https://it.groups.yahoo.com/neo/groups/crj-mailinglist/conversations/messages/7806
http://www.teslavision.tv/news/drutvo/pismo-itateljima-blica-i-gledateljima-serije-ravna-goraboris-deulovi.html
Kad sam u intervjuu za Blic, komentirajući ustaški ispad hrvatskog reprezentativnog stopera Joea Šimunića, ovlaš – na pola jedne rečenice – spomenuo srpske stadione, “Nož, žicu, Srebrenicu”, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, to je mogao biti incident. Kad je Blic iz Slobodne Dalmacije prenio moj tekst na istu temu, u kojemu sam ovlaš – na pola jedne rečenice – spomenuo Dražu Mihailovića, još uvijek je mogla biti tek slučajnost. Kad su, međutim, na Blicovom sajtu – “ekavicom i našim rečima prilagođen za ovdašnje čitaoce, naročito mlađe” – objavili moj tekst iz Jutarnjeg o antifašističkoj povijesti Hajduka, u kojemu sam na kraju ovlaš, na pola pretposljednje rečenice, spomenuo popa Momčila Đujića, to je već bila pojava sa svim svojim pojavnim zakonitostima.
Ja, eto – svaka mi čast i slava – jebem majku ustaškim zlikovcima, ali nekako sam, tipično latinski, opsjednut Srbima i rijetko kad, zapravo nikad, ne propuštam priliku ovlaš spomenuti i Srbe, ravnopravno tako i ravnogorno dijeleći među ustašama i četnicima odgovornost za naše historijske nesreće.
Ili tako barem, prilično širokim konsenzusom, zaključuju znanstveni stolovi anonimnih i neanonimnih komentatora, svaki put kad Blic prenese moj tekst o ustašama i Mladiću, ustašama i đeneralu Draži ili ustašama i popu Đujiću.
“Eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana 1943. šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima!”, poručio sam mladim nacistima iz Splitske Torcide što dižu desnice u zrak i urlaju “Za dom spremni!”, izazvavši tako pravedan gnjev srpskih čitatelja koji su u tome nepogrešivo prepoznali antisrpsku i antičetničku komunističku propagandu, što uvijek nekako, kako god zna, mora u istu rečenicu potrpati njemačke naciste, talijanske fašiste, ustaše i četnike.
Tu sam, međutim, kod kuće: zbog potpuno iste stvari – zbog toga što uvijek, pišući o četnicima, ovlaš spomenem i ustaše, optužuju me i hrvatski nacionalšovenski ignoranti. Nije li divno kad se ustaše i četnici tako nađu da mi zajednički sude zbog izjednačavanja ustaša i četnika?
A ja sam uspio ne samo potrpati četnike u istu rečenicu s ustašama i nacistima, već ih ugurati i usred Nezavisne Države Hrvatske, da se slobodno šepure po splitskoj Rivi dok ustaški režim istovremeno ubija Srbe u Jasenovcu!
Kako se isti komentari pojavljuju ispod svakog mog teksta na tu temu, bez obzira prenese li ih Blic ili neki drugi srpski portal, i kako su komentari isti i kad ih pišu dobronamjerni štovatelji mog rada i kad ih pišu oni manje dobronamjerni – obzirom dakle da, kako smo vidjeli, nije riječ o incidentu, već o pojavi sa svim pojavnim zakonitostima – stvar valja razjasniti. Zaista, kakve veze imaju srpski četnici s NDH, kakve veze imaju čiča Draža i pop Đujić s ustašama, fašistima, Hajdukom i Splitom u Drugom svjetskom ratu?
Iznenadit će vas odgovor: tijesne.
Epizoda sa četnicima što se usred Drugog svjetskog rata pod šubarama s kokardama šepure po talijansko-njemačko-ustaškom Splitu ionako, slutim, neće biti među deset epizoda serije “Ravna gora”. O njoj, najzad, malo znaju i u samom Splitu, a kamoli u Srbiji, i šteta bi je bilo propustiti. Makar i “prilagođenu za ovdašnje čitaoce, naročito mlađe”.
