Informazione
96. GODIŠNJICA LABINSKE REPUBLIKE
UZ 96. GODIŠNJICU POBUNE RUDARA, DOGAĐAJA POZNATOG KAO
LABINSKA REPUBLIKA
1. II. 1921. godine, vraćajući se iz Trsta, istaknuti sindikalni i socijalistički vođa Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašisti su već bili otišli, a Pipanu su savjetovali da više ne dolazi u Pazin.
Stigavši u Vinež, o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasillnim ispadima fašista, sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk koji je počeo 2. III. 1921. u 13 sati.
Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera. Trajao je 37 dana, a ugušen je vojnom intervencijom. U njemu je učestvovalo više od 2.000 ljudi, pripadnika najmanje sedam različitih nacionalnosti.
Vjerodostojnih dokumenata iz Socijalističke stranke Italije ili iz sindikalne federacije nema pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi da je odluku o štrajku donijela sindikalna federacija 2. III. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.
Za sljedeći dan, 3. III. sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista prilikom čega je bilo i povrijeđenih.
Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata iz Firence pozvao je rudare proglasom da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:
RUDARI !
Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran, sa sjedištem u Firenci, Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata.
Konzorcij je zadružna asocijacija radnika.
Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj Konzorcija je u tome da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj za kojim teži djelovanje Konzorcija. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!
U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!
Konzorcij namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala koje razvija radnički svijet…
Ovaj poziv odaslan je prije 2. III. i sa sigurnošću možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome.
Osim napada fašista na Pipana i poziva Konzorcija iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk utjecalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.
Oktobra 1920. godine, rudari su sklopili s upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu, za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade. Zatim, prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.
Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.
Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su Crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, a u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka, nešto bombi i revolvera i eksploziva.
Zadatak komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala s vlastima.
Preuzimanje rudnika pod parolom „KOVA JE NASA“, isticanje crvene zastave i obnova proizvodnje, bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune, odnosno revolucionarnog pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj da su radnici 21. III. nastavili s vađenjem ugljena, ali za svoj račun.
7. IV. isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije koji, međutim, nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.
Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu, već na početku vlasti nisu bile sklone takvom ishitrenom rješenju. Računali su da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost domicilnog stanovništva.
Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno kombiniranim konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata, 7. IV. dana je naredba da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1.000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda s vojskom.
Vlasti su u razgovoru s Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu s vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV. u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13:30 zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.
Na strani rudara poginula su dva rudara: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla usljed zlostavljanja.
Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. XI. 1921. godine pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.
Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraju da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni dekret o amnestiji.
Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa s lokalnim stanovništvom, donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.
Dio rudara, bojeći se represija, emigrirao je u Jugoslaviju i druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.
Životne su prilike bivale sve teže pa je u augustu 1922. g. ponovno izbio
štrajk koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.
30. X. 1922. g. na vlast dolazi Musolini, Squadre d’azione krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.
27. IV. 1923. g. dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i s prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre.
Novonastala Komunistička Partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U Crvenu federaciju, koju vodi Komunistička partija, učlanjeno je 850 rudara.
U izvještaju fašističke milicije od 9. VI1. 1925. godine navodi se: „Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri.“
Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. g. rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25% povećanje plaće.
6. XI. donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan SPECIJALNI SUD ZA ZAŠTITU DRŽAVE koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.
Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno-posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje: je li LABINSKA REPUBLIKA imala u sebi elemente državnosti? Iz analiza svjedoka i dokumentacije nema potvrda da je LABINSKA REPUBLIKA zbog toga proglašena niti formalno organizirana. Narod je govorio o SLOBODNOJ REPUBLICI. U štampi ovaj se pokret nazivao: LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA.
Drugo pitanje koje se nameće: da li je ta zamisao bila utopija? Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari, ne bi se to moglo reći. Naime, rudari su bili duboko uvjereni da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Treba imati na umu da se događaj o kojemu je riječ zbio za manje od četiri godine nakon uspjele Oktobarske revolucije u Rusiji i svega dvije godine nakon neuspjele Berlinske revolucije u Njemačkoj. Za pretpostaviti je da se tim uvjerenjem vodio i Nacionalni zadružni konzorcij iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.
U stvari, bila je to istinska prirodna emancipatorska želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marxove misli „tvornice radnicima“, drugim riječima: samoupravljanje.
To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz i korisno iskustvo u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji koja je ideju uspješno sprovela.
