Referat povodom 100 godina osnivanja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) u Beogradu 1919.g.

 

Ako su NOB i revolucija 1941.-1945.g. bila epopeja žrtvovanja za oslobođenje od fašističkog ropstva, ali i dubok socijalni preobražaj zemlje, epopeja u kojoj su stradanja, materijalna razaranja i ljudski životi bili glavni zalog, a ona je upravo pod vodstvom partije to bila, onda je poslijeratna socijalistička izgradnja bila samo nova epopeja stvaralačkog rata, kreativnosti, teorijske i praktičke pronicljivosti u kojoj nije izostajalo žrtvovanja, pa i teških trenutaka, ali je žrtvovanje sada nagrađivano ispunjenošću i osjećajima ljudske sreće zbog evidentnih i kontinuiranih uspjeha u socijalnom i civilizacijskom preobražaju zemlje, uz stalno podizanje životnog standarda svih radnih ljudi i građana i opću humanizaciju društva, pa i utoliko udobniju ali jednako slavna i herojska.
Ta poslijeratna pregnuća KPJ naroda, iako u istom cilju, ostvarivala su se u dvije povijesno različite etape – etape državnog socijalizma ili administrativno-centralističkog sistema i etapa samoupravnog socijalizma odnosno radničkog i društvenog samoupravljanja, pri čemu je ova druga po mnogo čemu „Jugoslavenski” specifična i budi dodatna osjećanja ponosa.

 

KPJ u razdoblju administrativno-centralističkog sistema 1945.-1950.g.

Nakon 26 godina revolucionarne borbe u kojoj je izrasla u najjaču politički organiziranu društvenu snagu zemlje, povela je i pobjedonosno završila oslobodilački rat i socijalističku revoluciju 1941.-1945.g.. KPJ čvrsto je držala vlast u svojim rukama. Kao i u svim drugim zemljama gdje je pobijedila socijalistička revolucija i u Jugoslaviji je uspostavljen sistem „državnog socijalizma” iako u nešto specifičnijoj formi. Suština tog državno-centralističkog sistema bila je da bude oruđe radnih masa – naroda Jugoslavije, oblik diktature proletarijata. Zato ga možemo kvalificirati kao revolucionarni, a ne birokratski etatizam. Dok se uspostavljao, komunisti su znali da je samo etapa u izgradnji novog socijalističkog društva, a uvjeti u kojima je nastajao (vanjski i unutarnji) veoma bremeniti, pa prema tome njima i uvjetovan.
Odmah nakon zvaničnog završetka II svjetskog rata, Jugoslavija se na vanjskopolitičkom planu, kao mlada revolucija našla pod udarom konzervativnih snaga i njihovim ciljevima i kombinacijama poslijeratnog uređenja svijeta. Dojučerašnji saveznici u ratu, SAD i Velika Britanija, čak su i vojno prijetile vezano sa granicama sa Italijom i Austrijom. Prirodno je da se u obrani svog suvereniteta oslanjala na SSSR i novonastale socijalističke zemlje, smatrajući po prirodi stvari da su to zemlje mira u svijetu (Informacioni biro partija tih zemalja predložila je upravo KPJ). No i sam u žestokom sudaru sa zapadom, SSSR je ponekad, što može biti shvatljivo, suverenitet Jugoslavije gledao kroz prizmu svojih problema i interesa, pa se nova Jugoslavija u tom sudaranju u izvjesnom smislu osjećala usamljena.

Mlada revolucija našla se i na udaru poraženih snaga na svom tlu i drugim snagama buržoarske kontrarevolucije koje se nisu mirile porazom i gajile iluziju da ako ništa drugo, mogu opstati barem kao opozicija u višepartijskom sistemu, pa je tu bilo raznih pokušaja i manevara od tobože konstruktivnog ulaženja u Narodnu frontu i novu Vladu, pa onda protestnih izlaza iz svega osujećivanja prvih izbora za Ustavotvornu skupštinu, do ubacivanja terorističkih grupa u zelju i zastrašivanje naroda. Dio katoličkog klera, na čelu sa Zagrebačkim biskupom Stepincem, napisao je poslanicu vjernicima da ne prihvate novi režim.

