Velika Revolucija ili velika tragedija dvadesetog stoljeća?

Prije devedeset i sest godina u Petrogradu

U gradu na Nevi 25 oktobra 1917 po starom kalendaru ili (7novebra novom – ondnosno Gregorijanskom kalemdaru- koji se koristi u Zapadnoj Evropi)- zbio se događaj koji je obilježio stoljeće i na izravan ili neizravan način utjecao na život i sudbinu cijelog vijeka i svih ljudi, št su u njemu rođeni. Nakon 25 oktobra usljedilo je»Deset dana koji su potresli svijet«¹ i više ništa i nikada nije i neće biti isto – ma kavu ocjenu boljevičkog Oktobra iznosili njegovi pristalice i zaljubljenici ili pak ocrnjvači i neprijatelji.

I jednih i drugih billo je na milijune i još uvijek se rađaju, stasaju i svrstavaju - čak i kad toga nisu ni sami svjesni ili kad ga se odriču – prema historijskoj vododjelnici, koju je stvorio Oktobar 1917. »Mnogo je dana, mnogo godina, mnogo je strašnih bilo istina²«, u stoljeću o kojem se još uvijek ljutito prepiruu, da li je bilo kratko ili dugo³ i u kojem se pokazala »banalnost zla⁴« dotad neviđenih razmjera. Oktobar 1917 značio je prekretnicu u cijeloj dotadašnjoj historiju. Prvi put su oni posljednji, oni u ritama i poderanihh cipela, žitelji podzemnih jazbina, radnici izmoždenih lica, izgladnjele žene iz predgrađa, izmučene porodima i neimaštinom, seljaci prozebli i desetkovani u rovovima Prvog svjetskog rata, iznijeli pobjedu: pobjedunad tiranijom, nad licemjerjem i nadutošću imućnih, nad imperijalističkom laži, nad ratom, koji se otegao u nedogled i izložio narode svijeta pogibijama i ogromnim patnjama. Slično kao kod Valmyja⁵ u Francuskoj revoluciji, kaoi u Pariškoj komuni, pobijedili su oni najbjedniji. Revolucionarni val proširio se cijelom Rusijom i, a jedva nešto kasnije, cijelom Evropom i cijelim svijetom.

Sve se to dogodilo na mjestu u kojom je, snažnom voljom imperatora Petra, sred močvarnog bespuća, na kostima silom dotjeranih i seljaka i radnika bezhljebnika, prisiljenih na kuluk, na sjeveru ogromne zemlje, na hladnom Baltiku, na ušću Neve, nikao čudesan grad.

»Kao san minula su dva stoljeća..: Petrograd koji stoji na kraju svijeta, u baruštinama i pustarama, sanjao je o bezgraničnoj vlasti i slavi; kao u grozničavim vizijama promicali su dvorski prevaranti, ubijstva imperatora, trijumfi i krvava pogubljenja; nejake žene dobijale su polubožansku vlast⁶; u toplim zgužvanim posteljama rješavala su se sudbine naroda; dolazili su moćni momci snažnih ruku, crnih od zemlje i smjelo se peli prema tronu, da podijele vlast, ložnicu i bizantinsku raskoš.

S užasom su posmatrali susjedi te divlje prohtjeve ćudi. S tugom i strahom pratili su Rusi buncanje prijestolnice. Zemlja je hranila, ali nikad nije mogla da zasiti svojom krvlju petrogradske aveti.

Petrograd je živio bučno-hladnim, prezasićenim noćnim životom. Ljetnje noći s s blijedom fosfornom svjetlošću, ludačke i sladostrasne noći bez sna zimi, zeleni stolovi i šuštanje novca , muzika, iza prozora parovi koji se vrte u igri, objesne trojke, Cigani, dvoboji u osvitu zore, u zvižduki vjetra i oštrom zavijanju flaute – smotra trupa pred bizantijskim očima imperatora, koje izazivaju užas. – Tako je živio grad.

