Informazione
Klemen Košak - Mladina 46 - 16. 11. 2012
Kažu da je Sloveniju stvarnost udarila u glavu. Sada nam svima treba biti jasno da ne možemo više živjeti kao što smo živjeli do sada.
Najbogatiji sloj stanovništva, urbana srednja klasa, prije pet godina zaista je mogla naći posao i sl. Ali opravdano je da ljudi očekuju da će se nakon završetka studija zaposliti i urediti si život vrijedan čovjeka u Europi 21. stoljeća. Sporno je što se ljudima pokušava dokazati da dostojan građanski život više nije legitiman. Ne govori se da je upravo taj barbarizam koji još ne doživljavamo u Sloveniji kao u mediteranskim zemljama - onaj na koji je prije sto godina upozoravala Rosa Luxemburg - nužan uvjet za omogućavanje daljnje akumulacije kapitala. Da bi kapitalizam izašao iz recesije mora uništiti podosta neproduktivnog ili zaostalog fizičkog kapitala, razoriti razinu življenja, socijalna i radnička prava te stvoriti fleksibilno tržište rada kako bi povisio profit koji omogućuje daljnja ulaganja, rast i razvoj.
U Sloveniji popriličan broj ljudi još uvijek živi razmjerno dobro. Mlade koji rade u najfleksibilnijim radnim uvjetima spašava npr. imovina roditelja. Mijenja li se to?
Moramo razlikovati Ljubljanu od ostalih dijelova Slovenije. Uništenje standarda u devedesetima i kasnije u manjim mjestima i na selu bilo je znatno. Ali i u Ljubljani prosperitet mladih nestaje jer se temelji na kreditu koji nije bankarski, već vremenski kredit - imovini njihovih roditelja. U onom trenutku kada budu morali založiti ili prodati stan ili kuću kako bi unucima mogli platiti školarine, srušiti će se i ta iluzija o dobrom životu.
Ali kao što kažu, pogledajte one koji su već patili zbog krize, obrtnike, radnike u graditeljstvu… Nije li pošteno da i ostali stegnu remen?
Naravno da su zaposleni u privatnom sektoru do ovog trenutka bili veće žrtve krize nego zaposleni u javnom sektoru. Pitanje je kako to staviti u političke okvire. Prevladavajuća ideologija je: ako pati jedan, neka pate i ostali. Nasuprot toj ravnomjernoj raspodjeli patnje možemo postaviti obrnutu političku ideologiju: svaki radnik, bez obzira na to u kojem je poduzeću ili instituciji zaposlen, trebao bi imati ista prava i sindikalnu potporu kao i najbolje organizirani radnici u javnom sektoru. U novinama puno čitamo o diktatu Trojke o rezovima u javnom sektoru, njenoj autoritarnoj politici u Grčkoj, neposrednom pritisku na grčku vladu ili na vlade perifernih zemalja. Ali i u Grčkoj su najpogođeniji bili radnici u privatnom sektoru i to zato jer je taj sektor već proveo mjere štednje.
U privatnom sektoru lakše je štediti.
Privatni sektor autokratski je već po definiciji, pod definicijom tu mislimo na ono što Marx naziva despotizmom u proizvodnji. U tom sektoru teže je provoditi mjere štednje jer ipak vrijede neka minimalna pravila, minimalni civilizacijski standardi.
Štednju u javnom sektoru ograničavaju zakoni.
I kolektivni ugovori su jači. Zbog toga štednju u tom sektoru mora diktirati neka diktatorska Trojka. U privatnom sektoru u kojem vrijedi sloboda kapitala i poduzetnička inicijativa te u kojem se nad radnicima provodi despotizam, mjere štednje puno su lakše i zato su već provedene. Zbog toga je važno zaustaviti taj trend ne samo u javnom nego i u privatnom sektoru.
Vlada tvrdi da jedino gospodarstvo može stvoriti radna mjesta i dodatnu vrijednost kako bi država bila sposobna funkcionirati. Država gospodarstvu mora samo omogućiti da stvara radna mjesta i da pošteno plaća zaposlenike.
Dok god je kapitalizam dominantan način proizvodnje, nova se vrijednost stvara samo komercijalnim djelatnostima. Zdravstvene, obrazovne i ostale nekomercijalne proračunom financirane usluge društveno su korisne i neophodne ljudima, ali prema Marxu nemaju razmjensku vrijednost. Nije to obrana kapitalizma; to je njegov temeljni problem, ta podjela na produktivni i neproduktivni sektor. Po prirodi kapitalističkog sustava zdravstvo je npr. ovisno o komercijalnoj proizvodnji kozmetičkih proizvoda. Zbog toga kapitalizam treba eliminirati i zamijeniti ga nekim društvenim uređenjem u kojemu su sve čovječanstvu korisne djelatnosti izravno produktivne. Ali tu vlada i većina liberalnih ekonomista, intelektualaca i novinara brka uzrok i posljedicu krize. Kriza nije nastala jer je, kao što bi Milton Friedman rekao, javni sektor ugušio mogućnost investiranja u privatnom sektoru. Privatni sektor, najprije financijski, kasnije i industrijski, uslužni i trgovački, slomio se zbog svojih unutarnjih proturječnosti. Nakon toga računao je na državu koja se zbog toga zadužila. Sada još od nje zahtijeva da poveća proračunski dio subvencija za gospodarstvo i proporcionalno smanji dio za socijalne i ostale „neproduktivne“ djelatnosti.
Ali kao što kaže Egon Zakrajšek, kojeg svi rado citiraju, u Sloveniji uopće nemamo kapitalizam, već „pajdaški kapitalizam“.
To je klasična moralistička pozicija koja proizlazi iz neke idealne zamisli o tome kako bi slobodno tržište i idealni kapitalizam trebali djelovati. Proizlazi iz zamislî o tržištu koje su odvojene od realne povijesti, koje bi samo trebalo voditi u neku vrstu ravnoteže, prosperiteta i punog zaposlenja za sve. Povijest pokazuje da to nikako ne stoji. U svih dobrih dvjesto godina kapitalizma nakon industrijske revolucije, postojalo je samo jedno razdoblje blagostanja, i to vrlo kratko i na jako malenom geografskom području: nakon Drugog svjetskog rata u Zapadnoj Europi, Skandinaviji, SAD-u i, djelomično, u Japanu. Većini ljudi većinu vremena pod kapitalizmom nije bilo baš dobro. Istodobno, slobodno tržište nije nikad funkcioniralo bez velike državne pomoći i velikih državnih intervencija. Silicijska dolina u Kaliforniji koja se danas navodi kao primjer poduzetničke inicijative novoga kapitalizma, u kojoj se ideje automatski pretvaraju u zlato, osnovana je zahvaljujući Pentagonovom financiranju. Američko Ministarstvo obrane željelo je stvoriti visoku tehnologiju za potrebe Hladnog rata, za prisluškivanje i špijuniranje. Tek nakon što je već sva infrastruktura pripremljena državnim novcem, Dolinu se prepustilo poduzetničkoj inicijativi. Glavno političko pitanje nije "država ili tržište" zato što država uvijek jeste isprepletena s tržištem pa i u najneoliberalnijim oblicima. Pitanje je koji udio proračuna je namijenjen socijalnim uslugama, a koji je udio subvencija kapitalu.
Argument da u Sloveniji ne postoji pravi kapitalizam ide pod ruku s argumentom da su Sloveniju oteli „kumovi iz sjene“, koji npr. preko javnih natječaja kradu državni novac, zbog čega je potrebno više uzeti gospodarstvu što, pak, guši poduzetnike.
To je klasična teorija paranoje koju je izumila američka krajnja desnica i koju ustrajno upotrebljava kao argument protiv parlamentarne demokracije i za stvaranje nečega što možemo uvjetno nazvati republikom tržišta. Temelj neoliberalne socijalne i političke filozofije teza je da će demokraciju, javne natječaje i slične stvari istog trena kada ih budemo dobili, zloupotrebljavati neke fantomske interesne skupine. Naravno, rješenje je eliminacija javnih natječaja ili čak i parlamentarne demokracije te vlast prosvjećene tehnokratske, meritokratske elite.
Za neke od mjera koristi se argument konkurentnosti države Slovenije,
koju hitno treba povećati. Primjerice, fleksibilizacijom tržišta radne snage.
Čak ako i pristanemo na parametre kapitalističkog razvoja postoje dva modela. Jedna od mogućnosti je privlačiti investitore visoko obrazovanom radnom snagom i dobrom državnom infrastrukturom. Druga je mogućnost smanjivanje troškova radne snage i smanjivanje države koja se u tom slučaju ne bi razvijala, već bi se šivalo Nike tenisice ili sastavljalo elektroničke komponente. Veliki problem, koji neki analitičari nazivaju luđačkom košuljom arhitekture EU, kruta je monetarna politika koja nije dostupna demokratskom utjecaju, nego je skoncentrirana u Europskoj centralnoj banci, a i fiskalna politika sve se više prenosi na razinu cijele Europe. Tako da je cijena radne snage jedina prilagodljiva pratiteljica koja ostaje državama na rubu EU kako bi održavale konkurentnost s gospodarski stabilnijim državama: Njemačkom, skandinavskim državama, Nizozemskom. Ako i prihvatimo okvire kapitalizma, potrebno je odbiti fiskalno pravilo i omogućiti neki manevarski prostor kako bi opsežne državne investicije poticale tehnološki iskorak.
Ali neće li poduzetnici više zapošljavati ako im olakšamo otpuštanje i smanjimo troškove rada?
Istina, poduzetnici će imati veće profite ako će moći lakše otpuštati, ako će plaće biti manje i ako će biti smanjeni i socijalni doprinosi. No time se smanjuje potražnja. Njemačka to, primjerice, rješava pritiskom na plaće i gušenjem unutarnje potražnje dok se istodobno usmjerava na izvoz. Njemačka industrija ostvaruje profit u inozemstvu te se zbog toga ne opterećuje domaćom potražnjom i stagnacijom plaća. Nastanak novih radnih mjesta smanjivanjem plaća jer bi se tako novac raspodijelio na veći broj ljudi, argument je koji empirijski ne stoji. U posljednjih 30 godina, koje mnogi nazivaju razdobljem neoliberalizma, plaće su stagnirale ili se smanjivale u svim razvijenim kapitalističkim državama, u SAD-u, u Europi pa i u Skandinaviji. Istodobno, zaposlenost se nije povećala, nego se smanjivala. Strategija kapitalista kao klase pojedinačnih poduzetnika, bila je održavanje idealne stope nezaposlenosti za vlastite interese, koja se sad na europskoj razini zadržala na nekih 12%.
Tako postoji rezervna armija radne snage koja vrši vanjski pritisak na plaće?
Više nije potrebno da poduzetnici budu zlobnici koji smanjuju plaće jer taj pritisak provodi sama konkurentnost na tržištu radne snage. To je jedan od argumenata zašto smanjivanje radničkih prava i niže plaće neće dovesti do veće zaposlenosti. Drugi je argument da kapitalisti, zato što jesu kapitalisti, uvijek ulažu tamo gdje je trenutno najveći profit. Ako to nije država u kojoj su ostvarili profit, ili ako to uopće nije njihova osnovna djelatnost koja je produktivna i stvara nova radna mjesta, recimo proizvodnja, ulagat će u financije, u egzotične financijske instrumente ili dugove perifernih država - jer njihove kamate rastu. Dok poduzetnici, tj. kapitalisti, imaju potpunu slobodu u tome što rade s profitima, ne postoji nikakva garancija da će ih upotrijebiti za stvaranje novih radnih mjesta.
Promjena ima i u sustavu socijalnih transfera. Prijašnja vlada ga je, kao što je objasnila, učinila pravednijim. Kod dodjeljivanja socijalne pomoći više se uzima u obzir imovinsko stanje ljudi. Nova vlada kritično smanjuje iznose transfera, opet s obrazloženjem da novca nema.
Društveni život i život ljudi pretvara se u robu. Smanjivanjem perioda primanja naknade za nezaposlenost, zaoštravanjem kriterija za dobivanje socijalne pomoći i smanjivanjem iznosa te pomoći, ljude se tjera u ovisnost o tržištu radne snage. I to u vrijeme rastuće nezaposlenosti. Ljudi, koji su već i ovako na društvenoj periferiji, dovedeni su u položaj u kojemu je tržište rada njihova jedina mogućnost za preživljavanje. Isto to tržište rada koje ih je već prije odbacilo, prema tome ne želi ili nije sposobno apsorbirati ih. Tako ljude discipliniraju i istodobno stvaraju pritisak na plaće onih koji su dovoljno sretni što još uvijek imaju posao.
Logika preuzimanja individualne odgovornosti za život pojedinca prisutna je i drugdje. Za obrazovanje se npr. tvrdi da je ono investicija u osobni ljudski kapital kojom će pojedinac lakše naći posao i neće biti na teret državi.
To je možda od svih koje smo dotaknuli - najperverznije cinična ideologija. O osobnoj odgovornosti krene se pričati na onoj točki kada svi mi - bili kapitalist, državni činovnik ili radnik u javnom ili privatnom sektoru - osjećamo pritisak smanjivanja gospodarske aktivnosti u svakodnevnom životu. Za što bi točno pojedinac trebao preuzeti odgovornost? Za bezveznu akumulaciju drugorazrednih hipoteka na Wall Streetu? Za slom svjetske trgovine koji je uslijedio? Za pad njemačkog izvoza, zbog kojeg je Njemačka stavila pritisak na zemlje-dužnice kako bi kompenzirala ono što je nestalo većim kamatama na dug? Imamo strukturno smanjivanje standarda, a istodobno bi trebali oplemenjivati ljudski kapital kako bi se lakše zaposlili. U nekom perverznom obratu, potpuno su se zamijenili krivci i žrtve, uzroci i posljedice. U posljednje vrijeme kriv je školski sustav jer ne nudi dovoljno gospodarsko iskoristivih znanja, a zapravo imamo strukturnu nezaposlenost. Europa je stagnirala već i prije krize, ako ne ubrajamo kreditno poticajne države. Najveća zaposlenost vladala je u vrijeme najvećeg kolektivizma u Europi, u razdoblju kejnzijanske socijaldemokratske države. U to su vrijeme sveučilišta bila autonomna i humboldtovska. Nisu nudila ljudski kapital, na njima nisu postojali centri za karijere, na njih se nije vršio pritisak da se podrede gospodarstvu, a svejedno je bila moguća puna zaposlenost koja danas djeluje kao znanstvena fantastika.
Tvrdite da financijalizacija društva i politika ljudskog kapitala vode u formalno discipliniranje duše. Što to točno znači?
Zbog fleksibilizacije tržišta radne snage sve je veći broj ljudi u prekarnim radnim odnosima, rade honorarno ili samostalno, zbog čega su odvojeni od suradnika i kao takvi sve su više atomizirani. Istodobno se radi o dekompoziciji temeljnih društvenih veza i uništavanju socijalne države. To je također i depolitizacija. Sve više osjećamo kako nemamo nikakvu političku moć, a što utječe na naš život, na razvojnu politiku, na to kako radimo, kakve su naše šanse za preživljavanje, kakva je naša moć. Kada je Margaret Thatcher govorila o promjeni duše, sanjala je o osnaživanju pojedinaca, o tome kako svaki čovjek postaje poduzetnik, investitor. Svi bi postali dio srednje klase, a proletarijat bi nestao. Njena se očekivanja nisu ostvarila. Uistinu smo postali individualniji, pojedinci, ali u smjeru veće depresije i nemoći. Spinoza definira tugu kao odvojenost od vlastite sposobnosti za djelovanjem. Tuga i depresija, koje pripadaju u ključne simptome kasnog kapitalizma, javljaju se u trenutku kada više ne možemo - ni kao pojedinci ni kolektivno - utjecati na vlastiti život. Jednostavno nam se stvari događaju. To je ta promjena duše.