KPJ žestoko je suzbijala snage bivšeg društva jer su nosili klicu opasnosti razdora u zemlji, prije svega u šovinističkoj ideologiji koje se nikada nisu mogle osloboditi. Morali su se pokretati brojni politički kazneni procesi protiv suradnika okupatora i ratnih zločinca (ustaša, četnika, belogardijaca, balista i drugih), a što je pridonosilo raskrinkavanju politike bivšeg režima.
U borbi protiv pokušaja restauracije građanskih stranaka i višepartijskog sistema, što je u sebi nosilo veliku opasnost od novog razdora među narodima Jugoslavije, pa i novog građanskog rata, KPJ je radila na tome da se te snage razbiju, učvrsti jedinstven Narodni front i ojača moć i autoritet nove države.
Od 5. do 8. augusta 1945.g. održan je Prvi Kongres JNOF za cijelu Jugoslaviju na kome su organizacije Narodnog Fronta u federalnim jedinicama ujedinjenja u jedinstvenu političku organizaciju Narodnog Fronta Jugoslavije. Osim KPJ, kao rukovodeće snage USAOJ-a i AFŽ-a, u NFJ ušle su i neke umjerenije građanske stranke koje su priznale rukovodeću ulogu KPJ i NFJ.
Na izborima za Ustavotvornu Skupštinu 11.novembra 1945.g. NFJ je ostvarila apsolutnu pobjedu. Nova izborna skupština 29.novembra 1945.g. proglasila je republiku. U deklaraciji o proglašenju se kaže da je FNRJ savezna narodna država republikanskog oblika , zajednica ravnopravnih naroda koji su slobodno izrazili volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviju. Posle proglašavanja republike, grupe buržoaskih političara i njihovih organizacija su se raspale. Ustavotvorna Skupština 30.januara 1946.g. donijela je prvi Ustav.
Uoči II svjetskog rata Jugoslavija je pripadala najzaostalijim zemljama Europe sa pretežno seljakim stanovništvom. Industrija je neznatno učestvovala u društvenom proizvodu, a nekih važnih industrijskih grana nije ni bilo. Produktivnost rada veoma je bila niska. Tako se u Jugoslaviji 1938.g. za jednu tonu cementa trošeno 16 radnih sati a u Francuskoj 3 sata i 43 minuta. Nacionalni dohodak 60$ a u Njemačkoj 337$.
U ratu je uništeno 36,5% industrije, a industrijska proizvodnja mogla se organizirati samo na 30% kapaciteta. Bez krova nad glavom ostalo je 3,5 milijuna ljudi. Tu su i brojne iseljene osobe, logoraši i ratna siročad.
Da bi se život koliko-toliko normalizirao, bilo je potrebno najprije obnoviti puteve, mostove, pruge, prijevozna sredstva, tvorničke pogone, javne objekte, stambene zgrade i kuće za stanovanje. Bilo je potrebno reparirati brojne izbjeglice, zbrinuti žrtve rata i ratnu siročad, spriječiti prijeteću glad koja se nadvila nad narodom, crnu burzu i organizirati garantirano snadbijevanje naroda sa najosnovnijim potrepštinama (prehrana, odjeća, obuća). Za sve to bila je potrebna čvrsta vlast iza koje stoji većina naroda.
Teorijsko znanstveni pogled KPJ o putevima izgradnje socijalističkih društvenih odnosa u periodu neposredno poslije oslobođenja bili su veoma oskudni. U najmanju ruku postojala je i pojednostavljena predodžba o putevima, načinu i teškoćama koje će se pojaviti u procesu stvaranja novog društvenog sistema.
Doduše kao i svaka marksistička i lenjinistička partija, KPJ je polazila od toga da je eksproprijacija kapitalističke klase prvi i početni akt diktature proleterijata. Nacionalizacija sredstava za proizvodnju i stvaranje državne svojine je dakle bio glavni programski cilj KPJ.
Presudni idejno-politički utjecaj na koncepciju izgradnje društvenih odnosa vršila je sovjetska teorija i praksa, a to je stav da je državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, centralno državno planiranje i upravljanje proizvodnjom, raspodjelom i potrošnjom, i potpuna likvidacija svakog oblika privatnog vlasništva temeljna zakonitost socijalističkog razvitka. U prvim godinama izgradnje socijalizma u Jugoslaviji rukovodeće snage revolucije nisu imale nikakva posebna iskustva, a ni prilike nakon NOB-a nisu bile puno bolje nego u Rusiji nakon Oktobarske revolucije, pa se u sličnim povijesnim okolnostima pošlo od Sovjetskog modela, iako treba reći da to nije bilo prosto kopiranje, već uz znatne modifikacije prema domaćim uvjetima što je kasnije izazivalo i nesuglasice.

Ideja o radničkom samoupravljanju u tom vremenu nije se mogla ni pojaviti. Naprotiv, u teoriji je vladalo mišljenje da aparatu socijalističke države treba dati vodeću poziciju u organizaciji i kontroli društvenih procesa, a naročito materijalne proizvodnje i raspodjele, što je bio kamen temeljac etatističkog pogleda na društveni razvitak.