Još u doba Petra Velikog đak iz Troicke crkve, koja je i sada blizu Troickog mosta, ugledao je u mraku vješticu, mršavu nepočešljanu ženu, neobično se uplašio – i viknuo u krčmi: »Petrograd će opustjeti« - zbog toga je bio uhapšen, mučen u Tajnoj kancelariji i nemilosrdno šiban knutom. Tako se, mora biti od tada, počelo misliti da s Petrogradom nešto nije u redu. - Čas bi očevici gledali kako se ulicama Vasiljevskog Ostrva vozio đavou fijakeru. Čas bi se u ponoć, za vrijeme oluje i poplave, survao s granitnog postolja pa jahao na konju imperator od bakra. Čas bi se tajnom savjetniku, koji je prolazio u karucama,unosio u staklo i dosađivao mrtvac – umrli činovnik. Mnogo takvih priča kružilo je po gradu.⁷«

A te je ratne i revolucionarne jeseni Petrograd bio grozničaviji, veseo do bezumlja, isprepadan nečuvenim događajima i zebnjom od budućnosti – više nego ikada ranije. Tjeskoba je brojne činovnike, carske oficire i šarenu gomilu dama, profitera, balerina, varalica, poznatih imena javnog i i umjetničkog života, zbog nečuvenih događaja, koji su se odigrali u februaru i strepnji pred nejasnom budućnošću, nagonila i tiskala u zagrijane kafane s treštavom muzikom, vukla ih noću u lokale u kojima se prekomjerno bančilo, a danju u dućane, u kojima grozničavo kupovalo, da serastjera strah od sutrašnjiice.

Februarska revolucija

Jer, februarska se revolucija već bila dogodila i nitko ne bi znao pozdano kazati, tko i kako ju je izveo. Zbog dugogodišnjeg rata, koji je opustišio sela i zbog koga se na hiljadama kilometara razvučenom frontu morala izdržavati milijunska armija, cijene hljeba su porasle, radnice i radničke žene nisu ga mogle kupovati, muževi su ginuli na frontu, a djeca skapavala od gladi i zime. Na dan 8 marta – konce, februara mjesec u Rusiji -krenule su žene iz radničke četvrti Putilovke, da protestiraju i zahtijevaju hljeb i smanjenje cijena. Na putu prema centru grada gomila je kolosalno narasla, a na zapovjed kozacima da pucaju na narod ovi- nečuveno, neviđeno – su odbili da to urade!Tako je počela Februarska revolucija – za koju je ipak proliveno nešto radničke krvi. I dogodilo se ono nezamislivo: cara su, kad je iz Mogiljeva, gdje se nalazio bio glavni štab ruskih armija, krenuo vlakom prema prijestolnici, željezničari odbili voziti, a potom ga uhapsili socijal-revolucionari, koji su odmah počeli stvarati Komitete vojničkih i radničkih deputata (delegata) i birati ih u Sovjet (savjet). Vojnici su odbijali slušati oficire, radnici su zahtijevali da i oni odlučuju o proizvodnji, vojnici – čitavi odredi – otkazivali su poslušnosti i odbijali su da idu na front, a na bojišnici se događala još skandaloznija stvar. Umjesto da se tuku odnosno ubijaju neprijatelja – vojnici iz rovova počeli su da se bratime s vojnicima u njima suprotstavljenim rovovima. Pogibije, krv, glad, blato i vlaga rovova, nakon tri godine rata – dosadili su svima.«Evo je početak proleterske Revolucije« uzviknuo je Lenjin. Vojnici-seljaci željesi su kućama i neki su se tamo samoinicijativno zaputili. Po selima su planula imanja, palače i dvorci veleposjednika⁸, iplemića, koji su mahom živjeli u gradovima, a koje je vlastitm znojem hranio seljački rad. Februarska revolucija započela je samoinicijativno i spontano.

