Terorizam je danas riječ koja dominira medijskim prostorom. Terorizam je na dnevnicima, u novinskim tekstovima, u govoru i među nama stalno prisutna riječ koja ima negativnu konotaciju. Terorizam je kada neki ljudi zbog ostvarivanja svoji ciljeva ubijaju ljude koji hodaju po ulici i gledaju svoje poslove. Terorizam je kada teroristi (oni koji terorizam provode u djelo) podmeću bombe, iz zasjede ubijaju političke predstavnike neke države i pri tome ne mare puno za usputne žrtve. Te usputne žrtve su u pravilu žene, djeca i njihove majke, stariji ljudi i oni koji s ostvarivanjem ciljeva tih terorista nemaju baš ništa, niti bi te teroriste svojim postojanjem mogli bilo kako ugroziti. Teroriste to ne zanima, upravo suprotno - oni svojim djelovanjem žele stvoriti što više takvih nedužnih žrtava pa podmeću bombe pod tračnice vlakova, eksploziv stave pod sjedala kino dvorana, na željezničke kolodvore ili restorane.
Teroristi u današnjem svijetu imaju čak i svoje države, imaju svoje prihode, potpomažu ih druge države koje u tom kaosu koji proizvode teroristi pronalaze neki svoj politički, ekonomski ili geostrateški interes. Zanimljiva je i definicija da su teroristi za nekoga borci za slobodu. I to je isto tako činjenica. I partizane su nazivali banditima i to su ih nazivali oni koji su imali logore za istrebljenje djece.
Današnjoj Hrvatskoj je manje poznato da je na europskom tlu nakon rata bilo dosta terorizma, terorizma koji je odnosio veliki broj žrtava, a koji je bio pomagan i od Amerikanaca i njihovih saveznica, isto kao i od SSSR-a i njegovih saveznica. Tako smo imali razne prokomunističke organizacije koje su se borile protiv kapitalizma, ali i pronacističke organizacije koje su se borile za uspostavu poretka koji je bio poražen u II svjetskom ratu.
Tako je upravo hrvatska emigracija bila ta koja je imala snažne terorističke ćelije koje su imale za cilj gerilskom borbom vratiti NDH, ostvariti neovisnu Hrvatsku koja je kapitalistička i "demokratska". Ustaše, koje s demokracijom nisu imali nikakve veze, osnovali Hrvatski narodni otpor, Hrvatski oslobodilački pokret, Hrvatsko revolucionarno bratstvo i slične organizacije koje su imale u svojem programu oružanu ili mirnu obnovu NDH, stvaranje NDH, a sve su veličale ustaški zločinački režim i kvislinšku NDH. Te organizacije nisu bile agresivne i terorističke samo na deklarativnom nivou, nego su izvele i brojne akcije s ljudskim žrtvama, obučavale su vojne trojke koje su kanile ubacivle u prostor današnje Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Ono što je bilo više nego indikativno jest da su te organizacije imale podršku tajnih službi, prije svega, Njemačke, ali i ostalih zemalja na području na kojem su djelovale.
Tako su Frank Hofmann i Philipp Grüll, autori filma Ubojstvo u Titovo ime – tajna odreda smrti u Njemačkoj došli do saznanja da su Njemačke tajne službe pomagale i štitile pripadnike hrvatskih terorističkih organizacija, pa kažu:
"Grüll: Odnos je bio ambivalentan. U pedesetim je godinama i na početku šezdesetih SR Njemačka poticala i financijski pomagala hrvatsku emigraciju. Smjer Savezne Republike bio je tada strogo antikomunistički i antisocijalistički. Na Hrvate u egzilu gledalo se kao na političku snagu usmjerenu protiv režima u Beogradu i samim time na strani Njemačke. Poslije su pak hrvatske emigrantske organizacije u Njemačkoj zabranjene zbog terorističkih težnji. Ipak, njemačke tajne službe i u sedamdesetim godinama pokušavale su si osigurati određeni utjecaj na hrvatske emigrantske organizacije."
