Informazione

Proseguiamo con questo contributo di Gianluigi Pegolo la documentazione
sulla polemica seguita alla intitolazione della piazza di Marghera ai
"martiri delle foibe" ed alle dichiarazioni di Bertinotti su "foibe" e
"nonviolenza":

La posizione di Bertinotti sulla violenza politica
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/3095

Il commento di Claudia Cernigoi sulle dichiarazioni di Bertinotti:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/3088

Foibe: dalla propaganda fascista al revisionismo storico. Un opuscolo
di controinformazione
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2951

Foibe e monumenti
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2855

Spunti di discussione
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2852

Luca Casarini ed i suoi squadristi
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2838

I "Centri Sociali del Nord Est" di nuovo in azione
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2830

---

da "Liberazione" del 28/1/2004

MA SI PUO' COSTRUIRE QUALCOSA
A PARTIRE DA UN CUMULO DI MACERIE?

E cominciamo pure dalla questione della violenza. Molti fra quanti sono
intervenuti (da Tronti, a Raniero La valle, ecc) hanno espresso
posizioni che condivido. Che senso ha oggi questa palingenesi della non
violenza? Se si vuole polemizzare con comportamenti sbagliati a
sinistra che praticano (soprattutto simbolicamente) forme di lotta
discutibili sarebbe sufficiente richiamare queste forze nei momenti
dovuti (ma, guarda caso, ce n'e voluto prima di smettere di civettare
con queste forme di protesta). Se si vuole teorizzare che la guerra
preventiva e il terrorismo esauriscono il campo della violenza
possibile bisognerebbe allora per lo meno spiegare che fine ha fatto il
concetto di resistenza. In ogni caso, che senso ha assumere la non
violenza come categoria metastorica? E se, come ha posto Ingrao
(utilizzato il più delle volte solo per le affermazioni che tornano
comodo), ci si trovasse nella necessità di reagire all'aggressione?

Marginalmente, vorrei tornare sulla vicenda delle Foibe e dei fatti di
Venezia. Da quando in qua uno degli errori fondamentali che avrebbe
commesso la sinistra sarebbe stato quello di "angelizzare" la
resistenza? Forse che il problema fondamentale che abbiamo di fronte è
di contrastare l'apologia della violenza resistenziale? Non scherziamo.
Se vi è oggi un problema è semmai quello di respingere un'iniziativa
revisionistica che punta a fare di tutta un'erba un fascio, mettendo
repubblichini e partigiani sulla stessa barca, in nome di una comune
ispirazione patriottica o del rispetto che si deve comunque alla vita
umana. Vorrei anche mi si spiegasse come mai a Venezia i nostri
rappresentanti istituzionali abbiano accettato la modifica del nome di
una piazza al fine di celebrare i martiri delle foibe.

E, da questo punto di vista, mi permetto di chiedere: da oggi in poi i
nostri amministratori in giro per l'Italia, di fronte ad iniziative
analoghe promosse spesso dai DS (il più delle volte per fare
l'occhiolino all'elettorato di destra), cosa dovranno fare? Forse
accodarsi?

Le interpretazioni date nel partito di questo dibattito sulla violenza
non mi hanno convinto. Alcuni hanno insinuato che si trattasse del
prezzo da pagare per entrare nel salotto buono della borghesia, nella
prospettiva dell'entrata al governo. A me pare che vi sia qualcosa di
più profondo, e cioè il tentativo di definire un nuovo profilo di
questo partito e del suo ruolo. Consideriamo alcune affermazioni emerse
nel dibattito. Il compagno Bertinotti su una recente intervista su Il
manifesto ha testualmente detto: "Vorrei vederlo in faccia uno che oggi
dica voglio fare un partito marxista o leninista". Come debba essere
intesa questa frase (per me sorprendente) lo s'intuisce successivamente
dove, di fronte alla domanda sul senso che a questo punto assume il
riferimento al comunismo, la risposta è assai indicativa: "la parola
comunista ha un valore, ma non dice "io vengo da li", bensì "io vado
la". Quindi, il comunismo ha un senso se fa "tabula rasa" della sua
storia. In questa storia, naturalmente, non c'è solo Stalin, c'è Lenin
e anche il nostro povero Gramsci, che ora comprendiamo come sia stato
frettolosamente cancellato dal nostro statuto.