To nikako ne znači da su je bolješevici gledali skrštenih ruku. Njihove ubitačne agitacije carski oficiri bojali su se više nego »karteči»- diejlova rasprskanih granata. Jer su se pod riječima crvenih agitatora trupe topile i nestajale mnogo brže no pod mitraljskom vatrom neprijatelja⁹. Crveni agitatori govorili su vojnicima, mahom seljacima, kako ih tjeraju u ubilački rat protiv njihovih vlastitih najprečih interesa. Njihov je neveći interes kruh i mir – a ovako propadaju oni,a propada i zemlja u ratu bez kraja i konca, zbog nezajažljivposti imperatosrke porodice, za interese svih onih, koje su seljaci i radnici svom dušim mrzili- za interese bankara, industrijalaca, veleposjednika. Ukratko, za interese svih onih, koji su im sisali krv i derali kožu i u miru, a sad su ih već tri godine držali u smrdljivim rovovima, gdje ih je uništavala artiljska, mitraljeska paljba i boleštine, dok je kod kuće domaćinstvo propadalo, djeca skapavala, a žene kukale. Cara Nikolaja II - koji se nije,odlikovao ni državničkom mudrošću ni oštroumnošću- već bio, kako su ga ogovarali, papučar vlastite žene, njemačke prinzceze u dalekom rodu sa engleskom dinastijom, nije bio ni cijenjen ni voljen. Prilikom njegovog krunisana Vorobjevim brežuljcima¹⁰ dogodila se nesreća-pod težinom brojnih gledalaca srušile su se tribine - i bilo je na hiljade žrtava.To je odmah protumačeno u narodu kao koban predznak. Potom je došla 1905, u krvi ugušena pobuna mornara na Crnom moru i razbijene barikade u Moskvi,pa potom krvava februarska nedjelja 1906, kad je na masu pred carskim dvorcem, predvođenu popom Gaponom, koja je nosila križeve, svete ikone i imperatorove slike, vojnicima bilo naređeno da pucaju, a kozacima na konjima, da je sijeku sabljama. Gomila žrtava, pojačana Stolipinovim¹¹ drstičnim mjerama, samo je rasla, da bi se od tisuća pretvorila u milijune u Prvom svjetskom ratu.

Iako su pod komandom generala Brusilova Rusi imali izvjesnog uspjeh na na galicijskom frontu, u Kapartima i tukli i zarobljavali vojnike ustrougarske monarhije, s Nijemcima nije bila ista priča: ruske armijei trpjele su na sjevernom dijelu fronta velike gubitke. Carska porodica kroz cijelo to vrijeme davala je znakove bešćutnosti i gluposti i i dovodila do zabune i bijesa i samu rusku aristokracij. Nije dovoljna bila, vjerojatno istinita, anegdota, kako se car 1906, na dan pogibije naroda pred Zimskim dvorcem, zabavljao igrom preskakanja, odnosno guranja na divanu – tko će biti izguran i pasti na pod. Carica obdarena kćerima, histerična i nesigurna, strepila je za život carevića Alekseja, bolesnog od hemofilije. Kako liječnici nisu znali efikasan lijek za tu degenerativnu bolest, doveden je iz udaljenog sibirskog sela Raspućin: nepismeni seljak ogromnog –seksualnoig –apetita, koji je na dvoru stekao neobičnu moć. Caricu, zabrinutu za život sina jedinca, držao je u šaci, a dvorske dame i žene iz visokih aristokratskih krugova besramno subludničile s divljim Sibircem, zapanjujuće fizičke snage. Na kraju je skovana dvorska zavjera, jer je skandal premašio sve granice, te je Raspućina ubio knez Jusopov sa još dva oficira i bacio ga u Nevu¹².

Stotinu lica revolucije u Rusiji

A imperator seizu Mogiljeva na glas o revoluciji uputio ukući, a na putu mu je trebalo biti uručenocaričino pismo, koje je uhvaćeno i otpečaćeno.. Obračunati se bez milosti s neposlušnim buntovnim ološem. Streljati i vješati bez oklijevnja, poručivala je carica. No Nikolaj to više nije mogao: na kraju je zatvoren u ljetnju rezidnenciju s porodicom, dok se revolucija razbuktavala.

