante ans. Mon propre père était à la fois un travailleur dans la production et un gestionnaire. Dans ma jeunesse, j’ai pu voir l’auto-gestion en pratique et mesurer son efficacité. Par exemple, c’était l’ensemble des membres d’une association qui se réunissait pour choisir les candidats au conseil ou planifier la production annuelle. C’est vrai qu’avec le temps, l’économie de marché et d’autres facteurs ont limité le pouvoir économique et politique des travailleurs. Mais cela ne doit pas diminuer la valeur de l’expérience yougoslave d’auto-gestion, à la fois en théorie et en pratique.
 
Les associations de voisinage (Mesna Zajednice) étaient un autre type d’unités de base du self-gouvernement. Les gens y prenaient les décisions concernant leur vie quotidienne et leur entourage. Ils y choisissaient leurs délégués aux gouvernements communaux et nationaux et organisaient leurs conditions de vie et de travail, le traitement des besoins sociaux, le soin des enfants, l’éducation,, etc. Chaque association avait ses propres statuts créés par les habitants du secteur. Les décisions importantes y étaient aussi prises par référendums.
 
Les communes étaient des unités territoriales plus larges, fondées sur les principes de la Commune de Paris (5), et destinées à assurer la décentralisation et la participation directe du peuple à son auto-gouvernement. Les communes, les provinces autonomes, les républiques et :la Fédération étaient inter-connectées dans la même pyramide du système. Les constitutions de toutes les républiques reconnaissaient la commune comme l’unité de base socio-politique, d’une importance capitale pour les gouvernements des républiques et de la Fédération. Le but principal de toutes les structures économiques et politiques de la Yougoslavie socialiste était d’assurer à, tous les travailleurs les meilleurs conditions de travail et de vie.
 
Pendant toute la période socialiste, et particulièrement entre les années 60 et 80, la Yougoslavie était un pays prospère où chacun avait la garantie de pouvoir travailler, recevoir un salaire décent et bénéficier d’une éducation de grande qualité jusqu’après le doctorat, d’un minimum d’un mois de vacances payées, d’un congé maladie illimité selon les besoins de santé, d’un congé payé d’un an de maternité-paternité et d’un droit au logement. (6) De plus, la Yougoslavie était le seul pays au monde à avoir inclus dans sa constitution les droits et libertés de la femme. Les femmes ont fait des percées multiples dans les domaines de l’éducation et de l’emploi, investissant en grand nombre ces espaces traditionnellement à dominance masculine. Ma thèse de maîtrise comparait les progrès des femmes dans ces deux domaines en Yougoslavie et en Californie. Les documents que j’ai réunis montrent que les femmes yougoslaves ont réussi plus d’avancées et mieux défié les habitudes patriarcales que les Californiennes. (7)
 
Pendant la même période, les transports publics fonctionnaient bien, la vie culturelle et artistique était florissante et même, sur beaucoup de points, était considérée comme d’avant-garde. Toutes les performances et tous les événements artistiques et culturels étaient réalisés pour le peuple, il n’y avait pas de “culture d’élite” ou d’”art d’élite”. La participation à toutes les manifestations était d’un prix très abordable. Les enfants apprenaient la musique, l’art et un nombre de langues étrangères dès un âge précoce (déjà au kindergarten). Dans la tradition originelle du marxisme, on considérait que toute personne devait être élevée en individu bien développé. Dès l’école élémentaire, on nous apprenait à équilibrer le travail manuel et le travail intellectuel, et à résister à un excès de spécialisation. L’éducation générale était hautement prisée. Les classes d’histoire et géographie comprenaient des leçons sur tous les continents. Surtout lors des premières années du socialisme, des gens de tous âges, les jeunes en particulier, se portaient volontaires pour travailler ensemble à construire des ponts et des routes, à planter des arbres et des forêts. Participer à des travaux publics leur donnait un sentiment de fierté et fournissait les occasions de nouvelles amitiés et d’élargissement de l’horizon. Ma génération avait des plans annuels d’école, qui comprenaient des sorties d’une semaine, qui nous menaient à des sites différents où nous faisions la connaissance des bijoux naturels des autres républiques. Le multiculturalisme yougoslave est rarement compris en Oc-cident. Pendant la période socialiste, il y a eu une forte proportion de mariages mixtes et un grand nombre de gens avaient embrassé la cause de ce qu’on appelait la “fraternité et unité” yougoslaves. La Yougoslavie socialiste avait une bonne réputation dans le monde entier : elle était vue comme un membre essentiel des nations non-alignées et un partenaire important des relations internationales.

Un cauchemar pour les politiciens US


Comme l’a souvent répété Michael Parenti, elle a l’exemple d’un pays qui indispose les politiciens américains, surtout depuis les années 1980. Ce genre de pays défie la recherche US de domination globale, les projets mondiaux des grandes compagnies et la “tiersmondisation” de toute la planète. (8)
 
Au début de 1990, le temps est venu pour les USA et ses alliés de l’OTAN d’intervenir : ils ont fait tout ce qu’ils ont pu, y compris en utilisant la force brutale, pour effacer la Yougoslavie de la carte de l’Europe. La Yougoslavie (et surtout la Serbie et le Monténégro) était le seul pays de la région à ne pas rejeter ce qui restait de son socialisme pour installer le système du marché libre. (9) Son démembrement, et les guerres des années 90 ne sont pas le sujet de cet essai. Beaucoup de choses ont été écrites à ce propos, surtout pour justifier les guerres des USA et de l’OTAN, et l’occupation qui a suivi. Pourtant, pour un petit nombre de chercheurs et de militants, il était évident déjà dans les années 90 que les objectifs de l’empire mondial étaient les mêmes en Yougoslavie que dans beaucoup d’autres pays du globe. Citons encore Parenti : “Le but des USA était de transformer la Yougoslavie en un amas de faibles principautés de droite avec les caractéristiques suivantes : a) l’incapacité de se fixer une perspective indépendante de développement propre ; b) des ressources naturelles entièrement accessibles à l’exploitation par les grandes compagnies internationales, y compris l’énorme richesse minière du Kosovo ; une population appauvrie mais instruite et qualifiée, travaillant pour des salaires à peine suffisants pour vivre, une main d’œuvre à bon marché aidant à réduire les salaires en Europe de l’ouest et ailleurs ; d) le démantèlement des industries pétrolière, d’ingéniérie, minière, pharmaceutique, du bâtiment, automobile et agricole de manière à ce qu’elles ne concurrencent plus les producteurs occidentaux.”
 
Les Etats-Unis et leurs alliés de l’OTAN voyaient d’autres profits à détruire la Yougoslavie. Celle-ci était considérée comme une puissance régionale et le germe d’une fédération balkanique. Ils savaient que leur présence physique dans la péninsule balkanique leur apporterait des gratifications supplémentaires telles qu’un meilleur contrôle des ressources et développement européens, du trafic de l’héroïne et des organes humains, et du pipeline de la mer Caspienne. Les soi-disant missions de paix sont devenues des programmes d’occupation assurant la construction et l’entretien de bases militaires permanentes et de centres de détention.
 
A beaucoup de points de vue, les USA et l’Union européenne ont atteint un certain nombre de leurs buts. Lors de ma visite annuelle à la ville où je suis née, je vois de nouvelles réalisations à chaque fois. Mais l’occupation complète, la privatisation de toutes les ressources économiques et naturelles, ainsi que la totale démoralisation du peuple, ne sont pas faciles à achever dans les Balkans. Dans son film documentaire “The Weight of Chains” (le poids des chaînes), le réalisateur serbo-canadien Boris Malagurski a montré que bien des peuples se réveillent, se rendant compte que l’économie de marché et la domination étrangère n’ont rien amené de positif. C’est ce qui se passe dans tous les pays qui constituaient jadis la Yougoslavie. Ce que les idéologues du marché libre appellent la “yougonostalgie” se renforce avec la conscience d’une grande perte. Il y a l’affirmation d’une mémoire collective du peuple, et le preuve que des oppositions existent dans leur unité dialectique : certaines forces sociales luttent pour leur entrée dans l’UE alors que d’autres se battent pour retrouver leur tradition socialiste et maintenir leur indépendance.
 
Les peuples yougoslaves n’ont pas pu effacer leur expérience positive de la vie sous le socialisme. Les idéologies imposées qui glorifient les valeurs capitalistes et le consumérisme, les avantages de l’Europe et les projets du business international sont influentes, mais un nombre significatif de travailleurs essaient de reconquérir leur pouvoir. Ils se battent contre les privatisations, le pillage de leurs établissements, les pertes d’emplois et les mesures d’austérité. La résistance n’e jamais cessé.


La progression de l’empire global


Le programme néo colonial s’est développé au cours des dernières années. Voici ce que j’ai vu à Belgrade, il y a quelques mois.
En me promenant dans la ville, j’ai été frappée par le nombre de banques étrangères. A certains endroits, elles sont à chaque coin de rue, avec leurs entrées proches les unes des autres. Le nombre de bureaux de change n’a pas diminué depuis leur multiplication au début des années 90. Cela correspond à la mainmise sur le secteur financier serbe par les puissances de l’UE et les organismes de la haute finance internationale. Les employés serbes qui travaillent dans ces banques sont souvent de mauvaise humeur et désagréables avec les clients, et ne semblent pas heureux des conditions de travail qui leur sont imposées.
 