Četnika u Splitu za cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ne samo, naime, da je bilo, već su bili neobično aktivni. Već početkom listopada 1941. godine, svega koji mjesec nakon utemeljenja NDH i Rimskih ugovora, kojima je Pavelić Dalmaciju prepustio Italiji, na dogovor s Talijanima o zajedničkoj ratnoj strategiji u Split je iz Kolašina stigao četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koste Pećanca. Nakon nekoliko mjeseci, vojvoda Birčanin – kojega će Draža Mihailović ubrzo imenovati komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske – nezadovoljan situacijom u Splitu, 9. svibnja 1942. telegramom obavještava đenerala Dražu kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naročito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista!”.
Tih dana u hladu bašte hotela Park na Bačvicama stoluje i četnički vojvoda Dobroslav Jevđević, koji će tamo tanačiti detalje suradnje s predstavnicima talijanske divizije Bergamo i organizirati zajedničke akcije. Aktivna četnička organizacija u Splitu do tada već izdaje list Slobodna Srbija i bilten Krik iz jama, koje pod sponzorstvom Talijana dijele po kućama, pa čak i po školama, ali najaktivniji su u marljivom sastavljanju spiskova za likvidaciju splitskih antifašista, koje uredno dostavljaju talijanskim vlastima: većina antifašista koje su Talijani likvidirali u Splitu otkrivena je upravo uz pomoć splitske četničke organizacije.
Ipak, najdublji trag četnici su ovdje ostavili početkom jeseni 1942, kad su Talijani vlakom iz Knina doveli u Split dvije stotine pripadnika Drvarsko-petrovačkog četničkog odreda pod komadom Mane Rokvića, pa ih kamionima prebacili u nedaleki Omiš, odakle su – pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH – krenuli u obližnje Gate, zapalili cijelo selo, brutalno silujući i koljući sve što im se našlo na putu. Iza četnika u Gatama je ostalo devedeset pet leševa nedužnih civila, uglavnom žena, djece i staraca, nakon čega se krenuli dalje podmosoroskim selima, završivši pokoljem tridesetak ljudi u Dugopolju. Ukupno su Rokvićevi četnici u selima oko Splita poklali više od dvjesto ljudi.
Nakon tog masakra u Splitu je održana i konferencija četničkih vođa Dalmacije, pod predsjedanjem popa Momčila Đujića, utemeljitelja Dinarske četničke divizije, a 14. siječnja 1944. u hotelu Ambasador na splitskoj Rivi i novi sastanak Talijana i splitskih četnika, predvođenih popom Sergijem Urukalom, na kojemu se dogovaraju detalji suradnje u velikoj operaciji koja će kasnije biti poznata kao Četvrta ofenziva, ona na Neretvi.
Istog dana ilegalci su u Splitu ranili dva četnika, pa dva dana kasnije osmi broj biltena Krik iz jama poručuje Splićanima: “Split, koji mučkim napadom na četnike klikće svojim junacima mraka, može da se spremi da dugo jauče. Splite, splitska većino, samo nosi novo drvlje na svoju lomaču, na kojoj ćeš izgoriti i sasuti se u prah i pepeo. Četnici poznaju splitske komuniste, kao i sve ono splitsko što se s komunistima plete, jatači i plješće im. Sve će to bez samilosti i bez izuzetaka biti istrijebljeno iz Splita. Sve će to biti istrijebljeno danas, sutra, prekosutra!”
Tih dana, u Splitu pod talijanskom okupacijom, prilično je uobičajeno na ulici vidjeti ustaše u crnim uniformama i četnike s mrtvačkim glavama na šubarama, i jedne i druge pod talijanskim oružjem. Prava četnička parada održana je, međutim, početkom veljače 1943, kad je umro vojvoda Ilija Birčanin, glavni Mihailovićev povjerenik za Split i Dalmaciju, a na sprovod vlakom iz Knina stiglo nekoliko stotina Đujićevih četnika, pjevajući po gradu četničke pjesme i kličući “srpskom Jadranu”.