Neke od vladinih mjera barem su naoko u neskladu s financijalizacijom društva, odnosno s uvođenjem neoliberalizma koji zagovara sklanjanje države s puta tržištu. Kako razumjeti širenje utjecaja politike na visoko školstvo ili sudstvo?
Ne slažem se da se politika ne bi trebala miješati u ništa. Ako se govori o profesionalnim političkim kastama tehnokrata opsjednutih mjerama štednje, i ako to ruši autonomiju sveučilišta, zdravstva, sudstva, naravno da to treba odlučno odbiti i boriti se protiv toga. Možemo i reći da su ljudi zaposleni u zdravstvu i školstvu isto tako politički subjekti koji se mogu lagano organizirati i politički djelovati. To je politika koju bih podupirao.Vlada politiku u visoko školstvo uvodi tako da politizacija kontrole nad visokim školstvom služi osobnim interesima onih koji jesu političari i koji uvode te promjene. To je zloupotreba riječi politika i takvi ljudi nisu političari. Politika je po definiciji javno djelovanje u javnom interesu. Ako je riječ o osobnoj koristi, to je po Kantu patološko ponašanje. Ako izjednačimo politiku s Borutom Rončevićem, Dimitrijem Rupelom ili drugima koji na takav ili drugačiji financijski način izvlače osobnu korist preko političkog utjecaja, odričemo se vlastite političke moći i ostaju nam samo depresija i cinizam.
Pripada li u taj kontekst i zapošljavanje rodbine vodećih u SDS-u (Slovenska demokratska stranka)?I Građanska lista, koja je najliberalnija stranka u vladi, brzo je sredila zaposlenje supruzi Rada Pezdirja u Ministarstvu financija.
To bi bilo smiješno, da nije tužno. Najprije imamo vrlo koncentriranu, ideološku, neoliberalnu kampanju s geslima da će smanjivanje javnog sektora i države dovesti do vladavine meritokracije, što će uništiti nepotizam i klijentizam. Čim propagatori te ideologije dođu na položaj na kojemu mogu postavljati ljude, krenu s provođenjem upravo tog klijentizma i nepotizma. No nije dovoljno moralizirati. Strukturni razlozi klijentizma i nepotizma opće su smanjivanje opsega zapošljavanja koje nije tako intenzivno u javnom, ali je veoma intenzivno u privatnom sektoru. Liberali će uvijek govoriti, pogledajte privatni sektor, tamo nema klijentizma i nepotizma. Naravno da to nije istina jer su tamo upravo oni temeljni način djelovanja. Pogledajte recimo Benetton koji je sada ostarjeli otac ostavio sinu. To je normalno, to u novinama nije skandal. Ako bi ministar, vođa kliničkog centra ili rektor sveučilišta nakon završetka mandata položaj prepustio sinu, nastao bi skandal. U javnom sektoru postoji barem osnovno osiguranje protiv klijentizma i nepotizma. Što su nezaposlenost i očaj kod ljudi jači - ako radno mjesto djeluje kao dobitak na lutriji, a ne kao automatsko pravo nekoga s odgovarajućim obrazovanjem, stupnjem pripremljenosti i sposobnosti za rad, to se više smanjuje moć meritokratskih pravila i jača ona klijentističkih, patoloških, bez obzira na to radi li se o javnom ili privatnom sektoru. Privatizacija neće smanjiti klijentilizam i povećati meritokraciju. To može jedino puna zaposlenost. Ako više ne bude međusobne konkurencije za radna mjesta, neće biti potrebno ni da se oni s položaja najprije pobrinu za vlastitu obitelj.
Naizgled je u suprotnosti s neoliberalnom ideologijom i slovenski državni holding koji uvodi centralizirano upravljanje državnom imovinom na koje će utjecaj imati vlada. Je li to istina?
Ne. Čitajte Friedricha Hayeka. Neoliberalizam ima dvije verzije, populističku i elitnu. Hayek kaže da je znanje po definiciji raspršeno, subjektivno, te zbog toga nijedna supstanca, ma koliko dobronamjerna bila, ne može znati što je javni interes. Pobija se koncept javnog zdravstva u smislu da nijedna skupina ljudi, organizacija ili institucija ne može znati što je stvarno dobro. To je populistička verzija neoliberalizma, čija je nenadmašna majstorica bila Margaret Thatcher. To što danas slušamo u Sloveniji samo je razvodnjena i retorički nespretna verzija njezinih argumenata iz osamdesetih: osnaživanje pojedinaca, ekspanzija privatne inicijative, povlačenje državne dadilje, što bi pojedincu omogućilo slobodu i osobni prostor. Istodobno Hayek u dijalogu s ostalim elitnim neoliberalima piše opće filozofske i povijesne traktate o društvu i ekonomiji. Čovječanstvo tapka u mraku nekih subjektivnih, idiosinkratičnih -Grci bi rekli - idiotskih napora za ostvarivanje vlastitih individualnih interesa, a vrhunski neoliberalni intelektualci mogu prosuđivati o društvu, ekonomiji, tržištu i državi kao o nekim agregatnim cjelinama. I povijesni je razvoj neoliberalizma - prvenstveno u začetku, u 1970-ima - vezan uz državu, osobito u Čileu nakon Pinochetovog državnog udara. Snažan državni nadzor nad gospodarstvom oduvijek je bio prisutan. Država se nikada u nijednom neoliberalnom uređenju nije povukla. Povijesno, kapitalizam poznaje dva načina regulacije: socijaldemokratski, u kojemu država regulira u korist rada, i neoliberalni, u kojemu država regulira u korist kapitala. To je to. Obmanjujuće je postavljati dilemu država ili tržište jer se tu još uvijek radi o klasičnoj dilemi, rad ili kapital. Holding je samo koncentriranje nadzora nad poduzećima u državnoj vlasti s namjenom racionalizacije tih poduzeća i pritiska na radnu snagu - u korist kapitala.
Kako se onda mijenja slovensko društvo?
Kao što se mijenja i cijela periferija, dakle rub država oko političko i ekonomski najmoćnijih država u EU, na državnoj razini sve više klizimo u neki ovisni položaj, u utrkivanje u konkurentnosti, dok unutar države smanjujemo socijalne i radničke standarde na svim frontama. Istodobno privatni sektor ne pokazuje nikakve znakove oporavka.
Ali ako svi stegnemo remene, privatni sektor će opet zapošljavati.
Da, kapital se može prikupiti, ali za to je potrebno dostatno uništenje radničkih prava, plaća i zaostalih neproduktivnih, nekonkurentnih kapitala. Recesija u Europi trajat će najmanje deset godina. Pitanje je, zašto i dalje uzdržavati taj sustav, ako nužno mora proći kroz desetljeće barbarstva kako bi se moglo pokrenuti razdoblje iluzornog blagostanja koje bi trajalo nekoliko desetljeća da bi se zatim opet ponovio cijeli ciklus.
Da: Dieci Febbraio <diecifeb(a)diecifebbraio.info>
Oggetto: Lettera Aperta sulla Sezione storia della Biblioteca nazionale slovena e degli studi di Trieste
Data: 14 gennaio 2013 21.12.45 GMT+01.00
A: redakcija(a)primorski.eu, redazione(a)primorski.eu, trst(a)primorski.eu
Cc: trst(a)knjiznica.it, urednistvo(a)slomedia.it, skgz-ts(a)skgz.org, redazione-slovena(a)rai.it, sso(a)mladika.com, editors(a)primorske.si, segreteria.redazione(a)ilpiccolo.it, redazione(a)lavoceditrieste.info, urednistvo(a)delo.si, suzana.rankov(a)dnevnik.si, Porocila.Radio-Koper(a)rtvslo.si, Spela.Lenardic(a)rtvslo.si, stefano.lusa(a)rtvslo.si
e p.c. agli altri media e giornalisti triestini e sloveni in Cc
Oggetto: Chiusura della Sezione storia della Biblioteca nazionale slovena e degli studi di Trieste e messa in cassa integrazione del personale
La chiusura della Sezione storia è un colpo inferto in generale alla cultura della città di Trieste, ed in particolare alla possibilità di fare ricerca e divulgare la conoscenza storica sulle vicende dolorose ed importanti del confine orientale italiano. E' perciò un colpo inferto anche al carattere multinazionale della città ed alla possibilità di un dialogo tra le componenti nazionali italiana e slovena, che sia fondato sulla conoscenza reciproca e presa d'atto delle vicende storiche reali, al di là delle propagande e delle "buone intenzioni" professate. E' soprattutto sorprendente che un colpo simile venga inferto dagli stessi personaggi che si prodigano in iniziative ed incontri "pacificatori" con gli esponenti più in vista del nazionalismo e del neo-irredentismo italiano. Ci riferiamo ad esempio agli incontri recentemente avvenuti tra Livio Semolic, che della Biblioteca è vicepresidente (oltre ad essere presidente provinciale per Gorizia del SKGZ, segretario dell'attuale senatrice e candidata del PD per la Camera alle prossime elezioni politiche Tamara Blazina, eccetera), e Rodolfo Ziberna, esponente di spicco della Lega Nazionale e della ANVGD.
La Biblioteca si è sempre distinta per l'attivo contrasto alla falsificazione della storia ad uso e consumo del nazionalismo: forse è questo che dà fastidio? E' noto ad esempio che tra i ricercatori ed archivisti licenziati figura Alessandro Volk, le cui ricerche storiche sui temi dell'"esilio" istriano-dalmata e delle "foibe" rivestono una estrema importanza in un contesto dove impera invece l'approssimazione storiografica ad uso e consumo delle propagande. Sarebbe un ben meschino obiettivo quello di "liberarsi" di uno storico di grande coraggio e prestigio, ed ingraziarsi così certi ambienti neo-irredentisti italiani, mentre si introduce anche in questa istituzione lo strumento ricattatorio della precarizzazione del lavoro. Questo sistema di precarizzazione nel comparto della conoscenza sta creando danni gravi in tutto il sistema culturale, bibliotecario ed accademico italiano, ma nel caso specifico andrebbe a colpire un punto nevralgico dell'identità storico-culturale slovena arrecando grave danno agli interessi storici della componente nazionale ed alla cittadinanza intera di Trieste. La questione peraltro non ha solo rilevanza cittadina o nazionale, ma internazionale. Scelte masochistiche di questo tipo gettano pesanti ombre sulla possibilità di costruzione di una Europa che sia veramente dei popoli che la abitano, e non solo la sede di conciliazione tra gli interessi, spesso inconfessabili, delle sue classi dirigenti. Per Trieste, per gli sloveni ma anche per gli italiani, per un futuro diverso di coesistenza pacifica tra i popoli, la Sezione storia della Biblioteca nazionale slovena e degli studi di Trieste deve essere riaperta, i suoi addetti vanno confermati nei loro incarichi, e ad essa devono andare i fondi ed il sostegno necessario, a tutti i livelli, perché possa proseguire e rilanciare le attività cui è istituzionalmente deputata.