Les effets de la nouvelle idéologie capitaliste à la mode, qui glorifie la consommation, sont clairement visibles dans les rues, les magasins, les institutions et les médias. Chaque année, il y a un nombre légèrement accru de restaurants “fast food”. Les boissons et aliments malsains accompagnent ce que beaucoup de Belgradois considèrent comme se produisant en coulisse – l’importation de nourriture et de semences OGM, malgré les affirmations du gouvernement qu’il n’autoriserait jamais ce genre d’opération. La même chose s’applique à la viande remplie d’hormones et de bactéries infectieuses. Le résultat est qu’on voit plus de gens en surpoids dans les rues de Belgrade. Cela dit, il semble que ce soit un problème encore marginal, car les Belgradois marchent beaucoup, et se sont mis au jogging, à la bicyclette et aux classes de yoga. L’aspect le plus alarmant semble être l’accroissement du nombre de personnes dans la quarantaine ou la cinquantaine souffrant d’hypertension, de crises cardiaques ou d’attaques.
 
Les compagnies étrangères ont acheté beaucoup de sociétés précédemment yougoslaves ou serbes. La privatisation des ressources yougoslaves en eau est un exemple frappant de ce processus. Rosa Water est une société Coca-Cola hellénique ; Voda Voda est la propriété d’Arteska International Co., BB Minaqua Co. est partagé entre l’allemand Krones, l’italien Sidel et Thomson Machinery pour sa production à Chypre. Même si beaucoup de ces compagnies affirment qu’elles utilisent des conditionnements écologiques, comme la “bouteille Rosa à base végétale”, les emballages plastiques et leurs déchets saturent l’environnement et laissent filtrer des substances chimiques toxiques dans l’eau en bouteille que beaucoup de Belgradois achètent aujourd’hui et trimballent avec eux. Jadis, l’eau du robinet était de bien meilleure qualité, et presque personne ne pensait avoir besoin d’eau en bouteille. Jusque dans les années 1990, toutes les boissons étaient contenues dans des bouteilles en verre.
 
Les entreprises de vêtements ou de cosmétiques sont soit étrangères, soit serbes achetées par des étrangers. Par exemple, si l’on considère les vêtements d’enfants, les souliers, les produits de beauté ou les aliments, on trouve un mélange de marques étrangères connues qui profitent de l’ouverture de tous les marchés : Avent, Disney, Chicco, Graco, Bertoni, Peg-Perego, Bambino, Pavlogal, Humana, Frutek, Hipp, Nestlé, Juvitana, Bebelac. Kosili et Dr Pavlovic sont des exceptions. Alors qu’avant les guerres de 1990-1999, nous n’avions à Belgrade que quelques firmes italiennes de produits pour enfants, Nestlé et Disney sont abondamment présents. Même des sociétés serbes veulent des noms anglais, comme Beba Kids ou Just Click, etc.
 
La firme belgradoise Dahlia Cosmetics fabriquait des produits à base minérale ou végétale. Aujourd’hui, elle est privatisée et, comme le dit son site internet, est possédée à 100 % par le belgradois Bechemija. Celui-ci à son tour a été formé par une fusion entre Delta de Zrenjanin et le slovénien Sanpionka. Au cours de toutes ces privatisations et fusions, des milliers d’ouvriers ont perdu leurs emplois. Et il est difficile de croire que Dahlia ne remplace pas les produits d’origine naturelle par des ingrédients synthétiques. Rien qu’en regardant certaines étiquettes, on peut se poser la question.
 
Duvanska Industrija Nis (l’industrie du tabac de Nis) a été bombardée à répétition durant les frappes de l’OTAN en 1999. C’était une des usines les plus importantes, employant 2.500 personnes (11). Les bombardements ont préparé le terrain pour la récupération ultérieure. En 2003, le géant du tabac Philip Morris s’est emparé de l’usine à cigarettes serbe. Philip Morris se sert de tabac OGM saturé de pesticides au cours de sa culture et d’autres substances toxiques lors de la production des cigarettes.
 
En ce qui concerne les privatisations et pertes d’emplois, beaucoup d’affaires ont cessé d’exister, et d’autres se sont créées depuis ma dernière visite, il y a deux ans. Il y avait un magasin de souvenirs dans la rue face à la mairie de Belgrade, mais cette fois il y avait un magasin différent et aucune personne que j’ai interrogée n’a pu me dire ce qu’était devenu le magasin de souvenirs. La Serbie n’a plus d’industrie du vêtement depuis que Centrotekstil, Kluz, Beko, Tekstilna Industrija Zemun ont tous cessé d’exister. La même chose est vraie de l’Elektronska Industrija Nis (l’industrie électronique de Nis) et de l’INSA de Zemun, qui produisait des horloges et des montres. Ces deux industries domestiques viables ont disparu. Zastava, le fabricant automobile de Kragujevac, a été détruit. L’industrie jadis prospère de la chaussure est réduite à Boreli, une firme dont la production, les sites et les magasins ont été la cible du croate Borovo pour des achats éventuels. De longues luttes ouvrières à Boreli n’ont pas résolu le problème de sa privatisation.
 
L’ensemble de l’industrie serbe se monte aujourd’hui à 37 % de ce qu’elle était en 1986. En plus des grandes compagnies, des politiciens comme Madeleine Albright ont l’œil sur l’industrie les services et les ressources de l’ex-Yougoslavie. L’Albright Capital Management (ACM), la société de l’ex-secrétaire d’Etat US, ont cherché à acheter le Telecom du Kosovo, comme m’ont rapporté Tanjug et RTS le 18 août. Madeleine Albright a servi sous Bill Clinton et a été l’artisan de la “guerre humanitaire” contre la Yougoslavie et la Serbie.
 
Apple a aujourd’hui plusieurs bureaux à Belgrade et vend des équipements coûteux au secteur fortuné de la population.
 
On considère souvent que le niveau de colonisation d’un pays se mesure au degré d’incorporation de la langue étrangère dans la langue locale. Aujourd’hui, les colons sont multiples. La langue serbe est truffée de mots étrangers, mais ils sont surtout anglais. Dans beaucoup de cas, ils paraissent même ridicules, comme d’étranges hybrides écrits en cyrillique avec une orthographe serbe. On a du mal à les écouter et à se retenir de rire. Nous avons déjà une quantité de mots turcs profondément enracinés dans la langue serbe en raison des siècles de domination ottomane, malgré le fait que nous ayons résisté à leur intégration et protesté contre leur emploi, mais beaucoup d’entre eux paraissent plus naturels que ceux qui envahissent aujourd’hui notre langue. D’innombrables affaires locales, groupes musicaux, offices de tourisme, ont des noms anglais. Les populaires restaurants au bord de l’eau sont plus actifs que jamais. L’un d’entre eux s’appelle “Bollywood”.
 
Les transports publics fonctionnent toujours bien à Belgrade, bien que l’introduction récente dans les autobus de machines à billets électroniques ait semé une certaine confusion parmi les usagers. Il y a dans la ville trop d’affiches qui célèbrent le nouveau consumérisme capitaliste, vantant les mérites des banques, des corporations et des productions étrangères. D’énormes placards font la publicité d’équivalents du Viagra. La population serbe a même son propre Viagra baptisé “Vulkan” (volcan).
 
Tout cela génère des profits, ainsi que des consommateurs fidèles et dépendants.
 
Ma fille a expliqué dans sa thèse que la culture urbaine de Belgrade demeurait déchirée entre la pression des marchés globaux dirigés par les pouvoirs politiques des USA et de l’UE, et sa polyculture originale à la fois passée et présente. Le peuple serbe, et les Belgradois en particulier, résistent à ces pouvoirs de beaucoup de façons différentes. Ils peuvent penser qu’il est profitable d’incorporer certains éléments de la culture US dominante à la leur. Mais pour la plupart, ils maintiennent leurs traditions. Les citadins connaissent beaucoup d’événements d’été, tels que des théâtres en plein air, des concerts gratuits de jazz dans la rue, des parcours touristiques dans le environs de la ville où les traditions villageoises se marient aux progrès technologiques. On organise aussi des camps de jeunes, des cours de yoga sur la plage belgradoise d’Ada. Il semble que les Serbes veuillent profiter au maximum des mélanges culturels tout en résistant à l’effort colonialiste de supprimer ce qui est exclusivement national.
 
Il y a aussi des groupes comme le Freedom Fight Movement (mouvement de combat pour la liberté). Le Freedom Fight est actif sur de nombreux fronts, depuis le soutien des travailleurs dans leurs luttes jusqu’à l’opposition à la conférence de l’OTAN de l’année dernière. Le groupe collabore aussi avec de nombreux organismes internationaux qui travaillent à des systèmes indépendants d’alimentation organique locale. Les actions déterminées des Belgradois ont forcé l’ambassade américaine à supprimer toutes les fenêtres du bâtiment du côté de la rue. Il y a maintenant des murs où il y avait de larges fenêtres. L’année dernière, quand les médias ont rapporté qu’on allait ouvrir le plus grand site d’Europe de déchets nu-cléaires à Vinca, près de Belgrade, la colère populaire a apparemment eu de l’effet. Les autorités ne disent plus un mot du projet.
 
Les décennies de crise économique, de guerres, d’embargos, de bombardements de l’OTAN, ainsi que la perte de propriété de la presque totalité des industries et systèmes financiers, les emprunts forcés, les programmes qui ont imposé des “réformes de l’éducation” et la constante dégradation des conditions de vie, ont eu de graves conséquences. La dette nationale serbe est aujourd’hui plus importante que celle de l’ex-Yougoslavie en 1990, quand les Etats-Unis affirmaient qu’elle était trop importante et impossible à régler, présentant cela comme un motif de démantèlement de la Yougoslavie. L’année dernière, le revenu moyen mensuel en Serbie était de seulement 320 euros. Avec cette dégradation des conditions de vie, j’ai noté cette année que la mode féminine avait changé. Pour la première fois, les Belgradoises n’avaient pas leur élégance habituelle. Les jeunes font évidemment exception à toute règle. Ils paraissaient aussi à la page, cosmopolites et rebelles que d’habitude.
 