I opća privredna struktura zemlje je pogodovala centralizmu. Brza industrijalizacija zemlje bila je gotovo sudbinsko pitanje od kojeg zavisi ne samo uspješan daljnji razvoj, nego i sam opstanak revolucionarnog pokreta pod čijim je rukovodstvom zemlja i oslobođena. Smatralo se da su državna svojim i centralizam u upravljanju društvenim poslovima efikasan put i metoda da se u prvim poslijeratnim godinama izbjegne privredni slom koji bi mogao nastupiti zbog ogromnih ratnih razaranja i opće nestašice potrebnih sredstava za život. Isto tako, polazilo se od uvjerenja da je bez državne svojine i administrativnog upravljanja nemoguće akumulirati velika sredstva (materijalne i ljudske snage) za privrednu izgradnju što je bio prvi uvjet brzog privrednog razvoja.
Sve povijesne okolnosti koje smo prethodno naveli – borba za obranu nezavisnosti nove države SNRJ, borba protiv kontrarevolucije, veoma teška privredna situacija s jedne i programska koncepcija KPJ o izgradnji socijalističkog društva ne bazi državno-svojinskog monopola, ambiciozni planovi industrijalizacije zemlje s druge strane, uvjetovali su da se u ratu i revoluciji formiran sistem upravljanja razvije u izrazito centralistički globalni društveni sistem. U stvari štab za upravljanje ratom i revolucijom treba nastaviti upravljati društvom, ne smanjujući mu ovlaštenja.
Globalni društveni sistem sa svojim podsistemima – političkim sistemom i privrednim sistemom, bio je neodjeljiv monolit organiziran na principu strogo revolucionarne hijerarhije u kome se niže stupanj vlasti u potpunosti pokorava direktivi i odluci višeg stupnja. Na čelu globalnog sistema stajao je Politbiro CK KPJ.
U duhu napredne koncepcije izvršena je eksproprijacija kapitalističkog vlasništva. Eksproprijacijom imovine suradnika okupatora, Zakonom o agrarnoj reformi 1945.g. i Zakonom o nacionalizaciji gotovo sva sredstva za proizvodnju i opća dobra, osim seljačke imovine i imovine zanatlija, našla su se u državnom vlasništvu.
Politički sistem iz kojeg je proizlazio i privredni, organiziran je na saveznoj, republičkoj i lokalnoj razini u obliku predstavničkih skupština i narodnih odbora čije je zastupnike birao narod neposredno na općim izborima sa odgovarajućim izvršnim organima i organima uprave. Prva karakteristika tog sistema je koncentracija ovlasti na saveznoj razini, a druga dominantna uloga izvršnih organa kojima predstavnička tijela samo daju legitimitet.
Što se tiče privrednog sistema, on je organiziran kao jedan veliki trust cjelokupne privrede na čijem čelu stoji Savjet ministara sa vodećom ulogom resora planiranja. Svaki privredni ministar praktički je generalni direktor svog resorskog trusta koga čine njegova ili grupacija privrede. Svako privredno ministarstvo u svom resoru formira nekoliko generalnih direkcija za neposredno administrativno i operativno rukovođenje grupom istorodnih poduzeća (AOR-i) na čijem čelu stoji generalni direktor direkcija. Radom poduzeća neposredno upravlja direktor koga je birao AOR. Količina robe koju treba proizvesti poduzeće dobiva od AOR-a. Tako je i sa razmjenom i raspodjelom. Za količinu proizvedene robe poduzeće dobiva određena novčana sredstva za plaće. Radna snaga se distribuira po sličnom sistemu kao i sredstva rada. Iako ima svoju pravnu osobnost i privredni račun, poduzeće je samo pogon jednog velikog privrednog sistema čiji su prihodi i rashodi dio sveopćeg državnog budžeta.
Po modelu organizacije saveznih ministarstava i njihovih direkcija formirani su analogni organi u republičkom, a slični organi pri lokalnim Narodnim Odborima jer su i poduzeća bila podijeljena na savezna, republička i lokalna. Međutim, savezni organi su dominirali cjelokupnim mehanizmom upravljanja privredom i neposredno su rukovodili poduzećima od saveznog značaja.
Pravo raspodjele društvenog proizvoda na potreban rad i višak rada, pravo zahvaćanja i raspolaganja viškom rada pripadalo je samo centralnim organima državne vlasti. Savezni organi vlasti i uprave precizno su količinski utvrđivali raspodjelu nacionalnog dohotka na sve oblike potrošnje – ličnu, opću i investicionu – pomoću mehanizma centralnog budžetskog sistema. Ovakva koncepcija privrednog sistema supstituirala je robnu proizvodnju sistemom centralnog planiranja proizvodnje i sistemom planske distribucije roba, novca i radne snage.
Efikasnost tzv. revolucionarnog etatizma u tim prilikama bila je izuzetna i uglavnom opravdava pretpostavke zbog kojih je i primjenjen.