La Redazione del sito Diecifebbraio.info
Annie Lacroix-Riz, historienne, éclaire l’absurdité du Prix Nobel de la paix attribué à l’UE
http://www.michelcollon.info/Une-historienne-eclaire-l.html?lang=fr
Questa intervista in lingua italiana:
La storica Annie Lacroix-Riz spiega l'assurdità del Nobel per la pace all'UE
su http://www.resistenze.org/sito/te/cu/st/custcn12-012050.htm
EU NIJE PROJEKAT MIRA
BRN: Evropskoj Uniji je ove godine dodijeljenjana Nobelova nagrada za mir. Kakva je bila vaša prva reakcija na odluku žirija u Oslu?ALR: Vijest se mogla isprava uzeti kao poruga. U apsurdnom svijetu u kojem živimo takav izbor je sukladan s linijom dodijeljivanja Nobelove nagrade u posljednje vrijeme. Time ta vijest nije ništa manje smiješna s obzirom na aktualnu politiku, niti s obzirom na nastanak same EU.BRN – Aktualnu političku praksu smatrate ratnohuškačkom…ART – Za sada je ona u ulozi malog poslušnog vojničića NATO pakta, kako je to uostalom EU činila od svog nastanka. Sama EU i veliki broj njenih članica upletene su gotovo sve u povremene ratove, već punih dvadeset godina.BRN – Ipak, kao historičarka vi neprestano inzistirate na nastanku, koji uopće nije bio mirotvorački, EU. Možete li precizirati ovu analizu?ARL – Arhivi, koji su najbolji izvori historijskog istraživanja, jedini nam dozvoljavaju da se ogole istinski izvori i ciljevi te zajednice, a oni isključuju takve «pravce» i pobude, kakvi se odnedavna pripisuju EU i kojima nam probijaju uši.BRN – Vi neprestano podsjećate na takozvanu «deklaraciju Schumana» od 9. maja 1960, koja se često uzima za fundamentalni akt, od koje je počelo stvaranje «evropske avanture»…ARL- Da, i te precizne okolnosti zaslužuju podrobno ispitivanje. Upravo sutradan nakon te Schumanove izjave – 10 maja 1950 - imala se održati u Londonu značajna konferencija još tada mladog NATO-a (Atlanske Alianse, koja će službeno biti osnovana tek za godinu dana). Na dnevnom redu bilo je službeno davanje zelenog svjetla, koje je dozvoljavalo ponovno naoružavanje Savezne Republike Njemačke (BRD), što je uporno već pune dvije godine zahtijevao Washington (od 1948 godine). Struktura i oficiri Wermachta bili su sačuvani u različitim organizacijama, koje su tada ustvari predstavljale fasadu iskorištenu za tu svrhu. No svega četiri godina nakon uništenja nacizma davanje zelenog svijetla za atlantski savez bilo je vrlo teško postići od evropske populacije, prvenstveno u Francuskoj. Stvaranje Zajednice za Ugljen i Čelik (ECSC engl. ili franc. CECA), koji je nagovijestio francuski ministar inostranih poslova Robert Schuman na taj je način dozvoljavalo eskiviranje odnosno odlaganje službene objave te odluke, koju su zahtijevali američki vođe, i prikrilo je ono što je stvarno bilo u toku.BRN- Što je motiviralo tu američku strategiju?ARL – Od marta 1947, u svom slavnom «govoru u Kongresu» predsjednik Truman je zatražio kredite, da bi spasio Grčku i Tursku od «napadaja», naravno od strane SSSR-a (u tom govoru nije spomenut SSSR). Na taj način započeo je veliko političko-vojno zaokruživanje te zone. Ustvari, već od 1942 Washington je pripremao sučeljavanje s SSSR-om, koji je u tom času bio njegov vojni saveznik, kako bi zajedno vojno savladali Njemačku. Najveću ulogu u tom sučeljavanju trebala je dobiti Zapadna Evropa, koja je imala biti politički integrirana.BRN- Znači li to da su američki politički vođe zahtijevali evrosku integraciju?ALR – Da. Washington je u tom času nametao ujedinjenu Evropu pod tutorstvom Savezne Republike Njemačke, zemlje čije su kapitalističke strukture bile najkoncentriranije, najsuvremenije i najtješnje povezane sa Sjedinjenim Državama (koje su u njih investirale milijarde dolara između dva svjetska rata) i najmanje razorene (80% industrijskog potencijala Njemačke bilo je netaknuto 1945!). Takva Evropa bila je potpuno bez obrane u odnosu na amarički izvoz i na američki kapital: motivi američkih političara nisu bili samo geostrateške prirode već isto toliko i ekonomske prirode.BNR – Kako su to evropski vođe i političari doživjeli?ARL- Amerikanci su na to natjerali svoje saveznike u Zapadnoj Evtopi, koji zaista nisu bili nimalo oduševljeni da se tako brzo ujedine s dojučerašnjim neprijateljem. Amerikanci su se, bez imalo ustezanja, poslužili financijskom ucjenom, odnosno oktroirali su «Marshallov plan» tim uslovom; prisilili su ih da prihvate izvjesnu političku «zajednicu» integrirane Evrope, koja je jasno bila formulirana, kao nezaobilazan uvjet u govoru održanom na Harvardu 5 juna 1947.BRN – Kakvo je bilo stanje duha političkih vođa Zapadne Njemačke?ALR- Od 1945 do 1948, čak i prije službenog stvaranja BRD – Savezne Republike Njemačke – oni su se u svakoj prilici pokazivali kao «najbolji učenici u Evropi», prema zrelo promišljenoj strategiji: svako napredovanje evropske integracije bilo je jednako postepenom brisanju pretrpljenog poraza, ono se pretvaralo u zalog kako će povratiti izgubljenu moć. Tako se ponovo pojavio termin «jednakih u pravima», koji je već prethodio poratnom razdoblju.BRN – To je vrlo smjela tvrdnja…ALR – To proizlazi iz analiza tadašnjih francuskih diplomata, a to su oni lucidno postavljali kao problem još od predratnog razdoblja i to su osjećali kao opasnost, kao što to potvrđuju njihove diplomatske note i poluslužbena upozorenja. Jer, službeno, morali su pozdravljati sjajan evropski horizont.BRP- Možete li pojasniti kako je «postepeno brisanje poraza» bilo dočekano od političkih elita Bonna?ALR- One su vrlo brzo postigle ukidanje ograničenja proizvodnje oružja, koje im je bilo nametnuto dogovorima na Jalti u Potsdamu: ustvari, već od 1945 ono je ukinuto u zapadnim zonama Njemačke, a pravno je počelo vrijediti od časa proglašavanja Marshallovog plana, u ljeto 1947. Njemački politički vođe počeli su govoriti jezikom kakvim su se služili između dva rata, jezikom Gustava Stresmanna (ministra vanjskih poslova od 1923 do 1929) i Kölnskog gradonačelnika Adenauera: «dogovori iz Locarna» (1925) garantirali su – na papiru – njemačke zapadne granice (ali ne i istočne), motivirajući ih time što je njihovo definiranje bilo pripisano Stresemannu, po dogovoru iz godine 1926, i njegovom francuskom kolegi, Briandu… dobitniku Nobelove nagrade za mir.Berlin je u tom slučaju zapjevao poznatu pjesmicu približavanja Evropi, izraženu uvjetom jednakosti u pravima («Glaicheberechtigung»). To je značilo odustajanje od teritorijalnih i vojnih klauzula Versajskog mira: povratak teritorija izgubljenih 1918 (i tobožnji «evropski» Anschlus Austrije), kao i odustajanje od zabrane obnove ratne industrije.BRN- Može li se dakle u tim pitanima povući paralela između BDR – Savezne Republike Njemačke – i Njemačke odmah nakon svjetskog rata?ARL- Francuski diplomat Armand Bérard poslao je kablogram Schumanu u februaru 1952 tvrdeći da će Konrad Adenauer (prvi kancelar Savezne republike Njemačke od 1949-1963) moći, «računajući na nadmoć (postojećih) rasploživih snaga» Amerikanaca protiv SSSR-a, prisiliti Sovjete »na takvo poravnavanje računa po kojem će oni biti prisiljeni napustiti njemačku teritoriju u Centralnoj i IstočnojEvropi, koju sada drže pod kontrolom» (uključujući i Saveznu Republiku Njemačku i Austriju). Radi se o izvanrednom predviđanju, koje će biti ostvareno tek četrdeset godina kasnije…BRN- Ako bi se prihvatila vaša analiza, Evropska Unija je dakle nastala pod američkim pritiskom, a bila je odlučno podržavana od strane zapadnonjemačkih političara zbog njihovih vlastitih ciljeva…ARL – Da, i ta nas konstatacija odvodi na udaljenost koja se može izreći godinama svjetlosti od današnjih ružičastih pričica, sada u velikoj modi, o «ocima Evrope», koje je neprestano progonila i šarafila misao «da se rat nikad više ne ponovi» i koji su bili isključivo opsjednuti pitanjem, kako da ostvare «prostor mira», a zbog čega su suci za dodjelu Nobela smatrali sve to vrijednom nagrade. Što se toga tiče, treba uzeti u obzir i ostale aktere na sceni, koji su imali presudnu ulogu u stvaranju evropskih integracija…BRN – Vatikan?ARL- O geopolitičkoj ulozi Vatikana se malo govori kad je riječ o «evropskoj konstrukciji» u XX stoljeću, ali nakon Drugog svjetskog rata američki politički vođe su Vatikan, još više nego nakon Prvog svjetskog rata, smatrali svojim krucijalnim pomoćnikom. Osim toga, nakon XIX stoljeća i još više nakon Prvog svjetskog rata, s papom Benediktom XV (papom od 1914 do 1922) veze između Reicha i Vatikana dale su konačan oblik evropskom kontinentu ( i prvenstveno istoku Evrope) , kako sam to pokazala u knjizi Vatikan, Evropa i Reich. Globalno uzevši, sve se to događalo uz potvrdu i pristanak Sjedinjenih Država – osim kad su germano-američka (ekonomska) rivalstva bila isuviše jaka. I zaista, odnosi postaju jako komplicirani uvijek kada se interesi političkih vođa preko Atlantskog oceana i onih preko Rajne počinju jako razilaziti. U tim slučajevima Vatikan će se uvijek stavljati na stranu Reicha. Najveća je tenzija dakle bila dostignuta tokom dva svjetska rata.BRN- Precizno rekavši vi opisujete Evropu po žalji Washntona i Bonna (a zatim Berlina). No te dvije političke snage nemaju nužno istovjetne interese…ARL – Apsolutno točno. A ta njihova razmimoilaženja, jako uočljiva u ratu na Balkanu od 1992 do 1999, intenzificiraju se, kad se kriza pojačava. To je još jedan razlog više da se posumnja u «pacifističke» efekte evropskih integracija.BRN – Ali Evropske integracije promoviraju i ostale zemlje, kao što to čini i Francuska.ARL – François Bloch–Lainé visoki državni funkcioner u Francuskoj, koji je postao veliki bankar, grdio je 1974 krupnu buržoaziju, koja je uvijek spremna iskoristiti «nesreću domovine». Od Bečkog Kongresa 1815 pa sve do perioda Kolaboracije u Francuskoj, preko Versaillais-a i Versajaca, ona se bila povezivala sa pruskim kancelarom Bismarckom protiv Parišeke Komune, kao što se vezala s njemačkim predratnim i američkim poslijeratnim modelom, jer ta upravljačka klasa traga za «društveno političkom zaštitom» protiv svog vlastitog naroda.BRN- Da li je to jedna od funkcija Evropske Unije?ALR- To je njena suštinska funkcija i iz te njezine potrebe proističe porijeklo zajednice. Za vrijeme stvaranja Zajednice za Ugljen i Čelik 1954 godine, jedan se francuski visoki funkcioner radovao što će «Evropa» konačno omogućiti Ministarstvu financija da se likvidiraju subvencije za reduciranje cijena neophodno potrebne robe. Ovo oduševljenje vrijedi citirati:»suštinska razlika krije se u činjenici da se evropska politika sada može oslanjati na alibi, koji nasuprot partikularističkih interesa, ima da predstavlja postojanje «nadnacionalnog» organa, dok tradicionalna politika pretendira da se vlade nameću i da one nameću vlastite interese putem nužne discipline. To je bilo jako teško sprovoditi, sve dok ministarstvo nije bilo u mogućnosti da odgovornost za to prebaci na neki nad-nacionalni organ, koje je u izvjesnoj mjeri nezavisan i u odnosu na samu vladu».I nakon 60 godina Evropa i dalje pruža «alibi» svojim tobože «nezavisnim» institucijama – kao što je to Centralna Evropska Banka – kako bi mogla svaku pojedinu nacionalnu odluku u cilju interesa krupnog kapitala izvući i udaljiti od kontrole i od gnijeva vlastitog naroda. Značajan kontinuitet, koji baš ne potiče na optimizam i ne daje neke velike «evropske» garancije za mir…
Why Humanitarian Interventionism is a Dead End - by JEAN BRICMONT
http://www.counterpunch.org/2012/12/04/beware-the-anti-anti-war-left/
http://www.voltairenet.org/article176896.html
DEUTSCH:
http://www.voltairenet.org/article176895.html
РУССКИЙ:
http://www.voltairenet.org/article177009.html
ESPAÑOL:
http://www.voltairenet.org/article177016.html
---
Diffidare della sinistra anti-anti guerra
di Jean Bricmont
Sin dagli anni ’90, e soprattutto dopo la guerra del Kosovo nel 1999, chiunque si opponga agli interventi armati delle potenze occidentali e della NATO deve confrontarsi con quella che può essere definita una sinistra anti-anti-guerra (compreso il suo segmento dell’estrema sinistra). In Europa, e in particolare in Francia, questa sinistra anti-anti-guerra è costituita dalla socialdemocrazia tradizionale, dai partiti Verdi e dalla maggior parte della sinistra radicale. La sinistra anti-anti-guerra non è apertamente a favore degli interventi militari occidentali e a volte non risparmia loro critiche (ma di solito solo per le loro tattiche o per le presunte motivazioni – l’Occidente sta sostenendo una giusta causa, ma goffamente e per motivi legati al petrolio o per ragioni geo – strategiche). Ma la maggior parte della sua energia la sinistra anti-anti-guerra la spende nell’emettere ”avvertimenti” contro la presunta pericolosa deriva di quella parte della sinistra che continua ad opporsi fermamente a tali interventi. La sinistra anti-anti-guerra ci invita ad essere solidali con le “vittime” contro “i dittatori che uccidono il loro stesso popolo” e a non cedere all’ istintivo anti-imperialismo, anti-americanismo o anti-sionismo, e, soprattutto, a non finire dalla stessa parte dell’estrema destra. Dopo gli albanesi del Kosovo nel 1999, ci è stato detto che “noi” dobbiamo proteggere le donne afgane, i curdi iracheni e, più recentemente, il popolo libico e siriano.
Non si può negare che la sinistra anti-anti-guerra sia stata estremamente efficace.
La guerra in Iraq, che è stata venduta al pubblico come una battaglia contro una minaccia immaginaria, ha effettivamente suscitato una opposizione fugace, mentre poca o nulla opposizione è giunta dalla sinistra contro quegli interventi presentati come “umanitari“, come ad esempio il bombardamento della Jugoslavia per separare la provincia del Kosovo, il bombardamento della Libia per sbarazzarsi di Gheddafi o come l’attuale intervento in Siria. Eventuali obiezioni alla rinascita dell’imperialismo o in favore di mezzi pacifici per affrontare questi conflitti sono state semplicemente spazzate via invocando la “Responsabilità di Proteggere” (“R2P”) o il dovere di andare in soccorso di un popolo in pericolo .
L’ambiguità fondamentale della sinistra anti-anti-guerra sta nella questione di chi siano i “noi” che dovrebbero intervenire e proteggere. Si potrebbe porre alle sinistre occidentali, ai movimenti sociali o alle organizzazioni per i diritti umani, la stessa domanda che Stalin rivolse al Vaticano: “Quante divisioni avete?“
Resta però un dato di fatto che tutti i conflitti in cui si presume che “noi” dobbiamo intervenire siano conflitti armati. Intervenire significa intervenire militarmente e per far questo si devono possedere mezzi militari adeguati. E’ del tutto evidente che la sinistra occidentale non possiede questi mezzi. Potrebbe sollecitare che siano gli eserciti europei ad intervenire, al posto degli Stati Uniti. Ma gli eserciti europei non sono mai intervenuti senza un sostegno massiccio da parte degli Usa. Quindi il messaggio reale che la sinistra anti-anti-guerra lascia passare è: “Per favore americani, fate la guerra non l’amore“. Anzi, poiché a partire dalla loro sconfitta in Afghanistan e in Iraq, gli americani sono diffidenti ad inviare truppe di terra, il messaggio equivale a niente altro che chiedere alla Air Force americana di andare a bombardare tutti quei paesi che in cui si segnalano violazioni dei diritti umani.
Naturalmente, chiunque è libero di affermare che i diritti umani devono d’ora in poi essere affidati alla buona volontà del governo degli Stati Uniti, ai suoi bombardieri, ai suoi lanciamissili e ai suoi droni. Ma è importante rendersi conto che è questo il significato concreto di tutti quegli appelli alla “solidarietà” e al “sostegno” verso i movimenti ribelli o secessionisti coinvolti nelle lotte armate. Questi movimenti non hanno bisogno di slogan cantati durante le “manifestazioni di solidarietà” a Bruxelles o a Parigi, e non è neanche questo che vogliono. Vogliono armi pesanti e veder bombardati i loro nemici.
La sinistra anti-anti-guerra, se fosse onesta, dovrebbe essere sincera riguardo questa opzione, e chiedere apertamente agli Stati Uniti di andare a bombardare ovunque i diritti umani siano violati. Poi, però, deve accettarne le conseguenze. In realtà, la classe politica e militare che dovrebbe salvare le popolazioni “massacrate dai loro dittatori” è la stessa che ha condotto la guerra del Vietnam, che ha ha imposto sanzioni e le guerre contro l’Iraq, che impone sanzioni arbitrarie su Cuba, sull’Iran e su qualsiasi altro paese a loro sgradito; la stessa classe politica e militare che fornisce sostegno incondizionato a Israele, che utilizza tutti i mezzi, compresi colpi di Stato, per opporsi ai riformatori sociali in America Latina, da Arbenz a Chavez passando per Allende, Goulart e altri, e che sfrutta spudoratamente i lavoratori e le risorse di tutto il mondo. Ci vuole davvero un sacco di buona volontà per vedere in quella classe politica e militare lo strumento di salvezza delle “vittime“. Ma alla fine è esattamente questo che la sinistra anti-anti-guerra va sostenendo in quanto, dati i rapporti di forze nel mondo, non vi è altra forza militare in grado di imporre la propria volontà.
Naturalmente, il governo degli Stati Uniti è a malapena a conoscenza dell’esistenza della sinistra anti-anti-guerra. Gli Stati Uniti decidono se fare o non fare una guerra in base alle proprie probabilità di successo e in base a quelli che, secondo le loro valutazioni, sono i propri interessi strategici, politici ed economici. E una volta che la guerra è iniziata, vogliono vincerla a tutti i costi. Non ha senso chiedergli di effettuare interventi benevoli, rivolto solo contro i veri cattivi, usando metodi gentili che risparmino i civili e gli innocenti.
Per esempio, quelli che invocano di “salvare le donne afgane” stanno in realtà chiedendo agli Stati Uniti di intervenire e, tra le altre cose, di bombardare i civili afghani e di inviare droni in Pakistan.Non ha senso chiedergli di proteggere ma di non bombardare, semplicemente perché gli eserciti agiscono sparando e bombardando. [ 1 ]
Un dei temi preferiti della sinistra anti-anti-guerra è quello di accusare coloro che rifiutano l’intervento militare di “sostenere il dittatore“, cioè il leader del paese attaccato. Il problema è che ogni guerra è giustificata da una massiccia propaganda che si basa sulla demonizzazione del nemico, in particolare del leader nemico. Per contrastare efficacemente tale propaganda è necessario contestualizzare i crimini attribuiti al nemico e confrontarli con quelli della parte che dovremmo sostenere. Tale compito è necessario ma rischioso. Il minimo errore sarà continuamente usato contro di noi, mentre tutte le menzogne della propaganda a favore della guerra saranno presto dimenticate.