Cela dit, la Serbie a un autre grand problème, le vieillissement de sa population. C’est aujourd’hui l’un des 10 pays du monde où la population est la plus âgée. Tant de gens parmi nous ont quitté leur patrie pendant leurs années d’activité et ceux qui sont restés n’ont ni les moyens ni la motivation d’élever des enfants. La Serbie vit sa septième année de proportion négative de naissances et se trouve dans une crise démographique dramatique.
 
Il serait erroné de penser que les Serbes acceptent tout en silence. Même dans les situations d’extrême danger, comme durant les 78 jours de bombardement, ils ont formé des chaînes humaines pour défendre les bâtiments et les ponts, ils ont organisé des concerts et des manifestations pour envoyer le message qu’ils résisteraient à l’occupation dans l’esprit de leurs ancêtres. Greg Elich l’a bien souligné. (12) Andrej Grubacic a décrit (13) comment les travailleurs serbes ont lutté pendant des années contre les privatisations et la perte de leurs moyens de production. Cette année, j’ai rencontré plus de Serbes qui étaient critiques de leur gouvernement, de l’UE et des diktats globaux des USA qu’au cours de mes précédentes visites. Malgré tout, je n’ai pas quitté Belgrade sans espoir.
 
Les Serbes, et tous les peuples des Balkans, ont démontré au cours des siècles leur force, leur sagesse commune et la fermeté de résistance à tous les oppresseurs qui leur ont permis de survivre, de s’adapter et de vivre le mieux possible dans des conditions défavorables.
 
Tous les peuples de la Yougoslavie ont perdu beaucoup au cours des vingt dernières années. Mais aussi ceux de la Tchécoslovaquie, de la Pologne, de la Hongrie, et d’autres pays européens. Dans sa chasse au profit et sa volonté de domination, l’empire global exige encore plus d’exploitation, de sacrifices et de mesures cyniques d’austérité. Les politiques funestes dans l’économie, l’écologie, l’éducation, la santé et le reste de la société sont enfoncées dans la gorge des travailleurs dans le monde entier. On peut espérer que nous puissions éveiller l’intérêt pour le passé unique de la Yougoslavie et les combats actuels de ses travailleurs, qui ouvrent la voie à une meilleure compréhension et solidarité par-dessus les frontières. 
 
 
Source : Balkans Infos
 
Notes

(1) Anna Nevenic a présenté une description semblable de ce qu’ont vécu nos générations dans la Yougoslavie socialiste dans “A Short History of Serbia, Yugoslavia and the Balkan People”. 2003. Palm Springs, CA : United Children’s Network, p. 111-129
(2) Andrej Grubacic. 2010. “Don’t Mourn, Balkanize ! Essays After Yugoslavia”. Oakland : PM Press, p. 11-13
(3) Harold Lydall. 1984. Yugoslav Socialism. New York : Oxford University Press, p. 268. Même Lydall s’est servi de certains chiffres montrant qu’en 1980 30 % de la force de travail active se trouvait dans le secteur privé, laissant près de 70 % dans le secteur public.
(4) Grubacic, Ibid, pp. 220-241
(5) Mile Ilic and Branislav Markovic. 1996. Lokalna Samouprava u Jugoslaviji. Gradina.
(6) Certains de ces faits soulignés par Michael Parenti. 2000. “To Kill a Nation : The Attack on Yugoslavia”. New York : Verso. p. 17
(7) Milina Jovanovic. 1998. “Women’s Education and Employment in Yugoslavia and California”. Ann Arbor, MI : UMI
(8) Parenti, Ibid, p. 17
(9) Ibid, p. 18
(10) Parenti, Ibid, p. 19
(11) Greg Elich. 2006. “Strange Liberators : Militarism, Mayhem and the Pursuit of Profit”. Coral Springs, FL : Lumina Press, p. 213
(12) Elich, Ibid. p. 224
(13) Grubacic, Ibid. pp. 185-250 ; des exemples de luttes ouvrières à Zastava Elektro, Srbolek, BEK, Jugoremedija, et autres.




(italiano / srpskohrvatski)

Unendoci al cordoglio, che in queste ore accomuna i progressisti e gli antimperialisti di tutto il pianeta, per la morte del presidente compagno Hugo Chavez, segnaliamo che per avere informazioni aggiornate dal Venezuela e sulle reazioni a livello internazionale si può fare riferimento al sito della Rete transnazionale latinoamericana TeleSUR: http://www.telesurtv.net/ evitando così il filtro del giornalismo ostile e prezzolato che ci affligge in Occidente.
CNJ-onlus

---

Da:  Retedeicomunisti

Oggetto:  Hasta la victoria siempre, Comandante Hugo Chavez !

Data:  06 marzo 2013 


Hasta la victoria siempre, Comandante Hugo Chavez !!

Alle ore 17,00 di fronte all’Ambasciata del Venezuela, in via TARTAGLIA 11, ROMA, invitiamo tutti i compagni, gli amici della rivoluzione bolivariana, a dare un saluto al Comandante Chavez ,e la più sentita fraternità e solidarietà  al governo e al popolo bolivariano , portando ognuno un semplice omaggio floreale con un  solo significativo garofano rosso.

Rete dei Comunisti,mercoledì 6 marzo 2013.



Con profondo dolore apprendiamo la notizia della morte fisica del Comandante Hugo Chavez Frias, ma il suo insegnamento vive dentro di noi e sarà sempre presente nelle lotte di tutti gli antimperialisti, gli anticapitalisti , i comunisti e i rivoluzionari di tutto il mondo.

 L’azione del governo bolivariano  guidato dal Presidente Hugo Chavez  ha dato vita ad un formidabile protagonismo politico  del popolo venezuelano,   chiamato  a lottare  per la propria indipendenza e autodeterminazione contro l’ordine reazionario delle oligarchie borghesi sostenute dagli Stati Uniti e dall’Unione Europea.

Hugo Chavez  Frias è un uomo dalle umili origini, un uomo del popolo,  e come tale meglio di altri ha condiviso le condizioni di vita e l’aspirazione ad una società più giusta ed equa della sua gente. Da giovane militare,  nel 1989 si oppose  alle politiche repressive dell’oligarchia fascista rifiutandosi di sparare sulle manifestazioni popolari. Negli anni che seguirono diede vita al “Movimiento Bolívariano MBR-200”,  continuando a battersi  contro l’ordinamento reazionario e finendo in carcere una prima volta  nel 1992.  La seconda volta fu arrestato da Presidente della Repubblica Bolivariana , l’11 aprile del 2002,  in seguito ad colpo di Stato organizzato dall’Ambasciatore USA Shapiro e da un gruppo di oligarchi fascisti tra cui  Henrique Capriles,  candidato della  destra, sonoramente sconfitto  alle ultime elezioni presidenziali.  Un figlio del popolo e del processo rivoluzionario venezuelano e bolivariano  che per ben due volte, nel 1994  e  nel 2002 , ha visto il popolo scendere dai barrios e  dai ranchitos ed  imporre  la sua liberazione alla borghesia reazionaria e ai gorillas che lo avevano arrestato.

I successi del governo bolivariano si  esprimono negli  avanzamenti del processo di transizione al socialismo, con una decisa e massiccia redistribuzione della ricchezza sociale prodotta, che si è tradotta in una forte politica di pianificazione socio-economica rivolta a soddisfare i bisogni dei lavoratori,dei proletari e  di  tutti gli sfruttati venezuelani  che hanno potuto conquistare in pochi anni  l’accesso alla sanità pubblica e gratuita, il diritto all’istruzione gratuita, l’allargamento e l’aumento della previdenza sociali e delle pensioni. Il sostegno popolare alla rivoluzione bolivariana e al suo Comandante sono intimamente legati all’emancipazione politica, sociale , culturale ed economica di milioni di uomini e donne.

Questo  è un giorno triste, innanzitutto per il popolo della rivoluzione bolivariana e per l’America Latina, ma l’esempio di vita di combattente  per il socialismo del Comandante Chavez tocca il cuore e la mente dei rivoluzionari e degli sfruttati in tutto il mondo. Il  suo contributo di una vita dedicata al popolo bolivariano e al  riscatto del proletariato di Nuestra America  è sotto gli occhi di tutti, anche dei nemici di classe, perché   con lui  la rivoluzione bolivariana ha rimesso in moto la storia non solo in Venezuela e in America Latina,  ma ha detto  ai popoli del mondo che è possibile ribellarsi, conquistare e difendere il potere popolare con la democrazia di base partecipativa.

La politica del  governo rivoluzionario venezuelano  oggi ripropone l’attualità del socialismo nel contesto  storico politico ed economico del XXI secolo, il socialismo possibile  nell’attuale contesto storico caratterizzato dalla crisi sistemica del modo di produzione capitalistico e dalla conseguente aggressività dei paesi imperialisti e da una debolezza soggettiva del movimento internazionale anticapitalista organizzato. Grazie alla rivoluzione bolivariana e ai paesi dell’ALBA, i rapporti di forza tra le classi a livello internazionale hanno visto il movimento operaio e progressista  assestare un duro colpo all’imperialismo, privato dell’egemonia sul continente latino-americano.

In questo quadro l’alternativa socialista della rivoluzione bolivariana, dell’ALBA e l’alleanza con i governi progressisti rappresentano il  punto  più avanzato oggi  della lotta anticapitalista. Dopo la caduta dei paesi socialisti,  nel momento in cui l’imperialismo statunitense e europeo si immaginavano privi di ostacoli, la rivoluzione bolivariana, insieme alla Bolivia del MAS e del socialismo comunitario, a  Cuba rivoluzionaria  socialista,alla rivoluzione cittadina dell’Ecuador , hanno riaperto la prospettiva dell’ emancipazione, della sovranità autodeterminata e  dell’indipendenza del continente latino-americano, e della  fuoriuscita dal capitalismo mettendo concretamente in campo la prospettiva  Il socialismo nel  e per il XXI secolo.