Vladimir Kapuralin
Da: Partigiani jugoslavi nella Resistenza italiana <partigiani7maggio @ tiscali.it>
Oggetto: A 73 anni dalla strage di Pozza
Data: 7 marzo 2017 22:10:44 CET
| ||||||||||||||
| ||||||||||||||
|
Per le FOTOGRAFIE si veda al link diretto: https://www.cnj.it/PARTIGIANI/JUGOSLAVI_IN_ITALIA/cap4.htm#iii_ext_pozza
«Ecco lo vede. Mi dica un po’ lei se è normale? Poi dice: “Oh perché tu t’infuri?”».
Ma questa storia della statua della Madonna che ha chiesto a Marroni di mettere all’Ospedale Meyer ce la spiega? E poi all’ospedale c’è stata messa davvero?
Città del Vaticano - Le apparizioni della Madonna di Medjugorie sono una fiction, una gigantesca truffa collettiva, oppure sono davvero frutto di un fenomeno soprannaturale e inspiegabile? Il vescovo di Mostar, Ratko Peric, sul sito della diocesi, ha pubblicato una lunga riflessione dalla quale emerge di avere pochi dubbi: «Sebbene si sia detto che le apparizioni dei primi giorni potrebbero essere ritenute autentiche e che poi sarebbe sopraggiunta una sovrastruttura per altri motivi, in prevalenza non religiosi, questa Curia ha promosso la verità anche riguardo a questi primi giorni». Insomma, tolto l’inizio del fenomeno, quando i bambini raccontavano le visioni e Medjugorie era un paesino sperduto su una collina brulla, tutto il resto è da prendere con le pinze.
Una figura ambigua. La figura femminile che sarebbe apparsa a Medjugorje secondo il vescovo di Mostar si comporta «in modo del tutto diverso dalla vera Madonna, Madre di Dio, nelle apparizioni riconosciute finora come autentiche dalla Chiesa: di solito non parla per prima; ride in maniera strana; a certe domande scompare e poi di nuovo ritorna; obbedisce ai veggenti e al parroco che la fanno scendere dal colle in chiesa sebbene controvoglia. Non sa con sicurezza per quanto tempo apparirà; permette ad alcuni presenti di calpestare il suo velo steso per terra, di toccare la sua veste e il suo corpo. Questa non è la Madonna evangelica».
Budući da „Crkva Boga živoga“ jest „stup i uporište istine” (1 Tim 3,15), sva dosadašnja istraživanja „međugorskog fenomena” išla su za tim da se ustanovi istina: jesu li ukazanja vjerodostojna ili nevjerodostojna? Constat vel non de supernaturalitate? Tomu je služila prva dijecezanska komisija u Mostaru: 1982.–1984., proširena komisija: 1984.-1986., komisija Biskupske konferencije u Zagrebu: 1987.–1990., komisija Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu: 2010.-2014. te vrjednovanje same Kongregacije: 2014.–2016., kako je bio odredio papa Benedikt XVI. A sve se našlo u rukama Svetog Oca Pape Franje.
Stajalište ovog Ordinarijata kroz sve ovo vrijeme bilo je jasno i odlučno: nije riječ o vjerodostojnim ukazanjima Blažene Djevice Marije.
Iako je bilo ponekad govora o tome da bi se ukazanja prvih dana mogla smatrati istinitima, a potom je nadošla „nadgradnja“ drugih, ponajviše nereligioznih elemenata, ovaj je Ordinarijat promicao istinu i s obzirom na te prve dane. Nakon što su presnimljene i prepisane audiokasete koje sadržavaju razgovore pastoralnog osoblja u župnom uredu u Međugorju, u prvih tjedan dana, s dječacima i djevojčicama koji su tvrdili da im se ukazala Gospa, s uvjerenjem i odgovornošću iznosimo razloge i zaključke o nevjerodostojnosti navodnih ukazanja. A ako se prava Gospa, Isusova Majka, nije ukazala – kao što nije – onda su sve to samozvani vidioci, tobožnje poruke, tzv. vidljivi znak i navodne tajne.
U vrijeme svoje biskupske službe, najprije koadjutorske (1992./93.) potom ordinarijske, svojim propovijedanjem, objavljivanjem knjiga (Prijestolje mudrosti 1995., Ogledalo pravde 2001., Isusova majka 2015.) te još pedesetak marijanskih i marioloških članaka, nastojao sam obrazlagati ulogu Blažene Djevice Marije u utjelovljenju i djelu Sina Božjega i Sina njezina, i njezin providnosni zagovor cijele Crkve kojoj je ona Majka po milosti. U isto doba isticao sam, na liniji svoga prethodnika sretne uspomene biskupa Pavla Žanića, nevjerodostojnost međugorskih ukazanja koja su do sada dosegnula brojku od 47 tisuća. Ovaj je Ordinarijat uvijek nastojao o tome izvješćivati Svetu Stolicu, napose Vrhovne svećenike: svetoga Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franju. Ovdje sažeto donosimo niz točaka iz tih prvih dana „ukazanja“, koje nas u tu nevjerodostojnost duboko uvjeravaju.
