---

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo?

Pobjednici slave pobjede. A slobodni ljudi su jednostavno – slobodni. Slobodnima ne trebaju ni pobjede niti pobjednici, ne trebaju im masovne pompozne, bahate proslave tuđe nesreće. Ne razumiju pobjednici taj stav kontra njihove pobjede. Jer pobjednici su nekako, po definiciji, taoci svojih pobjeda. Ili su pobjednici – ili nisu ništa. Zato ta potreba veličanja njihovih pobjeda. Jer ako im uzmeš tu njihovu „pobjedu“, ne ostaje im više ništa. I nisu više ništa, ako nisu pobjednici. A slobodnima ne trebaju pobjede da bi bili nešto, ne treba im ta iskompleksiranost pobjedonosnim sindromom. Dok gledam te njihove perverzne pripreme za slavljenje još jednog od tolikih, nebrojenih, balkanskih pobjedničkih mitova, prisjetio sam se jedne moje kolumne iz 2010. godine: „Diferencijacija pameti – Odričem se Hrvatske!“.

A u ovih se pet godina, nažalost, nije promijenilo ništa zbog čega bih požalio što sam se tada odrekao zemlje, koju mi eto nameću kao domovinu. Kao što mi žele nametnuti svoju pobjedu. Kao što mi žele nametnuti, žele mi narediti zahvalnost što su nas „oslobodili“. Kakva ultimativna glupost! Tko uopće koga može ičega ili ikoga osloboditi?! Ne razumiju pobjednici da nas nisu „oslobodili“, nego su nas raspametili, razbaštinili ono malo ljudskosti koja nam je bila preostala, razbaštinili su nas one tri vrijednosti kroz koje smo odrastali i odgajani – sloboda, bratstvo i jedinstvo. Nije mi jasno kako ti naši suvremeni pobjednici misle da eto smiju paušalno to vrijednosti proglašavati jugonostalgičarskim floskulama! Jer kakve su tek floskule njihove priče o pobjedama, o oslobođenju, o nekakvoj nacionalnoj i apsurdnoj državnoj slobodi, kako nama tek neprihvatljivo zvuče te njihove floskule o domovinskom ratu, o svemu tome na čemu oni inzistiraju da im tko zna kako budemo zahvalni.

A ja, ovako slobodan, i oslobođen od svega, jednostavno ne razumijem na čemu i kome to bih trebao biti zahvalan. Nemaju što za jesti, nemaju čime školovati djecu, rade za crkavicu kojom ne mogu platiti niti osnovne mjesečne troškove života, rade a ne primaju plaću, oduzimaju im domove, blokirani su, nezaposleni, ali slave ratove! Još uvijek ih je moguće manipulirati i natjerati da mašu zastavama, da se kunu u grbove, da slave ratove za tamo nekakve „nacionalne interese“. Podilaziti tom njihovom kolektivnom ludilu za mene bi bila izdaja tog mojeg disidentstva kao osobnog životnog opredjeljenja, kao mojeg izbjeglištva savijesti pred njihovom pobjedničkom histerijom. Zamislite rulju koja slavi tamo nekakav „dan zahvalnosti“, a da pritom kao hipnotizirani nisu u stanju razmisliti na čemu to imaju biti zahvalni?

Na čemu biti zahvalan u zemlji u kojoj su ratni zločinci – heroji; u kojoj su ustaški kapelani – sveci; u kojoj su pljačkaši i ratni profiteri – ugledni tajkuni i biznismeni. Zar da demonstracijom ludog naroda pokazujemo koliko smo zahvalni ratnoprofiterskoj eliti što nas je opljačkala i otela nam sve, a mi još pjevamo, mašemo zastavama i plješćemo onima koji su nam to učinili? A ljuti ih kada im kažem – lud narod. No, ne vidim kako bih drugačije sam sebi mogao racionalizirati i argumentirati to njihovo ponašanje.