Imajući najširu podršku masa, državna vlast i KPJ ostvarile su takvu mobilizaciju rada i sredstava kakvu Jugoslavije nikad nije ostvarila, ni prije ni poslije tog razdoblja. KPJ je uspjela gotovo svo stanovništvo obuhvatiti u masovne organizacije kao što su NF, USAOJ, AFŽ i druge. Narodni odbori kao lokalni organi vlasti bili su također jedan od oblika masovnog organiziranja naroda u funkciji rješavanja svojih životnih problema.
Veoma značajan poticaj zalaganja narodnih masa u izgradnji zemlje dolazio je iz uvjerenja da planovi industrijalizacije zemlje donose bogatiji i bolji život. Želja za napretkom postala je materijalna sila društva. U relativno kratkom periodu nakon rata reparirano je preko 350.000 ljudi iz izbjeglištva i logora, zbrinuta ratna siročad, a iz za život nemogućih kraških područja u plodne (Vojvodinu i Slavonija) preseljeno je preko 60.000 najsiromašnijih seljačkih obitelji. Agrarnom reformom na 315.000 seljačkih obitelji podijeljeno je oko 800.000 ha zemlje. Osigurano je garantirano snadbjevanje osnovnim životnim potrepštinama za sve zaposlene pri nižim cijenama, stroga kontrola cijena i spriječena je crna burza.
Zakonom o nacionalizaciji i agrarnom reformom smanjile su se iritantne socijalne razlike među ljudima. Radnicima je skinut jaram kapitalističkog i vlasničkog komandovanja i eksploatacije, a seljaštvo je oslobođeno od prijeratnih dugova i zelenaškog pritiska, a i obrtnici su došli u povoljniji položaj. Jednom riječju, svi slojevi društva došli su u povoljniji položaj, osim malog sloja ekspropriranih, a ni nacionalizacija nije provedena bez naknade i nitko ni ostao nezbrinut. U roku od 3 godine, što je apsolutni rekord, obnovljeni su svi u ratu porušeni privredni i infrastrukturni kapaciteti. Donesen je prvi petogodišnji plan razvoja zemlje (1947-151.g.) čiji je osnovni cilj bio razvoj teške industrije kao temelja industrijalizacije, elektrifikacije i povećanja životnog standarda naroda, i počeo se uspješno ostvarivati.
Industrijalizaciju i elektrifikaciju zemlje KPJ podigla je na nivo odlučujućeg svenarodnog zadatka. Revolucionarna etika radničkog pokreta stvarala je u tim danima svoju radnu etiku, razvijao se kult proizvodnog rada, kult radne discipline pojedinca i radnog kolektiva.
Bruto investicije iznosile su 1947., 1948. i 1949.g. 34% nacionalnog dohotka, dakle svaki treći dinar (Kraljevina Jugoslavija 5%, SAD 13%). Krajem 1945.g. bilo je zaposleno 461.000 radnika i službenika, a 1949.g. već 1.990.000. Fizički obim industrijske proizvodnje u odnosu na 1939.g. iznosio je već 1948.g. 150%, a vrijednost sredstava rada porasla su na 352%.
Nacionalni dohodak porastao je od 264,2 milijardi 1939.g. na 441,1 milijardi 1948.g. i više nikada nije toliko rastao, čak ni šezdesetih godina kad je Jugoslavija imala najveći rast u svijetu.
Iako je centralizam bio dominantan u sistemu upravljanja, on u početku nije gušio inicijativu radnih masa. Bio je veoma djelotvoran jer su svi dijelovi, sve ćelije društva, vrlo dosljedno izvršavale ideje centra uz najveći stupanj samoinicijative. Rukovodeći odnosno upravljački sloj društva (stotinjak hiljada ljudi) ponikao iz redova radnika i seljaka „nije imao vremena” da se odmakne od naroda. Nije još izgradio svoj poseban stil života, sistem materijalnih privilegija, upravljanje mu još nije postalo poziv, već revolucionarna funkcija. U stvari, na svim zadacima više se žrtvovao od ostalih radnih masa.
Međutim, neposredna budućnost i iskustvo drugih revolucionarnih pokreta pokazati će da se revolucionarni zanos postepeno gasi, a u društvenim odnosima se počinju razvijati nove proturječnosti i novi konflikt. Zato možemo reći da revolucionarni etatizam ima ogromnu inicijalnu moć, moć da pokrene ogromnu energiju milijun ljudi, naravno u kontekstu ukupne revolucionarne situacije, ali dugoročno etatizam nije u stanju da osigura optimalni razvoj proizvodnih snaga. Već na samom početku etatizam je pokazao da nije u stanju trajno osigurati efikasnost i racionalnost u proizvodnji i razmjeni dobara. Uostalom, krajnji cilj socijalističke revolucije nije perpetuiranje moćne države, vojske i policije, već oslobođenje čovjeka od svakog otuđenja.
U razdoblju od 1945.--1949.g. na zadacima obnove zemlje i donošenje i ostvarivanja prvog petogodišnjeg plana 1947.-1951.g. administrativno-centralistički sistem manje-više je bio izgrađen, ali će upravo tada otpočeti novi revolucionarni proces njegove dugoročne postepene transformacije u samoupravni sistem.

