Stevan Mirković, Veljko Kadijević i beskompromisni jugoslavizam

A. Martocchia, sekretar ItalijanskeKoordinacije za Jugoslaviju (CNJ ONLUS)

3.10.2015.

 Dana 1.10.2015. održao se u Beogradu sprovod druga i prijatelja Stevana Mirkovića (Valjevo 27.10.1927 – Beograd 26.09.2015).

Partizan na Sremskom frontu, zatim general-pukovnik Jugoslavenske narodne armije, komandant Treće armije, i načelnik Generalštaba JNA, “Stevo” je i nakon umirovljenja i raspada države, nastavio aktivnu borbu za spasavanje Jugoslavije kritikujući politiku podjele, čiji su korenipoticali iz inozemstva a koju su sprovodili izdajnici u raznim republikama. Sve do kraja svoga života Stevo je ostao jugoslavenski patriota, antifašist, komunist i internacionalist, osjetljiv na velika pitanja našega vremena, što potvrđuju mnoge teme kojima se bavio zadnjih godina.

Okončao je svoju vojnu karijeru najprestižnijom funkcijom  načelnika Generalštaba JNA (1987–1989), u vreme kada je federativna i socijalistička Jugoslavija propadala u krizi koja se pretvorila u bratoubilački rat, dok se Savez komunista, čiji je bio član već od godine 1944. – raspala.

Uvođenjem multipartijskog sistema, Mirković je sudjelovao u osnivanju novog "Saveza komunista, Pokreta za Jugoslaviju" (SK-PJ), ali ubrzo, nakon spajanja SK-PJ sa Jugoslavenskom udruženom levicom (JUL) Mire Marković, Stevan napušta organizaciju kao beskompromisni zastupnik jugoslavističkih i antikapitalističkih stavova, u kontinuitetu sa vrijednostima iz Titova razdoblja i čuvajući Titov lik kaosimboličan i idejni uzor.

Mirkovićevo jugoslavenstvo odnosilo se na državu "od Vardara do Triglava", budući da je bio i ostao  pobornik Jugoslavije svih Jugoslavena, nasuprot "realističkom" ili "minimalističkom" jugoslavenstvu JUL-a i socijalista, po kojima su Jugoslaviju mogli sagraditi samo oni "koji u njoj žele ostati", a to se odnosilo na Srbe... Ali utvrditi  ko "stvarno" želi biti unutar ili van Jugoslavije u vremenu medijske manipulacije i ratne dezinformacije, bila je nemoguća i besmislena misija, kao što je bila i ostaje nemoguća i besmislena svaka "pravedna" granična demarkacija između raznih jugoslavenskih naroda. Mirković je neprestano ponavljao: Uzmite kao primjer Srbe, koji su u SFRJ po Ustavu bili "konstitutivan narod" i to ne samo u Srbiji, nego i u Hrvatskoj i Bosni... a danas su ipak svugdje "stranci" (možda čak i u samoj Srbiji). Ni jedan narod cijepanjem  nije stekao pravu domovinu, nitko ne živi u unitarnoj državi, nego su svi podijeljeni unutar novih prokletih granica! Kako se dakle pomiriti sa "činjenicama" secesija? – prebacivao je Mirković ljevicama u vladi.