Februarska revolucija iznenadila je i boljševičke vođe. Lenjin, Zinovjev , Kamenjev i drugi emigranti, ne samo iz boljševičkog nego i iz menjševičkog dijela Sveruske socijaldemokratske partije, nalazili su se u izbjeglištvu u Švicarskoj¹³, Trocki je bio u Americi, a Staljin u Sibiru. Iako je, čini se, Staljin prvi doputovao iz progonstva na delekom sjeveru, koje je loše podnosi, on nikako nije bio , kao uostalom ni Zinovjev ni Kamenjev, a ni pisac Gorki, za pretvarnje buržoaske revolucije u proletersku. Smatralo se općenito da u Rusiji prilike još za to nisu još zrele: seljaštvo je bilo zatucano, radništvo malobrojno, a i među ljevicom postojale su podjele osim na boljševike i menjševike u Socijaldemokratskoj partiji i na socijal-revolucionare¹⁴, anarhiste i na i nasuprot tome, umjerenije građanske opcije. Na desnici su najvažniju političku formaciju činili kadeti, od slova »ka« i» de« (KD), skrećenice za »Konstitucionalne demokrate«, od kojih je većina bila p ristalica ustavne monarhije.

Nakon aristokrate Ljvova i ekonomiste Miljukova¹⁵ predsjednikom vlade pobunjene Rusije postoa je Kerenski, advokat iz pokrajine, koji nastoji lavirati između desnice i ljevice, bez mnogo uspjeha. Već pri formiranju nove vlade, koja je imala proglasiti Konstituantu – Ustavotvornu skupštinu - digli su se ponovo radnci predgrađa, jer se predstavnici vojničkih i seljačkih deputata i njihovi Sovjeti (savjeti) nisu ni u čemu slagali s vladom i njenim odlukama. Na Kerenskog su stalno vršeni pritisci i od sila Antante, koja je željela da Rusija nastavi rat , što bi oslabilo pritisak Nijemaca na Zapadnom frontu. Kerenski je pokušao u julu novu ofanzivu, koja je tragično završila. Nijemci su uznapredovali , a čitavi bataljoni odbijali su poslušnost oficirima.

Kozački general Kornilov, čovjek definiran i od predstavnika desnice kao ličnost »lavlje hrabrosti, a magarećeg mozda«, krenuo je - kad je bilo iz vojnih krugova naređeno hapšenje boljševičkih vođa,-na Petrograd, ali su mu se pred propagandom boljševičkih agitatora trupe, koje su marširale ispred glavnokomandujućeg, razbiježale i nestale kao snijeg na suncu. Jedini koji nisu dezertirali bili su engleski oficiri u ruskim uniformama, koje je Antant snabdjela i tenkovima, a ni ovi ipak nisu uspjeli umarširati u Petrograd i oboriti vladu. Vlada je ostala u sedlu, zahvaljujući odlučnoj pomoći boljševika, ali ne za dugo.

Aprilske teze: Kruha i mira!

Zemlja seljacima –fabrike radnicima!

Naime u mjesecu aprilu 1917 vratio se u zemlju Lenjin (u blindiranom vlaku, koji je prošao zapečaćen kroz Njemačku; u njemu su zajedno putovali boljševički is menjševičkim emigranti ) i došao sa dotad nečuvenom parlom: pretvoriti imperijalistički rat u građanski rat protiv kapitalista!

Odamah po dolasku Lenjin piše i izgovar čuvene »Aprilske teze«, čiji je osnovni sadržaj : kruh i mir! Smjesta prekid imperijalističkog rata i sklapanje mira s Nijemcima (pod bilo koju cijenu -makar i na štetu Rusije¹⁶), vraćanje vojnika kućama (u upropaštena sela), fabrike radnicima, a zemlja seljacima! Eto i cijeli revolucionarni program – sve ono što sui milijunske mase ispaćenog naroda, željele iz dna srca. Lenjinove riječi palile su mase i pobuđivale nadu u ostvarenje njegovih vjekovnih aspiracija. Ne, Oktobarska revolucija nije bila jednostavno boljševički puč,kako to sramno prikazuje revizionistička filozofija, danas na potezu, budući da se osjeća pobjedničkom, nego istinski revolucionarni val, koji je od Lenjinovog dolaska rastao poput plime i dopirao do najzabačenijih sela i dalekih gradova i do najudaljenijih frontovskih rovova. Mir a ne rat, kruh, a ne glad! Zemlja je onih, koji na njoj rade, a fabrike onih, koji u njima rade. Može li biti jednostavnije propgande, a ona je ipak ustalasala milijunske mase.