 

Borba za izgradnju samoupravnog društva 1950.-1900.g.

U jeku danonoćnog rada na obnovi zemlje i izvršavanju zadataka Petogodišnjeg plana došlo je do napada Komunističkih partija Informbiroa na KPJ. Ne ulazeći u pojedinosti i dramatičnost tih događaja, taj napad za vodstvo Partije, ali i narod, bio je šokantan tim više što je KPJ bila vjeran partner prvoj zemlji socijalizma i zazirala od kritika sa bilo koje strane na račun SSSR-a, smatrajući štetnim za vlastitu političku borbu u zemlji i za međunarodni radnički pokret općenito. Što se više očitovao hegemonistički karakter nasrtaja na Jugoslaviju, sve više je u rukovodstvu KPJ sazrijevala spoznaja da se korijeni i uzroci nasrtaja na Jugoslaviju nalaze u deformiranim (birokratiziranim) unutrašnjim društvenim odnosima u SSSR-u. Zato je rukovodstvo KPJ počelo još kritičnije i svestranije, u duhu klasika marksizma, preispitivati, ne samo sovjetsko, nego i vlastito društvo, a to znači mogućnost da se i naš „revolucionarni etatizam” koji je u toku destruira u birokratski. A kad su u pitanju klasici (Marks, Engels i Lenjin) čije učenje jedino može biti kriterij koji treba verificirati i sovjetsku i jugoslavensku praksu, Marks u „Komunističkom manifestu” u podnaslovu „Proleteri i komunisti” piše: „Kada u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i kad cijela proizvodnja bude koncentrirana u rukama individua (slobodnih proizvođača), javna vlast izgubit će politički karakter”. Iz ovoga se jasno vidi u kom pravcu socijalistička izgradnja mora smjerati, u čije ruke mora doći proizvodnja i koje je sudbina države kao klasne tvorevine. Nakon što je V kongres KPJ 1948.g. odbacio napade kao neargumentirane, za nešto više od godinu dana rukovodstvo KPJ je procijenivši tendencije društvenog razvitka, došlo do odluke da promjeni generalno liniju partije. Ukratko, odlučeno je da se zaokrene na put borbe za samoupravni socijalizam. To je nužno značilo da proces odumiranja države mora otpočeti odmah, da se državna svojina mora transformirati u društveniju, da se Partija mora distancirati od aparata vlasti i ojačati kao Partija svoje klase. Krajem 1949.g. B.Kidrič i Đ.Salaj kao predstavnici vlade i sindikata, potpisali su Uputstvo o osnivanju i radu radničkih savjeta, državnih privrednih poduzeća u 215 eksperimentalno izabranih poduzeća.
Što u suštini znači prijelaz sa državno-administrativnog sistema upravljanja društvom na samoupravljanje. To znači otvaranje procesa prenošenja najvećeg dijela funkcija i poslova koje su obavljali državni organi u ime proizvođača i građana na njih same. To zahtjeva izgradnju posve nove samoupravne organizacione strukture i samoupravnog instrumentarija upravljanja. To znači i promjenu metoda političkog djelovanja jer sa jačanjem uloge baze društva slabi uloga politike sfere. Zvuči gotovo utopistički jer u tome praktičkog iskustva nema, osim epizodnog iskustva Pariške komune. A upravo je to Partija postavila pred svoje članove i narod jer u tome i jeste suština socijalističke izgradnje.

Prvo desetljeće 1950.-1960.g. bilo je prijelomno za prijelaz na samoupravljanje, a obilježava ga nekoliko važnih zakonskih projekata i političkih skupova.
Savezna Skupština 1950.g. donijela je Osnovni zakon o predaji državnih privrednih poduzeća i viših privrednih udruženja na upravljanje radnim kolektivima. Od običnog proizvodnog pogona, glomaznog državnog aparata koji rukovodi proizvodnjom, poduzeće postaje samostalni robni proizvođač sa svojim sredstvima rada, planom proizvodnje, ukupnim prihodom u kome je dohodak. Poduzećem, uz direktora, upravljaju radnici putem Radničkog savjeta. U duhu samoupravljanja, labavi se djelovanje ekonomskih zakona, širi tržište i jača uloga trgovine uz postepeno nestajanje racionaliziranog snadbjevanja. Za neke artikle počinje i slobodno formiranje cijena. Ukida se dakle direktno upravljanje poduzećima od strane države i podjela poduzeća na lokalna, republička i savezna, a time i nužni državni aparat.