No, koga su to njemačke tajne službe štitile i s kojim ciljem?
Na području Hrvatske nakon svršetka rata djelovali su Križari (Škripari). To je bio naziv za terorističke skupine ustaša koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Pod sloganom "Za Hrvatsku i Kristaprotiv komunista" i pod vodstvom Vjekoslava (Maksa) Luburića, bivšeg generala Oružanih snaga NDH, izvodili su terorističke akcije, ubijali istaknute pripadnike vlasti Jugoslavije ali i građane Jugoslavije koji su samo htjeli normalno živjeti. Prema dostupnim podacima, teroristi su ubili oko 2000 pripadnika snaga sigurnosti.
Hrvatska emigracija je otvoreno podupirala takve terorističke aktivnosti, te su time postali meta tajnih službi Jugoslavije. Izdvojit ćemo samo neke poznatije akcije izvedene od strane organizacija koje su se zalagale za oružanu uspostavu nove NDH.
Miniranje pruge Zagreb-Karlovac
U lipnju 1963. grupa od devet ljudi ilegalno se prebacuje u zemlju i kreću se preko Brinja s idejom da u zrak dignu prugu Zagreb-Karlovac. Postavili su eksploziv koji nije nanio dramatičnu štetu, a u roku od 14 dana svi su uhvaćeni i osuđeni na strogi zatvor u trajanju od 7 do 14 godina.
Atentati
Stanko Kardum, člana HRB-a, 1965. teško ranjava Andriju Klarića, jugoslavenskog konzula u Münchenu, zbog čega su ga poslije na zatvor osudile njemačke vlasti. Godine 1966. Franjo Goreta izvršio je atentat na Savu Milovanovića, službenika konzulata u Stuttgartu, i zbog toga je završio u zatvoru na 8 godina.
Teroristi su bacili bombu na Klub Jugoslavena u Parizu, a u veljači 1968. godine postavili su bombu u toalet restorana Paradies u Scheveningenu za vrijeme održavanja konzularnih dana SFRJ. U toaletu kluba jugoslavenske ambasade u Parizu eksplodirala je bomba teška kilogram i pol. U Melbourneu je u konzulatu SFRJ eksplodiralo nalivpero bomba, a u veleposlanstvu u Sydneyju nađeno je 150 kilograma eksploziva s uređajem za aktiviranje.
Bomba na željezničkom kolodvoru Beograd
Grupa Šarac-Odak je u garderobu Glavnog kolodvora u Beogradu podmetnula nekoliko eksplozivnih naprava koje na svu sreću nisu eksplodirale. Samo mjesec dana kasnije ista je grupa uspjela aktivirati bombu na istom mjestu. Teško je ozlijeđeno 14 ljudi, a organizator Ivan Jelić je kasnije osuđen na smrtnu kaznu.
Bomba u beogradskom kinu 22. oktobra
Bomba koja je 13. srpnja 1968. eksplodirala u kinodvorani 22. oktobra ozlijedila je 85 ljudi, a jedan je čovjek poginuo. 10. siječnja 1978. godine, u krugu Centralnog zatvora u Beogradu, izvršena je smrtna kazna nad Miljenkom Hrkačem, tridesetogodišnjim tesarom iz sela Mokrog kod Lištice, podmetačem bombi u beogradskom kinu 20. oktobar i u garderobi Glavne željezničke u Beogradu. Mnogi su organizatori i izvršioci uhićeni i procesuirani. Gezo Pašti u Düsseldorfu je završio u zatvoru, a Josip Senić osuđen je zbog ilegalnih aktivnosti u Stuttgartu.