Già durante la prima guerra mondiale, Bertrand Russell e i pacifisti britannici sono stati accusati di “sostenere il nemico“. Ma se hanno denunciato la propaganda alleata, non è stato per amore del Kaiser tedesco, ma per la causa della pace. La sinistra anti-anti-guerra ama denunciare i “doppi standard” dei pacifisti coerenti che criticano i crimini del proprio proprio schieramento più marcatamente rispetto a quelli attribuiti al nemico del momento (Milosevic, Gheddafi, Assad, e così via), ma questa è solo la conseguenza necessaria di una scelta deliberata e legittima: contrastare la propaganda di guerra dei nostri mezzi di comunicazione e dei leader politici (in Occidente), propaganda basata sulla costante demonizzazione del nemico sotto attacco accompagnata dalla idealizzazione dell’attaccante.
La sinistra anti-anti-guerra non ha alcuna influenza sulla politica americana, ma questo non vuol dire che non abbia alcun effetto. La sua insidiosa retorica è servita a neutralizzare qualsiasi movimento pacifista o contro la guerra. Ha anche reso impossibile per qualsiasi paese europeo di prendere una posizione indipendente come fece la Francia sotto De Gaulle, o anche sotto Chirac, o come fece la Svezia con Olof Palme. Oggi una tale posizione sarebbe immediatamente attaccata dalla sinistra anti-anti-guerra, che gode del sostegno dei media europei, come “appoggio ai dittatori“, un’ altra “Monaco” o di “reato di indifferenza“.
Quello che la sinistra anti-anti-guerra è riuscita a compiere è stato di distruggere la sovranità dei cittadini europei nei confronti degli Stati Uniti e di eliminare qualsiasi posizione indipendente riguardo la guerra e l’imperialismo. Ha anche portato la maggior parte della sinistra europea ad adottare posizioni in totale contraddizione con quelle della sinistra latino-americana e di considerare come avversari la Cina e la Russia, che cercano invece di difendere il diritto internazionale. Quando i media annunciano che un massacro è imminente, a volte sentiamo dire anche che “è urgente” agire per salvare le presunte vittime future, e che non si può perder tempo a verificare i fatti. Questo può essere vero quando un edificio è in fiamme in una certa zona, ma tale urgenza, per quanto riguarda gli altri paesi, ignora la manipolazione delle informazioni e gli errori e la confusione che dominano l’informazione estera dei mezzi di informazione. Qualunque sia la crisi politica all’estero, l’istantaneo “dobbiamo fare qualcosa” fa trascurare alla sinistra le serie riflessioni di quello che potrebbe essere fatto al posto di un intervento militare. Quale tipo di indagine indipendente potrebbe essere condotta per comprendere le cause del conflitto e le potenziali soluzioni? Quale può essere il ruolo della diplomazia? Le immagini prevalenti dei ribelli immacolati, tanto care alla sinistra dalla sua romanticizzazione dei conflitti del passato, in particolare la guerra civile spagnola, bloccano la riflessione. Bloccano una valutazione realistica dei rapporti di forze e delle cause della ribellione armata nel mondo di oggi, molto diverse da quelle degli anni ’30 del novecento, fonte preferita delle leggende care alla sinistra occidentale.
Ciò che è anche degno di nota è che la maggior parte della sinistra anti-anti-guerra condivide una condanna generale delle rivoluzioni del passato, poiché guidate da Stalin, Mao, Pol Pot ecc… Ma ora che i rivoluzionari sono gli islamici (appoggiati dall’Occidente), dovremmo presumere che tutto andrà bene. Che dire poi, a proposito dell’ “imparare la lezione dal passato“, che le rivoluzioni violente non sono necessariamente il migliore o l’unico modo per ottenere un cambiamento sociale?
Una politica alternativa dovrebbe allontanarsi di 180° da quanto attualmente sostenuto dalla sinistra anti-anti-guerra. Invece di invocare sempre maggiori interventi , dovremmo chiedere ai nostri governi il rigoroso rispetto del diritto internazionale, la non interferenza negli affari interni di altri Stati e la cooperazione invece che lo scontro. La non interferenza non significa solo un intervento militare. Si applica anche alle azioni diplomatiche ed economiche: niente sanzioni unilaterali, niente minacce durante i negoziati e parità di trattamento di tutti gli Stati. Invece di continuare a “denunciare” i leader di paesi come Russia, la Cina, l’Iran e Cuba per violazioni dei diritti umani, qualcosa che la sinistra anti-anti-guerra ama fare, dobbiamo ascoltare quello che hanno da dire, dialogare con loro e aiutare i nostri concittadini a comprendere i diversi modi di pensare nel mondo, comprese le critiche che gli altri paesi possono muovere riguardo il nostro modo di fare le cose. Coltivare tale comprensione reciproca potrebbe, alla lunga, essere il modo migliore per migliorare i “diritti umani” in tutto il mondo.
Questo non porterebbe soluzioni immediate per le violazioni dei diritti umani o per i conflitti politici in paesi come la Libia o la Siria. Ma cosa significa? La politica di interferenza aumenta le tensioni e la militarizzazione del mondo. I paesi che si sentono bersaglio di tale politica, e sono numerosi, si difendono come possono. Le campagne di demonizzazione impediscono le relazioni pacifiche tra i popoli, gli scambi culturali tra i cittadini e, indirettamente, il fiorire delle idee molto liberali che i sostenitori delle interferenza sostengono promuovere. Una volta che la sinistra anti-anti-guerra ha abbandonato qualsiasi programma alternativo, ha di fatto abbandonato la possibilità di avere la minima influenza sugli affari del mondo. Non “aiuta le vittime“, come afferma. Fatta eccezione di distruggere qui ogni resistenza all’imperialismo e alla guerra, non fa nulla. Gli unici che stanno davvero facendo qualcosa sono, infatti, le amministrazioni che si succedono negli Stati Uniti. Contare su di loro per prendersi cura del benessere dei popoli del mondo è un atteggiamento di disperazione totale. Questa disperazione è un aspetto del modo in cui la maggior parte della sinistra ha reagito alla “caduta del comunismo“, abbracciando le politiche che erano l’esatto opposto di quelle dei comunisti, in particolare negli affari internazionali, dove l’opposizione all’imperialismo e la difesa della sovranità nazionale sono state sempre più demonizzate come “avanzi di stalinismo“.
L’interventismo e la costruzione europea sono entrambe politiche di destra. Una è collegata all’impulso americano per l’egemonia mondiale. L’altra rappresenta l’intelaiatura portante delle politiche economiche neoliberali e della distruzione della protezione sociale. Paradossalmente, entrambe sono state in gran parte giustificate da idee della “sinistra“: diritti umani, internazionalismo, antirazzismo e anti-nazionalismo. In entrambi i casi, una sinistra che ha perso la sua strada dopo la caduta del blocco sovietico, si è aggrappata per sopravvivere ad un discorso ”generoso, umanitario“, che manca totalmente di qualsiasi analisi realistica dei rapporti di forze nel mondo. Con una tale sinistra, la destra non ha bisogno di alcuna propria ideologia, si può arrangiare con i diritti umani.
Tuttavia, queste politiche, l’interventismo e la costruzione europea, sono oggi in un vicolo cieco. L’imperialismo degli Stati Uniti si trova ad affrontare enormi difficoltà, sia economiche che diplomatiche. La sua politica interventista è riuscita a unire gran parte del mondo contro gli Stati Uniti. Oramai quasi nessuno crede più ad un’ “altra” Europa, un’Europa sociale, e l’Unione Europea realmente esistente (l’unica possibile) non suscita molto entusiasmo tra i lavoratori. Naturalmente, di tali fallimenti ne beneficia attualmente solo la destra e l’estrema destra, dato che la maggior parte della sinistra ha smesso di difendere la pace, il diritto internazionale e la sovranità nazionale, come condizione preliminare della democrazia.
[1] In occasione del recente vertice della NATO a Chicago, Amnesty International ha lanciato una campagna di manifesti che chiedono alla NATO di “mantenere il progresso” nell’interesse delle donne dell’Afghanistan senza però spiegare, e nemmeno sollevando la questione, come un’organizzazione militare possa realizzare tale obiettivo.
LINK: Beware the Anti-Anti-War Left
Oggetto: Interview mit Alexander Dorin zu Srebrenica
Data: 18 settembre 2012 19.56.48 GMT+02.00
(Message over 64 KB, truncated)
Tisuće pristaša Huga Chaveza zauzeli su centar Caracasa sa snagama Velikog patriotskog pola, sastavljenog od Komunističke partije Venezuele, PCV i Ujedinjene socijalističke partije Venezuele, PSUV u znak podrške mandataru, trenutno hospitaliziranom na Kubi.
Od ranih jutarnjih sati sljedbenici iz raznih dijelova zemlje okupljali su se u blizini palače Miraflores da bi izrazili svoju podršku nositelju vlasti i odluci Vrhovnog suda TSJ, kojom se omogućava odgoda predsjedničke inauguracije do Chavezovog oporavka.
“Ja sam Chávez”, “Chávez srce naroda” moglo se isčitati sa mnogih majica ili čuti tokom izvikivanja parola sljedbenika vlasti.
Venecuelanski ministar informacija i komunikacija Ernesto Villegas, potvrdio je ovog četvrtka kako je jedno od najvećih dostignuća Bolivarijanske revolucije upravo kultura informiranja uspostavljena među venecuelanskim građanima, “što je potpuno u skladu” s onim što se događa u njihovoj zemlji.
U ekskluzivnoj izjavi koju je prenijela tele SUR Villegas je komentirao kako građani Venezuele prihvaćaju i poštivaju institucionalnost svoje zemlje; zbog čega ne sumnja da će odluka Vrhovnog suda koja se odnosi na preuzete obaveze inauguracije Huga Chaveza biti ustavno zajamčene.
Također je rekao kako “masovno okupljanje ovog četvrtka u Caracasu govori samo za sebe” i zorno pokazuju kako je “ustav živ, prihvatljiv i branjen od naroda na ulici”.
“Ovdje postoji samo jedan predsjednik čije ime je Hugo Chavez i postoji jedna vlada koja upravlja resursima pod vodstvom Chaveza…… venecuelanski narod izašao je na ulice da bi branio ustav”, nastavio je.
Villegas je ustvrdio kako je ustav dobro poznat jer je pisan od naroda i izabran njihovim glasovima, a masovno okupljanje kvalificirao je “povjesnim događajem” za demokraciju.
Sramotna opozicija
Upitan da komentira ponašanje opozicije i njeno odbijanje da prihvati tumačenje Vrhovnog suda, Villegas je ukazao kako glasnogovornika desnice “treba biti sram”.
“Nema drugog puta osim prihvaćanja odluke Vrhovnog suda. Ako kažu da poštuju ustav, onda ga moraju poštivati u svim njegovim odredbama”, kazao je.
Naglasio je također da kampanja desnice “nije slučajna da način na koji tumače ustav je na tragu onih koji su pred 10 godina pokušali izvršit državni udar”. Osporio je desnoj opoziciji pravo da “analizira” ustav, jer je njihova svrha narušavati ga.
Ukupna informacija
Po pitanju predsjednikovog zdravlja, predstavnik ministarstva informiranja i komunikacija je rekao da nitko nije krio da stanje u kojemu se predsjednik nalazi “predstavlja složenu situaciju” i ustvrdio da će se Chavez vratiti kada mu zdravstvene prilike to budu omogućile. Prema zadnjim saznanjima vlade, Hugo Chavez trpi zbog respiratornih smetnji kao posljedice ozbiljne pulmonalne infekcije i njegovo stanje je “stacionarno” . Istakao je kako je važno da ljudi budu upoznati za bitkom koju mandatar u ovom trenutku vodi i osvrnuo se na rad Bolivarijanske vlade koja redovito izvještava o mandatarevom kliničkom toku.
Latinskoamerički državnici u Venezueli
Predsjednik Urugvaya, Jose Mujica i šefovi Nikarague Danijel Ortega i Bolivije Evo Morales već su u Venezueli i predviđeno je da uzmu učešće u događajima.
18 zemalja udruženja Petrocaribe i Bolivarijanskog saveza za Latinsku Ameriku, ALBA, više predstavnika El Salvadora, Hondurasa, Urugvaya, Argentine potpisalo je “Deklaraciju iz Caracasa” izražavajući svoju podršku Hugu CHavezu i njegovom projektu.
U tekstu je naglašeno, kako će 22 zemlje surađivati na “međunarodnom planu” sa vladom koju vodi podpredsjednik, Nicolas Maduro, radi sprječavanja kako bi zdravlje predsjednika Huga Chaveza poslužilo “kao povod za napad na demokratske institucije”.
Uz to cilj je spriječiti pokušaje “destabilizacije i promicanja intervencije u pitanja o kojima je venecuelanski narod jasno izrazio svoju volju”, podsjećajući na rezultate proteklih izbora, na kojima je Hugo Chavez ponovno izabran za predsjednika.
U deklaraciji se posebno poziva međunarodnu zajednicu na poštivanje odluke Vrhovnog suda donesene ove srijede, kojom se odgađa preuzimanje predsjedničke dužnosti Chaveza za mandat 2013-2019. Dužnost novog mandata se odlaže na neodređeno vrijeme s nadom u predsjednikov oporavak.
Deklaracija ističe “potpuno povjerenje” u vladu i institucije Venezuele i u potpunosti podržava angažmane kojima je cilj “poštivanje demokratske volje venecuelanskog naroda”.
Predstavnici vlasti 22 Latinskoameričke zemlje su zajedno sa venecuelanskim masama okupljenim ovog četvrtka uputili predsjedniku želju za “brz povratak u Venezuelu”.
Istodobno, predsjednik Ecuadora, Rafael Correa, upozorio je “neprijatelje demokracije”, da Amerika i narodi svijeta ostaju solidarno uz Venezuelu, navodi se u pismu koji je na skupu pročitao venecuelanski potpredsjednik Nicolas Maduro.
Caracas, 10 jan. 2013, Tribuna Popular
Appendix:
Socijalistička radnička partija Hrvatske pridružuje se željama venecuelanskog i svih miroljubivih naroda za uspješan oporavak i ozdravljenje predsjednika Huga Chaveza. Također u potpunosti podržava venecuelanski i ostale narode Latinske Amerike u njihovom nastojanju da se odupru svjetskim hegemonima i ovladaju vlastitim resursima u interesu radnog naroda.
Video: Maduro o stanju Hugo Chaveza http://www.youtube.com/watch?v=KETNExAOCSg
Benito Mussolini: a dictator for all seasons in Italy?
- The Guardian, Tuesday 1 January 2013
Pasquale Moretti pulls the latest Benito Mussolini calendar off the shelf at his Rome cafe and flips it open to a photo of the pouting, strutting dictator taking part in a grain harvest.
"I was born in that era and he put bread on the table," said the 78-year-old. "I cannot betray my culture."
Every year, around this time, Mussolini calendars appear in newspaper kiosks up and down Italy, offering a year's supply of photos of the fascist leader.
They are often tucked away with the specialist magazines, but according to the manager of one firm that prints them, they are much in demand.
"We are selling more than we did 10 years ago," said Renato Circi, the head of Rome printer Gamma 3000. "I didn't think it was still a phenomenon, but young people are now buying them too."
Sixty-eight years after the fascist dictator was strung up with piano wire from a petrol station in Milan following his crushing of Italian democracy, his racist laws and his disastrous alliance with Adolf Hitler, Mussolini has quietly taken his place as an icon for many Italians.