No, država društvenim planom utvrđuje osnovne proporcije društvene reprodukcije i raspodjele nacionalnog dohotka, i u tu svrhu zahvaća u državni budžet dohodak koga poduzeća stvaraju, osim djela koji ostaje za osobne dohotke i tek neznatno za investicije. Krajem desetljeća dio dohotka namijenjena za investicije (akumulacije) ide u državne investicione fondove, ali isto pod državnom ingerencijom. Pod parolom decentralizacije i demokratizacije nastaju velike promjene i u političkom sistemu. Iz savezne uprave odlazi 100.000 ljudi, dio na niže razine, a najveći dio u proizvodnju (ukaz savezne narodne skupštine 1950,.g.). Novim zakonom o Narodnim odborima zaustavljena je intencija da se NO pretvore u transmisiju centralnih organa, zadržana je njihova autonomnost i proširena nadležnost čime su udareni temelji buduće komune, odnosno lokalne samouprave.
Ističe se značaj zakonitosti u radu, samostalnost sudova, važnost osobnih sloboda građana i pokreću akcije protiv privilegija i socijalnih razlika.
VI Kongres KPJ 1952.g. donosi novu koncepciju Partije (faktor usmjeravanja a ne vlasti) i mijenja ime Partije u Savez Komunista Jugoslavije, kako bi se i formalno distancirao od klasične političke organizacije, posebno staljinističkog tipa, a što više identificirala s Marksovim Savezom Komunista. Istovremeno, SK razvija samostalnost ostalih političkih organizacija, naročitu ulogu dobiva NF koja postaje oblik javne tribine u okviru koje se mogu artikulirati različita mišljenja, naravno u okviru izgradnje socijalizma, a koja na svom IV Kongresu mijenja naziv u SSRN. I sindikati uz klasične funkcije zaštite ekonomskih uvjeta rada radnika,j dobivaju obrazovno-političku funkciju radi osposobljavanja radnika za samoupravljanje i unapređenje sistema samoupravljanja.
Dijelom kao rezultat svih promjena u političkom sistemu od 1949.-1953.g. koje je trebalo ustavno sankcionirati, a dijelom i radi poticaja daljnjim promjenama na liniji razvoja samoupravljanja, Narodna Skupština NFRJ je 1953.g. donijela Ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja. Kao osnovu društvenog uređenja Ustavni zakon proglasio je društvenu svojinu i samoupravljanje proizvođača. U savezne i republičke skupštine uvedeno je i Vijeće proizvođača, čime se samoupravljanje radnika neposrednom proizvodnjom širi i na društvene poslove (politički sistem). Uvodi se funkcija šefa države u licu Predsjednika republike i za prvog predsjednika izabran je J.B.Tito. Kao izvršni politički organ Narodne skupštine uvedeno je Izvršno vijeće umjesto ranije Vlade da bi se jače naglasio radni karakter i princip skupštinske vladavine. Sve promjene u političkom sistemu imale su za cilj prevladavanje kategorija i ustanova državne vlasti i sprečavanje tendencija birokratskog (staljinističkog) despotizma, ali i liberalne građanske demokracije.
Radnička klasa koja je prešla dva milijuma zaposlenih, stasala je i u političku snagu koja se čuje. Održan je I Kongres Radničkih savjeta na kome su neposredni sudionici samoupravljanja analizirali iskustva i prve domete samoupravljanja u radnim kolektivima i postavili zahtjev da se precizno utvrde obaveze kolektiva prema društvenoj zajednici, a ostatak dohotka ostavi na upravljanje kolektivima, te da se ukine tutorstvo države na uređenje unutarnjih odnosa u radnim kolektivima i prepusti radnicima.
Održan je VII Kongres SKJ i donesen novi Program partije u kome je data prva ozbiljnija teorijska razrada samoupravljanja. Socijalizam definira kao društveno uređenje zasnovano na podruštvljenim sredstvima za proizvodnju u kome društvenom proizvodnjom upravljaju udruženi neposredni proizvođači. Polazeći od stavova I Kongresa Radničkih savjeta, Savezna skupština donijela je Skupinu zakona s kojima su izvršene izvjesne promjene u privrednom sistemu (o porezima i doprinosima, radnim odnosima). U Zakonu o radnim odnosima piše da „... radnici neposredno i preko organa samoupravljanja odlučuju o svojim neposrednim odnosima koji proizlaze iz zajedničkog rada.” U istom zakonu piše:”... radni kolektivi samostalno odlučuju o osnivanju i prestanku radnog odnosa, kao i o drugim pitanjima osobnog statusa radnika.” U istom zakonu također piše:”... pošto podmire obaveze prema društvenoj zajednici samostalno odlučuju o upotrebni ostvarenog dohotka, i utvrđuju osobne dohotke svojih članova na osnovu uspjeha u radu svakog od njih i cijelo radnog kolektiva. Tom grupom zakona, prvi put je knjigovodstveno definiran dohodak.

