Informazione
Oggetto: Interview mit Alexander Dorin zu Srebrenica
Data: 18 settembre 2012 19.56.48 GMT+02.00
(Message over 64 KB, truncated)
Tisuće pristaša Huga Chaveza zauzeli su centar Caracasa sa snagama Velikog patriotskog pola, sastavljenog od Komunističke partije Venezuele, PCV i Ujedinjene socijalističke partije Venezuele, PSUV u znak podrške mandataru, trenutno hospitaliziranom na Kubi.
Od ranih jutarnjih sati sljedbenici iz raznih dijelova zemlje okupljali su se u blizini palače Miraflores da bi izrazili svoju podršku nositelju vlasti i odluci Vrhovnog suda TSJ, kojom se omogućava odgoda predsjedničke inauguracije do Chavezovog oporavka.
“Ja sam Chávez”, “Chávez srce naroda” moglo se isčitati sa mnogih majica ili čuti tokom izvikivanja parola sljedbenika vlasti.
Venecuelanski ministar informacija i komunikacija Ernesto Villegas, potvrdio je ovog četvrtka kako je jedno od najvećih dostignuća Bolivarijanske revolucije upravo kultura informiranja uspostavljena među venecuelanskim građanima, “što je potpuno u skladu” s onim što se događa u njihovoj zemlji.
U ekskluzivnoj izjavi koju je prenijela tele SUR Villegas je komentirao kako građani Venezuele prihvaćaju i poštivaju institucionalnost svoje zemlje; zbog čega ne sumnja da će odluka Vrhovnog suda koja se odnosi na preuzete obaveze inauguracije Huga Chaveza biti ustavno zajamčene.
Također je rekao kako “masovno okupljanje ovog četvrtka u Caracasu govori samo za sebe” i zorno pokazuju kako je “ustav živ, prihvatljiv i branjen od naroda na ulici”.
“Ovdje postoji samo jedan predsjednik čije ime je Hugo Chavez i postoji jedna vlada koja upravlja resursima pod vodstvom Chaveza…… venecuelanski narod izašao je na ulice da bi branio ustav”, nastavio je.
Villegas je ustvrdio kako je ustav dobro poznat jer je pisan od naroda i izabran njihovim glasovima, a masovno okupljanje kvalificirao je “povjesnim događajem” za demokraciju.
Sramotna opozicija
Upitan da komentira ponašanje opozicije i njeno odbijanje da prihvati tumačenje Vrhovnog suda, Villegas je ukazao kako glasnogovornika desnice “treba biti sram”.
“Nema drugog puta osim prihvaćanja odluke Vrhovnog suda. Ako kažu da poštuju ustav, onda ga moraju poštivati u svim njegovim odredbama”, kazao je.
Naglasio je također da kampanja desnice “nije slučajna da način na koji tumače ustav je na tragu onih koji su pred 10 godina pokušali izvršit državni udar”. Osporio je desnoj opoziciji pravo da “analizira” ustav, jer je njihova svrha narušavati ga.
Ukupna informacija
Po pitanju predsjednikovog zdravlja, predstavnik ministarstva informiranja i komunikacija je rekao da nitko nije krio da stanje u kojemu se predsjednik nalazi “predstavlja složenu situaciju” i ustvrdio da će se Chavez vratiti kada mu zdravstvene prilike to budu omogućile. Prema zadnjim saznanjima vlade, Hugo Chavez trpi zbog respiratornih smetnji kao posljedice ozbiljne pulmonalne infekcije i njegovo stanje je “stacionarno” . Istakao je kako je važno da ljudi budu upoznati za bitkom koju mandatar u ovom trenutku vodi i osvrnuo se na rad Bolivarijanske vlade koja redovito izvještava o mandatarevom kliničkom toku.
Latinskoamerički državnici u Venezueli
Predsjednik Urugvaya, Jose Mujica i šefovi Nikarague Danijel Ortega i Bolivije Evo Morales već su u Venezueli i predviđeno je da uzmu učešće u događajima.