Among his adherents today are the masked, neo-fascist youths who mounted raids on Rome schools this autumn to protest against education cuts, lobbing smoke bombs in corridors and yelling "Viva Il Duce".
A masked mob that ambushed Spurs fans drinking in a Rome pub in November, was also suspected of neo-fascist sympathies. When Spurs played Lazio the following night, Lazio fans chanted "Juden Tottenham", using the German word for Jews in reference to the club's Jewish heritage.
But the cult of Il Duce has also slipped into the mainstream. The decision by a town south of Rome to spend €127,000 (£100,000) of public funds this year on a tomb for Rodolfo Graziani, one of Mussolini's most blood-thirsty generals, was met with widespread indifference.
Other more mundane examples include the leading businessman who proposed renaming Forli airport in Emilia Romagna – the region of northern Italy where the dictator was born – as Mussolini airport, or the headmaster in Ascoli Piceno who tried to hang a portrait of the dictator in his school.
The man who gets some credit for dusting off Mussolini's reputation isSilvio Berlusconi, who famously described the dictator's exiling of his foes to remote villages as sending them on holiday.
Berlusconi's subtle rehabilitation of Mussolini came as he brought Italy's post-fascists, led by Gianfranco Fini, into his governing coalition in 1994 and 2001, following the "years of lead" in the 1970s and early 80s, when neo-fascists and communist sympathisers battled in the streets.
"Today, Mussolini's racial laws against Jews remain an embarrassment, but people don't care about his hunting down anti-fascists," said Maria Laura Rodotà, a journalist at Italy's Corriere della Sera. "That became one of Berlusconi's jokes."
Admiration for Mussolini is common in Berlusconi's circle. Showbusiness agent Lele Mora, who is now on trial for allegedly pimping for the former prime minister, downloaded an Italian fascist song as his mobile ring tone, while Berlusconi's long-time friend, the senator Marcello Dell'Utri, has described Mussolini as an "extraordinary man of great culture".
After Mussolini's murder by partisans in 1945 – as the Allies pushed up through Italy – the country did not exorcise the ghosts of fascism, as Germany sought to. A 1952 law forbidding fascist parties or the veneration of fascism has never been seriously enforced.
"It was not used partly because banning parties was potentially anti-constitutional, and also due to a sneaking admiration for fascism," said James Walston, professor of politics at the American University of Rome.
Decades on, the memory of Mussolini as the strong man who put a post office in every piazza and made the trains run on time has been decoupled from the ideology of fascism, said writer Angelo Meloni.
"He is now a pop icon, an arch-Italian, a personality whose legend is linked to the years of consensus in Italy," he said. "Just as people who don't go to church like Padre Pio, so 90% of those who buy Mussolini calendars will never have voted for a fascist party," he said.
Gamma 3000 promotes Mussolini calendars on its website alongside ones featuring the Catholic saint and mystic Padre Pio, guerrilla leader Che Guevara, topless models and cute kittens.
But for Italy's modern neo-fascist groups, including CasaPound, Il Duce is still very much about ideology.
"Whoever buys the calendar admires his work – the two things cannot be separated," said the group's vice-president, Simone di Stefano.
"There is a need today for his politics, for someone who will put the banks and finance at the service of Italy," he said. "Youngsters who come to us already see Mussolini as the father of this country."
CasaPound's student offshoot organisation, Blocco Studentesco, is a mainstay in Rome youth politics, polling 11,000 votes in school council elections in 2009 and even enrolling the mayor of Rome's 17-year-old son, who was photographed on holiday in 2012 giving a straight-armed fascist salute with friends.
The well-to-do streets around Piazza Ponte Milvio, north of Rome's football stadium, are today plastered with posters and graffiti by numerous neo-fascist groups, including CasaPound, and the local bars have become a hangout for gangs of rightwing lads in regulation Fred Perry shirts and Ray-Ban Wayfarers.
"Many teenagers now avoid Ponte Milvio since the people who go there have shifted further to the right," said Rodotà.
Further down the road, the entrance to the stadium is marked by a massive fascist-era obelisk, still standing, with "Mussolini" written in huge letters down the front. Nearby, the bar run by Pasquale Moretti, where Lazio fans meet before games, contains a mini-supermarket of fascist memorabilia, from bottles of wine with Mussolini's portrait on the label, to fascist flags and T-shirts, and oil portraits of Il Duce.
"He built housing for workers, something no Roman emperor did," said Moretti. "How can I not respect that?"
Mussolini-Kult in Italien
Ciao "Duce"
Von Hans-Jürgen Schlamp, Rom
In Deutschland unvorstellbar, in Italien normal: Zum neuen Jahr werden Zigtausende Kalender mit Bildern von Mussolini, dem "Führer des Faschismus", in Büros und Küchen gehängt. Viele halten den "Duce" noch immer für einen Ehrenmann. Silvio Berlusconi nutzt das geschickt für seine Zwecke.
In Kampfuniform, die Hand zum faschistischen Gruß erhoben, hängt er an Zeitungskiosken aus, liegt in Buchläden bereit, wird im Internet angeboten: Benito Mussolini, Gründer und "Führer des Faschismus", Kurzform "Duce", erfreut sich in Italien als Kalender-Model großer Beliebtheit. Manchen Monat begleitet er im Stahlhelm, das Kinn markant nach vorne gereckt, den nächsten mit dem römischen Kurzschwert in der Hand, selbst dabei mit markigem Kinn. Auch seine tapferen, stahlbehelmten Soldaten marschieren alljährlich auf, in Farbe oder in Schwarz-Weiß, mit faschistischen Symbolen wie dem Hakenkreuz.
"Du bist der einzige Gott"
Das ganze Ausmaß des für viele Ausländer schwer nachvollziehbaren "Duce"-Kultes zeigt sich in Predappio. Das ist ein kleiner Ort in der Emilia-Romagna, mit knapp siebentausend Einwohnern, eigentlich keine Reise wert. Doch hier wurde am 29. Juli 1883 Benito Amilcare Andrea Mussolini als Sohn eines Schmiedes und einer Dorfschullehrerin geboren - Italiens "Duce", Vorläufer und in vielem auch Vorbild des "Führers" Adolf Hitler.
Damals hieß das trostlose Dorf noch Dovia. Doch dessen bekanntester Sohn ließ es zu einer Mustersiedlung faschistischer Architektur aus- und umbauen und in Predappio umbenennen. Später - nachdem er 1945 von italienischen Partisanen gefangen, erschossen und an einer Mailänder Tankstelle, mit dem Kopf nach unten hängend, zur Schau gestellt worden war - wurde der Ex-Diktator mit Vater, Mutter, Frau, Tochter, Schwägerin und Bruder in Predappio beigesetzt.
In der Familiengruft posieren heute regelmäßig junge Männer mit Glatze und langem schwarzen Umhang. In den Kondolenzbüchern stehen Sätze wie "Du bist der einzige Gott", und manche Besucher recken den rechten Arm nach vorn. Der sogenannte "römische Gruß" der italienischen Faschisten ist zwar etwas lockerer als die zackige Variante der deutschen Nazis, aber kein bisschen sympathischer.
"Mussolini war ein Ehrenmann"
Hunderttausend Besucher reisen alljährlich in den Ort, füllen Bars, Restaurants und vor allem die "Duce"-Devotionaliengeschäfte an der Hauptstraße. Dort kann man Brieföffner, Aschenbecher, Münzen, Hemden, Hosen, Kaffeedosen, Wein, Bierkrüge und Feuerzeuge kaufen, auf denen Sprüche stehen wie "Glauben, Gehorchen, Kämpfen" oder "Verdammt sei, wer aufgibt". Natürlich prangt überall Mussolini mit Kinn und Faschisten-Gruß. Es gibt Flaggen mit Hakenkreuz und SS-Runen und bronzefarbene Büsten vom "Duce", 38 Zentimeter hoch für 45 Euro.
Auch Hitler gibt es als Büste, mit 16 Zentimeter deutlich kleiner natürlich, dafür zum Schnäppchenpreis von 15 Euro. Das lockt manche deutsche Neonazis an - die greifen bei der Gelegenheit auch gern zur Flasche: Bier drin, Adolf-Bild draußen, mit Unterzeile "Der Kamerad", für drei Euro.
Italiener lassen die deutschen Nazi-Nostalgie-Artikel meistens liegen. Sie stören das im Lande weit verbreitete Geschichtsbild. Das beschrieb der erfolgreichste "Duce"-Souvenirhändler am Ort, Pierluigi Pompignoli, einmal so: "Hitler war ein Verbrecher, aber Mussolini war ein Ehrenmann."
Vergangenheit kollektiv verdrängt
Nun ist es keineswegs so, dass eine große Zahl von Italienern sich wieder dem Faschismus verschrieben hätte. Die meisten, auch der "Duce"-Fans, die nach Predappio reisen oder Mussolini-Kalender kaufen, wählen keine rechtsradikalen Parteien. Sie machen ihr Kreuz bei Silvio Berlusconis "Volk der Freiheit", bei den Christdemokraten oder den Mitte-Links-Parteien. Die Bürgermeister von Predappio kommen zum Beispiel seit vielen Jahren aus den Reihen der Linken.
Viele Italiener verherrlichen Mussolini, weil unter seiner Ägide Postämter in jeder italienischen Stadt eröffnet wurden, man die Sümpfe der südtoskanischen Maremma trocken legen und mit schnurgeraden Landstraßen durchschneiden ließ. Und, ach ja, weil die Züge zu seiner Zeit pünktlich fuhren, wie man sagt.
Die "Duce"-Verherrlichung ist vor allem eins - viel Gerede. Die Kenntnisse über dieses Kapitel der italienischen Geschichte sind gering, entsprechend verbreitet sind Mythen und Halbwahrheiten. Eine Auseinandersetzung mit dem Faschismus hat es nie gegeben: Die Faschisten waren bald nach dem Krieg wieder gut gelitten. Man brauchte sie im globalen wie im nationalen Kampf zwischen Kapitalismus und Kommunismus. Schon Mussolini war in seinen Anfangsjahren von Frankreich und britischem Geheimdienst finanziert und gefördert worden.
Die Italiener haben ihre Vergangenheit nicht aufgearbeitet, sondern kollektiv verdrängt. Italienische Giftgas-Angriffe auf die Bevölkerung Äthiopiens? Nie gehört oder vergessen. Überfälle auf Albanien und Griechenland? Unbekannt. Nur so konnte "der Mythos des guten italienischen Soldaten" entstehen, analysierte schon vor ein paar Jahren Lutz Klinkhammer vom Deutschen Historischen Institut in Rom.
Mussolinis Rassengesetze von 1938, der italienische Einsatz im Spanischen Bürgerkrieg an der Seite von Francisco Franco und Hitler, Deportationen, Geiselerschießungen? Kann nicht sein. Wir waren die Guten. Die Deutschen waren die Bösen. Und das bisschen Schlechte auf unserer Seite war eher harmlos. Wie die Verbannung kritischer Intellektueller in entlegene Dörfer, zum Beispiel. Das war doch, wie esBerlusconi noch als Regierungschef bezeichnete, "Urlaub in der Sommerfrische".
Gesund - dank der Rechten
Berlusconi setzte den Verdrängungsprozess der Nachkriegszeit erfolgreich fort. Er brauchte die übrig gebliebenen Spätfaschisten, als er Anfang der neunziger Jahre in die Politik zog, um Mehrheiten zu bekommen. Also machte er sie gesellschaftsfähig, koalierte mit ihnen, nahm sie in sein Kabinett.
Mirko Tremaglia, zeitweise Minister für die Belange der Italiener im Ausland, brüstete sich, Kämpfer der Nazi-treuen Salò-Regierung (von 1943 bis 1945) gewesen zu sein. Maurizio Gasparri kündigte als Minister für Kommunikation an, gezielt "rechte Kulturtalente" zu fördern, um die linke Dominanz in den Schulen und beim Staatssender RAI zu beenden. Auf sein Geheiß wurde der Katalog zur Ausstellung "Rom 1948 bis 1959" mit Sätzen verschönert, wie: "Dank der Kultur der Rechten ist Italien noch heute ein gesünderes Land als jene Demokratien, die dem Nihilismus entgegengehen."
Das hat rechtsextremen Randgruppen Mut gemacht, sich offener und gewalttätiger zu zeigen. Wenn selbsternannte Faschos angereiste britische Fußballfans zusammenschlagen und sie dazu - wie vor dem Europa-League-Spiel Lazio Rom gegen Tottenham Hotspurs - als Juden beschimpfen oder wenn Neo-Faschisten mit Rauchbomben in Schulen einfallen, um gegen Kürzungen im Bildungsbereich zu protestieren und dabei brüllen: "Es lebe der Duce", dann ist das auch die Saat der Berlusconi-Regentschaft.
Erst die hat den rechten Rand gesellschaftsfähig gemacht.
A Bruxelles si parlerà “ex-jugoslavo”?
Intervju: Snježana Kordić, lingvistkinja
Ćirilica u Vukovaru nije znak dvojezičnosti
Sva četiri nacionalizma predočavaju svoju priču da su im drugi ukrali jezik. Međutim, jezik nije predmet pa da se može ukrasti. Nitko nema ekskluzivno vlasništvo nad jezikom, nego jezik pripada svakome tko ga govori, kaže u razgovoru za eNovine hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić, komentarišući između ostalog ponovljene političke dileme o višejezičnosti među govornicima unutar srpskohrvatskog dijasistema u Sandžaku, Slavoniji i drugim etnički mešovitim regijama na Balkanu
* Razgovor možemo započeti aktuelnom temom o kojoj bruje svi mediji. Naime, kao što je u nekim opštinama u Hrvatskoj uvedena dvojezičnost jer tamo više od trećine stanovništva govori manjinski jezik mađarski, tako sada hrvatska Vlada podupire da se i u Vukovaru uvede dvojezičnost jer se tamo na popisu stanovništva trećina stanovnika izjasnila da je srpske nacionalnosti. Ima li osnove za takvu paralelu?
Zalaganje Vlade da se u Vukovaru primijeni isti postupak kao u općinama s mađarskim protivno je Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima, koju je potpisala i Hrvatska. U Povelji, naime, jasno piše da izraz "regionalni ili manjinski jezici" obuhvaća one jezike koji se razlikuju od službenog jezika dotične države i da ne obuhvaća dijalekte službenog jezika. Ne obuhvaća dijalekte zbog njihove nedovoljne razlike prema službenom jeziku. A jezik Srba se ne bi mogao klasificirati čak ni kao drugi dijalekt jer je sve to štokavica. Pa i hrvatski jezikoslovci priznaju da se od standardnog jezika u Hrvatskoj više razlikuju dijalekti kajkavski i čakavski, nego standardni jezik u Srbiji. To je i logično jer standardni jezik i u Hrvatskoj i u Srbiji je iz istog dijalekta - štokavice. Kratko rečeno, Hrvati i Srbi govore zajedničkim jezikom, dok Hrvati i Mađari govore međusobno stranim jezicima. Zato jezik Mađara može u Hrvatskoj biti manjinski jezik, a jezik Srba ne može.
* Izgleda da naši političari misle da ako postoji neka nacija, to automatski znači da mora da govori nekim drugim jezikom. Kako onda postoji austrijska nacija kad ona govori varijantu jezika kojim govore još dve nacije u susednim zemljama? Takvih slučajeva ima mnoštvo u svetu.