Oni su nas kao „oslobodili“, a žele mi uskratiti slobodu da kažem što mislim o tom njihovom „oslobođenju“, o toj njihovoj pobjedi. Ako vi imate pravo slaviti, imam vam pravo i moralnu obvezu reći – za mene ta vaša pobjeda, za mene Oluja, i proslava te vaše „pobjede“ i rata nije ništa drugo nego proslava ratnih zločina i ratnog profiterstva. I ništa više. Želite nam zabraniti da i nakon dvadeset godina stvari nazovemo pravim imenom. Zločine zločinima! Pljačku pljačkom! Želite nas kolektivno, prisilom na šutnju, u ovim dvadeset godina pretvoriti u svoje suučesnike u tom ratnom zločinu, pljački, kriminalu i ratnom profiterstvu.

Priznanje te vaše pobjede, za mene bi bio jedini konačni poraz.

Jer ako je to što vi ovih dana slavite – sloboda, onda ću glasno vikati – JEBEŠ SLOBODU! JEBEŠ SLOBODU! Ali vama ne dopire do mozga, niti nakon svih ovih godina, da sloboda i pobjeda nemaju baš puno toga zajedničkog. I upravo ta suštinska suprotstavljenost pobjede i slobode, ta sukobljenost slobode sa svakom pobjedom i svakim pobjednikom, otkriva o kakvom se ovdje ludilu radi. To je ta točka diferencijacije na kojoj se razilazimo – razlika između pobjednika i slobodnih. Vama toliko nejasna i neprimjetna. Vaša se pobjeda toliko razlikuje od moje slobode, upravo po tome što ćete vi zauvijek ostati zarobljenici svojih pobjeda. U jednom ste doduše, u pravu. Ta vaša pobjeda ima ime. Štoviše, više imena. Ta vaša pobjeda ima upravo onoliko imena – koliko je pobijenih i protjeranih u ime te vaše pobjede. Gadi mi se to vaše krvavo slavlje. Neka slave oni koji su na krvi, leševima i ruševinama profitirali. A vi koji im na paradama mašete zastavama i euforično kičete iz svojih gladnih usta, obični ste suučesnici tog njihovog gotovo neprekinutog krvavog, lešinarskog pohoda.

Ne pišem ovo da bih išta promijenio. Svjestan sam da je to nemoguće. Ali u vremenu dominantnih luđaka, možemo se barem distancirati i diferencirati od gomile koja im skandira.

Zato si uzimam lobodu javno reći – Oluja je zločin u kojem su jednu pobijeni, drugi protjerani, treći popljačkani. A vi mi sad pokušajte racionalno objasniti što se tu točno ima slaviti?

A dok slavimo ratove, o kakvom to miru govorimo? Dok su nam zločini državni praznici, a zločinci nacionalni junaci, o kakvom mi pomirenju i s kim govorimo? Protjerali ste organizirano oko 380 tisuća građana ove zemlje i to nazivate pobjedom? I nisu li te militantne proslave vaših pobjeda upravo jasna poruka onima koje ste protjerali da im slučajno ne padne na pamet vraćati se, da za njih ovdje više nema mjesta, da ovo nije njihova zemlja? Jer tko bi se normalan vratio u zemlju u kojoj je dan tog etničkog čišćenja državni praznik?

A tko ste vi, bijedo, da govorite i određujete što je čija zemlja, i što je kome domovina? Fuj!

Svojim ratnim pobjedama pokušavate nadomjestiti umrlu savijest, ako ste je ikada imali. Samo onima bez savijesti može biti tako lako pobjeđivati. I samo onima bez savijesti može biti tako lako slaviti takve pobjede i pobjednike.

Gadi mi se i ova država, i ovo društvo, i ova masa. Ne mogu vam dovoljno uopće uprizoriti koliko vas iskreno prezirem ovako kolektivno lude. Negdje u podsvijesti očito vam je jasno da ne postoji kolektivna sloboda, pa ste možda zato pobjegli u svoje kolektivno ludilo i proglasili ga slobodom, poput onih luđaka zatvorenih po ludnicama koji se proglase isusima, i tko zna kakvim povijesnim, stvarnim ili izmišljenim likovima.