Il Comandante Chavez  e la dirigenza politica del governo bolivariano hanno fatto della solidarietà internazionalista e dell’antimperialismo un elemento centrale della propria azione politica, guadagnandosi l’affetto e la stima dei popoli oppressi. Ricordiamo le parole di condanna nei confronti delle aggressioni sioniste in terra di Palestina, delle ripetute aggressioni imperialiste in Libia , in Siria, ed in altri paesi dell’Africa, posizioni coraggiose che sono state accompagnate dal sostegno ai movimenti di liberazione e alle forze antimperialiste. 

Ci  stringiamo  vicini con tutto il cuore e l’affetto alla  famiglia del Comandante per questo tremendo  momento.Vogliamo ancor più intensamente  rinnovare tutto  la nostra fratellanza e sostegno rivoluzionario  ai compagni del PSUV,  del PCV, al vice-presidente Maduro,  a tutto il governo rivoluzionario, alle forze politiche,  sindacali e sociali  venezuelane, e a tutto il popolo che è linfa vitale e spina dorsale dell’intero  processo rivoluzionario bolivariano. Siamo a fianco della gente  umile e dignitosa dei barrios, delle missioni, ai  militari bolivariani, ai lavoratori e ai contadini,   alla folla proletaria  che di  nuovo tornerà a riempire di  rosso le piazze per stringersi intorno al suo Comandante e per dire forte e chiaro all’oligarchia fascista e agli imperialisti di Washington e Bruxelles a che il governo è e resterà del   popolo  bolivariano .

CHAVEZ VIVRà PER SEMPRE NELLA LOTTA RIVOLUZIONARIA DI TUTTI GLI SFUTTATI !!

La lotta continua e si rafforza  perché il comandante Chavez è vivo e vincerà, e resterà un indimenticabile esempio di ricchezza rivoluzionaria e patrimonio vivo dell’intera umanità che lotta per la libertà , la giustizia, l’uguaglianza , il socialismo.  

Alle ore 17,00 di fronte all’Ambasciata del Venezuela, in via TARTAGLIA 11, ROMA, invitiamo tutti i compagni, gli amici della rivoluzione bolivariana, a dare un saluto al Comandante Chavez ,e la più sentita fraternità e solidarietà  al governo e al popolo bolivariano , portando ognuno un semplice omaggio floreale con un  solo significativo garofano rosso.

Rete dei Comunisti



---

http://www.skoj.org.rs/130.html

UMRO JE DRUG UGO ČAVEZ - ŽIVELA BOLIVARSKA REVOLUCIJA

Vođa Bolivarske revolucije i jedan od najistaknutijih pripadnika međunarodnog radničkog pokreta, Ugo Čavez umro je nakon dvogodišnje borbe sa kancerom, danas 5. marta 2013. godine. Drug Čavez nas je napustio istog datuma kada i četvrti klasik naučnog socijalizma Josif Visarionovič Staljin, samo 60 godina kasnije. Smrću El komadantea narod Venecuele i čitav slobodoljubljivi i pravedoljubljivi svet pretrpeo je ogroman gubitak. Sa svetske pozornice otišao je tiho i dostojanstveno, borac protiv imperijalizma i neokolonijalizma, iskreni i ubeđeni pristalica socijalne pravde i stvari radničke klase - Ugo Čavez, presednik Venecuele. Preminuo je jedan od najvećih boraca protiv globalizacije i američkog imperijalizma. Istorija će ga pamtiti kao čoveka koji je imao hrabrosti da očuva dostojanstvo svoje nacije.

Poput Simona Bolivara, Če Gevare i Kastra, Ugo Čavez pošao je putem najtežih iskušenja i bitaka za dostojanstvo čoveka. Pobedama koje je ostvario nadahnuo je mnoge, ne samo u Venecueli već i u svakom delu planete gde postoje ugnjetavani i eksploatisani. Čavez više nije fizički sa nama, ali njegova ideja nastaviće da živi u svakom čoveku željnom slobode i pravde. Velikih heroja poput njega gotovo da nema, ostavio nam je viteški primer kako se bori. Njegova borba biće nastavljena.

Nova komunistička partija Jugoslavije (NKPJ) i Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) izražavaju najdublje saučešće članovima porodice druga Uga Čeveza, narodu Venecuele i svima koje je potresla ova bolna vest. NKPJ i SKOJ poručuju neprijateljima progresa da se ne raduju, Čavesovom smrću neće prestati da živi i Bolivarska revolucija! Heroji radničke klase i antiimperijalističke borbe žive u našim srcima i kad nisu pored nas. Sećanje nas teši i hrabri da nastavimo borbu za slobodu i pravdu, za socijalizam!

VEČNA SLAVA DRAGI DRUŽE!


---


Da:  Gennaro Carotenuto 

Oggetto:  [gc] Hugo Chávez, la leggenda del Liberatore del XXI secolo

Data:  06 marzo 2013 08.25.11 GMT+01.00

A:  articoligennarocarotenuto@...
Rispondi a:  garibaldiuy  @  gmail.com


Hugo Chávez non è stato un dirigente come tanti nella storia della sinistra. È stato uno di quei dirigenti politici che segnano un’intera epoca storica per il suo paese, il Venezuela, e per la patria grande latinoamericana. Soprattutto, però, ha incarnato l’ora del riscatto per la sinistra dopo decenni di sconfitte, l’ora delle ragioni della causa popolare dopo la lunga notte neoliberale.

è particolarmente gradita la condivisione

di Gennaro Carotenuto

L’America nella quale il giovane Hugo iniziò la sua opera era solo apparentemente pacificata dalla cosiddetta “fine della storia”. Questa, in America latina, non era stata il trionfo della libertà come nell’Europa dove cadeva il muro di Berlino. Era stata invece imposta nelle camere di tortura, con i desaparecidos del Piano Condor e con la carestia indotta dal Fondo Monetario Internazionale. Il migliore dei mondi possibili lasciava all’America latina un ruolo subalterno e ai latinoamericani la negazione di diritti umani e civili essenziali. Carlos Andrés Pérez, da vicepresidente dell’Internazionale socialista in carica, massacrava nell’89 migliaia di cittadini inermi di Caracas per ottemperare ai voleri dell’FMI. L’America che oggi lascia Hugo Chávez, ad appena 58 anni, è un continente completamente diverso. È un continente in corso di affrancamento da molte delle sue dipendenze storiche e rinfrancato da una crescita costante che, per la prima volta, è stata sistematicamente diretta a ridurre disuguaglianze e garantire diritti.

Non voglio tediare il lettore e citerò solo un paio di dati indispensabili. Nella Venezuela “saudita”, quella considerata una gran democrazia e un modello per l’FMI, ma dove i proventi del petrolio restavano nelle tasche di pochi, i poveri e gli indigenti erano il 70% (49 e 21%) della popolazione. Nel Venezuela bolivariano del “dittatore populista” Chávez ne restano meno della metà (27 e 7%). A questo dato affianco la moltiplicazione del 2.300% degli investimenti in ricerca scientifica e il ricordo che, con l’aiuto decisivo di oltre 20.000 medici cubani, è stato costruito da zero un sistema sanitario pubblico in grado di dare risposte ai bisogni di tutti.

Oggi che il demonio Chávez è morto, è sotto gli occhi di chiunque abbia l’onestà intellettuale di ammetterlo cosa hanno rappresentato tre lustri di chavismo: pane, tetto e diritti. Gli osservatori onesti, a partire dall’ex-presidente statunitense Jimmy Carter, che gli ha rivolto un toccante messaggio di addio, riconoscono in Chávez il sincero democratico e il militante che si è dedicato fino all’ultimo istante «all’impegno per il miglioramento della vita dei suoi compatrioti». No, Jimmy Carter non è… chavista. Semplicemente è intellettualmente onesto ed è andato a vedere. Tutto il resto, la demonizzazione, la calunnia sfacciata, la rappresentazione caricaturale, è solo squallida disinformazione.

Chávez entra oggi nella storia ed è già leggenda perché ha mantenuto i patti e fatto quello che è l’essenza dell’idea di sinistra: lottare con ogni mezzo per la giustizia sociale, dare voce a chi non ha voce, diritti a chi non ha diritti, raggiungendo straordinari risultati concreti. In questi anni ha cento volte errato perché cento volte ha fatto in un paese terribilmente difficile come il Venezuela. Ha chiamato il suo cammino “socialismo”, proprio per sfidare il pensiero unico che quel termine demonizzava. Chávez diventa così leggenda perché, in pace e democrazia, ha realizzato quello che è il dovere di qualunque dirigente socialista: prendere la ricchezza dov’è, nel caso del Venezuela nel petrolio, e investirla in beneficio delle classi popolari. Lo ha fatto al di là della retorica rivoluzionaria, propria di anni caldissimi di lotta politica, da formichina riformista. Utilizzo il termine “riformista” sapendo che a molti, sia apologeti che critici, non piace pensare che Chávez non sia stato altro che un riformista, ma radicale, in grado di raggiungere risultati considerati impossibili sulla base di defaticanti trattative e su politiche basate sulla ricerca del consenso e sulla partecipazione. Chávez è già leggenda perché ha piegato al gioco democratico un’opposizione indotta, in particolare da George Bush e José María Aznar (molto meno da Obama), all’eversione, esplicitatasi nel fallito golpe dell’11 aprile 2002 quando un popolo intero lo riportò a Miraflores e nella susseguente serrata golpista di PDVSA, la compagnia petrolifera nazionalizzata. È il controllo di quest’ultima ad aver garantito la cassaforte di politiche sociali generose.