Kadijevićev slučaj i JNA kao poslednja nada

Taj Mirkovićev stav moguće je uporediti sa stavovima koje je zastupao poslednji Savezni sekretar za Narodnu odbranu SFRJ, Veljko Kadijević, koji je u februaru-martu 1991. pokušao uvjeriti najviše državne rukovodioce u neophodnost uvođenja izvanrednog stanja, kako bi se onemogućilo djelovanje secesionističkih milicija i spriječio raspad Federativne Republike. Na sastanku na Topčideru u prisustvu svih šest predsjednika Republika i autonomnih pokrajina, predsjednika Federacije i najviših vojnih kadrova, Kadijević je tvrdio da bi uvođenjem vanrednog stanja blagovremeno trebalo zaustaviti paravojne formacije prisutne u državi, koje su podržavali vanjski i unutrašnji neprijatelji. I pored toga što je Kadijevićeva teza bila potkrijepljena argumentovanim i pouzdanim dokazima, ne samo političkim ili subjektivnim,  – na primjer skandal  iz 1990., kada su tajne službe snimile sastanak Hrvatskog ministra odbrane Martina Špegelja koji je  imao učešća u tajnoj nabavci oružja sa Zapada preko Mađarske u organizovanju borbe protiv JNA – ishod glasanja je bio negativan: stavljen je veto, "posle dugih i teških diskusija, tokom kojih je Stipe Mesić stalno bio na vezi sa Franjom Tuđmanom, Makedonac Vasil Tupurkovski 'sa američkom ambasadom u Beogradu' [sic], a Janez Drnovšek sa Milanom Kučanom" (Tanjug 07.10.2007). Uz to, i predstavnik Srbije je imao slabu poziciju: Borislav Jović je praktički odgodio svoju odluku pravdajući to potrebom da se konsultuje sa SSSR-om, što je međutim rezultiralo neuspjehom. U Kadijevićevom prisustvu je Jazov u Moskvi telefonom razgovarao sa poslednjim predsjednikom SSSR-a Mihailom Gorbačovom, koji nije želeo da primi Kadijevića, kao ni šest mjeseci prije toga. "Odgovori su bili negativni i svodili su se na to da na podršku SSSR-a ne možemo računati", rekao je Kadijević i dodao da je odgovor "bio neprijateljski i da je Gorbačovljeva politika prema Jugoslaviji bila destruktivna".                                                                                                                       

Odluka da se ne uvede izvanredno stanje u tom trenutku pokazat će se ubitačnom greškom koja će usloviti sudbinu Federativne Socijalističke Republike. Izvesno je da je Jugoslavija tada imala mnogo nemilosrdnih vanjskih neprijatelja, počev od SSSR-a do NATO-a koji je možda bio spreman da izvrši napad na Beograd, ali na kraju krajeva nije izbjegnut jedan drugi rat, puno bolniji, bratoubilački rat. Tu grešku neće nikada oprostiti  vojnici starog kova, patriote kao što su bili Veljko Kadijević i Stevan Mirković. Uslijedili su i drugi prijedlozi o "državnom udaru", a jedan je predviđao čak i Gedafijevo posredovanje (Tanjug 07.10.2007.), mada je već bilo prekasno, i rizično jer je postojala realna opasnost izbijanja građanskog rata između samih Srba. Ono što će uslijediti, bilo je prihvatanje činjeničnog stanja.

Nekoliko mjeseci kasnije Kadijević će morati prekinuti suradnju s rukovodstvom Srbije i Crne Gore,  zbog  realističke i defetističke linije koju je zastupalo. Prihvatanjem otcepljenja Slovenije i Hrvatske, "srpski narod se deli i svodi na nacionalnu manjinu izlaženu opasnosti uništenja". U istom intervjuu 2007. godine Kadijević je dakle, kritizirao Miloševića i predsjednika Predsjedništva SFRJ Jovića: "Već tada su vodili dvostruku igru prema Srbima u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj". Kadijević "tvrdi da mu je Milošević, kada su počeli sukobi u Sloveniji i Hrvatskoj, predlagao da se JNA povuče sa svih teritorija na kojima joj 'pucaju u leđa'. Kadijević navodi kao primer zahtev vojske  da joj se upute dve pešadijske brigade, jedna iz Srbije a druga iz Crne Gore, kako bi se razoružale slovenačke snage, čemu su se predstavnici Srbije i Crne Gore u Predsedništvu SFRJ usprotivili". Jović je "'bio glavni akter distanciranja Srbije od Srba s one strane Drine i Une', smatrajući da 'jedni i drugi Srbi' nemaju ničeg zajedničkog osim imena. 'Srpski narod je stoga uništen, definitivno pobeđen i na taj način podjeljen”, smatrao je Kadijević. 

Oktobra 1991, su mu s jedne strane nudili mjesto Predsjednika Federacije i čak mogućnost izvršenja kvazi državnog udara protiv eventualnih unutrašnjih neprijatelja nove mini-Federacije, s druge je bio izložen pritisku da prihvati nove unutrašnje granice nametnute od strane Evropske Zajednice i NATO-a. Pošto se protivio tom cenkanju, Kadijević je napustio poziciju Saveznog sekretara za Narodnu odbranu 6. januara 1992., t.j. samo nekoliko dana prije zloglasnog međunarodnog priznanja "nezavisnosti" Slovenije i Hrvatske.