Eto – to je ta vaša sloboda. Jedna velika masovna ludnica koju ste proglasili državom, i kolektivno ludilo koje ste proglasili nacionalnom slobodom. Zato se još jednom mogu samo odreći Hrvatske i uz sav taj prijezir i gađenje viknuti s ulice: Fuj! Vi ćete ionako nastaviti uživati u svojem ludilu, jer kao i svakom luđaku, vama samima sa sobom, tako ludima je baš savršeno dobro. Bez obzira što vas pljačkaju, bez obzira što nemate za život.

Samo, eto, ostaju žrtve te vaše pobjede. Žrtve kojima još uvijek nismo rekli obično, ljudsko, od srca – oprosti. Žrtve kojima ne dopuštamo niti da budu obilježena imena, jer se bojite ako negdje ispišemo imena tih žrtava ta će vaša pobjeda dobiti taj krvavi, lešinarski, prljavi identitet ratnog zločina. I ma koliko bježali od toga, vašu će pobjedu tada proganjati imena kojima ste ispisali taj svoj pobjednički pohod.

Zato za kraj samo mogu reći Oprosti, molim te – svakoj žrtvi tih pobjeda, ako su pobjeđivane i u moje ime. Oprosti. I moje je krivnje puno u tome. Jer kao mnogi, možda, nisam učinio dovoljno da pružim otpor toj njihovoj pobjedi. Oprosti. I samo se mogu bez riječi nakloniti onima koje ste pobijedili.

Nemate pojma koliko ste nas porazili tom svojom pobjedom.

Franjo Tudman je u govoru polaznicima Ratne škole "Ban Josip Jelacic", koji mjesec prije smrti, izjavio da je srpsko pitanje riješeno jer da u Hrvatskoj više nikada nece biti više od 3 do 5 posto Srba. Dakle, on je znao unaprijed podatak koji je utvrden, ako je utvrden, popisom 2001. godine!
Srba je u Hrvatskoj i Slavoniji (tadašnjoj banovini Hrvatskoj) u vrijeme posljednjeg austrougarskog popisa stanovništva 1910. godine bilo više od 25 posto, a u Dalmaciji s Bokom 17 posto. Snage hrvatskog nacionalizma u toku 20. stoljeca, a posebno 1941-1945. i 1991-1995. godine, uspjele su, eto, u tome, da Srbi više nisu "remetilacki faktor" hrvatske države, pa ma kakva da je ona. Poznato geslo: ili se pokori ili se ukloni! uspješnije je proveo Franjo Tudman nego Ante Pavelic!

