U spomen na drugaricu Jasnu Tkalec

Jasna Tkalec, draga drugarica i hrabra i neponovljiva revolucionarno-demokratska socijalistička spisateljica i intelektualka, preminula je jučer u 77-oj godini.

Rođena je 1941. u Zagrebu. Njen otac bio je Zvonko Tkalec, koji je pripadao staroj predratnoj generaciji jugoslavenskih revolucionara i partizanskom pokretu. On je bio jedan od najznačajnijih prevoditelja radova Marxa i Engelsa na hrvatski/srpski jezik. Bio je zatvoren i mučen u Staroj Gradiški, koncentracionom logoru koji su vodili ustaše za vrijeme marionetske nacističke NDH.

Jasna Tkalec završila je studij romanistike i klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te je daljnje studije pohađala na Univerzitetu u Firenci. Radila je kao profesor na XVI. gimnaziji u Zagrebu (1966-74.) i kao lektor na Univerzitetu u Trstu. Bila je Sekretar Odbora za kulturu Socijalističkog Saveza RH od 1976. 1984. je kao stipendistica Instituta Gramsci boravila u Rimu, a 1986-1987. je radila u Parizu, prevodeći knjige s područja političke teorije i umjetnosti. Objavljivala je članke o raznim područjima društvene teorije (pogotovo o Gramsciju i feminizmu) u nekim od vodećih jugoslavenskih časopisa uključujući Naše teme, Žena, Dometi, Delo, Kulturni radnik, Pitanja i Oko.

Nakon raspada Jugoslavije radila je kao slobodna novinarka za Novi forum, Nokat, Hrvatsku ljevicu, Novosti, te za talijanske socijalističke listove il Manifesto, Liberazione i Avvenimenti. Ranih devedesetih je bila osuđena na tri mjeseca zatvora zbog svoje radikalne kritike novog ultradesničarskog nacionalističkog režima u Hrvatskoj. Od 1991. do 1993. je živjela u Bologni i Rimu, gdje je bila stalni suradnik časopisa Balcanica.

Godine 2015. objavila je, u izdanju novosadske izdavačke kuće Mediterran, zbirku eseja “Fantom slobode” u kojoj je razotkrila brutalnost i autoritarnost kapitalističkog i imperijalističkog poretka koji se maskira kao demokratski. Ovoj crnoj stvarnosti suprotstavila je dosljedno antiratnu, demokratsku socijalističku politiku i široku humanističku kulturu.

Prvi puta sam sreo Jasnu kao sedamnaestogodišnjak, kada sam počeo surađivati s časopisom Hrvatska ljevica, čiji je bila član redakcije. Osnivač i glavni urednik tog časopisa bio je Stipe Šuvar, koji je pokušao utabati puteve za novu, autentično-demokratsku socijalističku politiku. Njeni tekstovi i naši brojni razgovori tijekom ovog i narednog perioda iznimno su me obogatili. Jasna je također, od početka, bila jedan od najznačajnijih autora i član redakcije (a kasnije i užeg uredništva) Novog Plamena, lijevog časopisa za politiku i kulturu čiji sam bio pokretač i suurednik od 2007. do kraja njegovog izlaženja (kao štampanog izdanja) 2015. Plamen je od početka bio koncipiran kao okupljalište demokratskih i humanističkih lijevih snaga iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Jasnini tekstovi znatno su doprinijeli ostvarenju takve koncepcije časopisa. I nakon prestanka izlaženja Plamena u štampanom obliku, marljivo je nastavila surađivati sa online časopisom Novi Plamen.

Jasna je bila izuzetni polihistor i veoma nadarena spisateljica. Nadam se da će njeni briljantni eseji, koji su prosvjetljujući i visoke književne vrijednosti, biti duboko cijenjeni od strane budućih generacija lijevih intelektualaca i ostalih naprednih ljudi na području bivše Jugoslavije i šire. Njena humanistička vizija socijalizma reflektirala je njenu humanu, dobrodušnu, velikodušnu i kooperativnu narav. Izgubili smo blistavu i neponovljivu osobu. Njen prometejski duh će, međutim, preživjeti u njenim svijetlim esejima i u ljudima čiju je svijest obogatila i revolucionirala.

Mladen Jakopović