Dvoznačna pojava. Ukazana žena, koja se navodno pojavila u Međugorju, ponaša se sasvim drugačije od istinske Gospe, Majke Božje, u ukazanjima koja je Crkva do sada priznala autentičnima. Redovito ne govori prva; čudno se smije; nakon određenih pitanja nestaje, zatim se ponovo vraća; pokorava se „vidiocima” i župniku da s brda siđe u crkvu, iako nevoljko. Nije sigurna koliko će se vremena ukazivati; dopušta nekima nazočnima da joj gaze po velu koji se vuče po zemlji, dopušta da joj se dodiruje odjeća i tijelo. Takva doista nije evanđeoska Gospa!
Čudan trepet. Jedan od „vidjelaca“, Ivan Dragićević, u razgovoru s kapelanom fra Zrinkom Čuvalom (1936.-1991.) kaže da je primijetio, prvoga dana, „trepet“ na rukama pojave.[1] Kakav „trepet“? Takva primjedba može pobuditi ne samo jaku sumnju nego i duboko uvjerenje da to nije autentično ukazanje Blažene Djevice Marije, iako se tako, navodno, predstavlja već četvrtoga dana.[2]
Obljetnica neistinita. Navodna su ukazanja započela 24. lipnja 1981. Međutim, režiseri „međugorskoga fenomena” odlučili su da se obljetnica ne slavi 24. nego 25. lipnja. Razlog takva izbora jest u tome što je 25. lipnja 1981. bilo, navodno, zajedno na „ukazanju” sve šestero „vidjelaca” probranih od više njih koji su se tih dana hvalili da su imali „ukazanja“. Pravu istinu, opovrgavajući ovu verziju Vicke Ivanković, kaže sam Ivan Dragićević, koji tvrdi: „Prvu sam večer bio s njima, drugu nisam“.[3] Od šestero uobičajenih „vidjelaca“, osim Marije Pavlović, i Jakov je Čolo prvi put bio na „ukazanju“ tek drugoga dana.[4] Prema tomu nadnevak je obljetnice proizvoljan, netočan, krivotvoren.
Ne/vidljivo dijete. Figura, koja se navodno ukazuje kao žena ima različite opise: neke „vidjelice“ vidjele su kao neko dijete prekriveno na rukama žene: Vicka i Ivanka Ivanković, [5] Mirjana Dragićević, [6] Ivanka to ponovo potvrđuje. [7] Ivan, međutim, izričito niječe da je vidio dijete, dok je, naprotiv, lako mogao vidjeti iz daljine „oči“ i „trepavice“ ženskoga lika.[8]
Varljivi znak. „Vidioci“ su od početka, od drugoga dana, tražili od svoje pojave neki „znak“ kao dokaz o vjerodostojnu ukazanju. Prema Ivanki, pojava je dala „znak“ o okrenutosti sata na Mirjaninoj ruci: „skroz se sat okrenuo“; „I ona je na satu ostavila znak“! [9] Više nego smiješno i čudovišno!
Ali redovito se događa da se, na vrlo čest zahtjev vidljiva znaka, svima pojava samo nasmiješi i nestane. [10] A ponekad se odmah vrati. U jednom trenutku upada vjernik imenom Marinko, koji vodi „vidioce“, sugerirajući im: ako „Gospa“ ne može dati znaka, „neka pita Isusa da joj pomogne“.[11]
Ivanka je sigurna da će pojava ostaviti znak na brdu, možda u obliku vode.[12] Čeka se skoro četiri desetljeća, nema nikakva znaka, ni vode, sve sama izmišljotina!
Neprotumačiva šutnja. U prvih sedam dana pojava ne poduzima nikakve inicijative, ne počinje govoriti prva.[13]Na pitanja „vidjelaca“ odgovara općenito, radije dvosmisleno, kimajući glavom,[14] odgađajući u budućnost, obećavajući čudo ozdravljenja i ostavljajući poruku svijetu: „Neka narod čvrsto vjeruje kao da me vidi“. I franjevcima: „Nek čvrsto vjeruju“ [tj. da se ukazala].[15]
Čudne poruke. Prvih dana, prema snimljenim razgovorima, ne vidi se nikakva svrha takozvanih ukazanja, ne opravdava se pojava, ne daje se nikakva posebna poruka ni za „vidioce“, ni za franjevce, osim da vjeruju da se „ukazala“, ni za vjernike župe, ni za svijet. A privatne su „poruke“ ove vrste:
Ivanki njezina majka, koja je umrla dva mjeseca prije toga, šalje poruku: „Slušajte babu jer je stara“.