Da, to bi značilo da su naši političari vrlo neobrazovani ljudi jer njihova shvaćanja nacije su zaostala na pogledima iz 19. stoljeća. U 19. stoljeću je to bio dominantan pogled na naciju, zastupao ga je i Karl Marx. Ali od sredine 20. stoljeća je to potpuno napušteno jer je činjenica da niz nacija postoji, a imaju zajednički jezik s nekom drugom nacijom u drugoj državi. Različita nacionalna pripadnost ne znači automatski strani jezik, kako priželjkuju nacionalistički ekstremisti. Teofil Pančić je izvrsno pokazao da baš "vrućekrvni hrvatski domoljubi" imaju razloga za zadovoljstvo ovakvim zalaganjem političara za navodnu dvojezičnost u Vukovaru jer time se podržava "omiljeni desno-nacionalistički fantazam o hrvatskom i srpskom kao dva zasebna jezika".
* U Srbiji se koristi i latinica i ćirilica. A u Vukovaru bi ćirilica bila ta koja bi prezentirala Srbe dodavanjem u javne natpise. I onda se još ćirilica predstavlja kao dokaz da se radi o različitim jezicima.
Po izjavama političara ispalo bi da različito pismo znači da se radi o različitim jezicima. Ali to nije točno. Na primjer, ako tekst na ruskom jeziku prebacimo s ćirilice na latinicu, on i dalje ostaje na ruskom jeziku. Uostalom, kad bi pismo značilo drugi jezik, onda bi Srbi unutar Srbije bili dvojezični jer pišu i latinicom i ćirilicom.
* Svako čak i ako ne zna dobro engleski jezik odmah prepozna kad gleda film da li se u njemu govori američka ili britanska varijanta. Znači, razlike unutar jednog jezika su najnormalnija stvar. Vi pokazujete da se u lingvistici takav jezik naziva policentričan?
Svi veći evropski jezici su policentrični, a razlike među njihovim varijantama su veće nego u našem slučaju.
* Kakva su iskustva drugih policentričnih jezika? Postoje li neka zajednička regulativna tela?
Kako gdje i kako kad. Mogu postojati, ne moraju postojati. Evo na primjer slučaj Austrije i Njemačke. U 20. stoljeću su više puta prolazili i kroz fazu suradnje i kroz fazu nesuradnje. Međutim, postojanje ili nepostojanje zajedničkih regulativnih tijela, odnosno dogovaranja i suradnje, ništa ne utječe na činjenicu da je cijelo vrijeme to bio jedan policentrični jezik.
* U vašem kapitalnom delu Jezik i nacionalizam ubedljivo dokazujete da je jezik kojim razgovaramo isti jezik. Zašto je tako očiglednu činjenicu uopšte potrebno dokazivati?
Zato što su se ljudi pomalo izgubili u toj silnoj magli koju im već nekoliko desetljeća proizvode političari, mediji i raznorazni profesori.
* Unazad dve decenije naziv srpskohrvatski jezik je izbačen iz upotrebe, ali govorni jezik nije promenjen. No, imamo pojavu ne samo u Vukovaru, nego na primer i na Sandžaku i u Bosni i Hercegovini da decu u školama razdvajaju po nacionalnoj osnovi jer navodno govore različitim jezicima. Vi pokazujete da strani lingvisti to nazivaju jezičkim aparthejdom. Kakva je uloga forsiranja različitih naziva jezika u ovim slučajevima?
Nacionalistima je stalo da dobiju u ruke djecu da bi im usađivali svoj pogled na stvarnost. Zato su prognali zajedničko ime tog jezika da bi na osnovi različitih imena tvrdili da se radi o različitim jezicima i tako opravdali nužnost razdvajanja djece.
* Od ovdašnjih nacionalista možemo čuti da su drugi govornici zajedničkog jezika ukrali Srbima jezik. Ovakvu vrstu diskursa sebi dozvoljavaju čak i neki od lingvista, književnika i akademika. Čuju li se slične teze u Hrvatskoj i kako to komentirate? Može li neko nekome ukrasti jezik?
Sva četiri nacionalizma predočavaju svoju priču da su im drugi ukrali jezik. Međutim, jezik nije predmet pa da se može ukrasti. Nitko nema ekskluzivno vlasništvo nad jezikom, nego jezik pripada svakome tko ga govori. Ne postoji licenca ili autorska prava na jezik. Neko stanje iz prošlosti ne daje nikome za pravo da određuje ime jezika i njegov navodno neiskvaren oblik naspram navodno iskvarenog oblika tog jezika kod nekih drugih. Ovo važi za sve jezike u svijetu.
* Danas su neke reči, takozvani "srbizmi" u Hrvatskoj i "hrvatizmi" u Srbiji, žigosane kao nepoželjne. Dešavalo mi se da neke od reči koje koristim ne prođu u članak, pod obrazloženjem da to nije srpski jezik već hrvatski, ili obratno. Koliko je ovo lingvistički opravdano?
To uopće nije lingvistički opravdano. To je ograničavanje slobode korištenja jezika.
* Imate li neki predlog, šta mogu učiniti oni kojima je stalo do zajedničkog jezika? Mogu li bar književnici postići neki dogovor, osnovati neko zajedničko jezičko telo ili učiniti bilo što?
Razni kvalitetni pisci već i sada surađuju, i to će sigurno nastaviti još više jer je besmisleno zatvarati oči pred korisnom činjenicom da je jezik veći nego što sadašnje službene politike prikazuju. A loši pisci ne vole se izlagati konkurenciji, i bolje prolaze u užim nacionalnim književnim granicama. Inače, zadnjih godinu-dvije su mnogi hrvatski pisci, novinari i drugi intelektualci javno rekli da se radi o jednom zajedničkom jeziku, na primjer Predrag Matvejević, Miljenko Jergović, Oliver Frljić, Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder, Igor Mandić, Vuk Perišić, Nikola Petković, jezgrena trojka Feralaca i mnogi, mnogi drugi. Tako doprinose da postaje najnormalnija stvar reći da je to isti jezik, i da se tome opušteno pristupa, bez političkih primisli. Jednostavno, jezik se ne podudara s državom i nacijom, i nikom ništa.
Dopo due decadi di dittature sanguinose, il processo di seconda indipendenza, di sovranità e di mantenimento della pace dell’America Latina, ha acquisito molta importanza ed è divenuto oggetto di contesa e strenua difesa da parte dei presidenti progressisti del Continente.
Intorno a questo tema cruciale si è svolta in Argentina la Conferenza Internazionale della Pace, del disarmo e dell’alternativa globale alla Nato.
Secondo Socorro Gomes, presidente del Consiglio Mondiale della Pace, oggi proprio la Nato è la più grande minaccia alla pace mondiale. L’evento, svoltosi dal 12 al 15 dicembre scorsi, si è tenuto significativamente in un luogo emblematico per l’Argentina e tutto il Sudamerica: all’Esma, la Scuola Superiore di Meccanica del Corpo della Marina, di Buenos Aires.
Sotto la direzione della Rete internazionale contro la guerra- No alla Nato, del Circolo latino-americano per gli studi internazionali (Messico) e dell’Assemblea permanente per i diritti umani APDH (Argentina), la Conferenza ha visto la partecipazione di rappresentanti della società civile di America Latina, Europa e Nord America. Tra i presenti è doveroso segnalare l’attivista per i diritti umani e Premio Nobel per la Pace Adolfo Perez Esquivel, la giornalista e scrittrice argentina Stella Calloni, la presidente del Movimento per la pace, sovranità e solidarietà coi popoli (MOPASOL) Rina Bertaccini, la brasiliana Socorro Gomes, presidente del Consiglio Mondiale della Pace (CMP) e del Centro brasiliano di solidarietà con i popoli e lotta per la pace (Cebrapaz).
Nell'intervista che segue, concessa al Portale Vermelho, Socorro parla dell’importanza di questa conferenza, e quali siano le minacce che oggi la Nato alimenta nel mondo ed in tutto il Sudamerica.
Nato: “La Nato è la più grande minaccia alla pace mondiale. Fin da quando è stata istituita, e pur caratterizzandosi come organizzazione di difesa, essa si è in realtà sviluppata come strumento di aggressione contro popoli e nazioni, specialmente del blocco socialista, e per fermare l’avanzata della lotta dei lavoratori. Oggi, la sua connotazione sono i crimini perpetrati contro le nazioni ed i loro popoli, contro le sovranità nazionali. Fanno parte di questo schema il genocidio e la distruzione della ex Jugoslavia, e con le stesse dinamiche, gli attacchi contro l’Afghanistan, la Libia e purtroppo oggi la Siria. La Nato non è però un’organizzazione autonoma, ma una macchina da guerra al servizio degli Stati Uniti d’America e delle potenze europee, le cui attività criminali si sviluppano oggi in tutto il mondo. Spesso cercano tra l’altro una legittimazione delle loro scorribande all’interno delle Nazioni Unite (ONU) attraverso la presentazione di false questioni riguardanti l’ambiente, la cibernetica, problemi etnici e di accesso alle fonti di energia.”
America Latina: “Il capitolo riguardante l’America Latina è molto serio e delicato perché qui ci sono i nostri paesi vicini. Da quando la Francia è rientrata nella Nato ( ve ne era uscita nel 1966) le basi militari francesi si sono convertite in basi dell’alleanza atlantica: esistono quindi basi nella Guyana francese, che confina col Brasile. Si possono considerare della Nato anche le postazioni britanniche situate nelle isole Falkland, che appartengono all’Argentina. Tutto ciò rappresenta una minaccia molto grave, dal momento che l’imperialismo è tecnicamente molto preparato e minaccioso, ed utilizza anche sistemi come il terrorismo di Stato, una pratica sistematica degli Stati Uniti, che se ne servono per ricattare i popoli.
In una fase cruciale come quella odierna, segnata dalla violenta crisi capitalistica, gli Usa insieme all’Europa, intendono riprendersi il nostro Continente, procedere ad una Restaurazione cancellando le nostre conquiste sociali, dominando i mercati, le fonti di risorse naturali ed i flussi delle materie prime. Vogliono controllare i continenti, gli oceani, lo spazio.”
Nuovi colpi di Stato: “Si registrano oggi vari interventi dell’Impero in America Latina. Utilizzando parlamenti reazionari, gli Stati Uniti ribaltano, come nel caso del Paraguay, esperienze di governo progressiste. Attraverso il controllo dei Media e della comunicazione, imbastiscono vere e proprie campagne propagandistiche di demonizzazione, come fu nel caso dell’ex presidente libico Gheddafi, e dell’ex presidente dell’Iraq Saddam Hussein. Spesso stimolano e fomentano conflitti etnici e sociali, allo scopo di eliminare i diritti dei lavoratori. Il ricorso all’uso dei mercenari è ampiamente diffuso e documentato, allo scopo di provocare questo tipo di conflitti e generare situazioni di caos che destabilizzano governi, come sta accadendo in questo momento in Siria.
Questa situazione, unita al controllo dei Media, crea un clima tale da legittimare un intervento esterno da parte delle potenze che vogliono distruggere e ridisegnare il Medio Oriente, per controllare la regione del Nord-Africa attraverso il Comando degli Stati Uniti per l’Africa (Africom) , al fine di rafforzare il loro dominio sulle regioni geostrategiche.”
Compattezza dell’America Latina: “In America Latina c’è stato il tentativo di assassinare il presidente venezuelano Chavez, e quello di secessione della Bolivia, sotto la direzione delle potenti oligarchie economiche delle regioni a nord est del paese, denominate forze della Mezzaluna. Qui stiamo dunque lottando per studiare nuovi strumenti di unità e integrazione di tutto il Sud-America. Le vittorie del Continente sono fondamentali per la resistenza al processo di restaurazione neo-coloniale, vittorie come quella che abbiamo ottenuto quando il progetto dell’Alca (Area di libero commercio delle Americhe) è stato sconfitto dai governi progressisti dell’America Latina. La creazione stessa della Celac (comunità degli stati latinoamericani e caraibici) è un grande passo avanti, perché in precedenza l’unica organizzazione multilaterale era stata la OEA (Organizzazione degli Stati Americani), di fatto un insediamento coloniale degli Usa, che mirava alla frammentazione, stabilendo chi poteva o non poteva partecipare a questo organismo, e tutto era finalizzato ad isolare Cuba. Adesso invece la Celac ospita tutti i paesi americani ad eccezione di Usa e Canada, ed è un grande cambiamento riguardo l’assetto geopolitico del Continente, perché cambia i rapporti di forza, fa avanzare i nostri processi di sovranità e indipendenza, rafforza il processo di progresso e giustizia.
Gli Stati Uniti non si arrenderanno, e infatti stanno cercando disperatamente di ritornare al periodo storico in cui eravamo considerati come il loro cortile di casa. Ma quel passato è stato sepolto, non esiste più.
Oggi c’è un’altra America Latina.
Vi è chiaramente una contraddizione tra queste due tendenze in lotta: una è una tendenza di indipendenza, di unità, integrazione e solidarietà. L’altra invece cerca, attraverso Paraguay, Cile, Colombia e Panama, di restaurare l’egemonia statunitense, ostacolare ed impedire il progresso. E’ un processo di lotta costante.”
Il posizionamento dell’Italia
L’Italia può dunque andare «a testa alta nel mondo». Monti non dorme però sugli allori e si propone, presiedendo un nuovo governo, di fare di più e di meglio: anzitutto rinsaldare fortemente il legame transatlantico con gli Stati uniti.
Allo stesso tempo, forte della sua collocazione geografica al centro del Mediterraneo, l’Italia deve guardare con più coraggio e con una visione strategica ai grandi cambiamenti della primavera araba e sostenere i percorsi di vera democratizzazione. Il programma di governo è dunque tracciato. In esso, spiega Monti, svolge un ruolo rilevante l’azione sul fronte internazionale, poiché il destino di ogni paese non si decide più nei suoi confini ma è strettamente intrecciato a quello del sistema di relazioni globali in cui è inserito.
È chiaro quale dovrà essere il «destino» dell’Italia: legarsi ancora più strettamente al carro da guerra degli Stati uniti, mettendo il nostro territorio ancor più a disposizione dei comandi e delle forze armate statunitensi, e partecipando, sotto comando Usa, a nuove guerre di aggressione con la motivazione ufficiale (ripetuta nell’agenda) del «contrasto al terrorismo internazionale».
Riguardo al sostegno che l’Italia dovrà dare, ancor più di oggi, ai «percorsi di vera democratizzazione» in Nordafrica e Medio Oriente, basta ricordare il ruolo che essa ha svolto nella guerra contro la Libia e quello che sta svolgendo, nel quadro della Nato, per far crollare la Siria con forze comandate, armate e infiltrate dall’esterno. E la strategia Usa/Nato prepara altre guerre, man mano che il suo centro focale si sposta verso est per contrastare la Cina e la Russia.
Assumendo crescenti compiti nel quadro di tale strategia, l’Italia potrà realizzare anche l’altro obiettivo enunciato nell’agenda, quello di rafforzare la sua posizione dentro l’Unione europea. Una «unione» nella quale le maggiori potenze gareggiano per avere più peso militare. A cominciare dalla Germania il cui dispiegamento di forze militari all’estero – ha dichiarato Angela Merkel agli inizi del 2013 – «coprirà presto l’’intero globo», la cui industria è al terzo posto mondiale (dopo quelle di Usa e Russia) nell’esportazione di armamenti, i cui missili Patriot vengono schierati (insieme a 400 militari tedeschi) in Turchia per imporre di fatto la no fly zone alla Siria.