Kadijević je, kao i Mirković, nedavno, 2. novembra prošle godine preminuo i to u Moskvi, gdje se nalazio u egzilu. Rođen kod Imotskog 21.11.1925, od oca Srbina i majke Hrvatice, kao vrlo mlad postao je partizan, a zatim je u vojsci dostigao najviše funkcije. U trenutku samoproglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske bio je na poziciji Saveznog ministra obrane SFRJ-a. Zbog toga ga je hrvatski režim kasnije optužio za ratne zločine, tako da je za njim bila izdata Interpolova poternica, dok Haški Tribunal/MKSJ nije ikad izdao nalog za njegovo hapšenje.  2001, nakon prozapadnog državnog udara u Srbiji, odlučio je da traži politički azil u Rusiji, od koje je 2008. dobio i državljanstvo.

Pred optužbama iz Zagreba, Veljko Kadijević je uvijek branio svoje postupke, navodeći da je JNA bila u obavezi da odgovori na akcije neoustaških formacija. U autobiografiji objavljenoj na srpskohrvatskom 2010. – Kontraudar. Moj pogled na raspad Jugoslavije – optužio je vrlo detaljno i obiljem dokaza prije svega SAD i Njemačku zbog njihovog doprinosa raspadu Jugoslavije i pogoršanju ratnih sukoba devedesetih.

Stevan Mirković, odnosno drama jednog vizionara

Za razliku od Kadijevića, kao da je prst sudbine odlučio, Stevan Mirković nije imao nikakvu vojnu ili političku funkciju u najgorim trenucima jugoslavenske krize; ali i da je bilo drugačije, izvjesno je da njegov stav ne bi bio bitno drugačiji od Kadijevićevog. Upoznali smo dakle Mirkovića u ulozi običnog, ogorčenog i oštrog komentatora tragičnih događaja s početka devedesetih godina. Naša suradnja s njim je započela odmah: najprije je učestvovao kao telefonski gost u emisiji "Jugoslavenski glas" na Radio Città Aperta, zatim je sudjelovao u Rimu na Mitingu mira i prijateljstva među naroda nekadašnje klanice (1993). Narednih godina smo ga posjećivali u Beogradu gdje bismo skupljali njegove izjave i tekstove, koje smo prevodili i širili koliko su to dopuštala naša mizerna sredstva.

1997. godine Mirković se zalagao za "obnovu" Saveza komunista Jugoslavije, koja se u septembru pojavila i na političkim izborima, dobivši 6786 glasova (1,64%), zavidan rezultat u kontekstu prilične fragmentacije komunističkih političkih snaga. Mjesec dana nakon toga bili smo u Beogradu na međunarodnoj demonstraciji protiv NATO pakta, koju je organizovao novi SKJ, zajedno s bivšim Glasom radnika. Kao mnogo puta prije toga, Mirković nas je ugostio u svojem domu, na čijem balkonu do današnjeg dana visi zastava SFRJ-a.

Iste godine osnovano je kulturno udruženje "Centar Tito", koje je sljedećih godina trebalo da animira proslave vezane za lik Josipa Broza, posebno povodom "kanoničnih" godišnjica (4. maj – smrt – i 25. maj – Dan mladosti) i da sudjeluje u široj mreži "Društava Josipa Broza Tita" osnovanih u svim bivšim federalnim republikama.

Neslaganja i podjele unutar antikapitalističke ljevice nisu  specifične isključivo za italijansku realnost: i u Srbiji je situacija danas veoma teška, zbog oštre podjele između titoističke i "kominformističke" frakcije (vjerne SSSR-u, Lenjinu i Staljinu) koju zastupa Nova komunistička partija Jugoslavije (NKPJ), kao temeljno organizirana politička partija nenaklonjena ustupcima u izbornim koalicijama.

U ovom kontekstu bremenitom subjektivizmima i poteškoćama, dok se i u drugim Republikama pokušavalo organizirati komunističku političku aktivnost, Mirkovićeva organizacija je promijenila naziv i postala "Savez komunista Jugoslavije u Srbiji" (SKJ u Srbiji).

Godine su prošle donoseći puno gorčine: najprije bratoubilački rat, nakon toga NATO agresija protiv onoga što je ostalo od Jugoslavije, napokon građanska, kulturna i politička dekadencija u Srbiji, ubrzana uspostavljanjem prozapadnog režima. Mirković je uvijek igrao ulogu portparola, nepoželjnu i nezavidnu ali ipak neophodnu i još uvijek potrebnu. Bio je vrlo strog kritičar svih vlada u zadnjih 25 godina: od socijaldemokratskih iz Miloševićeva doba do nacional-liberalne desnice još uvijek na vlasti, poslije državnog udara oktobra 2000.