Mirjani pojava kaže da je njezin pokojni „dedo dobro“, i da „ode na groblje“.
Ivanka je čula od pojave motiv "ukazanja" u Međugorju: „Zato što ima puno vjernika“.
Vicka je čula da je pojava došla da se „narod pomiri“.[16]
Ivan je čuo poruku: „Vi ste najveći vjernici“.[17]
Jakov jednostavno kaže: „Ovako, kad ja postavim pitanje, ja u sebi mislim da će mi ona tako reć i ona mi rekne tako”.[18] Sve sami umišljaj i izmišljaj!
Lažna proročanstva o lažnim ukazanjima. Na Ivankino pitanje koliko će dugo još ostati i ukazivati se, pojava odgovara: „Koliko god vi hoćete, koliko god vi želite“.[19]
Mirjana kaže da će pitati pojavu koliko će se dana još ukazivati i onda dodaje kako joj iz nje neki glas govori da će se još ukazivati „2-3 dana“. To ponavlja još jednom.[20]
Na pitanje župnika o. Zovke kada će prestati „ukazanja“, Vicka odgovara: „Ja mislim isto kad bi mi rekli da nećemo više dolazit, a da nam ostavi tačno neki znak, sigurno da bi prestalo”.[21] Znači li to: budući da tražena „znaka“ nema već 37 godina, zato „ukazanja“ ne prestaju!
Potom kategorična izjava pojave koja se „ukazala“ ne u Međugorju nego u susjednom Cernu, u utorak popodne, 30. lipnja 1981., da će se ukazivati još samo „tri dana“: 1., 2. i 3. srpnja 1981. U stvari, na pitanje župnikovo, koliko će se vremena još ukazivati, sve petero „vidjelaca“, osim Ivana, odgovaraju jednoglasno: „Tri dana“.22
Zatim pojava mijenja ideju i „ukazuje“ se već 37 uzastopnih godina svaki dan trima „vidiocima“ u skupini: Ivanu, Mariji i Vicki, a drugima troma jednom godišnje: Mirjani od 1982. godine, Ivanki od 1985. i Jakovu od 1998. Osim toga, dvoma spomenutih iz skupine pojava se „ukazuje“ jednom mjesečno od 2007. s „porukama“ svijetu: Mirjani točno 2. i Mariji 25. svakoga u mjesecu.
Različite haljine. Iz razgovora s „vidiocima“ pojava se oblači na razne načine. Ona je imala haljinu -
prema Ivanu: „plave boje“ prvoga dana; [23]
prema Ivanki: „kafe boje“ drugoga dana; [24]
prema ostalim „vidiocima“ – „sive boje“: Jakov,[25] Mirjana,[26] Ivanka šestoga dana.[27]
Više nervoza nego mir. Vidi se neka napeta nervoza u padanju „u nesvijest“ i na zemlju triju „vidjelica“, trećega dana, 26. lipnja: Ivanke, Mirjane i Vicke. „One su padale u nesvijest, meni ništa”, hrabri se Marija.[28] Vicka: „Velečasni, ja došla gore, donila one kršćene soli i vode. I velim ja: ako ne bude Gospa, otić će. Poškropit ćemo i da vidimo. Stvarno vidit ćemo. Došla ja: „U ime Oca i Sina i Duha Svetog. Amen. Ako si Gospa, ostani među nama; ako nisi, iđi!’“[29] Uporno traženje vidljiva „znaka” za ljude da im vjeruju. U većini razgovora spominje se znak, [30] i vidljivo je da su „vidioci“ nervozni jer nemaju vidljiva znaka.
Škandalozni dodiri. Nešto vrlo neobično i ozbiljno: pojava dopušta da joj neki iz mnoštva gaze ne samo njezin veo koji se proteže do zemlje, [31] nego i da joj dodiruju tijelo. Vicka je već dotiče drugi dan. „I kad je dirneš, velečasni, ovako, prsti odskoče“.[32] Isto ponavlja Ivanka i dodaje da, dodirujući njezino tijelo, osjeća kao da je „vazduh, nekako kao svila, sve nam se odmiču prsti ovako, kad je diramo, sve se prsti odmiču”.[33] Dali su i jednoj doktorici da se dotakne te pojave: „I, eto, ona je dirnila njenu haljinu”.[34] Takve priče o dodirivanju navodna Gospina tijela, njezine haljine i gaženja njezina vela stvaraju u nama i osjećaj i uvjerenje da se radi o nečem nedostojnom, nevjerodostojnom i škandaloznom. Samo možemo reći: To nije katolička Gospa!