È questo che la sinistra da operetta europea non ha mai perdonato a Chávez. Per la sinistra europea l’America latina è un remoto ricordo di gioventù, non un continente parte della nostra stessa storia. È troppo facile archiviare la presunta anomalia chavista, che è quella di un Continente, l’America latina dove destra e sinistra hanno più senso che mai, ed è necessario schierarsi, come un’utopia da chitarrate estive, Intillimani e hasta siempre comandante. È troppo scomodo riconoscerne la prassi politica nelle due battaglie storiche che Hugo Chávez ha incarnato: la lotta di classe, che portò Chávez, il ragazzo di umili origini che per studiare poteva fare solo il militare o il prete, a scegliere di stare dalla parte degli umili, e quella anticoloniale che ha preso forma nel processo d’integrazione del Continente.

Il consenso, la partecipazione al progetto chavista, si misura proprio nella vigenza, nelle classi medie e popolari venezuelane, di un pensiero contro-egemonico rispetto a quello liberale dell’imperio dell’economia sulla politica. I latinoamericani hanno maturato nei decenni scorsi solidi anticorpi in merito. Chávez ha catalizzato tali anticorpi riportando in auge il ruolo della lotta di classe nella Storia, la continuità della lotta anticoloniale, perché i “dannati della terra” continuano ad esistere e a risiedere nel Sud del mondo e non bastano 10 o 15 anni di governo popolare per sanare i guasti di 500 anni. Lo accusano di aver usato a fini di consenso la polemica contro gli Stati Uniti. C’è del vero, ma non è stato Chávez a tentare sistematicamente di rovesciare il presidente degli Stati Uniti e non è il dito di Chávez ad oscurare la luna di rapporti diseguali e ingiusti tra Nord e Sud del mondo.

Si conceda a chi scrive il ricordo dell’intervista quasi visionaria che Chávez mi concesse a fine 2004 proprio sul tema della Patria grande latinoamericana. Sento ancora la forza del suo abbraccio al momento di salutarci. Con lui c’erano Lula e Néstor Kirchner, anch’egli scomparso neanche sessantenne nel momento di massima lucidità politica, dopo aver liberato l’Argentina dalla morsa dell’FMI e restaurato lo Stato di diritto in grado di processare i violatori di diritti umani. Poi vennero Evo Morales e tutti gli altri dirigenti protagonisti della primavera latinoamericana. A Mar del Plata nel 2005 tutti insieme sconfissero il progetto criminale di George Bush che con l’ALCA voleva trasformare l’intera America latina in una maquiladora al servizio della competizione globale degli USA contro la Cina. Dire “no” agli USA: qualcosa d’impensabile!

Adesso, seppellita la pietra dello scandalo Chávez, tutti sono certi che l’anomalia rientrerà, che Nicolás Maduro non sarà all’altezza, che il partito socialista esploderà per rivalità personali e che la storia riprenderà il proprio corso come se Hugo non fosse mai esistito. Chissà; ma cento volte nell’ultimo decennio i venezuelani e i latinoamericani hanno dimostrato di ragionare con la loro testa. Hanno dimostrato di non voler tornare al modello che hanno vissuto per decenni e che oggi sta divorando il sud dell’Europa. La forza del Brasile di Dilma come potenza regionale ha superato con successo vari esami di legittimazione. Il processo d’integrazione appare un fatto irreversibile che fa da pilastro all’impedire il ritorno del «Washington consensus». No, una semplice restaurazione non è all’ordine del giorno anche se dovesse cambiare il segno politico del governo venezuelano, cosa improbabile sul breve termine, anche per l’enorme emotività causata dalla scomparsa di un leader così popolare.

Da oggi qualunque governo venezuelano e latinoamericano si dovrà misurare con la leggenda di Chávez, il presidente invitto, quattro volte rieletto dal suo popolo, in grado di sopravvivere a golpe e complotti, che aveva tutti i media contro e che solo il cancro ha sconfitto. Di dirigenti come lui o Néstor Kirchner non ne nascono tanti e il futuro non è segnato. Ma il suo lascito è enorme ed è un patrimonio che resta nelle mani del popolo.

Gennaro Carotenuto su http://www.gennarocarotenuto.it


=== * ===



Invita i tuoi amici e Tiscali ti premia! Il consiglio di un amico vale più di uno spot in TV. Per ogni nuovo abbonato 30 € di premio per te e per lui! Un amico al mese e parli e navighi sempre gratis: http://freelosophy.tiscali.it/



Mišljenja iz Slovenije

1) Rastko Močnik: Slovenija je njemačka kolonija, Jugoslavija je bila bolja od EU
2) Primož Krašovec: Slovenska pobuna traži svoju boju


=== 1 ===

(en francais: 
Rastko Močnik: « Mieux valait la Yougoslavie que l’Union européenne ! »
http://balkans.courriers.info/article21889.html 
ou http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/7605 )


http://www.seebiz.eu/mocnik-slovenija-je-nemacka-kolonija-jugoslavija-je-bila-bolja-od-eu/ar-57776/

Močnik: Slovenija je nemačka kolonija, Jugoslavija je bila bolja od EU

Autor/izvor: Milica Mančić / RTS 
Datum objave: 23.02.2013. - 00:26:00 
Zadnja izmjena: 23.02.2013. - 10:18:48 

BEOGRAD - Slovenija je nemačka kolonija, a Jugoslavija je za Sloveniju bila bolja od Evropske unije, ocenio je uticajni slovenački intelektualac, sociolog Rastko Močnik. Močnik je u intervjuu za Radio-televiziju Srbije govorio o tome zašto se Slovenci danas bune protiv vlasti i o mogućem razvoju dogadjaja u njegovoj zemlji, al i u Evropi.

„Ja sam bio protiv razbijanja Jugoslavije i još uvek mislim da je to bila velika istorijska greška. Prošle subote slovenački ekonomist Maks Tajnikar napisao je članak u Delu gde pravi paralelu izmedju slovenačkog otcepljenja i sadašnje situacije i kaže: Sloveniji nije bilo dovoljno da bude sever Jugoslavije, da ima privilegovan dostup na trzište od 20 miliona ljudi, a sada u Evropi, ona je zapravo jug. Mi smo nerazvijena zemlja u evropskoj konstrukciji, a i evropska konstrukcija se promenila za ovo vreme od kad smo mi unutar nje. Namera one tradicionalne evropske konstrukcije bila je da podiže standard nerazvijenih kao što su bili Portugal, Španjolska i Grčka i da stvara zajedničku privredu koja bi bila na više – manje istom nivou. Međutim, zbog svetske krize i zbog toga što Amerika i Evropa gube primat ekonomski, pa i politički, mozda čak i vojni, Evropa je ušla u krizu i promenila je koncepciju. Sada je koncepcija unutrašnje kolonije. To znači da su si razvijene privrede kao što su Nemačka, Francuska ili skandinavske zemlje, stvorile unutrašnje kolonije u južnim, mediteranskim zemljama, do kojih imaju privilegovan dostup, jer je to jedno privredno područje, a u velikom delu i jedinstveno monetarno područje."

- Čija ste vi kolonija?

„Nemačka. Možete pogledati statistiku, naš privilegovan partner u vanjskoj trgovini je Nemačka, razmena je nejednaka, znači da novoproizvedena vrednost iz Slovenije odlazi u Nemačku.

- Slovenački intelektualci su se u vreme bivše Jugoslavije, krajem 80-ih, protivili Beogradu kao autoritarnom centru. Znači li to da sada postoji ta intelektualna elita koja se protivi Berlinu, ako je to tako kao što kažete?

„Elita je sada u Briselu. Autoritarizam u Jugoslaviji, ako ga je uopšte bilo, nije bio ništa do folklor spram onog koji postoji danas. Danas mi imamo komesarsku vladu. Vlada u Briselu nije pod demokratskim nadzorom, to je vlada koja radi sa drugim vladama i njene procedure su više – manje tajne diskusije. To je vlada koja proizvodi zakone koji se zovu direktive, baš tako, otvoreno."

- Slično kao CK SKJ?

Da, samo ipak je bilo drugačije. Prvo, postojale su nacionalne partije gde je moralo doći do nekog konsenzusa, a komunisti nisu uvek izgurali svoje, jer je bila jaka ekonomska elita. Menadzerska elita je bila vrlo jaka u Jugoslaviji.

- Sad ne možete da izgurate svoje?

„Kao država sa dva miliona stanovnika i sa ne baš jakom ekonomijom, ekonomijom koja je propala u poslednjih 10-15 godina, Slovenija ne može gura svoje u Briselu. Ono što je tipično je da je slovenačka industrija postala podizvodjač velikih transnacionalnih kompanija sa sedištem u Nemačkoj ili u Francuskoj."

- Da li je Slovenija imala alternativu Evropskoj uniji, ili je to bio jedini put?

„Predstavljeno je kao da je to jedini put. A, u ono vreme, Evropa je bila mnogo bolja, humanija za male privrede. Mislim da bi Slovenija vrlo teško ostala van EU. Nisam siguran da to isto važi za Srbiju i za Hrvatsku, jer su one jače i pozicionirane su tako da u svakom slučaju treba da ih se integriše, ali ne nužno na isti način kao što se Slovenija integrisala. Sada ipak ulazi Hrvatska. Ako će eks-Jugoslavija ući u EU, onda bi možda postojale nade da se EU promeni. Evropska unija, kao ideja je racionalna, samo što treba dve stvari da uoči: prvo, da ne može više da vlada svetom, drugo, da ne može biti konkurentna Kinezima koji imaju drugačije standarde, niže nadnice, mnogo brutalniji kapitalizam nego ovaj naš, koji mi možda ne volimo, ali je još uvek relativno blag u odnosu na treći svet ili Kinu."