18 zemalja udruženja Petrocaribe i Bolivarijanskog saveza za Latinsku Ameriku, ALBA, više predstavnika El Salvadora, Hondurasa, Urugvaya, Argentine potpisalo je “Deklaraciju iz Caracasa” izražavajući svoju podršku Hugu CHavezu i njegovom projektu.
U tekstu je naglašeno, kako će 22 zemlje surađivati na “međunarodnom planu” sa vladom koju vodi podpredsjednik, Nicolas Maduro, radi sprječavanja kako bi zdravlje predsjednika Huga Chaveza poslužilo “kao povod za napad na demokratske institucije”.
Uz to cilj je spriječiti pokušaje “destabilizacije i promicanja intervencije u pitanja o kojima je venecuelanski narod jasno izrazio svoju volju”, podsjećajući na rezultate proteklih izbora, na kojima je Hugo Chavez ponovno izabran za predsjednika.
U deklaraciji se posebno poziva međunarodnu zajednicu na poštivanje odluke Vrhovnog suda donesene ove srijede, kojom se odgađa preuzimanje predsjedničke dužnosti Chaveza za mandat 2013-2019. Dužnost novog mandata se odlaže na neodređeno vrijeme s nadom u predsjednikov oporavak.
Deklaracija ističe “potpuno povjerenje” u vladu i institucije Venezuele i u potpunosti podržava angažmane kojima je cilj “poštivanje demokratske volje venecuelanskog naroda”.
Predstavnici vlasti 22 Latinskoameričke zemlje su zajedno sa venecuelanskim masama okupljenim ovog četvrtka uputili predsjedniku želju za “brz povratak u Venezuelu”.
Istodobno, predsjednik Ecuadora, Rafael Correa, upozorio je “neprijatelje demokracije”, da Amerika i narodi svijeta ostaju solidarno uz Venezuelu, navodi se u pismu koji je na skupu pročitao venecuelanski potpredsjednik Nicolas Maduro.
Caracas, 10 jan. 2013, Tribuna Popular
Appendix:
Socijalistička radnička partija Hrvatske pridružuje se željama venecuelanskog i svih miroljubivih naroda za uspješan oporavak i ozdravljenje predsjednika Huga Chaveza. Također u potpunosti podržava venecuelanski i ostale narode Latinske Amerike u njihovom nastojanju da se odupru svjetskim hegemonima i ovladaju vlastitim resursima u interesu radnog naroda.
Video: Maduro o stanju Hugo Chaveza http://www.youtube.com/watch?v=KETNExAOCSg
Benito Mussolini: a dictator for all seasons in Italy?
- The Guardian, Tuesday 1 January 2013
Pasquale Moretti pulls the latest Benito Mussolini calendar off the shelf at his Rome cafe and flips it open to a photo of the pouting, strutting dictator taking part in a grain harvest.
"I was born in that era and he put bread on the table," said the 78-year-old. "I cannot betray my culture."
Every year, around this time, Mussolini calendars appear in newspaper kiosks up and down Italy, offering a year's supply of photos of the fascist leader.
They are often tucked away with the specialist magazines, but according to the manager of one firm that prints them, they are much in demand.
"We are selling more than we did 10 years ago," said Renato Circi, the head of Rome printer Gamma 3000. "I didn't think it was still a phenomenon, but young people are now buying them too."
Sixty-eight years after the fascist dictator was strung up with piano wire from a petrol station in Milan following his crushing of Italian democracy, his racist laws and his disastrous alliance with Adolf Hitler, Mussolini has quietly taken his place as an icon for many Italians.
Among his adherents today are the masked, neo-fascist youths who mounted raids on Rome schools this autumn to protest against education cuts, lobbing smoke bombs in corridors and yelling "Viva Il Duce".