Njegova se kritika ljevici u vladi (1991-2000) temeljila na pozicijama koje su bile radikalno suprotne tobožnjim "demokratskim" opozicijama omiljenim na Zapadu. Mirković se suprostavljao retoričkom samo prividno patriotskom nazionalizmu, a prije svega je pobijao postepeno ukidanje glavnih postignuća jugoslavenskog socijalizma, počev od radničkog samoupravljanja sredstvima za proizvodnju.

Tokom bombardiranja 1999, koje je predstavljalo šok za sve političke subjekte u Srbiji, Stevan se usprotivio svakoj kapitulaciji po pitanju Kosova kao kulturnog i povijesnog srca "male domovine" Srbije,  kao i teritorije ogromne strateške vrijednosti zbog prirodnih bogatstava i znatnih proizvodnih pogona koji su bili plod rada generacija Jugoslavena.

Nakon "zaokreta" 2000, Mirkovićev kritički stav prema novom režimu nije se bitno izmenio. Nastavljala se borba protiv privatizacije, ali iznad svega bilo je potrebno povisiti glas protiv revizionističkog, pročetničkog, monarhističkog i u suštini profašističkog trenda na snazi u ovoj državi koja je već bila talac NATO-a. Mirković je stajao u prvom redu uvijek ali prije svega kad je trebalo podsjetiti na tekovine Narodno-oslobodilačke borbe, odbraniti i odati počast sjećanju na pale drugove, na ključne trenutke u stvaranju Titove Jugoslavije ili nepokolebljivo odbraniti lik Josipa Broza, neprestano izložen napadima i klevetama.

Sa simboličke tačke gledišta izuzetno ozbiljna bila je - za sve bivše borce kao što su Mirković i militantni antifašisti pa i autor ovih redova -, povijesna i sudska rehabilitacija Dragoljuba "Draže" Mihajlovića, bivšeg jugoslavenskog generala i četničkog vođe. Tokom Drugog svjetskog rata, ubeđeni antikomunista, Mihajlović se opredijelio za savez s talijanskim fašistima pa čak i sa hrvatskim ustašama, umjesto da se bori rame uz rame s Titovim partizanima, što je doprinijelo da narednih decenija postane simbol izdaje.

U Srbiji kojom vladaju izdajnici, utemeljitelj izdajnika Domovine nije mogao da ne bude rehabilitiran. Dosljedni i savršeno čisti ljudi kao što je bio Stevan Mirković, zajedno sa srpskim partizanskim pokretom (SUBNOR), jedini su jasno i glasno digli svoj glas protiv takve sramote, koja liči na druga i slična uništavanja povijesnog sjećanja na snazi ovih godina na Balkanu, u cijeloj Evropi i u samoj Italiji.

Italijanska Koordinacija za Jugoslaviju, koja za svoje postojanje puno duguje idealnoj inspiraciji i humanom primjeru Stevana Mirkovića, izražava najiskrenije saučešće obitelji, drugovima iz Srbije i Stevinimštovateljima, raspršenim  širom Jugoslavije. Jedan partizan nas je napustio, rodiće se stotinu novih! Hvala Stevo! Borba se nastavlja!

ON TARGET: Ukraine could learn from Kosovo’s troubles

Kosovo and Ukraine: Compare and contrast

There have been at least two countries in Europe in recent history that undertook ‘anti-terrorist’ military operations against ‘separatists’, but got two very different reactions from the Western elite.

The government of European country A launches what it calls an‘anti-terrorist’ military operation against ‘separatists’ in one part of the country. We see pictures on Western television of people’s homes being shelled and lots of people fleeing. The US and UK and other NATO powers fiercely condemn the actions of the government of country A and accuse it of carrying out‘genocide’ and ’ethnic cleansing’ and say that there is an urgent ‘humanitarian crisis.’ Western politicians and establishment journalists tell us that ‘something must be done.’ And something is done: NATO launches a ‘humanitarian’ military intervention to stop the government of country A. Country A is bombed for 78 days and nights. The country’s leader (who is labeled ‘The New Hitler’) is indicted for war crimes – and is later arrested and sent in an RAF plane to stand trial for war crimes at The Hague, where he dies, un-convicted, in his prison cell.