Tutto ciò richiede un’alta spesa militare, pagata dai cittadini europei attraverso i tagli alle spese sociali. Non sono però questi che il gruppo Pd alla camera ha criticato l’11 dicembre, ma il fatto che «l’efficienza dello strumento militare del nostro paese è stata messa a repentaglio dai tagli irresponsabili operati dal precedente esecutivo» (dal governo Berlusconi). Il Pd ha quindi approvato la scelta del governo Monti di «riqualificare» la spesa militare, «al fine di restituire efficienza e funzionalità alle forze militari». L’Italia è posizionata proprio bene.
http://www.resistenze.org/sito/te/pe/mc/pemccm27-011956.htm
NKPJ NA 14. MEĐUNARODNOM SASTANKU KOMUNISTIČKIH I RADNIČKIH PARTIJA
Krajem svake godine održava se međunarodni sastanak komunističkih i radničkih partija, što predstavlja najznačajniji radni skup međunarodnog komunističkog pokreta u godini. To je prilika da se susretnu komunisti, odnosno autentične marksističko-lenjinističke snage sa svih kontinenata. Iako skupu prisustvuju partije iz socijalističkih i kapitalističkih zemalja, partije koje su na vlasti i koje su u opoziciji, parlamentarne i vanparlamentarne, velike i male, partije koje postoje gotovo čitav vek kao i one koje postoje tek desetak godina, sve su objedinjene i ravnopravne na skupu koji visoko ističe solidarnost među partijama borbenog fronta savremenog komunističkog pokreta, iako se mora istaći da među njima postoje i neke značajne nepodudarnosti u pogledu političke prakse, analize i ocene istorijskih događaja i zbivanja kao i partijske organizacione strukture i strategije delovanja.
Skup svake godine demonstrira međusobnu solidarnsot kao moćno oružje u borbi međunarodnog komunističkog pokreta, ali i solidarnost s narodom određene zemlje ili regiona u kom se skup organizuje. Otud je bilo odlučeno da se ovogodišnji skup organizuje u Bejrutu, glavnom gradu Libana, što na simboličan način pruža višestruku poruku solidarnoti s narodom ne samo Libana već i čitavog Bliskoistočnog, tj regiona Istočnog Mediterana, koji u najnovijim događanjima, poglavito u Palestini i Siriji na najočigledniji način trpi posledice rušilačkog karaktera imperijalističkog varvarstva. U besprekorno organizovanom od strane partije domaćina, Libanske komunističke partije, trodnevnom skupu koji je trajao između 22. i 25. novembra, učešće je uzelo 84 delegata iz 60 partija sa svih kontinenata. Mnoge partije su iz niza razloga bile sprečene da skupu prisustvuju ali su poslale svoje pismene referate čime su takođe doprinele radnom delu sastanka. Svaka partija je nastpuila tokom usmenog izlaganja koje je bilo vezano za tematski okvir ovogodišnjeg skupa naslovljenog: „Osnažimo borbu protiv eskalacije imperijalističke agresivnosti, za zadovoljenje socio-ekonomsko-demoktaskih prava i aspiracija ljudi, za socijalizam“. Na skupu je usvojena finalna „Deklaracija iz Bejruta“ u kojoj se između ostalog ističe da „je skup predstavljao kontinuiranu solidarnost i podršku borbi radničke klase i narodnih ustanaka u arapskim zemljama protiv imperijalističke agresivnosti i krupnog kapitala.Ovogodišnji 14. skup je potvrdio pređašnje konstatacije međunarodnog komunističkog pokreta u pogledu kapitalističke krize čiji koreni leže u kontradikcijama između kapitala i rada i koje nastavljaju da se produbljuju i intenziviraju. Imperijalistička reakcija na krizu je obeležena višestrukom ofanzivom protiv socijalnih, ekonomskih, demokratskih i nacionalnih prava naroda sa ciljem da se unište dostignuća izborena tokom radničkih i narodnih borbi u XX veku, kao i da se intenzivira nivo eksploatacije i ugnjetavanja. Imperijalizam pokušava da na širokoj skali destrukcije ekonomskih, socjalnih, političkih, kulturnih i nacionalnih prava agresivnošću pospeši regresivnu otuđenost rada i kapitala u korist kapitala. Reizbor Baraka Obame na čelo SAD neće povući agresivnu politiku SAD-a i NATO-a posebno utvrđenu na prethodnom NATO samitu u Čikagu pod tzv. platformom „pametne odbrane“. Kampanja militarističke agresije imperijalizma je upotpunjena drskim javnim političkim intervencijama protiv volje naroda koje imaju za cilj da u političku arenu ubace različite kontrarevolucionarne i reakcionarne političke snage poput neofašista, klerikalnih organizacija, drugih organizacija različitih reakcionarnih zaleđa, ne prezajući pritom ni od terorističkih napada, vojnih pučeva i drugih akcija u cilju prekrajanja granica, implementiranja principa tržišne ekonomije i imperijalističke dominacije koja se oslanja na svoje poluge koje uporno osnažuje, poput EU, MMF, Svetske banke... Sledstveno tome predlažemo zajedničke aktivnosti vezane za:
1. borba u cilju konfrontacije sa novim planovima imperijalizma na vojnom, političkom, ekonomskom i socijalnom polju u cilju prevencije svetske kontrole i rušilačkih tendencija imperijalista.
2. zahtvenaje povlačenja NATO vojnih baza kao i povlačenje iz imperijalističkih alijansi.
3. izražavanje klasne solidarnosti i pružanje podrške jačanju radničke klase i borbe naroda u kapitalističkim zemljama protiv politike daljeg opterećivanja naroda a za dobijanje boljih uslova života radnika i naroda kao efekta revolucionarnih promena.
4. potvrđivanje internacionalističke solidarnosti sa demokratskim narodnim pokretima i ustancima uprkos okupacionim i ugnjetavajućim režimima; kao i nepopustljivo odmacivanje imperijalističkih intervencija u tim zemljama.
5. konfrontacija sa antikomunističkim zakonima, merama i progonima; vođenje ideološke borbe protiv istorijskog revizionizma, za naglašavanje doprinosa komunista i radničkog pokreta u ljudskoj istoriji.
6. osuđivanje američke blokada Kube i podrška kubanskoj borbi u trenutnom podizanju zemlje. Osnaživanje kampanje za oslobađanje i povratak petorice kubanskih patriota na Kubu.
7. osuđivanje aktuelnih zverstava koje čine izraelske okpacione snage nad narodom Palestine, podrška njihovom pravu za otporom okupaciji, i kreiranjem njihove nezavisne države sa Jerusalimom kao glavnim gradom, kao i osnaženje kampanje za momentalno ukidanje blokade Gaze i za pravo na povratak raseljenjih.
8. promovisanje međunarodnog fronta u borbi protiv imperijalizma i podrška masovnim međunarodnim antiimperijliastičkim organizacijama, Svetskoj federaciji sindikata (WFTU), Svetskom savetu za mir (WPC), Svetskoj federaciji demokratske omladine (WFDY) i Međunarodnoj ženskoj demokratskoj federaciji (WIDF) u njihovim specifičnim nastojanjima u svakoj ponaosob zemlji.“
Naša Nova komunistička partija Jugoslavije s ponosom ističe da je na ovom 14. kao i na svim skupovima do sada uzela učešće i time doprinela ideološkom i organizacionom osnaženju međunarodnog komunističkog pokreta. NKPJ je ugledna članica međunarodnog komunističkog pokreta s bezrezervnom podrškom svih relevantnih sestrinskih autentično marksitističko-lenjinističkih partija u svetu. Na ovogodišnjem skupu našu partiju je predstavljao Izvršni sekretar Partije i Prvi sekretar SKOJ-a, drug Aleksandar Banjanac. Drug Banjanac je imao više bilateralnih sastanaka tokom skupa, što uključuje pored partijskih i sastanak sa rukovodstvom omladine Libankse komunističke partije. Drug Banjanac je tokom skupa pročitao zvanični refert koji je usvojio Sekretarijat NKPJ, a koji je dobio ovacije na skupu. Jako je važno istaći da je od strane naše Partije podnesena rezolucija „Ujedinjeni protiv imperijalističke poluge Međunarodnog kriminalnog tribunla za bivšu Jugoslaviju u Hagu“ koju je potpisala velika većina partija učesnica skupa.
Sekretarijat NKPJ,
Beograd, 28. novembar 2012.god.
Drage drugarice i drugovi,
najsrdačnije vas pozdravljam ispred Nove komunističke partije Jugoslavije i želim posebno da zahvalim Libanskoj komunističkoj partiji na organizovanju 14. međunarodnog susreta komunističkih i radničkih partija. Svesni ogromnog značaja međunarodih susreta komunističkih i radničkih partija, a posebno u periodu intenziviranja imperijalističke agresivnosti kao logične posledice sistemske krize kapitalizma, naša partija je redovno učestvovala na svim do sada skupovima. Rukovodeći se principima proleterskog internacionalizma naša partija je poseban akcenat, s pravom smatramo, pridavala međunarodnim sastancima komunističkih i radničkih partija i to predstavljena na najvišem nivou, uglavnom učešćem Generalnog sekretara naše partije, što je do ove godine bio drug Branko Kitanović koji na žalost više nije s nama. Drug Branko je preminuo prošle godine neposredno po održavanjau prethodnog 13. međunarodnog susreta komunističkih i radničkih partija u Atini u decembru prošle godine na kom je bio lider delegacije naše partije. Ovu priliku ću iskoristiti još jednom da srdačno zahvalim u ime NKPJ svim našim bratskim partijama koje su uputile iskrene izjave saučešća povodom gubitka istaknutog revolucinara i borca našeg pokreta, druga Branka Kitanovića.
Drage drugarice i drugovi, naša partija smatra radni naslov ovogodišnjeg skupa u celosti pravilnim, uzevši u obzir isticanje u prvi plan „borbe protiv eskaliranja imperijalističke agresivnosti“ koje je više nego očigledno u regionu Bliskog istoka tokom najnovijih događanja. Otud je održavanje ovogdišnjeg skupa upravo u regionu Bliskog istoka najbolji mogući vid jasne poruke solidarnosti progresivnog međunarodnog komunističkog pokreta s narodima koji trpe najsuroviji vid eksploatacije od krvožednog imperijalizma, a s kojim i naša partija, kao i narod naše domovine, ističe potpunu i bezrezervnu podršku i solidarnost. Novog starog predsednika SAD-a, sa starom nepromnjenom hegemonisrtičkom i zločinačkom spoljnom politikom SAD-a, koja u svojoj suštini predtsavlja egzamplarni primer imperijalizma, Izraelci su počastili granatiranjem oblasti Gaze uz novo prolivanje potoka krvi nevinih žrtava naroda nad kojim se vrši neviđeno zločinačko divljanje. Ovo je bio potez Izraelskog premijera Netanjahua kojem je potrebna pomoć svog najvećeg saveznika kako bi dobio još jedan mandat na predstojećim izborima. Ukoliko Netanjahu bude „uspešno“ vodio rat njegovo novo premijersko mesto je zagarantovano. Državna sekretarka SAD Hilari Klinton je sve to pozdravila nedavnim sastankom s Netanjahuom na kom je govorila o tome kako će „i nadalje nastaviti da se pomno konsultuje s Izraelom kao i do sada, gotovo svakodnevno između dve vlade, kako bi se pronašao najbolji put ka miru i stabilnosti za Izrael, za Sjedinjene Američke Države i svet“ i sve to dok bombe padaju na nevinu decu oblasti Gaze. Ovakvo licemerje dopunjuje osuda izraelskih napada od strane pojedinih evropskih predstavnika, predstavnika imperijalističke EU, Arapske lige među kojima su neki istaknuti saveznici ili direktni sprovodioci imperijalističke politike, kao i predstavnika vlasti u Turskoj, koji su svi skupa, kao što je poznato, na sve načine potpomogli imperijalističku intervenciju u Siriji. Najnoviji napadi u oblasti Gaze, uprkos trenutnim i kratkotrajnim političkim razvojnim procesima vezanim za izbore u Izraelu, nisu ništa drugo nego akcija koja ima za cilj generalizaciju imperijalističke agresivnosti prema Siriji i Iranu. NKPJ nedvosmisleno osuđuje cionističke napade u oblasti Gaze i zahteva hitnu i objektivnu istragu o ovim ratnim zločinima počinjenim nad nevinim narodom Palestine, za čiju se nezavisnu državu sa prestonicom u Istočnom Jerusalimu i punopravnim članstvom u UN mi zalažemo.
U slučaju Sirije mi ponavljamo naš stav da samo narod Sirije ima pravo da upravlja svojom sudbinom, i da se situacija u Siriji mora razrešiti bez stranog mešanja, bez NATO, USA, EU, Saudijske i Turske intervencije. NKPJ osuđuje najnovije zločine u Siriji, a taođe koristimo ovu priliku da još jednom izrazimo našu solidarnost s narodom Sirije i sirijskim komunistima i izrazimo zabrinutost povodom teške situacije u Siriji i novih najva otvaranja novih frontova imperijalističke agresije.
Stav naše partije je da su najnovija dešavanja u regionu direktan rezultat sistemske krize kapitalizma koji na najvarvarskije načine pokušava da odloži svoj konačan krah, prolivajući krv nevinih ljudi iz potrebe za potpunom ekonomskom, vojnom i političkom dominacijom u važnom geostrateškom regionu. Sаdаšnjа krizа je sаmo jednа u nizu krizа sistemа koji pokаzuje jаsno dа nigde gde vlаdа kаpitаlističko vаrvаrstvo nemа boljitkа, nemа lepših vremenа nа vidiku, nemа jаsnog rešenjа i idejа koje će u okviru kаpitаlističkog sistemа i svih njegovih vаrijаtetа ostаvariti bolje uslove životа grаđаnimа.Osnova kriza leži u samom sistemu kapitalističke privrede. Krize su imanentno svojstvene kapitalizmu, kapitalizam ne može da se razvija bez kriza. Da bi se uništile krize, treba uništiti kapitalizam, tj imperijalizam kao njegov vrhunski stadijum.
Na žalost narodima naše domovine, imperijalistička agresivnost nije nikakva nepoznanica. Ponavljamo da rušilački karakter imperijalizma nigde na tlu Evrope nije tako očigledan kao na primeru regiona Balkana, a posebno bivše Jugoslavije. Proces rasturanja Jugoslavije nikako nije prošla i neaktuelna stvar. Dokaz za to su najnovija događanja koja su vezana za polugu imperijalizma, Haški sud koji je navodno osmišljen kao međunarodni sud koji bi trebalo da objektivno istraži zločine počinjene tokom ratova na tlu bivše Jugoslavije. Jugoslavije više nema, ali razlog njenog nestanka ne možemo objasniti objektivno ako njeno nestajanje nazovemo naprosto raspadom. Jugoslavija se nije raspala, ona je nasilno i krvavo razbijena a glavna odgovrnost za to, sve stravične zločine i ogromnu materijalnu štetu koja je tokom bratoubilačkih ratova počinjena leži na krvavim rukama NATO, EU, američkih imperijalista i njihovih poluga kojima su se služili u rušenju zemlje ključne u geostrateškom smislu za kontrolu i dominaciju u regionu Balkana. Programska orijentacija naše partije je obnova Jugoslavije na osnovama ravnopravnosti svih naroda koji na njenom tlu žive, a što je nemoguće ostvariti bez baziranja na autentičnim principima naučnog socijalizma, marksizma-lenjinizma. Da bi svoju krivicu zataškali imperijalisti su se još tokom trajanja ratnih sukoba iskoristili stvaranjem suda u Hagu čija je jedina funkcija bila i ostala politička ucena i svaljivanje odgovornosti ponajviše na srpsku stranu. Takvim kreiranjem istorijskih osuda, težnja je bila da se prikriju činjenice koje vode do glavnih nalogodavaca rasturanja zemlje, a čiji krvavi imperijalistički trag vodi i do najnovijih ratnih operacija u Gazi, u Siriji, širom Bliskog istoka, do Libije, Iraka, Afganistana... Isti imperijalistički, hegemonistički ciljevi, baš kao i u slučaju bivše Jugoslavije, najodgovrniji su faktori nestabilnosti i rata na globalnom nivou. Prethodnica ratova za naftu u regionu Bliskog istoka morala je biti akcija pokoravnaja balkanskih naroda kao logistička, geostrateška i svaka druga potpora ratnim akcijama u neposredno bliskom regionu.