A masked mob that ambushed Spurs fans drinking in a Rome pub in November, was also suspected of neo-fascist sympathies. When Spurs played Lazio the following night, Lazio fans chanted "Juden Tottenham", using the German word for Jews in reference to the club's Jewish heritage.
But the cult of Il Duce has also slipped into the mainstream. The decision by a town south of Rome to spend €127,000 (£100,000) of public funds this year on a tomb for Rodolfo Graziani, one of Mussolini's most blood-thirsty generals, was met with widespread indifference.
Other more mundane examples include the leading businessman who proposed renaming Forli airport in Emilia Romagna – the region of northern Italy where the dictator was born – as Mussolini airport, or the headmaster in Ascoli Piceno who tried to hang a portrait of the dictator in his school.
The man who gets some credit for dusting off Mussolini's reputation isSilvio Berlusconi, who famously described the dictator's exiling of his foes to remote villages as sending them on holiday.
Berlusconi's subtle rehabilitation of Mussolini came as he brought Italy's post-fascists, led by Gianfranco Fini, into his governing coalition in 1994 and 2001, following the "years of lead" in the 1970s and early 80s, when neo-fascists and communist sympathisers battled in the streets.
"Today, Mussolini's racial laws against Jews remain an embarrassment, but people don't care about his hunting down anti-fascists," said Maria Laura Rodotà, a journalist at Italy's Corriere della Sera. "That became one of Berlusconi's jokes."
Admiration for Mussolini is common in Berlusconi's circle. Showbusiness agent Lele Mora, who is now on trial for allegedly pimping for the former prime minister, downloaded an Italian fascist song as his mobile ring tone, while Berlusconi's long-time friend, the senator Marcello Dell'Utri, has described Mussolini as an "extraordinary man of great culture".
After Mussolini's murder by partisans in 1945 – as the Allies pushed up through Italy – the country did not exorcise the ghosts of fascism, as Germany sought to. A 1952 law forbidding fascist parties or the veneration of fascism has never been seriously enforced.
"It was not used partly because banning parties was potentially anti-constitutional, and also due to a sneaking admiration for fascism," said James Walston, professor of politics at the American University of Rome.
Decades on, the memory of Mussolini as the strong man who put a post office in every piazza and made the trains run on time has been decoupled from the ideology of fascism, said writer Angelo Meloni.
"He is now a pop icon, an arch-Italian, a personality whose legend is linked to the years of consensus in Italy," he said. "Just as people who don't go to church like Padre Pio, so 90% of those who buy Mussolini calendars will never have voted for a fascist party," he said.
Gamma 3000 promotes Mussolini calendars on its website alongside ones featuring the Catholic saint and mystic Padre Pio, guerrilla leader Che Guevara, topless models and cute kittens.
But for Italy's modern neo-fascist groups, including CasaPound, Il Duce is still very much about ideology.
"Whoever buys the calendar admires his work – the two things cannot be separated," said the group's vice-president, Simone di Stefano.
"There is a need today for his politics, for someone who will put the banks and finance at the service of Italy," he said. "Youngsters who come to us already see Mussolini as the father of this country."
CasaPound's student offshoot organisation, Blocco Studentesco, is a mainstay in Rome youth politics, polling 11,000 votes in school council elections in 2009 and even enrolling the mayor of Rome's 17-year-old son, who was photographed on holiday in 2012 giving a straight-armed fascist salute with friends.
The well-to-do streets around Piazza Ponte Milvio, north of Rome's football stadium, are today plastered with posters and graffiti by numerous neo-fascist groups, including CasaPound, and the local bars have become a hangout for gangs of rightwing lads in regulation Fred Perry shirts and Ray-Ban Wayfarers.
"Many teenagers now avoid Ponte Milvio since the people who go there have shifted further to the right," said Rodotà.
Further down the road, the entrance to the stadium is marked by a massive fascist-era obelisk, still standing, with "Mussolini" written in huge letters down the front. Nearby, the bar run by Pasquale Moretti, where Lazio fans meet before games, contains a mini-supermarket of fascist memorabilia, from bottles of wine with Mussolini's portrait on the label, to fascist flags and T-shirts, and oil portraits of Il Duce.