Nacelnik glavnog stožera Hrvatske vojske general-pukovnik Zvonimir Cervenko izjavio je, govoreci u Karlovcu o operaciji "Oluja", da u trinaest stoljeca svoje povijesti hrvatski narod nije imao vece pobjede, a njegov neprijatelj veceg poraza! Lider hrvatskih liberala Dražen Budiša "Oluju" je, u svojoj cestitki Tudmanu, oznacio "najznacajnijom vojnom i politickom pobjedom nad našim neprijateljima u novijoj povijesti hrvatskog naroda". "Ovo su dani za povijest, ne samo za Hrvatsku, nego i za Evropu i svijet", uzviknuo je pateticno nacelnik Politicke uprave hrvatskog Ministarstva obrane general-bojnik Ivan Tolj, na konferenciji za novinare. Slicnih smo se euforicnih izjava u ovih mjesec dana od pocetka "Oluje" (a euforija se još nije posve smirila) naslušali napretek, a one ce nedvojbeno i ubuduce pljuštati.
Od "Oluje" je, sudeci po tim izjavama i po svemu što sada obilježava hrvatski politicki i javni život, vec stvoren tipicno hrvatski mit. A što je ona doista bila, kako je izvedena, kakve je neposredne tragove ostavila i koje ce joj biti dugorocne posljedice malo se tko pita na sadašnjem vašaru hrvatske taštine i nimalo suzdržanih zanosa.
Prvo, zar Hrvati u tinaest stoljeca doista nisu imali vece pobjede? Ako je tako, onda nam je povijest prilicno siromašna pobjedonosnim pothvatima.
Drugo, teško bi se moglo reci da je "Oluja" bila samo hrvatska, kada nije tajna da su znacajnu ulogu i njezinoj pripremi i logistici igrali u ovom casu mocni hrvatski više pokrovitelji nego saveznici. Neku su ulogu valjda odigrali i umirovljeni americki oficiri (koji hrvatsku vojsku instruiraju, kako je izjavio sam hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, sa znanjem i odobrenjem americke vlade). "Oluju" su prethodno blagoslovile, i valjda nisu ostale samo na tome, dvije najmocnije zemlje Zapada, SAD i Njemacka. Ne samo da je Hrvatska vojska imala avio-snimke i detaljne podatke o svim položajima i naoružanju krajinskih Srba, vec su joj avioni NATO-a na pocetku operacije "Oluja" pritekli u pomoc, kada su bombardirali i uništili glavni radarski centar kod Knina.
Trece, Hrvatska se upustila u "Oluju" sa pouzadnim saznanjem da ce to biti obracun samo sa Srbima iz Krajine, da se Srbija, odnosno SR Jugoslavija nece umiješati, a da ce eventualnu manju pomoc krajinskim Srbima pružiti bosanski Srbi. Da je Tudman znao, da Miloševc nece ratovati za hrvatske Srbe i da ce ih ipak prepustiti Tudmanovoj volji i milosti moglo se zakljuciti po njegovim, Tudmanovim izjavama o tome kako je i što razgovarao sa Miloševicem, u vremenu dok su se sastajali. Uostalom, i general Tolj je na konferenciji za novinare na vrhuncu "Oluje" izjavio da je predsjednik Tudman "ovo što se sada odvija predvidio i prije pet godina". Znao je da se Srbija nece umiješati. "Povijesno iskustvo govori da su oni (Srbi iz Krajine) uvijek ostavljeni i da su moneta za potkusurivanje", rekao je Tolj i "pojasnio" da je "potpuno prirodno da su ostavljeni, jer su ovo prostori Republike Hrvatske, koje hrvatski narod nastanjuje od 7. stoljeca i doista nemaju ni politicku, ni civilizacijsku, ni kulturološku, niti bilo koju vezu i svezu sa Srbijom". Prema tome, ne radi se o "najvecoj hrvatskoj pobjedi" nad Srbima i Srbijom vec o pobjedi nad Srbima u Hrvatskoj i njihovoj tragediji.
Cetvrto, radilo se o odviše velikom nsrazmjeru snaga, oružja i logistike strane koje je napala (hrvatske) i strane koja se trebala braniti (krajinskosrpske).
General Cervenko je (u intervjuu HTV 9.8.1995) iznio podatak da je "cjelokupna vojska tzv. Republike Srpske krajine brojila 37.000 do 41.000 ljudi pod oružjem,onda je realno uzeti da je najmanje 15.000 njih bilo (i ostalo) u sektoru Istok, odnosno na podrucju istocne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje, a gdje su "linije razdvajanja" duge 120 kilometara. "Oluji" se, dakle, moglo suprotstaviti oko 25.000 krajinskih vojnika. Kako je u "Vjesniku" (13. kolovoza 1995) pisao (p)ovlašteni vojni komentator Fran Višnar, Hrvatska ima 80.000 profesionalnih vojnika, a za "Oluju" je mobilizirala još 120.000 ljudi u jedinice domobranskog sastava. A sudjelovalo je i nekoliko tisuca pripadnika specijalnih jedinica Ministarstva unutarnjih poslova. U bosanskom zaledu Knina nalazile su se i snage HVO, a u borbe se ukljucio i Peti korpus Armije BIH, koji se na Uni spojio sa jedinicama Hrvatske vojske.

Samo se nekolicina hrvatskih intelektualaca od formata usudila izreci svoju sumnju i u doseg "Oluje" i u namjere službene hrvatske politike. I samo su se na stranicma nekih novina ("Feral Tribune", "Arkzin", "Novi list") pojavile rijeci osude. Samo jedna politicka stranka, SDU, nije pružila bezrezervnu podršku. Oglasilo se, u zajednickom saopcenju, i desetak antiratnih i humanitarnih grupa, a koje ionako imaju tretman podrivackih i nedomoljubnih.