La domanda da porsi è la seguente: ma si può costruire qualcosa a
partire da un cumulo di macerie? La risposta che ci viene è non meno
sconcertante. Essa sta nel riferirsi all'assunzione dell'esperienza
pratica dei movimenti, escludendo ogni riferimento ad alcun elemento
teorico dato, ma anche semplicemente ad ogni riflessione
sull'esperienza del passato. In questo contesto, è il movimento a farsi
soggetto d'egemonia. E' il movimento, insomma, che si assume il compito
di svolgere il ruolo di intellettuale collettivo e, in ultima analisi,
di guidare la trasformazione. Ma qui sorge una prima questione e cioè
quella della presa del potere. In che modo, insomma, questo movimento
può trasformare la società, a maggior ragione se ormai gli stati
nazionali non esistono praticamente più, se il nuovo potere imperiale è
tanto forte quanto spazialmente inafferrabile? In primo luogo, mi pare,
che a questo quesito si tenti di rispondere attraverso alcune scelte:
con l'assunzione della centralità delle nuove "moltitudini" e
considerando praticamente azzerata la dimensione della sfera
politico-istituzionale; in secondo luogo con l'assolutizzazione, come
forma di lotta, della non violenza, scelta considerata obbligata di
fronte agli enormi squilibri nei rapporti di forza con l'impero, ed
infine, col rifiuto della presa del potere come occupazione della sfera
politico istituzionale. Qui il cerchio si chiude.

A questo punto, però, il trascendimento del capitalismo non si
comprende proprio da cosa nasca. Non si giova più di una contraddizione
principale (quella fra capitale e lavoro), non è supportato più da
soggetti sociali ben definiti, non può avvalersi delle contraddizioni
interimperialistiche, non ha avversari ben riconoscibili e aggredibili.
Si capisce, allora, perché parlando di comunismo si finisce con
l'alludere ad un non meglio precisato "di la da venire", ad un
affascinante, quanto vago, '"altro mondo possibile" i cui connotati
restano, per l'appunto, ancora largamente indefiniti.

Gianluigi Pegolo

SITUACIJA, U KOJOJ SE NALAZE NACIONALNE MANJINE NA KOSOVU, NARAVNO DA
JE GENOCID

http://www.artel.co.yu/sr/izbor/jugoslavija/2004-02-03.html

Moskva, 02. januara 2004. godine
RIA “Novosti”
Specijalno za Artel – Geopolitiku
ALEKSANDAR MELJNIK

Delegacija ruskih parlamentaraca ovih dana je u Strazburu podnela
izvestaj o onom sto se desava na Kosovu. Posle bozzicnog putovanja u
taj region (a autobus sa delegacijom tada je kamenovan na Kosovu),
clanovi delegacije smatrali su da se cinjenice ne smeju zataskavati.
Jer, iza strassnih, ali suvoparnih brojki (u Srbiji je kidnapovano 1148
ljudi, od kojih je njih 169 ubijeno, a za sudbinu 869 se nista ne zna)
stoje sudbine i zivoti ljudi. Pre svega dece, koja zive iza bodljikave
zzice.

O tome govori predsednik Fonda Apostola Andreja Prvozvanog, Aleksandar
Meljnik.


- Ideja da na Bozzic odemo na Kosovo potekla je od predsednika Drustva
srpsko-ruskog prijateljstva, poznate srpske glumice Ivane Zzigon. Ona
je veoma mnogo vremena i snage posvetila tome, da Kosovo ne postane
zatvorena stranice srpske istorije. Da bi smo i mi, Rusi, znali i
pamtili ssta Kosovo znaci za Srbe. I tim pre shvatili, de je primer
Kosova upozorenje za Rusiju.

Sa ruske strane inicijator putovanja bio je Fond Andreja Prvozvanog.

I tako, otisli smo. I videli. Na tu temu receno je i napisano mnogo.
Sada je potrebno shvatiti i prihvatiti svu odgovornost za sve sto se
tamo zbiva. Makar i delimicno, makar moralnu odgovornost. Zato smo vec
iduce nedelje u Parizu zakazali susret sa zamenikom generalnog
direktora UNESCO i predstavnikom Ruske Federacije pri UNESCO,
gospodinom Kalamanovom, na kojoj cemo govoriti o tome sta se desava na
Kosovu, izmedju ostalog, sa kulturno-istorijskim spomenicima. Posto se
UNESCO bavi samo spomenicima, mi cemo i govoriti o njima.