The government of European country B launches what it calls an ‘anti-terrorist’ military operation against‘separatists’ in one part of the country. Western television doesn’t show pictures or at least not many) of people’s homes being shelled and people fleeing, although other television stations do. But here the US, UK and other NATO powers do not condemn the government, or accuse it of committing ‘genocide’ or‘ethnic cleansing.’ Western politicians and establishment journalists do not tell us that ‘something must be done’ to stop the government of country B killing people. On the contrary, the same powers who supported action against country A, support the military offensive of the government in country B. The leader of country B is not indicted for war crimes, nor is he labeled ‘The New Hitler’ despite the support the government has got from far-right, extreme nationalist groups, but in fact, receives generous amounts of aid.

Anyone defending the policies of the government in country A, or in any way challenging the dominant narrative in the West is labeled a “genocide denier” or an “apologist for mass murder.” But no such opprobrium awaits those defending the military offensive of the government in country B. It’s those who oppose its policies who are smeared.

What makes the double standards even worse, is that by any objective assessment, the behavior of the government in country B, has been far worse than that of country A and that more human suffering has been caused by their aggressive actions.

In case you haven’t guessed it yet – country A is Yugoslavia, country B is Ukraine.

In 1998/9 Yugoslavian authorities were faced with a campaign of violence against Yugoslav state officials by the pro-separatist and Western-backed Kosovan Liberation Army (KLA). The Yugoslav government responded by trying to defeat the KLA militarily, but their claims to be fighting against ’terrorism’ were haughtily dismissed by Western leaders. As the British Defence Secretary George Robertson and Foreign Secretary Robin Cook acknowledged in the period from 1998 to January 1999, the KLA had been responsible for more deaths in Kosovo than the Yugoslav authorities had been.

In the lead-up to the NATO action and during it, lurid claims were made about the numbers of people who had been killed or ‘disappeared’ by the Yugoslav forces. “Hysterical NATO and KLA estimates of the missing and presumably slaughtered Kosovan Albanians at times ran upwards of one hundred thousand, reaching 500, 000 in one State Department release. German officials leaked ‘intelligence’ about an alleged Serb plan called Operation Horseshoe to depopulate the province of its ethnic Albanians, and to resettle it with Serbs, which turned out to be an intelligence fabrication,” Edward Herman and David Peterson noted in their book The Politics of Genocide.

“We must act to save thousands of innocent men, women and children from humanitarian catastrophe – from death, barbarism and ethnic cleansing from a brutal dictatorship,” a solemn-faced Prime Minister Tony Blair told the British Parliament - just four years before an equally sombre Tony Blair told the British Parliament that we must act over the ‘threat’ posed by Saddam Hussein’s WMDs.

Taking their cue from Tony Blair and Co., the media played their part in hyping up what was going on in Kosovo. Herman and Peterson found that newspapers used the word ‘genocide’ to describe Yugoslav actions in Kosovo 323 times compared to just 13 times for the invasion/occupation of Iraq despite the death toll in the latter surpassing that of Kosovo by 250 times.

In the same way we were expected to forget about the claims from Western politicians and their media marionettes about Iraq possessing WMDs in the lead-up to the 2003 invasion, we are now expected to forget about the outlandish claims made about Kosovo in 1999.

But as the award winning investigative journalist and broadcaster John Pilger wrote in his article Reminders of Kosovo in 2004, “Lies as great as those told by Bush and Blair were deployed by Clinton and Blair in grooming of public opinion for an illegal, unprovoked attack on a European country.”

The overall death toll of the Kosovo conflict is thought to be between 3,000 and 4,000, but that figure includes Yugoslav army casualties, and Serbs and Roma and Kosovan Albanians killed by the KLA. In 2013, the International Committee of the Red Cross listed the names of 1,754 people from all communities in Kosovo who were reported missing by their families.

The number of people killed by Yugoslav military at the time NATO launched its ‘humanitarian’ bombing campaign, which itself killed between 400-600 people, is thought to be around 500, a tragic death toll but hardly “genocide.”

“Like Iraq’s fabled weapons of mass destruction, the figures used by the US and British governments and echoed by journalists were inventions- along with Serbian ‘rape camps’ and Clinton and Blair’s claims that NATO never deliberately bombed civilians,” says Pilger.

No matter what happens in Ukraine...

In Ukraine by contrast, the number of people killed by government forces and those supporting them has been deliberately played down, despite UN figures highlighting the terrible human cost of the Ukrainian government’s ‘anti-terrorist’ operation.