Lenjin: nazvat ćemo se komunisti

Kako se desno krilo SDP¹⁷-a i socijalisti-revolucionari nisu (SR- eseri) nisu slagali sa prekidom rata (jer Rusija tako krši obećanja data savezničkoj Antanti) solidarizirali su se sa kadetima , koji su predstavljali desnicu, što je razdražilo boljševike. Oni više nisu željeli pripadati istoj partiji- socijaldemokratskoj – čije je desno krilo, menjševici, bilo za imperijalistički rat od samog početka i paktiralo sa KD-tima, mahom plemićima, koji uopće nisu bili za definitivno obaranje cara, već za ustavnu monarhiju. Tada se Lenjin sjetio termina iz Komunističkog manifesta - naziva komunisti – te zapitao svoje partijske drugove: »Zar se plašite nazvati se komunistima?«.

Nisu se plašili i dosljedno i hrabro su istupili protiv imperijalističkog rata: na vlastitoj strani imali su milijunsku armiju vojnika, koji su svi do jednog željeli prekid ratnog masakra i povratak kućama, radnike u gradovima, siromšne seljake te dobar dio marksističke inteligencije i omladine. Ipak, dok nisu dobili većunu u Sovjetu Petrograda, a predsjednik petrogradskog Sovjeta bio je Lav Trocki, revolucionarni ustanak nije otpočet. On je u Petrogradu započeo kanonadom s krstarice Aurora na palaču vlade odnosno na Zimski dvorac, koja nije dugo potrajala, tako da gotovo i nije bilo žrtava. Zimski dvorac osvojen je jujrišem baltičkih mornara, gdje se između ostalih, boljševicima predao i Ženski bataljon¹⁸. U Moskvi je borba potrajala nekoliko dana i bilo je daleko više žrtva. Boljševička revolucija je pobijedila.

Događajima, koji su »potreslisvijet« zavjesa lažne pristojnosti poretka, koji je doveo do svjetskog imperijalističkog rata, naglo je zderana, a imperijalistički rat pretvoren u građanski. Iako ga optužuju za potom nastlo krvoproliće Lenjin nije želio rat, već mir i to smjesta. Otpor krupne buržoazije, carskih oficira i njima vjernog dijela vojske te umjetno izazvana pobuna čeških zarobljenika na Sibirskoj željeznici iu Vladivostiku, kao i intervencija engleskih i japanskih trupa, učinili su građanski rat krvavijim , dužim i težim, no što bi to bio, da jeobračun prepušten isključivo lokalnom stanovništvu. Kako je to izgledalo u drugim gradovima, kao u Kijevu, opisao je majstor pera, Bulgakov, u čivenoj i zamjeranoj mu knjizi, »Bijela garda«.

Sva vlast sovjetima!

»Snage Sovjeta bile su u Petrogradu nadmoćne. Naoružane straže , već su bile formirane i dobro međusobno povezane. Napad je otpočeo kao odgovor na provokaciju Kerenskg, koji je 23 oktobra naredio zatvaranje i zapečaćivanje redakcije i štamparije lista »Pravda«. Radnici i novinari »Pravde« zatražili su od gradskog Sovjeta pomoć vojnih komiteta ta, razbili vladine pečate i nastvili s izlaženjem. Kerenski na to odgovara inkriminiranjem cijelog cijelog Vojno-revolucionarnog komiteta, te pokušajem hapšenja Trockog i ostalih vođa i intenzivnim traganjem za Lenjinom (koji se nalazio u domu Alilujevih).¹⁹ Trockij je naredio krstarici Aurora, koja je bila usidrena na obalama Neve,da puca na Zimski dvorac, gdje je bilo sjedište vlade. Parola, koja je digla ustanike na noge bila je: »Sovjet je u opasnosti...6

Noću, između 24 i 25 Oktobra regularni vojnici i crvena garda, sastavljena od petrogradskih radnika, munjevitom su brzinom u sjajnoj sinhronizaciji okupirali sve neuralgične točke grada: mostove na Nevi, telfonske centrale, električne centrale, nacionalnu banku, poštanske urede, željezničke stanice. Kanonada s Aurore počele je u 9 sati uvečer i trjala samo nekoliko sati.«²⁰

Za to vrijeme na drugom kraju grada, ali još uvijek u centru, nitko nije imao pojma što se događa. John Reed piše kako su trmavaji još uvijek vozili, »izvoščici²¹» fijakera čekali mušterija na uobičajenim mjestima, kafane i restorani bili krcati i iz njih je treštala muzika,kazališta i zabavišta radila su punom parom. Osim naoružanih mornara na mostovima Neve,već od februara rezgnirani petrograđani, nisu ni opažali, da se nešto iznimno veliko događalo te noći...