Zatim cemo otici u Strazburg, gde se 28.29. i 30. januara odrzava
redovna sednica Parlamentarne skupstine Saveta Evrope, gde cemo
govoriti o situaciji na Kosovu sa delegatima evrospkog parlamenta, sa
sefovima delegacija koji se na ovaj ili onaj nacin bave balkanskom
problematikom, pre svega izbeglicama, geopolitickim pitanjima,
problemima promene granica.

Na sednici PSSE ce se, pored ostalih, razmatrati problemi borbe protiv
medjunarodnog terorizma. Planirano je da u okviru tih zasedanja nasi
parlamentarci pokrenu pitanje o situaciji sa pravima nacionalnih
manjina i zastiti kulturno-istorijske basstine na Kosovu i Metohiji.

Naravno, niko ne misli da se situacija moze trenutacno promeniti, ali
se moraju ciniti posetepeni, etapni, ali stalni koraci. Kazu, “put ce
osvojiti onaj ko njime krene”, i zato treba ici stalno, postepeno,
malo-po malo.

Naravno, mi nameravamo da navedemo i konkretne primere – statistike tu
ima dosta, ali u sustini niko nije jos saccinio potpunu statistiku o
svemu sto se tamo zbiva. Brojke, u krajnjem slucaju, odrazavaju
tendenciju. Naravno, mi cemo govoriti, na primer, o decaku koji vec
cetiri godine ne sme da krocci na ulicu. Sobom nosimo fotografije,
dokumenta, svedocanstva i nase utiske. A najznacajnije je ono sto smo
svojim ocima videli, i stoga imamo pravo da govorimo.

Moguce je navoditi razlicite brojke, moze se polemisati o njima, reci
da nije poruseno 112, vec 109 hramova. Smisao je u necem drugom. Cak i
jedan jedini hram, jedan jedini ljudksi zivot vrede da se za njega
bori. I situacija u kojoj se sada nalaze nacionalne manjine na Kosovu
je, naravno, genocid. E, o tome ce govoriti clanovi delegacije Ruske
Federacije na Parlaementarnoj skupstini Saveta Evrope. U delegaciji se
nalaze deputati Drzavne dume i clanovi Saveta Federacije. U delegaciji
se nalaze glavni ucesnici i inicijatori razamtranja problema Kosova i
Metohije, Mihail Margelov, predsednik Komiteta Saveta Federacije za
medjunarodne odnose, i Jurij Ssarandin, predsednik komiteta Saveta
Federacije za ustavno zakonodavstvo.

Sada treba govoriti o tragediji u celini. Uporedo s time, statistika se
izrazava u brojkama, a one su bezlicne. Ukoliko uspemo da uz pomoc
konkretnih primera i cinjenica pokazemo tragediju obicnog coveka, koji
zivi na Kosovu i Metohiji - nije vazno je li on Srbin ili ne – to ce
pomoci evropskim parlamentarcima da makar “subjektivno” ocene procese
koji se odvijaju u pokrajini.

Stigli smo na Kosovo jednog zimskog suncanog dana. Sve je teklo
normalno. Ispred nas su se kretala oklopna vozila sa natpisom OUN.
Ukupan utisak je veoma jednostavan i obican. To je osecanje da postoji
usmereni kao odredjenom cilju, jasan i precizan program naseljavanja
tih teritorija od strane predstavnika jedne nacije, jedne religije,
koja je danas pobedila. Naseljavanje sa iskorenjivanjem svega sto je
bilo pre toga, uz unistavanje kulturnog, istorijskog i civilizacijskog
sloja, koji je pre toga postojao. Unistavanje u bukvalnom smislu reci –
buldozerima.

U metafizickom smislu - to znaci teznju da se zaboravi, unisti,
issccupa, zatre prisustvo same te civilizacije koja se zove srpska
pravoslavna civilizacija. O tome se moze govoriti na svakom koraku – o
bodljikavoj zzici, o 70 dece koje su naoruzani teroristi napali dok su
se kupala (dvoje od njih je ubijeno, a nekoliko njih tesko ranjeno), i
o onoj deci koja i danas tamo zive, ne znajuci za nekakav drugaciji
svet.