Osim sve veće afirmacije Radničkih savjeta u upravljanju poduzećima, u okviru velikih poduzeća započinje neposredno upravljanje radnika manjim tehnološkim cjelinama, nazvanim ekonomskim jedinicama.
Naravno, samoupravljanje u prvoj dekadi nije izgrađeno, ali su mu neposredno udareni temelji i pokazao se ostvarivim. Uz to nakon pada proizvodnje, uslijed ekonomske i političke blokade 1948.g., privreda je ušla u ekspanziju i to po stopi od 11% 1953.g. do 17% 1957.g., a adekvatno tome rast zaposlenosti od 1.846.000 1953.g. na 2.39.000 zaposlena 1957.g.. Nacionalni dohodak raste po stopi od 13,3%. Naravno, sve je to pripisivano samoupravljanju što je silno ohrabrilo snage samoupravljanja.

Drugu dekadu razvoja samoupravljanja 1960.-1970.g. obilježavaju donošenje drugog Ustava 1963.g., održavanje VIII Kongresa SKJ 1964.g. i IX Kongresa SKJ 1969.g.
Ustavom SFRJ 1963.g. proširuju se samoupravna prava radnika na oblast raspolaganja viškom rada, odnosno usvaja se princip da radne organizacije moraju biti samostalne u raspolaganju dohotkom. Novim zakonom o dohotku do kraja je razrađen sistem dohotka i utvrđeni novi odnosi u raspodjeli. VIII Kongres 1964.g. prvi put zaključuje da se društvena akumulacija prenese na neposredne proizvođače kako bi radni kolektivi bili nosioci proširene reprodukcije, ukidanje državnih investicionih fondova, poduzimanja privredne reforme 1965.g., sve u cilju da se ojača materijalna osnova samoupravljanja, daljnja decentralizacija prenošenjem dijela federalnih funkcija iz oblasti društvenih djelatnosti na republike uvođenjem komunalnog sistema i izjednačavanja prava radnika društvenih djelatnosti na samoupravljanje u svojim zajednicama sa istim pravom radnika u neposrednoj proizvodnji čime su oni ispali iz režima državnih činovnika.
1965.g. pristupilo se privrednoj i društvenoj reformi koja je imala za cilj da ojača samostalnost radnih organizacija, ojača ulogu tržišta, ekonomiju rada u poduzećima, modernizaciju proizvodnje i izlaženje na vanjska tržišta. Ukidanjem DIF-ova, njihova sredstva prenesena su na banke, izgrađen je bankarsko-kreditni sistem, a što je važnije, prestalo je izvlačenje djela akumulacije u fondove iz radnih kolektiva i to je trebalo ojačati materijalnu osnovu samoupravljanja. Međutim, to se ipak nije dogodilo tako, pa su rezultati bili polovični. Doduše, privreda se stabilizirala, postala efikasnija, modernizirala se, povećala kvalitetu proizvoda i izlazila u svijet, ali je stabilnost ostvarena i na račun stagnacije zaposlenosti što je izazivalo socijalne i političke probleme. Međutim, jačanje materijalne osnove samoupravljanja nije se dogodilo i samoupravljanje je ušlo u stagnaciju. Umjesto države koja je do sada gospodarila akumulacijom, na sve slobodnijem tržištu pojavljuju se novoformirane banke, veletrgovačke i vanjsko-izvozničke kuće i druge uslužne djelatnosti u koje se uslijed njihovog monopolnog položaja, prelijeva akumulacija iz proizvodnih organizacija i one postaju centri ekonomske, a postepeno i političke moći. U takvim uvjetima rađao se i jačao tehnobirokratski sloj koji ima drugačiju logiku od samoupravljanja, povezuje se s organima državne vlasti koji servisiraju privredu, pa čak i s partijskim strukturama. Društvo se sukobilo sa svojevrsno opasnošću srašćivanja tehnoupravljačkog monopola u privredi i aparata državne vlasti, s time da su za razliku od poslijeratnog razdoblja, globalnu ulogu preuzeli nosioci tehnobirokratsko-upravljačkih monopola u privredi.
U takvim uvjetima javljale su se i grupnovlasničke tendencije, da se mijenja karakter društvenog vlasništva i bit socijalističkog samoupravljanja. Sve je to dovodilo do usporavanja razvoja samoupravnih socijalističkih odnosa, pa se SK mora s time sukobiti i otkloniti te pojave. To se dogodilo sa donošenjem novog Ustava u trećoj dekadi.

Treća dekada 1970.-1980.godine je prelazak na udruženi rad i integralno samoupravljanje. Obilježava je donošenje ustavnih amandmana koji se odnose na reformu federacije i tzv. radnički amandmani (XI i XII 1971.g., II Kongres samoupravljač u Sarajevu također 1971.g. na kome se usvaja koncepcija amandmana a razrađuje konačna platforma za donošenje novog ustava, njegovo donošenje 1974. g. X Kongres SKJ iste godine i donošenje Zakona o udruženom radu 1976.g.).
Prelaz na udruženi rad znači da se od „udruživanja” koncentracijom i centralizacijom društvenih sredstava koja su se na ovaj ili onaj način odvajala od radničke klase i održavalo na životu etatizam i tehnokratizam, preko udruživanja rada i sredstava pređe na udruživanje rada. To je značilo izgradnju potpuno nove samoupravne organizacije (strukture) društvenog i samoupravnog instrumentarija koji će na minimum svesti mogućnost bilo kojih društvenih moći ili struktura, da se ubacuju između rada radnika i rezultata njihovog rada i tako reproduciraju svoju moć na račun moći samoupravljanja, iako naravno iz te strukture do kraja ne ispada i država ali ostaje u specifičnom obliku i ograničenoj mjeri.
Stare hijerarhijske forme kapital odnosa, poduzeće i predstavnička demokracija odlaze u povijest. Zamjenjuju ih osnovna organizacija udruženog rada i delegatska skupština.
Osnovna organizacija udruženog rada je radna zajednica u koju radnici na društvenim sredstvima udružuj svoj rad i neposredno upravljaju uvjetima i rezultatom svog rada (dohotkom koji je neotuđiv od njih). Oni su zajednica zato što ne stupaju u radni odnos ni s kim, već samo u međusobni odnos iz čega nestaje svaki najamni odnos. Osnovna zato što se radi povećanja ukupnog društvenog dohotka od čega ovise i osobni dohoci udruženih radnika i alimentiranje svih društvenih potreba. Udruženja u šire asocijacije udruženog rada – OUR, SOUR. Poslovne zajednice udružuje dio dohotka u zajedničke projekte, prometne organizacije, osiguravajuća društva, banke i slično. Razmjenjuje svoj rad sa društvenim djelatnostima. Ona je početak i kraj udruživanja dohotka.
Novi instrumentarij uređivanja svih odnosa u udruženom radu su Samoupravni sporazumi i Društveni dogovori, samoupravno planiranje i delegatski sistem.
Samoupravno organizirani radnici u udruženom radu imaju svoje Vijeće udruženog rada u skupštinama društveno-političkih zajednica (općine i republike) koga čine delegati udruženog rada čime samoupravno organizirani radnici u proizvodnji šire svoj utjecaj sa ostalim građanima i na društvene poslove. Pošto skupštinu društveno-političkih zajednica čine delegati udruženog rada i teritorijalno organiziranih građana, ona gubi obilježja državne vlasti i postaju najširi oblik društvenog samoupravljanja radnika i građana.
Federaciju čine Republike kao samoupravne asocijacije udruženog rada i komuna (općine) sa izvornim suverenitetom. Na federaciju se prenose poslovi osiguranja jedinstvenog društvengo uređenja, poslovi obrane i vanjski poslovi. Tijela federacije su paritetna a odluke se donose konsenzusom. Time se osigurava i nacionalna ravnopravnost. Na razini federacije a i ostalih društveno-političkih zajednica nema kumuliranja sredstava i investicija, osim Fonda za pomoć nerazvijenom Kosovu. Cjelokupni dohodak i akumulacija pod kontrolom je udruženog rada.
To je bio odgovor Partije i radničke klase, sadržan u novom Ustavu, na jačanje tehnokratizma i etatizma i stagnaciju razvoja samoupravljanja u trećoj etapi sa čvrstim uvjerenjem da je to put da radnička klasa konačno ovlada cjelinom dohotka i cjelinom procesa društvene reprodukcije.
A onda se dogodila najteža stvar koja se mogla dogoditi. Otišao je J.B. Tito a nešto prije i E.Kardelj kao najveći protagonisti samoupravnog socijalizma bez kojih više ništa neće biti kao s njima.