Last week, the UN’s Human Rights Office said that the death toll in the conflict in eastern Ukraine had doubled in the previous fortnight. Saying that they were “very conservative estimates,” the UN stated that 2,086 people (from all sides) had been killed and 5,000 injured. Regarding refugees, the UN says that around 1,000 people have been leaving the combat zone every day and that over 100,000 people have fled the region. Yet despite these very high figures, there have been no calls from leading Western politicians for ‘urgent action’ to stop the Ukrainian government’s military offensive. Articles from faux-left‘humanitarian interventionists’ saying that ‘something must be done’ to end what is a clearly a genuine humanitarian crisis, have been noticeable by their absence.

There is, it seems, no “responsibility to protect” civilians being killed by government forces in the east of Ukraine, as there was in Kosovo, even though the situation in Ukraine, from a humanitarian angle, is worse than that in Kosovo in March 1999.

To add insult to injury, efforts have been made to prevent a Russian humanitarian aid convoy from entering Ukraine.

The convoy we are told is ‘controversial’ and could be part of a sinister plot by Russia to invade. This from the same people who supported a NATO bombing campaign on a sovereign state for “humanitarian”reasons fifteen years ago!

For these Western ‘humanitarians’ who cheer on the actions of the Ukrainian government, the citizens of eastern Ukraine are “non-people”: not only are they unworthy of our support or compassion, or indeed aid convoys, they are also blamed for their own predicament.

There are, of course, other conflicts which also highlight Western double standards towards‘humanitarian intervention’. Israeli forces have killed over 2,000 Palestinians in their latest ruthless ‘anti-terrorist’ operation in Gaza, which is far more people than Yugoslav forces had killed in Kosovo by the time of the 1999 NATO ‘intervention’. But there are no calls at this time for a NATO bombing campaign against Israel.

In fact, neocons and faux-left Zionists who have defended and supported Israel’s “anti-terrorist”Operation Protective Edge, and Operation Cast Lead before it, were among the most enthusiastic supporters of the NATO bombing of Yugoslavia. Israel it seems is allowed to kill large numbers of people, including women and children, in its “anti-terrorist” campaigns, but Yugoslavia had no such “right” to fight an “anti-terrorist” campaign on its own soil.

In 2011, NATO went to war against Libya to prevent a “hypothetical” massacre in Benghazi, and to stop Gaddafi ‘killing his own people’; in 2014 Ukrainian government forces are killing their own people in large numbers, and there have been actual massacres like the appalling Odessa arson attack carried out by pro-government ‘radicals’, but the West hasn’t launched bombing raids on Kiev in response.

The very different approaches from the Western elite to ‘anti-terrorist’ operations in Kosovo and Ukraine (and indeed elsewhere) shows us that what matters most is not the numbers killed, or the amount of human suffering involved, but whether or not the government in question helps or hinders Western economic and military hegemonic aspirations.

In the eyes of the rapacious Western elites, the great ‘crime’ of the Yugoslav government in 1999 was that it was still operating, ten years after the fall of the Berlin Wall, an unreconstructed socialist economy, with very high levels of social ownership - as I highlighted here.

Yugoslavia under Milosevic was a country which maintained its financial and military independence. It had no wishes to join the EU or NATO, or surrender its sovereignty to anyone. For that refusal to play by the rules of the globalists and to show deference to the powerful Western financial elites, the country (and its leader) had to be destroyed. In the words of George Kenney, former Yugoslavia desk officer at the US State Department: “In post-cold war Europe no place remained for a large, independent-minded socialist state that resisted globalization.”

By contrast, the government of Ukraine, has been put in power by the West precisely in order to further its economic and military hegemonic aspirations. Poroshenko, unlike the much- demonized Milosevic, is an oligarch acting in the interests of Wall Street, the big banks and the Western military-industrial complex. He’s there to tie up Ukraine to IMF austerity programs, to hand over his country to Western capital and to lock Ukraine into ‘Euro-Atlantic’ structures- in other words to transform it into an EU/IMF/NATO colony- right on Russia’s doorstep.

This explains why an ‘anti-terrorist’ campaign waged by the Yugoslav government against ‘separatists’ in 1999 is ‘rewarded’ with fierce condemnation, a 78-day bombing campaign, and the indictment of its leader for war crimes, while a government waging an ‘anti-terrorist’ campaign against ‘separatists’ in Ukraine in 2014, is given carte blanche to carry on killing. In the end, it’s not about how many innocent people you kill, or how reprehensible your actions are, but about whose interests you serve.

Kosovo e Ucraina: analogie e differenze