Svet iza bodljikave zice za njih ne postoji, oni ga ne poznaju, posto
nemaju nikakve mogucnosti da komuniciraju sa njim. Cak nema ni
televizijske komunikacije, jer u nekim selima ne postoje uslovi za to.
Nemaju grejanje! Zive u hladnoci, ali se ne boje zime.

Bozzicna noc – sluzba na ulici – nama hladno, iako smo umotani u toplu
odecu. Hladno nama, Rusima, koji smo stigli iz mraza, a oni, deca, na
minus 15 stoje raskopcana, jer su vec stasala u ljude, koji zive u
prirodi. Pri tom ne zaboravljaju na svoju kulturu, neguju svoju veru. U
Velikoj Hocci ima 11 hramova iz XI, XII, XIII I XIV veka, od kojih je
svaki spomenik svakog naroda.

Imaju li ta deca buducnost? Naravno da imaju. Srbi se umnozavaju i
obozavaju, kako je to i zapovedano. Oni imaju dosta dece, deca su
bodrog raspolozenja. Jednostavno, ona ce izrasti i izaci iz bodljikave
zice, ili ce biti unistena. Tada ce vec nositi venac muccenika, a za
hrisscanina i to je takodje buducnost.

Nalazeci se tamo, ona cuvaju svoje svetinje, ona imaju veoma svetlu
buducnost, a personalno je za svakog moguc zaista mucenicki kraj, posto
oni koji su tamo ostali otuda nece otici. Ostace tamo do smrti.

A sto se osecanja tice – novinari su vise zapamtili kamenje kojim su
zasuta stakla autobusa. I to se, naravno, pamti. Jer kada ti oko glave
lete kamenice, shvatass da tu nema ssale.

Za mene je bila veoma vazna i cinjenica, kako niccu vile – trospratne,
cetvorospratne kuce, u koje se useljavaju albanske porodice. I ukupno
osecanje mrznje koja vlada u gomili koja se krece ulcom, stoji na
trotoarima ili sedi u restoranima.

Zive oni razlicitim zivotom: Srbi uz svakodnevnu strepnju,

uz rizike po zivot. Albanci vode normalan, svakdonevni zivot. Joss tu i
tamo postoji neko nerasscisceno mesto, tragovi srusenog, ali ce i to
vremenom biti uklonjeno.

Osecanje mrznje – ono je realno, a ne subjektivno. Ono je prisutno i
kod Poljaka koji su se brinuli o nasoj bezbednosti za veme putovanja
Kosovom, i kod Italijana, koji su izgubili prilican broj ljudi.
Italijanski kontrolni punkt, koji stiti Pecku Patrijarsiju, napadan je
iz vatrenog oruzja, prozorska stakla su unistena rafalima. Sam punkt je
izresetan mecima.

Albanci i ne kriju svoj odnos prema onom sto se desava. Oni kazu: nama
ne trebaju ni KFOR, ni OUN, ni medjunarodne snage. Oni su obavili svoj
posao – oterali su odavde Srbe, zaustavili srpsku armiju.

Naravno, bez pratnje oklopnih vozila nas na put ne bi pustili. U
sastavu delegacije nalazile su se znacajne licnosti – svestena lica
Ruske pravoslavne crkve, senatori, velika grupa poznatih u Rusiji i na
Ukrajini novinara. Moze se ici peske a da ne naidjete ni jedan od tih
bezobrazluka, zato sto vas Gospod cuva. Jedan srpski svestenik putuje
bez bilo kakve pratnje. Patrijarh pak putuje u automobilu sa
zatamnjenim staklima – automobila je mnogo i niko ih posebno ne
kontrolise. Medjutim, snage OUN i KFOR nisu smeli da nas posalju bez
pratnje.

Pratilo nas je sedam oklopnih vozila, ali se njihov broj na pojedinim
deonicama povecavao do 15 – 17, jer su se ona nalazila oko hramova u
koje smo dolazili. Na krovove su postavljani snajperisti. Za svaki
slucaj, ljudi su se nalazili u prstenu okruzenja ljudi sa automatima,
da neko ne prodje.