Svega koji tjedan kasnije u Split će ih vlakom iz Knina stići još više: gotovo tri hiljade četnika, po nekima i cijelih pet, iz Splita će zajedno s ustašama i domobranima krenuti na put prema – Neretvi. Upravo nadrealna, filmska scena mogla se tih dana vidjeti u splitskoj luci, iz koje je u sklopu velike zajedničke ofenzive 6. ožujka 1943. isplovio parobrod za Merković: na pramcu četnici, u sredini Talijani, a na krmi ustaše, tri vesele vojske na pijanom brodu pjevaju svaka svoju pjesmu, čak se i međusobno podbadaju i zajebavaju, pa onda zajedno bodre i pjesmom prijete partizanima.
Tih dana osnovan je u Splitu Centralni četnički odbor, čiji će članovi koncem ožujka avionom otputovati u Crnu Goru, a odatle u Kolašin, na dogovor s generalom Dražom Mihailovićem oko daljnjeg rada četničke organizacije u Splitu i Dalmaciji. A ona je u gradu sad već dobro uhodana, suradnja s Talijanima cvate – nije nezapaženo prošla njihova pojava, rame uz rame s ustašama, na sahrani zloglasnog talijanskog oficira Giovannija Save, straha i trepeta Splita toga doba, ni pomoć u likvidaciji šestoro splitskih omladinaca, optuženih za Savino ubojstvo – pa se na redovnim tjednim sastancima splitskih četnika raspravlja i o preuzimanju vlasti u gradu nakon sve izvjesnijeg odlaska Talijana.
Tim je poslom uskoro stigao i izaslanik četničke Vrhovne komande potpukovnik Mladen Žujović, novi Dražin komandant Bosne, Like i Dalmacije, koji će u Splitu formirati Nacionalni komitet za Dalmaciju i s generalom Umbertom Spigom, komandantom 18. armijskog korpusa, u kolovozu razmatrati mogućnost primopredaje vlasti.
Od primopredaje vlasti, kako znamo, nije bilo ništa: nakon kapitulacije Talijani su otišli, otišli su za njima i ustaše, partizani su ušli u Split, a dični splitski četnici požurili su svoju pomoć ponuditi novom gospodaru: 18. rujna 1943. njemački poručnik Lippert iz Obavještajnog odjela 114. lovačke divizije sastavlja izvještaj o posjetu Milana Cvjetičanina, oficira Dinarske četničke brigade, kojega je kapitulacija Italije zatekla na liječenju u Splitu, nakon čega je požurio Nijemcima. “Mi četnici znamo da se samo uz pomoć njemačkih trupa može postići efikasno uništenje bandita, jer smo mi za to isuviše slabi”, kaže Cvjetičanin poručniku Lippertu.
I odjednom – gle čuda – eto četnika po drugi put među Splićanima, ovaj put s njemačkim propusnicama, usred Nezavisne Države Hrvatske. Bizarno? Povijest se ne sjeća, ali arhive pamte: kad je koji mjesec kasnije, 9. siječnja 1944, u svađi kraj splitskog buffeta Aeroplan jedan pijani ustaša ubio nekog četničkog vazduhoplovca, povjerljivog njemačkog konfidenta, Feldkomandatura Wehrmachta zaprijetila je ustašama da to “skupo platiti”. Usred ustaške NDH!
Kad su, uostalom, u proljeće 1944. ustaške vlasti u Splitu pohapsile četničke vođe zbog nezapamćenog masakra u Sinjskoj krajini – iako su više od hiljadu civila, žena, djece i staraca u selima pod Kamešnicom poubijali pripadnici zloglasne SS divizije Prinz Eugen – zapovjednik puka 264. divizije u Splitu, potpukovnik Müller, naredio je vlastima NDH da zarobljene četničke saveznike odmah puste na slobodu. Što su ustaške vlasti, jasno, odlučno poslušale. Jednako kao što su odlučno poslušale i kad je 12. svibnja iz Zagreba stigla zapovijed da se iz Splita deportira dvije hiljade “nepouzdanih osoba”, uglavnom Talijana, Srba, četnika, Jugoslavena i komunističkih simpatizera, a iz njemačke komande samo tri dana kasnije, 15. svibnja, stiglo upozorenje da se “četnike u Splitu ne dira”.