- Kreću li protesti u Sloveniji iz stomaka, srca, ili glave?

„Kreću iz stomaka i srca, a glava tek počinje da razmišlja. Kriza koja je tu sa nama od 2007-2008. i prilično je upropastila slovenačku privredu i sada imamo 120.000 nezaposlenih radnika i radnica. (...) Problem je u tome što su sadašnji protesti protiv cele političke klase. Nije vlada izgubila legitimitet, nego cela politička klasa, jer su se u isto vreme objavili korupcijski škandali i u opoziciji i u vladajućoj koaliciji, tako da narod u ovim protestima ide protiv cele političke kaste, a alternative nema."

- Zar to nije naivno gledanje na politiku, ako se kaže da su svi loši?

„To je idealna situacija za autoritarne varijante, kad se digne neko i kaže: 'Ja imam plan." Ako je ta osoba karizmatična, ona može da uzme vlast i dobije mandat koji je prejak i koji vodi u autoritarizam. Obično se najpre dogadja populistička pobuna, pa onda autoritarni režim. Kod nas u Sloveniji je redosled obrnut, mi već imamo autoritarni režim i zbog toga je došlo do narodne pobune: zbog arogancije, nesposobnosti vlasti, i zbog pljačke. Jasno je da su pljačkali i jedni i drugi. Ljudi koji podržavaju Janšu su zapravo oni koji najviše trpe od njegove politike, ljudi sa niskom stručnom spremom, industrijski radnici, ljudi u manjim mestima, baš ovi koje najviše pogadja ova sadašnja politika ograničavanja dohotka. Oni ga podržavaju zato što politika nije racionalno delo, postoji nešto gde, kako kažete, rade stomak i srce, a glava eventualno, ne nužno."

- Zašto u Jugoslaviji nije uspostavljena parlamentarna demokratija?

Parlamentarna demokratija u kasnim osamdesetim ne bi više mogla da ide, jer su sve političke snage u zemlji već bile grupisane nacionalno. Bila je jedna teorija da je Jugoslaviju upropastio Ustav iz 1974. Ja sam blizak toj tezi. Ako uzmete poslednji kongres SKJ, koji su Slovenci razbili, da je bila situacija normalna, Slovenci koji su izašli sa kongresa bi odmah išli u Zagreb, u Skopje, u Sarajevo, u tada Titograd, da traže saveznike da stvore neku političku alternativu. Oni to nisu uradili. Oni su se vratili u Ljubljanu. Znači, u tom trenutku je već bilo nemoguće organizovati političku snagu na federalnom nivou, a to je uslov da jedna federacija funkcioniše.

- Kakav razvoj očekujete unutar Evropske unije?

„Mislim da će se u Evropi postaviti pitanje konformizma razvijenih zemalja, koje imaju višak kapitala, i nerazvijenih, koje imaju manjak kapitala i koje traže da taj kapital dođe. Taj kapital može doći samo da bi stvorio profit, i to ne sedam ili osam posto, nego petnaest, dvadeset, dvadeset pet! Kapital koji dolazi iz takozvanih razvijenih kapitalističkih zemalja, iz centra, dolazi da dovede jednu prilično brutalnu eksploataciju. One će tu pre ili kasnije biti u situaciji kad će trebati, ili će ih njihovi vlastiti narodi na to navesti, da kažu da tako ne može dalje, da traže evropsku alternativu. Mislim da će se to pre ili kasnije dogoditi."

- Gde je Slovenija u toj podeli?

„Slovenija je nerazvijeni jug. Slovenija je danas u situaciji Grčke, Portugala, Španjolske. Demonstracije su pomogle da se pamet malo brže kreće. Pre pola godine sam bio usamljen u toj teoriji, a sada je to prilično usvojena teorija. Mislim da će biti većih promena, ali koje se neće odmah ispoljiti. Imaćemo još dve - tri vlade koje će biti ovakve, sa manjom podrškom, 'kompradorske', koje će služiti vanjskim interesima više nego vlastitom narodu, ali se menja klima, atmosfera.
Nekako liči na kasne osamdesete. Ljudi su skeptični, nema više dogmatskog verovanja u ispravnost onog što vlast govori. U 80-im je u taj vakuum pala nacionalistička ideja. Danas to više ne može. Ne može zbog toga što je nacionalistička ideja ta koja nas je dovela do ove situacije.
Krajem 90-ih imali smo realno postojeći fašizam u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i u Sloveniji. Fašizam je kolateralni rezultat nacionalne buržoazije. Mi više nemamo nacionalnu buržoaziju. Odnosno, barem u Sloveniji, nacionalna buržoazija je doživela istorijski poraz. Ona nije uspela da stvori nacionalnu privredu i sada izgleda da je na vlasti ono što se naziva 'kompradorskom' buržoazijom, ono što poznajemo iz Južne Amerike. To su lokalni agenti stranog kapitala čiji je zadatak da obezbede socijalni mir i organizuju okruženje koje može prihvatiti strane investicije. To je više policijska funkcija. To je jedna klasa koja nije produktivna. Oni ne umeju da organizuju nacionalnu privredu. Oni su samo agenti stranog kapitala.
Mislim da se sad menja situacija u Hrvatskoj i Sloveniji u tom smislu. To ne znači da neće moći doći do autoritarnih režima. U Južnoj Americi su imali generalske hunte vrlo često, to je bila opšta pojava, ali mislim da onaj fašizam koga poznajemo istorijski više nema socijalnog osnova."


=== 2 ===

(di Primož Krašovec si veda anche l'intervista: 
»Obdobja barbarizma so nujni pogoj za nadaljnjo akumulacijo kapitala.«
http://www.mladina.si/117826/primoz-krasovec-obdobja-barbarizma-so-nujni-pogoj-za-nadaljnjo-akumulacijo-kapitala/
i na srpskohrvatskom:
http://www.slobodnifilozofski.com/2013/01/primoz-krasovec-razdoblja-barbarizma.html )


http://pe.org.rs/osvrti/primoz-krasovec-slovenska-pobuna-trazi-svoju-boju/

04.03. 2013.

Primož Krašovec: Slovenska pobuna traži svoju boju


Razvoj i potencijali ustanka u Sloveniji

Dugo smatrana pokaznim primjerom uspješne tranzicije, Slovenija je posljednjih mjeseci pozornica masovnih prosvjednih valova. Posljedice ekonomske krize i smjer političkog rukovođenja njezinim učincima politizirali su velike dijelove javnosti. Prvi put od samostalnosti, na ulicama se mogu čuti i glasovi koji otvoreno dovode u pitanje socio-ekonomski status quo. No koji su stvarni dometi i perspektive tih recentnih zbivanja?

Unatoč učestalim predstavama o Sloveniji kao modelu, barem u usporedbi s ostalim postjugoslavenskim zemljama, uspješne tranzicije i europske integracije, upravo je razdoblje od ulaska u Europsku uniju (2004) bilo razdoblje izuzetne ekonomske krhkosti, socijalne regresije i političke nestabilnosti. Slovenija, doduše, i unatoč većoj izloženosti konkurentskim pritiscima zajedničkog europskog tržišta, gubitku monetarne suverenosti preuzimanjem eura (2007) i krizi, ima manju stopu nezaposlenosti i siromaštva te je uspjela sačuvati više tekovina socijalne države od ostalih postjugoslavenskih zemalja, ali ta se razlika ubrzano gubi u zakašnjeloj šok-terapiji, koju od svog dolaska na vlast u jesen 2011. primjenjuje aktualna desničarska vlada

Ekonomski i politički razvoj Slovenije od 1991. do 2012.

Sumirajmo ukratko općepoznate posebnosti slovenske tranzicije: odsutnost destruktivnog rata koji se u Sloveniji sveo na nekoliko dana oružanih okršaja 1991. i uspješna blokada ekstremne desnice od strane koalicije lijevog centra 1992. spriječili su razdoblje autoritarnog desetljeća, koje je u Hrvatskoj i Srbiji bilo ujedno i razdoblje agresivne privatizacije i deindustrijalizacije. Šokovi tranzicije u vidu masovnih otpuštanja, privatizacijskog uništavanja industrijske baze i fiskalnih kriza, izazvanih sniženjem poreznih prihoda zbog deindustrijalizacije, i u Sloveniji su u devedesetima bili prisutni, ali su ublaženi njihovim gradualnim tempiranjem. S druge strane, većina financijskog sektora i društvene infrastrukture ostala je u državnom vlasništvu, dok je industrija koja je preživjela privatizaciju većinom ostala u vlasništvu domaćih menadžera.

Socijalno-ekonomski sustav, koji je proizašao iz tog procesa “gradualne tranzicije”, na početku 21. stoljeća bio je blizu njemačko-austrijskom modelu korporativizma. Sindikati su ostali snažni i relativno brojni – iako je postotak radnika učlanjenih u sindikate, posebno u privatnom sektoru, pao, taj je pad bio manje izražen nego u usporedivim zemljama. Uslijed toga uspostavile su se čvrste institucije bipartitnog i tripartitnog kolektivnog pregovaranja. Institucije socijalne države nisu se bitno ili kvalitativno promijenile od vremena socijalizma, samo su se socijalna prava kvantitativno smanjivala (recimo, vrijeme i iznos nadoknade za nezaposlenost ili iznos socijalne pomoći). Većina nekadašnje teške (rudnici, željezare) i tekstilne industrije je propala, a preostatak se restrukturirao u laku, izvozno orijentiranu proizvodnju poluproizvoda (poput automobilskih dijelova) za strane, prije svega njemačke, firme. Za uspjeh tog tipa industrijske politike bio je bitan nizak tečaj tolara, s kojim se održavala cjenovna konkurentnost izvoza. Sektor javnih usluga nije se privatizirao, barem ne direktno, ali se putem davanja državnih koncesija počeo razvijati paralelni sektor privatnog školstva i zdravstva. Na prvi pogled kontradiktorno, barem sa stajališta dominantnih ideologija u regiji, Slovenija u razdoblju od 1991. do 2004. nije bila u boljem položaju od ostalih postsocijalističkih zemalja zbog svoje spretnosti u prilagođavanju na kapitalizma, nego zbog toga što je očuvala više socijalističkih elemenata.