O četvrtom desetljeću 1980-1990 godine.

O ovom desetljeću ne možemo još govoriti u čvrstim kategorijama. Nedostaju nam mnogi odgovori za koje pitanja još nismo ni postavili jer od tih odgovora ne ovisi samo historijska istina, nego i sudbina radničkog i socijalističkog pokreta i ljevice uopće u budućnosti na ovim prostorima, a možda i šire. Spomenuti ću samo tok događaja.
Samoupravljanje se odvijalo u recesijskim uvjetima, odnosno privredne krize kao zvanične kvalifikacije iza koje je 1983.g. izrađen Dugoročni program ekonomske stabilizacije. U stvari više je to bila stagnacija bez uobičajeno visoke stope rasta sa još održivom stopom rasta zaposlenosti. Pošto se potrošnja smatrala glavnim uzročnikom krize, uslijedio je državni intervenizam na samoupravna prava radnika da slobodno raspolažu dohotkom, bez da itko s njima o tome razgovara, a oni su to plaćali sa smanjivanjem osobnih dohodaka i zajedničkom potrošnjom.
Rukopis tehnobirokracije tu je jasno prepoznat. No te ishitrene mjere nisu naravno smirile situaciju već je sve kulminiralo inflacijom koja je razorno djelovala na ukupno društveno-političko-psihološko stanje, ne samo masa, nego i organiziranih socijalističkih snaga. Umjesto dosljednom otklanjanju prepreka, integralnom samoupravljanju i prevladavaju dvojnosti sistema s jedne strane država, a s druge samoupravljanje, što je do krize i dovelo, krizu su rješavali neoliberalnim dogmama jer je to jačalo vlast tehnobirokracije. Naprotiv, ukidanjem ZUR-a, donošenjem novog Zakona o poduzećima, pa i intervencijama u Ustav, samoupravljanje je došlo pod udar kao glavna zapreka izlaska iz krize, a time označena i kao glavni krivac krize.
Partijske vođe nedorasle historijskom trenutku i važnosti uloge SK na 14.izvanrednom kongresu rasturile su Partiju. Dominantna snaga u rješavanju krize postala je tehnobirokracija. Uvođenjem buržoaskog pluralizma i višestranačkim izborima do kraja je otvorila vrata kontrarevoluciji. Ostalo se zna.

SKJ pokazao je zadivljujuću vjeru i čvrstinu u svoj koncept izgradnje samoupravljanja i odolijevao svim izazovima od onih objektivnih proturječnosti nivoa ekonomske razvijenosti do onih političkih strujanja koja su iz tog proizlazila i poprilično slobodno ispoljavala. Najprije se trebalo 1956.g. suprotstaviti liberalizmu u liku M. Đilasa, Brijunskim plenumom snagama etatizma 1966.g., a snagama tehnokratizma i nacionalizma 1971.g.. No, sve te snage uključujući snage kapital odnosa permanentno su djelovale, međusobno se preplitale i što je najgore jačale. Svoju bitku SKJ izgubio je upravo od tih snaga koje su krajem osamdesetih činile kičmu kontrarevolucije, baš kao što je i sam upozoravao sedamdesetih da se može dogoditi ako nadjačaju samoupravljanje.
Zašto se sve to dogodilo pitanje je na koje tek treba dati odgovor. Možda je dijalektički sve to tako moralo i biti. A možda se SK suviše uljuljkivao u svoje uspjehe i podlegao svakodnevnici. Jer Jugoslavija je pod vodstvom Partije najbezbolnije prevladala svoju stoljetnu zaostalost za razvijenim kapitalističkim zemljama i od agrarne seljačke zemlje postala srednje industrijski razvijena, sa četvrtom stopom (4,5%) rasta u svijetu, sa najvećom stopom rasta globalne produktivnosti (4,8%), ali i najvećim koeficijentom učešća osobne potrošnje građana u nacionalnom dohotku. Čak što više, ona je anticipirala i budućnost ljudskog društva – samoupravljanje. Živjelo se sretno i opušteno.

 

Ivan Plješa

(Skraćeni tekst: http://www.srp.hr/obiljezavanje-100-obljetnice-osnutka-komunisticke-partije-jugoslavije/ )