Neuspjeli ustaški ustanak
Hrvatsko revolucionarno bratstvo je 1972. u Jugoslaviju poslao grupu od 19 članova. Granicu su prešli u srpnju, ali svi su likvidirani u samo pet dana. Plan je bio uništiti policijske postaje, likvidirati političke dužnosnike i zatrovati beogradski vodovod. Među likvidiranima su se našli i Ambroz i Adolf Andrić, Ilija Glavaš, Stipe Ljubas, Đuro Horvat i drugi. U zemlju su stigli sa 6 pušaka, 17 pištolja, 4 karabina, 2 automata, dvije automatske puške i čak 11 tisuća metaka. Donijeli su i 19 noževa, 2 radiostanice, 6 kompasa. Koliko je težak bio okršaj s pripadnicima HRB-a, pokazuje podatak, zabilježen u drugim dokumentima SSUP-a, da je grupa Raduša, prije nego što je likvidirana, uspjela ubiti 13 i raniti 15 vojnika, milicionara i pripadnika Teritorijalne obrane.
O suđenju Perkoviću i Mustaču (optuženima da su kao agenti Udbe ubili pripadnika emigracije) Jozo Ćurić izvještava već mjesecima. Medijski prostor je pun raznih analiza o "zločinačkoj" komunističkoj vlasti koja se "obračunavala s političkim neistomišljenicima". Jako objektivno izvještavanje i "analize".
U Njemačkoj je u to doba radio jako veliki broj ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Možemo slobodno reći, na stotine tisuća ljudi. Prema nekim informacijama od 1946. pa sve do 1989. Udba je ubila 67 Hrvata izvan zemlje, pokušala ubiti njih 23, otela njih četvero, pokušala oteti dvoje, a za četvero emigranata ne zna se koja ih je sudbina zatekla. Daleko najveći broj ubijenih, njih 35, smrt je dočekalo u Zapadnoj Njemačkoj. Ostali su ubijeni u akcijama Udbe u ostalim zemljama u koje su Hrvati tradicionalno emigrirali, napose u Austriji, Kanadi, Italiji, Argentini i Francuskoj.
Nitko ne govori da je Udba ubijala ljude koji su bili umiješani u financiranje ili sudjelovanje u terorističkim organizacijama koje su ubijale, podmetale bombe i ubacivale oružane skupine unutar - tada - legalne i međunarodno priznate i ugledne države u svijetu. Udba nije nasumično ubijala koga je stigla, nego je temeljem procjena i tajnog djelovanja odabirala po društvo i državu najopasnije članove raznih organizacija koje su dokazano djelovale i ubijale ljude.
Zanimljivo je kako nitko ne govori o tadašnjem terorističkom djelovanju hrvatske emigracije. Zanimljivo je i da nitko ne postavlja pitanje zašto su Njemačka i njene tajne službe dozvoljavale neometano djelovanje takvih opasnih skupina. Zašto je Njemačka, i s kojim ciljem, podupirala terorističke grupe i njihovo djelovanje na svojem teritoriju? Tu se postavljaju brojna pitanja na koje nema odgovora, ali u javnom prostoru ih nitko ne postavlja. Novinari i analitičari u današnjoj Hrvatskoj gledaju kroz vrlo čudne naočale djelovanje Udbe i ne postavljaju kritička pitanja. Njima terorističko djelovanje ne predstavlja povod za reakciju. Današnje države koje imaju posla sa sličnim grupacijama i teroristima bez puno objašnjavanja ubijaju teroriste na teritorijima drugih država. Bile one njihove saveznice ili ne. Teroriste i njihovu djelatnost sprečava se u samom nastajanju, a dokazani teroristi su legalne i legitimne mete i o tome u današnje svijetu nema čak niti rasprave. Teroristi se ubijaju, ubijaju se i njihove obitelji i svi koji se slučajno zateknu u njihovoj blizini. Taj pristup i takvo preispitivanje razdoblja kada su ubijani razni pripadnici hrvatske emigracije nemoguće je vidjeti u današnjoj Hrvatskoj. Ministarstvo vanjskih poslova neće Njemačkoj dostaviti upit za uvid u spise tajnih službi da se vidi odnos između HOP-a, HBR-a i BND-a. Nikoga to ne zanima, ali svi osuđuju agente Udbe koji su pripadnike tih organizacija likvidirali. Čudan pristup, čudnih novinara, čudne televizije koja izvještava za čudnu javnost.