Ubrzani proces europskih integracija na početku 21. stoljeća uspio je postići ono što lokalne političke i ekonomske elite, oslonivši se samo na svoje snage, dotad nisu uspjele. Ulazak u EU i preuzimanje eura drastično su pogoršali uvjete izvozno orijentirane industrijske strategije. U istom razdoblju, na vlast prvi put stupa desna koalicija s ambicioznim neoliberalnim programom. Velike sindikalne demonstracije 2005. i 2007. uspijevaju spriječiti uvođenje jedinstvene porezne stope (flat tax rate) i povećati minimalnu plaću, ali su istovremeno uvedene mnoge druge neoliberalne reforme, poput sniženja poreza za najviše osobne prihode. Ekonomski se fokus zbog dostupnosti jeftinih kredita i pada cjenovne konkurentnosti izvozne industrije preusmjerava u građevinarstvo. Slovenske se banke u godinama pred nastupanje krize sve više zadužuju u inozemstvu i taj novac plasiraju domaćim, prije svega građevinskim poduzećima. Izniman gospodarski rast u tim godinama je iluzoran jer se ne kreditiraju produktivne industrijske grane, nego izgradnja šoping-centara i elitnih stanova.

S dolaskom krize 2008. godine, vlast ponovno preuzima koalicija lijevog centra, ali ovaj put ne uspijeva pronaći progresivni izlaz iz krize niti sprovesti neoliberalne reforme, poput reforme tržišta rada i mirovinske reforme, koje na referendumima blokiraju sindikati, dok se istovremeno ekonomsko i socijalno stanje u zemlji rapidno pogoršava. U 2009. BDP drastično pada, dok se od 2010. polako oporavlja, ali je u 2012. još uvijek ispod razine iz 2008. godine. Nezaposlenost je od 2008. do 2012. porasla sa sedam na 12 posto. U 2012. godini, u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti živi već 400 tisuća ljudi ili 20 posto stanovništva.

Godine 2011. koalicija lijevog centra se raspada i vlast na izvanrednim izborima preuzima desnica. Istovremeno, nekretninski mjehur puca i građevinski se sektor – a time i prividni gospodarski rast posljednjih nekoliko godina – raspada. Bankama ostaje puno nenaplaćenih kredita i traže dokapitalizaciju, dok je proračun opterećen pritiskom novih nezaposlenih i mladih koji ne uspijevaju dobiti prvo zaposlenje. Odgovor nove vlade na ekonomski krah i eksploziju socijalnih antagonizama su drastični rezovi proračunskih izdvajanja: novi zakon o socijali, koji je blizak britanskim workfare[1]načelima, rezovi u zdravstvu i školstvu, sniženje plaća javnim činovnicima, sniženje mirovina koje se isplaćuju iz proračuna, a istovremeno i sniženje poreza na profit i slične mjere za “poticanje privrede”, što dodatno smanjuje proračunska sredstva i pogoršava stanje već ionako financijski pothranjenih socijalnih institucija. Ekonomskoj krizi tako se pridružila i politički uzrokovana socijalna kriza.

Krajem 2012. najavljeni su još i plan rješenja problema banaka osnivanjem tzv. loše banke i koncentracija političkog nadzora nad poduzećima u državnom vlasništvu putem centraliziranog državnog holdinga. Zbog sumnje da to samo predstavlja paravan za nadolazeću privatizaciju, sindikati traže referendum za oba zakona. Ustavni sud odbacuje oba referenduma, a ministarstvo financija odmah nakon toga najavljuje opsežan plan privatizacija, koji uključuje Telekom, najveću slovensku banku NLB i osiguravajuću kuću Triglav. Svi elementi neoliberalne šok-terapije time su na broju: rezovi, mjere štednje, reforma socijalne politike, mirovinska reforma i reforma tržišta rada, snižavanje poreza za najbogatije i rasprodaja državne imovine.

Agresivnom neoliberalnom politikom trenutačne vlade razdoblje gradualističkog modela, koji se temeljio na poštivanju pravila socijalnog dijaloga, definitivno je zaključeno. Ustankom, koji je počeo u studenom i eskalirao u prosincu 2012. godine, mase onih koji su u procesu zakašnjele šok-terapije ostali obespravljeni, siromašni, politički marginalizirani i bez budućnosti, umiješale su se u proces odlučivanja o tome kakve će biti političke i socijalno-ekonomske značajke razvojnog modela koji će ga naslijediti: autoritarni neoliberalizam koji nameće trenutačna vlada ili neki novi, demokratičan i socijalno pravedniji model.

Dinamika ustanka u osnovnim crtama

Ustanak je započeo u studenom 2012. u Mariboru, drugom najvećem slovenskom gradu, koji je nekada bio industrijsko središte, a time i grad koji je platio najveću cijenu tranzicije. Dok je Ljubljani donekle, barem do aktualne recesije, uspjela tranzicija iz industrije u ekonomiju dominantno uslužne djelatnosti, turizma i kulturno-kreativne “industrije” (koliko god se u retrospektivi njezin uspjeh pokazao prividnim, jer se nije temeljio na realnoj proizvodnji nego na nenaplativim kreditima, svejedno je u nekom razdoblju mogla nuditi relativno visoku stopu zaposlenosti i materijalnog standarda), za Maribor iste godine nisu značile samo visoke stope nezaposlenosti i siromaštva stanovništva, čiji je životni standard tradicionalno bio vezan uz gradsku industriju, nego i rapidno poskupljenje životnih troškova u vrijeme posljednjeg gradonačelnika Franca Kanglera.

Kangler je privatizirao komunalne gradske službe, poput vodovoda i grijanja, što je rezultiralo dramatičnim povećanjem iznosa režija i život u Mariboru učinilo još težim. U svom privatizacijskom žaru nije se zaustavio ni pred gradskim pogrebnim poduzećem, zbog čega je danas sahraniti nekoga u Mariboru dvaput skuplje nego u Ljubljani, gdje se o istom poslu još brine javno poduzeće. Proces javno-privatnih partnerstva, čiji je pionir u Mariboru bio Kangler, vodio je u iscrpljivanje gradskog proračuna i u brojne sudske procese zbog sumnje u korupciju.

Iskra koja je započela pobunu možda na prvi pogled izgleda banalna, ali zapravo u zgusnutom zgusnutom obliku ilustrira svu perverznost logike javno-privatnih partnerstava. U jesen 2012. gradske su vlasti u partnerstvu s privatnom firmom uz gradske prilaznice instalirale prometne radare, koji su automatizirali proces nadzora nad prebrzom vožnjom. Međutim, visoke kazne za prometne prekršaje nisu popravile stanje gradskog proračuna, nego su se slijevale na privatni račun firme koja je radare postavila. Dakle, novac koji je tim putem oduzet stanovnicima Maribora nije bio naplata za neke socijalno korisne usluge, nego za daleko pretjerane kazne za blage prometne prekršaje. Pored toga, nije koristio ni gradskom proračunu i time barem indirektno omogućio i više nego potrebno širenje ponude i dostupnosti komunalnih usluga.

Ustanak u Mariboru tako je počeo paljenjem i razbijanjem tih radara, što su dežurni medijski moralizatori odmah prozvali vandalizmom i pritom koristili bizarnu preradu klasičnog nečajevskog asketskog ideala revolucionara, koji ne mari za prozaične stvari poput troškova grijanja ili vode, ne bi li time čin građanske nepokornosti denuncirali kao suviše materijalistički. No tu bi kritičarima trebalo odgovoriti pitanjem: kako bi se inače ljudi u kapitalističkom društvu, gdje je pristup društvenom bogatstvu nužno uvijek posredovan novcem, trebali boriti protiv socijalne nepravde i izvlaštenja? Duhovnom kontemplacijom?

Prve spontane direktne akcije uništavanja radara s vremenom su prerasle u masovne proteste protiv korupcije gradskih vlasti, na kojima se od Kanglera tražila ostavka. Na najbrojnijim mariborskim protestima skupilo se 20 tisuća ljudi ili 20 posto stanovnika grada. Proteste u Mariboru pratilo je intenzivno policijsko nasilje – protiv prosvjednika korišteni su suzavac, policijska konjica i helikopteri. Oko 30 mladih prosvjednika provelo je više tjedana u zatvoru. Na slobodu su pušteni tek krajem prosinca. Nije pretjerano reći da su bili zadržani kao taoci, što potvrđuje i argumentacija tužiteljstva da su protesti poslije hapšenja “izgredničkih elemenata” bili mirni. Eskalacija policijske represije, posebno u Mariboru, ali i u drugim gradovima koji su se uskoro pridružili protestima, u Sloveniji je dosad neviđena, kao i autoritarnost vlade, koja unilateralno i po brzom postupku donosi jedan neoliberalni zakon za drugim i krši sva pravila socijalnog dijaloga.