Da bi svoje prljave ciljeve ostvarili, imperijalisti su se koristili obilato i domaćom petom kolonom i secesionističkim i šovinističkim snagama na tlu same Jugoslavije, koje su u njenom rušenju i privatizaciji koja je potom useldila videli pre svega vlastiti ekonomski i politički profit. Takvi su bili i hrvatski generali Gotovina i Markač koje je pre nedelju dana sud u Hagu sramno oslobodio svake odgovornosti za pogrom srpskog stanovništva sa teritotrije Hrvatske. Skoro 2000 nevinih civilnih žrtava hrvatske vojne akcije „Oluja“, preko 250 000 raseljenih od kojih se ogromna većina nikada neće vratiti na svoja vekovna ognjišta ostali su bez ikakve pravde i utehe za sve stravično što im je rušenje Jugoslavije donelo. Ovakva strategija imperijalista, gotovo 20 godina po ratnim sukobima, ima za cilj samo jedno. Nastaviti potpunu dominaciju regionom, razjediniti narode s prostora Jugoslavije, produžiti šovinizam, mržnju i nacionalizam koji je oduvek bio saveznik imperijalista, svaliti svu krivicu gotovo isključivo na Srbe i time zatvoriti jednu totalnu istorijsku osudu u kojoj se ne može naći ni najsitniji trag odgovornosti imerijalističkih faktora za čiju direktnu umešanost u ratna zbivanja ima na hiljade nepobitnih dokaza. Nastavak ovakvog scenarija se može očekivati i u slučaju optužbi protiv albanskih ratnih zločinaca s Kosova čije bi pomilovanje i oslobađanje od svake krivice od strane imperijalista iz Brisla, Londona, Pariza i Vašingtona bilo u cilju opravdavanja stvaranja NATO države u srcu regiona, tj daljeg prekrajanja granica po želji imperijalista.
Mi ne možemo a da i ovom prilikom ne pomenemo da je deo Srbije, Kosovo i Metohija, još uvek pod NATO okupacijom, da taj čin predstavlja produženje procesa rasturanja naše domovine Jugoslavije i da svi narodi Kosova i Metohije, a naročito Srbi, žive pod stalnim pristiskom, strahom i terorom koji udruženo sprovode NATO okupatori i njihovi poslušnici, marionetska vlast u Prištini. Pitanje okupacije Kosova i Metohije nesagledivo je bez uloge koju igraju vlasti u Beogradu, takođe marionetske, koje se smenjuju ali konstatno predstavljaju političku ekspozituru EU imperijalista. Oni pristaju na sve zahteve nametnute iz Brisla pod platformom “puta bez povratka ka priključenju Srbije EU”. EU imperijalisti to vešto koriste, te svaki put isporučuju sve alavije zahteve. Nemačka kancelarka Angela Merkel je već otvoreno poručila da Srbija ne može biti primljena u EU dok ne prizna nezavisnost Kosova i Metohije.
Pitanje Kosova i Metohije je pitanje od velikog značaja i za političko delovanje naše partije. To pitanje determiniše ukupnu političku i ekonomsku situaciju kao i mnoge druge socijalne aspekte života u našoj zemlji koju karakteriše imperijalistička okupacija. Otud ne čudi što je kriza kapitalizma u Srbiji izuzetno frapantna za najšire narodne slojeve, standard građana i nezaposlenost koja je objektivno prešla 30%. Odnos prema “nezavisnoti” Kosova i Metohije nije samo teoretsko već duboko praktično pitanje odnosa prema imperijalizmu. Neosporno je da je “nezavisnost” Kosova i Metohije produkt imperijalnih interesa SAD i EU suprotno trajnim interesima svih onih koji žive na tom području, na području cele nekadašnje Jugoslavije. Mi jedino rešenje vidimo u jedinstvenoj anti imperijalnoj borbi balkanskih naroda za slobodu, mir, nezavisnot i potpunu ravnopravnost.
U takvim okolnostima naša partija, jedina u Srbiji, vodi doslednu borbu na osnovama naučnog soijalizma, uprkos neospornoj činjenici da u uslovima krize koherentni i dosledni politički zahtevi ustupaju primat otvorenom populizmu, oportunizmu i nedoslednim obećanjima najširim narodnim slojevima. Iz toga je jasno koliko su zadaci koji su pred nama naporni i ozbiljni. Tome treba pridodati i niz perfidnih načina kojima se buržoaska vlast vodi u svojoj antikomunističkoj borbi. Nezakonito, raznim smicalicama i pravnim mahinacijama, našoj partiji su prošle godine oduzete prostorije u kojima se nalazilo sedište centralnog komiteta naše partije od svog osnivanja. Danas se u tim prostorijama nalaze vladine kancelarije za pridruživanje Srbije EU. Buržoaska vlast je takođe izdejstvovala da izbriše našu partiju s liste registrovanih političkih partija u Srbiji što uzrokuje niz administrativnih problema u našem delovanju, posebno po pitanju izlaska na izbore. Mi smo otud bili onemogućeni da učestvujemo na ovogodišnjim izborima, parlamentarnim i predsedničkim na kojima je samo prividno došlo do promene vlasti. Proimperijalistička orijentacija nove vlasti ni najmanje se ne razlikuje od orijenatcije prethodne vlasti, nastavak privatizacije, zavisnost od IMF, kao i rehabilitacija antikomunističkih ratnih zločinaca iz perioda II svetskog rata, misija je koju u celosti produžava novoformljenja vlada u Beogradu.
Glavno uporište naše političke borbe ostaje sprovođenje našeg programa u radnim koilektivima, studentskim organizacijama, na radničkim demonstracijma i protestima, sindikalnim protestima, studentskim protestima, podrška radnicima u štrajkovima vezanim za privatizaciju, principijelna odbrana tekovina svih autenitčno socijalističkih aspekata izgradnje u našoj domovini, kao i odbrana antifašističkih tekovina i njihova dalja afirmacija među mladim generacijama.
Naša partija se bori i opstaje u izuzetno teškim uslovima za komunistički pokret u Srbiji i na prostoru bivše Jugoslavije, ali smo svesni da lakih i lepih vremena za našu borbu nikada, i ne samo u Jugoslaviji, nije ni bilo. Svesni smo da je to mukotrpna borba, ali pravedna, svesni smo da je ona teško ostvariva bez internacionalizma u pristupu, u doslovnoj svakodnevnoj primeni.
Zato, da živi proleterski internacionalizam, borimo se svi skupa kao ujedinjeni antiimperijalistički front, za budućnost socijaizma/komunizma!
Rezoluciju podnela NKPJ
Tribunal u Hagu predstavlja političku polugu imperijalizma koja je instrument permanentih ucena narodima bivše Jugoslavije. Tribunal u Hagu formiran je kako bi se prikrile činjenice koje vode do glavnih nalogodavaca krvavog rasturanja Jugoslavije, a čiji krvavi imperijalistički trag vodi i do najnovijih ratnih operacija u Gazi, u Siriji, širom Bliskog istoka, do Libije, Iraka, Afganistana... Radom tribunala u Hagu ostavruje se imperijalistički cilj potpune dominacije regionom, razjedinjenja naroda s prostora Jugoslavije, raspirivanje šovinizma, mržnje i nacionalizma koji su oduvek bili saveznici imperijalista, svaljivanje sve krivice gotovo isključivo na Srbe i time zatvoranje jedne totalne istorijske osude u kojoj se ne može naći ni najsitniji trag odgovornosti imerijalističkih faktora za čiju direktnu odgvoronost i umešanost u ratna zbivanja ima na hiljade nepobitnih dokaza.
Presude suda u Hagu ne izražavaju nikakvu istorijsku objektivnost, ne doprinose pomirenju naroda Jugoslavije te otud odbacujemo sve presude koje je donela ova institucija.
Dole sud nepravde, dole poluga imperijalizma, za trajni mir, napredak i solidarnsot među narodima bivše Jugoslavije i Balkana nemogućim bez socijalizma!
14° IMCWP - Dichiarazione conclusiva
Beirut 22-25 novembre 2012
Il 14° Incontro Internazionale dei Partiti Comunisti e Operai (IMCWP) si è tenuto a Beirut, capitale del Libano, fra il 22 e il 25 novembre 2012 con lo slogan:
“Rafforzare la lotta contro la crescente aggressività imperialista per affermare i diritti sociali, economici e democratici dei popoli, per il socialismo ".
All’incontro hanno partecipato 84 delegati in rappresentanza di 60 partiti, provenienti da 44 paesi dei cinque continenti, mentre sono state inviate lettere di scuse da parte dei partiti che per cause di forza maggiore non hanno potuto essere presenti.
Il meeting ha ripreso i contenuti dello straordinario incontro tenutosi nella regione araba, in Syria, nel 2009, incentrato sulla questione palestinese; e costituisce, dopo tre anni, una nuova opportunità per i partiti comunisti e operai per esprimere la loro solidarietà e il continuo sostegno alla lotta della classe operaia, alle battaglie popolari, alle rivolte nei paesi arabi contro le aggressioni imperialiste e l'oppressione del grande capitale, a favore di cambiamenti democratici. I dibattiti che si sono svolti durante il meeting hanno favorito lo scambio di opinioni riguardo alle evoluzioni che si stanno registrando in tutto in mondo e hanno portato ad una larga intesa in tema di sviluppo, per un’azione comune e convergente, finalizzata a portare avanti la lotta rivoluzionaria per il socialismo.
*****
Il 14° IMCWP ha riaffermato le sue prese di posizione espresse nei precedenti incontri, tenutisi tra il 2008 e il 2011, per quanto riguarda la crisi capitalistica di sovrapproduzione e sovra-accumulazione eccessiva di capitale, la cui radice si trova nell’acuirsi delle principali contraddizioni tra capitale e lavoro, oggi ancora più profonde e intense. Le diverse varianti borghesi volte alla gestione della crisi non sono riuscite a tenerla sotto controllo, e tutte hanno portato ai medesimi effetti barbari sui diritti dei popoli. La reazione imperialista alla crisi si è tradotta in un’ offensiva a più riprese contro i diritti sociali, economici, democratici e nazionali dei popoli, volta a distruggere le conquiste ottenute nel corso del XX secolo dalle lotte popolari e dei lavoratori e ad intensificare il livello di sfruttamento e di oppressione.
Questo dato, insieme all’aumento dell’aggressività delle guerre imperialiste e alriallineamento dei rapporti di forza internazionali, in cui il relativo indebolimento della posizione degli Stati Uniti coesiste con il crescente potere economico e politico di diversi paesi, solleva un insieme di questioni che indicano che il mondo si trova, ancora una volta, ad incrocio pericoloso e critico, dove le contraddizioni e le competizioni sono sempre più intense e dove grandi pericoli coesistono con reali opportunità di sviluppo delle lotte popolari e del lavoro.
A tal proposito è utile porre la domanda: in che modo si manifesta e quali forme assume la crescente aggressività imperialista su scala globale, in campo militare, politico, economico e sociale?
Primo: l’imperialismo sta portando avanti un’offensiva che mira alla distruzione su larga scala dei diritti economici, sociali, politici, culturali e nazionali e ad una regressione nella correlazione di forze ancor più a favore del capitale rispetto al lavoro. Sono in corso enormi operazioni finalizzate a concentrare e centralizzare ulteriormente il capitale. Allo stesso tempo, sono stati lanciati attacchi di ampia portata contro i diritti sociali e del lavoro, con una forte riduzione dei salari, disoccupazione di massa, privatizzazione e distruzione delle funzioni sociali degli Stati, privatizzazione di quasi tutti i settori economici e delle aree della vita sociale. Questo attacco antisociale è accompagnato da un'offensiva senza precedenti nei confronti dei diritti dei popoli, della democrazia, della nazione e del rispetto dell’ambiente. In particolare si è intensificato l'attacco ai diritti economici, sociali e al lavoro delle donne, provocando un brutale peggioramento delle loro condizioni di vita, sia in ambito pubblico che privato. Affrontare e sconfiggere questa accanimento è fondamentale, perché la battaglia per la parità delle donne è parte vitale della lotta contro il capitalismo.
Secondo: va sottolineato che il discorso di Barack Obama alle Nazioni Unite, dove ha dichiarato che il suo paese non ha intenzione di "ritirarsi" dal mondo, coincide con il programma approvato dalla NATO durante l’ultimo vertice di Chicago, che sottintende, in effetti, un maggiore intervento militare imperialista in tutto il mondo sotto lo slogan della "difesa intelligente".Ciò ha comportato e comporta l’avvio della prima fase di "scudo antimissile" o "Star Wars" in Europa e del programma globale di scudo antimissile, l'intervento militare diretto in Libia, minacce intermittenti all’Iran e alla Repubblica Democratica Popolare di Corea, aumento dell’attività militare, aggressioni e provocazioni in Medio Oriente, nella regione Asia-Pacifico e in tutto il continente africano, un inasprimento del militarismo imperialista in America Latina e nei Caraibi. L'aumento dell’ostilità e l’embargo contro Cuba continueranno, così come i complotti contro il Venezuela.
Terzo: la campagna di aggressione militare è accompagnata da interferenze aperte negli affari interni della maggior parte degli Stati del mondo; interventi che si manifestano attraverso l'impiego del capitale e dell’autoritarismo e che hanno come obbiettivo distorcere e falsificare la volontà dei popoli, manipolare, intimidire e impedire che i rappresentanti scelti dal popolo raggiungano il potere. Le forze imperialiste non esitano a ricorrere ai metodi peggiori pur di raggiungere i loro obiettivi, organizzando, ad esempio, attentati terroristici, colpi di stato militari, alleandosi con le forze neofasciste, promuovendo le autorità politico- religiose e le varie forze controrivoluzionarie di diversa estrazione ideologica: tutto per esercitare il controllo imperialista del pianeta, attraverso la progettazione di nuovi confini e la riorganizzazione dei mercati settoriali, in particolare del mercato dell'energia, con le risorse di petrolio e gas, e delle vie di comunicazione.
Quarto: tale campagna militare è accompagnata da un aumento di aggressività, che si traduce, ad esempio, nel massimo impiego delle risorse di varie agenzie e organizzazioni internazionali, in particolare il FMI, la Banca Mondiale e l'Unione europea, al fine di salvaguardare il potere del grande capitale.Per garantire i propri interessi ed obiettivi, oltre ad incrementare ulteriormente attacchi ed interventi autoritari nei paesi di tutto il mondo, il regime capitalista appare deciso ad attaccare la classe operaia internazionale e i suoi rappresentanti, attraverso una serie di misure, tra cui :
- - unanegazione del diritto fondamentale dell’uomo al lavoro e delle conquiste ad esso relative conseguite dalla classe operaia;
- - un’offensiva ideologica globale a livello mediatico, tesa a reprimere le lotte dei lavoratori e del popolo e a perseguitare tutte le forze sociali e politiche in conflitto con l'imperialismo, in particolar modo i Partiti comunisti e operai;
- - sforzi ed azioni congiunte in violazione di ciò che è stato incluso nella Carta delle Nazioni Unite e nella "Dichiarazione universale dei diritti umani": documenti redatti in condizioni differenti e con diversi rapporti di forza, determinati dalla presenza dell'Unione Sovietica e di altri paesi socialisti.