Kao sto je poznato, reakcija zapadnog sveta na sve sto je skopcano sa
Srbijom je prilicno ostra i kategoricna: Srbi su banditi. Kakvu mi
reakciju mozemo ocekivati od naseg nastupa? Skoro da o tome nisam
razmisljao, ali mi je jasno samo jedno: glavni zadatak koji je sada
neophodno resiti jeste zadatak postepenog formiranja u drustvenoj
svesti Zapada osecanja da Srbi nisu neprijatelji. Oni nisu nacija koja
je programirana za zlocinacke radnje, nisu nacija koja je programirana
na unistavanje svih oko sebe. I da se neprijatelj, ako on postoji za
Evropu, nalazi zapravo sa one strane granice, gde se organizuje
kriminalni biznis Evrope.

Poznato mi je da postoji problem i sa crnogorskom, i sa srpskom
dijasporom u Evropi, da ima podataka o tome da i Srbi ucestvuju u
formiranju sivog biznisa, ali je to nesto sasvim drugo. Veliki deo
problema Evrope, narocito u Juznoj Evropi – u Italiji, Spaniji i
Francuskoj – skopcan je sa predstavnicima albanske dijaspore. I to je
ozbiljan i slozen problem.

Rat za Kosovo nije samo religiozni, i nije samo gradjanski rat – to je
rat za izlazak na more, za narokotrafik. S druge strane, prilicno dugo
su i katolici, i muslimani, i pravoslavci mirno egzistirali u tom
regionu. Zasto to danas prakticno nije moguce?

Kao prvo, proliveno je dosta krvi i niko se i ne seca zasto je pocelo
to krvoprilice. Mi govorimo o tome da se od vremena Kaina i Avelja
stalno dogadjaju bratoubistva, ali niko ne shvata – zasto. Da, sve nam
je objasnjeno, sve je jasno: zavist, pare, vlast, borba. S druge
strane, ljudi koji zive u susednim selima nikada od toga nisu dobijali
ni pare, ni vlast, ni dodatne prihode. Oni su dobijali samo
neprijatnosi, negodovanja jedni protiv drugih, krv i otpor.

Ne smatram da situaciju treba gledati samo sa ekonomskog aspekta.
Verujem da Srbi stradaju jos i zato sto su pravoslavni. Zato sto u
svetu izaziva vecu razdrazljivost to sto se covek moze drzati svojih
tradicija. I to uporno, dugo, otvoreno. Vrsena je i islamizacija tog
regiona, vrsena je i hrisscanizacija po-vatikanski, ali su ipak Srbi
sacuvali sebe, a to veoma mnoge i veoma snazno iritira.

A iritira ih, ocigledno, njihovo stalno obracanje Moskvi, njihovo
stalno nagalsavanje da su “Rusi sa nama” i “zivela Rusija”, ne ljuteci
se pri tom na nas zbog toga sto smo ih mi odavno zaboravili. Oni i
dalje smatraju da ce pre ili kasnije Rusi biti zajedno sa njima, makar
i moralno.

Veoma je slozeno klupko problema, koje ni do danas nije razmotano. Zato
sto uz opstu tendenciju u pravcu globalizacije pojedine teritorije
nestaju, i dalje se cepkaju – Balkan i Rusija. Zato nam se i namece
pitanje: zasto se to desava. Zasto se citav svet ujedinjuje, a mi se i
dalje cepkamo na komadice?

Da li je realno da se Srbi vrate na Kosovo? Kako se obicno kaze, sve je
Bozija volja. Ali su Srbi nepodeljeno raspolozeni i to raspolozenje je
jednostavno i shvatljivo – tamo cemo mi ipak biti, to je nas zavicaj,
to je nase Kosovo Polje, nasa Patrijarsija Pecka, tamo su svi nasi
patrijarsi ponikli, otuda je krenulo srpsko Pravoslavlje, tamo je Sava
Srpski, car Lazar, sve je tamo i sve je otuda.

Mozemo mi preseliti Srbe i negde na Amur, u neku nepoznatu zabit, ali
ce oni ipak pamtiti i znati svoju otadzbinu isto kao sto judeji pamte i
znaju gde je njihova “zemlja obecana” i tezze ka njoj. I ako je svet
zaista human i ako se prema raspolozenju nacije u celini i njenom
istorijskom razvoju odnosi nepodeljeno, onda ce isto onako, kao sto je
uspostavljanje izraelske drzave bilo pozdravljeno od strane sveta, biti
podrzano i to da Srbi obnove svoj izvorni sistem. Oni su danas rasejani
i po Rusiji, nalaze se i u Beogradu, i u Vasingtonu, i po citavoj
Evropi, ali svaki od njih pamti gde su njegovi koreni, njegova zavicaj.
Mozda bi smo i mi mogli da ucimo od njih.