Kako je već rečeno, nakon ustanka u Mariboru uskoro su uslijedili ustanci i u drugim slovenskim gradovima, koji su u prosincu prerasli u sveslovenski ustanak, usmjeren kako protiv pojedinačnih gradskih vlasti tako i protiv vlade. Prosvjedi su organizirani jednom ili čak više puta tjedno i rasli su i po posjećenosti i po militantnosti i ogorčenju koje su izražavali. U jednom trenutku u prosincu, bilo je gotovo nemoguće prošetati se Ljubljanom a da se ne naleti na neki od svakodnevnih manjih ili većih protesta. Protesti su organizirani i po školama i fakultetima, koji su ostali bez sredstava za normalan rad. Profesori ljubljanskog Filozofskog fakulteta izašli su i držali predavanja na ulicama i javnim prostorima u gradu, dok su studenti opkolili parlament vičući: “Nećemo platiti vašu krizu!” Kulturnjaci su organizirali protestival, sastavljen od uličnog kazališta, koncerata i recitacija poezije, dok su radnici u velenjskom Gorenju na vijest o prepolovljenoj božićnici reagirali spontanim štrajkom i vikanjem “Gotov si!” direktoru, koji se odmah povukao i odobrio punu isplatu božićnica.

Politika i budućnost protesta

Koliko god elan, atmosfera i brojčanost recentnih protesta u Sloveniji bili zadivljujući, njihove su političke poruke i zahtjevi ambivalentni. Tu ambivalentnost ćemo teško razumjeti ako ne poznajemo razvoj slovenske ljevice u posljednjih 20 godina. Dok je službena, parlamentarna ljevica zapravo predstavljala liberalni centar, vaninstitucionalna je ljevica u tom razdoblju zauzimala relativno marginalan položaj u politici, kulturnim institucijama, medijima i na univerzitetima. Politiku sindikata u istom razdoblju mogli bismo označiti kao lijevu ukoliko time mislimo borbu za radnička prava i protivljenje neoliberalnim reformama, ali je uvijek bila defanzivna i nije imala alternativni politički i razvojni program. A to je značilo da su sindikati antisocijalne procese karakteristične za neoliberalizam mogli samo usporiti, ali ne i zaustaviti, jer nikada nisu bili u stanju – barem ne samostalno i vlastitim snagama – preuzeti inicijativu u socijalnom dijalogu i dati joj ofenzivan karakter.

S druge strane, ljevičarski su pokreti dugo ostavljali radničko pitanje po strani i bavili se prvenstveno kulturnim pitanjima i pitanjima ljudskih prava. Dok te borbe nipošto nisu nevažne ili zanemarive, same po sebi su, ako ne uzimaju u obzir širi društveni kontekst restauracije kapitalizma i njegove transformacije u europsku verziju neoliberalizma, osuđene na analitičku površnost, pa stoga i nesposobne ugroziti univerzalni sistem koji generira svakovrsne partikularne diskriminacije i isključivanja. Recentnu povijest vaninstitucionalne (izvan političkih stranaka i sindikata) slovenske ljevice mogli bismo ugrubo podijeliti na tri faze: kulturalističku u devedesetima, koja predstavlja nastavak civilnog društva iz osamdesetih i prvenstveno se bavi pravima na priznanje marginalnih društvenih grupa i manjina (radi se o borbama za autonomne kulturne prostore poput Metelkove u Ljubljani, za prava izbrisanih, etničkih manjina, izbjeglica, žena i LGBT skupina); tranzicijsku proto-antikapitalističku u godinama 1999-2003, kada se uspostavila lokalna verzija globalnog “antiglobalističkog” pokreta, koja kulminira u masovnim mobilizacijama protiv ulaska Slovenije u NATO; te antikapitalističku od 2004. nadalje, koju karakteriziraju manji intenzitet i masovnost akcija, ali uz širenje područja borbe na radničko pitanje i kritiku eurointegracija, intenzivan teorijski rad i izgradnja infrastrukture za dugoročne antikapitalističke borbe, u kojima se solidariziranje sa žrtvama diskriminacije polako pretvara u klasnu svijest.

Budućnost ustanka i njegov potencijal za ozbiljne društvene promjene ovise o tome hoće li se energija i entuzijazam, koji se izražavaju u protestima, uspjeti preliti u trajne i održive nove političke formacije. Posljednji veliki sindikalni protesti protiv neoliberalnih reformi i za socijalnu državu 17. studenog u Ljubljani pokazali su veliku sposobnost mobilizacije i dobru organiziranost sindikata, ali i ozbiljna ograničenja njihove pitome forme protesta, koja nije sposobna politički kanalizirati rastuće ogorčenje masa. Spontani protesti, koji su uslijedili nedugo nakon sindikalnih, pokazali su, s druge strane, relativnu slabost (u smislu brojčanosti i organizacijske discipline) vaninstitucionalne ljevice, čija subjektivna razvojna dinamika zaostaje za eskalacijom objektivnih društvenih antagonizama.

Dok su sindikati isprva bili najavili generalni štrajk zaposlenika u javnom sektoru za 21. prosinca, dakle na dan prvog sveslovenskog ustanka, ubrzo su se povukli i štrajk premjestili za kraj siječnja 2013. Dosad uspješna sindikalna strategija usporavanja i blokiranja neoliberalnih strukturnih reformi, rezova i mjera štednje, koja se temeljila na redovitoj upotrebi referenduma i na očekivanju da će vlada i poslodavci poštovati pravila socijalnog dijaloga, donekle je iscrpljena. Prije svega zbog nedavne političke instrumentalizacije ustavnog suda po pitanju referenduma o lošoj banci i državnom holdingu, najavljenih  promjena ustava koje zabranjuju referendumsko odlučivanje o pitanjima javnih financija i sve autoritarnije vladine politike. Sada je na sindikatima hoće li se ukloniti ili radikalizirati primjenom militantnijih oblika borbe i zagovaranjem odlučnijih političkih stavova.

S druge strane, vaninstitucionalna ljevica danas plaća račune za dosad nedostatno bavljenje radničkim pitanjem i deficit eksplicitnije kritike kapitalizma. U nedostatku prisutnosti artikuliranih ljevičarskih političkih ideja u javnosti, hegemoniju u protestnom pokretu preuzimaju kritika korupcije i klijentelizma te pozivanje na pravnu državu, koji sadrže i određenu dozu nacionalizma. Dakle, u spontanoj ideologiji protesta prevladavaju pozivi na baštinu 1991, “kada smo se izborili za vlastitu državu” i postavili osnove za vladavinu prava i demokraciju. Tu demokraciju i pravnu državu u nekom momentu uzurpirale su nam “korumpirane elite”, pa se narod mora ujediniti i prognati korumpirane uzurpatore iz njihovih palača.

Ta pozicija je višestruko problematična. Kao prvo, probleme locira isključivo u endogenom razvoju Slovenije i zanemaruje egzogene momente, poput monetarne i fiskalne politike EU, zbog čega je latentno nacionalistička i ranjiva za populističke ideje i politike. Drugo, nije svjesna klasne dinamike aktualnih društvenih antagonizama, koje vidi isključivo na relaciji narod – elite, što je, u najboljem slučaju, predmarksistička politička teorija iz vremena Francuske revolucije. Treće, isključivo se fokusira na vidljive procese privatne aproprijacije zajednički proizvedenog društvenog bogatstva (korupcija) i građenje kohezije vladajuće klase u javnom sektoru (klijentelizam), dok zanemaruje nevidljivi proces eksploatacije radnika (profit) i procese reprodukcije privatnog sektora kapitalističke klase (poslovna izvrsnost i inovativnost). Štoviše, ponekad se poslovna izvrsnost, inovativnost i poduzetnički duh čak zazivaju kao opreka korupciji i klijentelizmu te kao izvor spasa iz krize. Četvrto, brkaju se uzrok i posljedice, jer nije pravna država ona koja će počistiti ekscese kapitalizma, nego je tek promjena načina proizvodnje ona koja omogućava pravednije i transparentnije odnose na neekonomskim društvenim područjima.

Budućnost ustanka ovisit će o napretku političke artikulacije protesta i širenju područja borbe s kritike ekscesa kapitalizma do kritike kapitalističkog sustava kao takvog. Za dugoročne društvene promjene nužna će biti suradnja između sindikata, vaninstitucionalne ljevice i nanovo radikaliziranih masa te povezivanje s naprednim snagama u međunarodnom prostoru. Drugačije rečeno: ako ne nađe načina da postane crven, slovenski ustanak riskira da ostane zabilježen kao samo još jedna od politički inkonzekventnih “šarenih revolucija” u Istočnoj Europi.



[1] Pojam workfare označava reformirane sustave socijalne pomoći (eng. welfare) u kojima je primanje uvjetovano aktivnim angažmanom primatelja na poboljšanju vlastite “zaposlivosti”, a nerijetko i volonterskim radom. U pravilu podrazumijeva i obavezu prihvaćanja i loše plaćenih i prekarnih oblika zaposlenja izvan ili ispod stručne spreme radnika. Brojni kritičari ističu neoliberalni karakter kako samog koncepta, tako i praksi koje obuhvaća (nap. uredništva).

Primož Krašovec je sociolog, aktivist i član Delavsko-pankerske univerze u Ljubljani.

Tekst je uz odobrenje prenet iz januarskog broja hrvatskog izdanja Le Monde diplomatique

Prvi broj LMD, siječanj 2013. - http://lemondediplomatique.hr/prvi-broj-lmd-sijecanj-2013/



=== * ===



Invita i tuoi amici e Tiscali ti premia! Il consiglio di un amico vale più di uno spot in TV. Per ogni nuovo abbonato 30 € di premio per te e per lui! Un amico al mese e parli e navighi sempre gratis: http://freelosophy.tiscali.it/