Namjerne manipulacije. Sugovornik „vidjelaca“, fra Jozo Zovko, župnik, nervozan je
jer ukazana pojava ne šalje konkretne poruke za svijet i za franjevce;
jer s brda ne silazi u crkvu, gdje se nalazi njezin kip;
štoviše, pita može li se Gospu „obvezat” – doslovno tako! – da siđe i ukaže se u crkvi. O. Zovko: „Ali ovo me zanima, Mirjana, ako se Gospa ne pokaže u crkvi, možete li vi nju obvezat da ona se u crkvi pokaže, možda može, je li, šta misliš to?” Mirjana: „Ne znam. Nismo o tome razmišljali uopće”. O. Zovko ponavlja: „Ja mislim da bi mogla obvezati: ‘Gospe, tražim da mi se ukažeš u crkvi', šta misliš?” A onda Mirjana popušta i misli da bi „bilo isto bolje jer onda nas ne bi ni milicija ova tražila…”.[35] I tako se manipulacijski „ukazanja” premještaju u crkvu 1. srpnja 1981. Takvo „obvezivanje“ navodne Gospe da siđe i „ukazuje se“ u crkvi jest magična igra, a ne Kristovo Evanđelje!
Zaključak. Nakon komisijskih radova o „međugorskom fenomenu” u Mostaru slijedila je izjava biskupa Pavla Žanića u Međugorju, 25. srpnja 1987. Smisao biskupove izjave jest da je posve jasno da se u Međugorju ne radi o nadnaravnim pojavama i objavama. A nakon komisijskoga rada u Zagrebu, izjavu je dala i tadašnja Biskupska konferencija, u Zadru, 10. travnja 1991. Ona kaže: na temelju dotadašnjega istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.
Imajući u vidu sve što je ovaj Biskupski ordinarijat do sada istraživao i proučavao, uključujući prouku prvih sedam dana navodnih ukazanja, može se mirno ustvrditi: Gospa se u Međugorju nije ukazala! To je istina koje se držimo, i vjerujemo Isusovoj riječi da će nas „istina osloboditi“ (Iv 8,32).
+Ratko Perić, biskup
[1] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.
[2] Kaseta 7 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, nedjelja prije podne, 28. VI. 81.
[3] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.
[4] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.
[5] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.
[6] Kaseta 6 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.
[7] Kaseta 11 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, nedjelja navečer, 28. VI. 1981.
[8] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.
[9] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.
[10] Kaseta 10 – razgovor: o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, nedjelja navečer, 28. VI. 1981.
[11] Kaseta 13 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.
[12] Kaseta 13 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.
[13] Kaseta 13 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 81.
[14] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.
[15] Kaseta 11 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, nedjelja navečer, 28. VI. 1981.
[16] Kaseta 1 – svi navedeni citati iz kasete 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.
[17] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.
[18] Kaseta 16 – razgovor o. Jozo Zovko – petero „vidjelaca”, utorak navečer, 30. VI. 1981.
[19] Kaseta 13. razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.
[20] Kaseta 14 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, utorak prije podne, 30. VI. 1981.
[21] Kaseta 15 – razgovor o. Jozo Zovko – Vicka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.
[22] Kaseta 16 – razgovor o. Jozo Zovko – petero „vidjelaca”, utorak navečer, 30. VI. 1981.
[23] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.
[24] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.
[25] Kaseta 5 – razgovor o. Jozo Zovko – Jakov Čolo, subota popodne, 27. VI. 1981.
[26] Kaseta 6 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981. Također
kaseta 8 – razgovor o. Jozo Zovko – Jakov Čolo, nedjelja prije podne, 28. VI. 1981.
[27] Kaseta 11 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, nedjelja navečer, 28. VI. 1981.
[28] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.
[29] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.
[30] Kaseta 1, 2, 5, 6, 7, 9, 10, 11, 14, 15, 16.
[31] Kaseta 7 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, nedjelja prije podne, 28. VI. 1981.
[32] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović subota prije podne, 27. VI. 1981.
[33] Kaseta 11 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, nedjelja večer, 28. VI. 1981.
[34] Kaseta 13 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.
[35] Kaseta 14 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, utorak prije podne, 30. VI. 1981.
[[ https://it.groups.yahoo.com/neo/groups/crj-mailinglist/conversations/messages/8670 ]]