Četnici su Nijemcima u Splitu trebali, između ostalog, za istu stvar kao i Talijanima: za ubacivanje u redove antifašista i njihovo denunciranje. U tome ih je organizirao poznati njemački povjerenik Mihajlo Zaklanović, koji po nalogu popa Đujića toga svibnja putuje u četničku Vrhovnu komandu, da generalu Draži Mihailoviću podnese iscrpni izvještaj o stanju u splitskoj četničkoj organizaciji i suradnji s Nijemcima.
Već je, uostalom, ljeto 1944. i četnici su sad otvoreni njemački saveznici. Ministarstvo oružanih snaga NDH 17. srpnja 1944. obavještava tako jedinice na terenu kako je Führer zabranio upotrebu naziva “partizani”, koje u komunikaciji s Nijemcima od sada valja zvati “komunisti” ili “komunistička banda”, a “četničke suborce” – “hrvatskim borbenim skupinama”. Tog ljeta opet u Split stiže pop Momčilo Đujić, a u kolovozu Nijemci u Splitu sklanjaju tri stotine njegovih četnika odjevenih u njemačke uniforme, drže ih u svojim kasarnama i preventivno – dok su Đujićevi četnici u gradu – zbog izrazito antisrpskih tekstova zabranjuju splitski dnevni list Novo doba!
Mislite da je to bizarno? Početkom jeseni, 25. rujna 1944, Nijemci su u Splitu uhapsili i zatvorili ustaškog bojnika Bednjanca, zbog toga što su njegovi ljudi premlatili dva četnika, zaprijetivši – prema izvještaju Ustaške nadzorne službe od 25. rujna 1944. – da će, ako u Splitu bude ubijen koji četnik, za odmazdu strijeljati petoricu ustaša! Usred NDH!
Za to, međutim, nije bilo vremena: mjesec dana kasnije u Split su ušli partizani, i grad je konačno bio slobodan. Epilog epizode? Kad je koji dan nakon ulaska u Split Vojni sud Osmog korpusa NOVJ obznanio kako je zbog ratnog zločina i suradnje s neprijateljem izvršena smrtna kazna nad većom grupom građana Splita, među dvadeset četvoricom strijeljanih pravilno se rasporedilo osam suradnika njemačkog okupatora, osam ustaša i – osam četnika.
Pitaju li se, eto, još uvijek “ovdašnji čitaoci, naročito mlađi”, kakve veze imaju četnici sa Splitom, NDH i ustašama, eto odgovora: prilično tijesne.
Odrastao sam, najzad, na Gripama, tik iznad stepenica prema staroj austrijskoj tvrđavi, kraj kojih je 29. travnja 1943, zbog atentata na Giovannija Savu, ubijen gimnazijalac Žarko Pejković, kojega su Talijanima – uzgred, nevinog – denuncirali splitski četnici: štoviše, šezdesetih sam nedaleko odatle išao u vrtić što je nosio njegovo ime. Nakon toga išao sam u osnovnu školu na Lučcu, koja je nosila ime Bruna Ivanovića, mladog Splićanina kojega su 1942. u Strmici kraj Knina brutalno ubili četnici popa Đujića, a onda u srednju školu nazvanu imenom Ante Jonića, prvog dalmatinskog narodnog heroja, kojega su 1942. kod Livna zajedničkim snagama ubili Talijani i četnici.
Ne znam, možda je u Srbiji bilo drugačije, možda su se podno Ravne gore četnici herojski borili protiv Talijana, Nijemaca i ustaša, ali u Splitu, kako vidite, baš ih i ne pamtimo po dobru.
O tome, naravno, iz serije “Ravna gora” nećete doznati ništa. A teško da ćete o tome išta doznati i iz suvremene hrvatske kinematografije ili historiografije. To da su se četnici popa Đujića usred Drugog svjetskog rata šepurili po ustaškom Splitu, iz nekog razloga, rekoh, ne vole čuti ni Hrvati.
Eto vam dakle, poštovani gledatelji, talijanskih crnokošuljaša i odanih prijatelja iz SS divizije Prinz Eugen, pa zajedno gledajte “Ravnu goru”, eto vam Nezavisne Države Hrvatske, Führerovih “hrvatskih borbenih skupina” i njihovih najboljih neprijatelja ustaša, s kojima se tih dana šepure po splitskoj Rivi – jebite se s njima.