A za sada oni zive kao pravi hriscani – u ilegali, u katakombama, iza
bodljikave zice, osecajuci stalnu opasnost od toga da ce sutra doci
glavoseca koji ce narediti da se poseku sva deca.

Ovo putovanje dalo je povoda za ozbiljna razmisljanja. Unutrasnje
osecanje nam govori, da se ne radi samo i toliko o Kosovu, i ne samo o
Srbima, vec se radi i o nasoj zemlji, o nasem prisustvu u svetu.

[L'articolo che segnaliamo qui sotto e' probabilmente la piu' completa
rassegna esistente delle devastazioni a sfondo religioso-razzista
compiute in Kosovo-Metohija e FYROM nel corso del 2003.
Sul problema, nel corso dell'anno passato, ha espresso la sua opinione
anche Massimo Cacciari, ex sindaco di Venezia ("La Nuova" e "La Tribuna
di Treviso", martedì 4 marzo 2003; vedi:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2345). Lo ha
fatto dopo anni di silenzio, quando la situazione e' ormai pressoche'
compromessa; speriamo tuttavia che non debbano trascorrere altri anni
prima che la questione venga risollevata.
Nonostante, o forse proprio a causa del fatto che il Kosovo-Metohija e'
occupato da decine di migliaia di militari dei paesi imperialisti, la
documentazione audiovisiva esistente sul regime di terrore instaurato
nella provincia serba e' scarsissima, e quello che c'e' e' censurato
dai nostri media. Segnaliamo in particolare il prezioso documentario "I
dannati del Kosovo" di M. Collon e V. Stojiljkovic, nell'edizione
italiana curata da SOS Yugoslavia di Torino (per informazioni:
posta@...). A cura di IS]

http://www.serbianna.com/columns/savich/050.shtml

Systematic Destruction of Orthodox Churches and Cemeteries Continued in
2003

by Carl Savich

Introduction: Erasing the history of Christianity in Kosovo
Genocide or Multi-Ethnic Society?
Islamic Revival in Kosovo? The Islamization of Kosovo-Metohija
Roman Catholic Revival in Kosovo?
The Expulsion of the Jewish Population of Kosovo
Destruction of Orthodox Churches in Macedonia by the UCK
Article II
Gorazdevac Massacre
Kosovo Serbs under NATO Occupation: “Looking Like a Prisoner from
Auschwitz”
Conclusion: Kosovo, "Black Hole" of Human Rights

http://www.serbianna.com/columns/savich/050.shtml

HVALA BOGU DA IMA AMERIKANA !

US experts assist Serbia's environmental development

Belgrade, Feb 2, 2004 - Serbian Minister of Natural Resources and
Environmental Protection Andjelka Mihajlov said that the first of the
six training workshops, which are part of the US Environmental
Protection Agency's (EPA) assistance, will be held from Feb 3 to 5 in
Belgrade.

The first training workshop entitled "Environmental Compliance and
Enforcement" is being organised by the US Embassy to Serbia-Montenegro,
the EPA and the Regional Environmental Centre for Central and Eastern
Europe.

The EPA assistance is aimed at boosting capacities and performance of
the newly-established Serbian Agency for Environment and the Serbian
Ministry of Natural Resources and Environmental Protection.

Minister Mihajlov and US Ambassador to Serbia-Montenegro William
Montgomery told a press conference on Monday that environmental
cooperation is a very important element in the bilateral relations
between the two countries. The training workshops represent an
opportunity for EPA experts to transfer their experiences in the
practice of environmental protection to local experts.

The cooperation between the EPA and the environment ministries of
Serbia and Montenegro is a part of a network of international
partnerships promoted by the International Network for Environmental
Compliance and Enforcement Network (INECE) and the Balkan Environmental
Regulatory Compliance and Enforcement Network (BERCEN).

http://www.serbia.sr.gov.yu/cgi-bin/printpage.cgi?filename=/news/2004-
02/02/332996.html