Osvajanje Zimskog dvorca bilo je povjereno dugokosom Antonov-Ovsjenku, jednom od vođa Vojno-revolucionarnog komiteta. Bombardiranje s Aurore potrajalo je samo koji sat: vlada se predla, a Kerenski je u automobilu francuskog ambasadora pobjegao iz glavnog grada.

Piše Natalija Sedova, žena Lava Trockog²²: 26 oktobra (8 novembra) došla sam u Smoljni. Vidjela sam samo lica izobličena od umora , neobrijana, duboke podočnjake ispod natečenih očiju. Lav Devidovič imao je imao nategnute crte lica, bio je umoran i blijed. Ali velika radost, stroga, ali snažna, nadječavala je sve ostala osjećaje. Sati i dani prolazili su grozničavo«...

Lenjin će reći 265 oktobr,aodnosno (7 novembra): »Drugovi! Radnička i seljačka revolucija, o čijoj su nepohodnosti sve vrijeme govorili boljševici, izvršena je. Kakav značaj ima ta radnička i seljačka revolucija? Prije svega značaj tog prevrata sastoji se uu tome,što ćemo imati sovjetsku vladu, naš vlastiti oorgan vlasti bez ikakvog učešća buržoazije.Ugnjetene mase same će stvoriti vlast. Potpuno će biti razbijen stari državni aparat i bit će stvoren novi aparat uprave u vidu sovjetskih organizacija«²³.

Ispred Ssmoljnog crvena garda i crveni mornari s Baltika, omladina, radnci i vojnici spjevali su pjesmu, koja je odzvanjala ulicama Petrograda, Moskve, kasnije cijele Rusije, a njeni odjeci ćut će se u Njemačkoj, Mađarskoj, pa čak i u udaljenoj Boki Kotorskoj²⁴, gdje je zbog revolucionarnog pokušaja streljano nekoliko mornara. A pjesma je glasila:»Mi izdali smo manifest, za glas Sovjeta/ i život ćemo dati u borbi za naša prava ta²⁵!«

Umjesto zaključka

Ta je borba, usprkog svih prljavih insunuacija revizionističkih nadrihistoričara, nadriprofesora i nadripublicista, obasjala svjetlom slobode proteklo stoljeće. Istina je, na zastavu revolucije nije samo jedanput pljunuto i to od strane onih, koji su je nosili i nije samo jedanput ona završila u blatu i umjesto oslobođenja, donosila narodima, ono što su osjećali kao neslobodu, nametanje i porobljavanje. Marx je odavna napisao kako »...Shvatanje prošlih genracija, kao mora pritiska mozak živih«.

Imperijalističkih težnji nije se odricala, nažalost, ni zemlja u kojoj je revolucija rođena i pobijedila. No bar dio krivice za njenu tragediju snose i razvijene zemlje – u kojima je ona pobačena. Odnosno zemlje u kojima je danas socijaldemokracija toliko izvitoperena i iznakažena, da se ne samo pretvorila u oruđe buržoazije, nego je, vjerojatno zauvjek, kompromitirala vlastiti naziv i vlastitu prošlost. Ona nije više postala samo patuljak na leđima diva – slavne prošlosti revolucionarnog radničkog pokreta – nego i opasan i podao meprijatelj. No pod ovim ili onim nazivom, na svakom kontinentu, u svakoj zemlji i u svako vrijeme drugačije, borba koju he započeo boljševički Oktobar, se nastavlja. Zato ga se ne smije zaboraviti i treba ga se sjetiti s dužnim poštovanjem.

Jasna Tkalec