"He built housing for workers, something no Roman emperor did," said Moretti. "How can I not respect that?"
Mussolini-Kult in Italien
Ciao "Duce"
Von Hans-Jürgen Schlamp, Rom
In Deutschland unvorstellbar, in Italien normal: Zum neuen Jahr werden Zigtausende Kalender mit Bildern von Mussolini, dem "Führer des Faschismus", in Büros und Küchen gehängt. Viele halten den "Duce" noch immer für einen Ehrenmann. Silvio Berlusconi nutzt das geschickt für seine Zwecke.
In Kampfuniform, die Hand zum faschistischen Gruß erhoben, hängt er an Zeitungskiosken aus, liegt in Buchläden bereit, wird im Internet angeboten: Benito Mussolini, Gründer und "Führer des Faschismus", Kurzform "Duce", erfreut sich in Italien als Kalender-Model großer Beliebtheit. Manchen Monat begleitet er im Stahlhelm, das Kinn markant nach vorne gereckt, den nächsten mit dem römischen Kurzschwert in der Hand, selbst dabei mit markigem Kinn. Auch seine tapferen, stahlbehelmten Soldaten marschieren alljährlich auf, in Farbe oder in Schwarz-Weiß, mit faschistischen Symbolen wie dem Hakenkreuz.
"Du bist der einzige Gott"
Das ganze Ausmaß des für viele Ausländer schwer nachvollziehbaren "Duce"-Kultes zeigt sich in Predappio. Das ist ein kleiner Ort in der Emilia-Romagna, mit knapp siebentausend Einwohnern, eigentlich keine Reise wert. Doch hier wurde am 29. Juli 1883 Benito Amilcare Andrea Mussolini als Sohn eines Schmiedes und einer Dorfschullehrerin geboren - Italiens "Duce", Vorläufer und in vielem auch Vorbild des "Führers" Adolf Hitler.
Damals hieß das trostlose Dorf noch Dovia. Doch dessen bekanntester Sohn ließ es zu einer Mustersiedlung faschistischer Architektur aus- und umbauen und in Predappio umbenennen. Später - nachdem er 1945 von italienischen Partisanen gefangen, erschossen und an einer Mailänder Tankstelle, mit dem Kopf nach unten hängend, zur Schau gestellt worden war - wurde der Ex-Diktator mit Vater, Mutter, Frau, Tochter, Schwägerin und Bruder in Predappio beigesetzt.
In der Familiengruft posieren heute regelmäßig junge Männer mit Glatze und langem schwarzen Umhang. In den Kondolenzbüchern stehen Sätze wie "Du bist der einzige Gott", und manche Besucher recken den rechten Arm nach vorn. Der sogenannte "römische Gruß" der italienischen Faschisten ist zwar etwas lockerer als die zackige Variante der deutschen Nazis, aber kein bisschen sympathischer.
"Mussolini war ein Ehrenmann"
Hunderttausend Besucher reisen alljährlich in den Ort, füllen Bars, Restaurants und vor allem die "Duce"-Devotionaliengeschäfte an der Hauptstraße. Dort kann man Brieföffner, Aschenbecher, Münzen, Hemden, Hosen, Kaffeedosen, Wein, Bierkrüge und Feuerzeuge kaufen, auf denen Sprüche stehen wie "Glauben, Gehorchen, Kämpfen" oder "Verdammt sei, wer aufgibt". Natürlich prangt überall Mussolini mit Kinn und Faschisten-Gruß. Es gibt Flaggen mit Hakenkreuz und SS-Runen und bronzefarbene Büsten vom "Duce", 38 Zentimeter hoch für 45 Euro.
Auch Hitler gibt es als Büste, mit 16 Zentimeter deutlich kleiner natürlich, dafür zum Schnäppchenpreis von 15 Euro. Das lockt manche deutsche Neonazis an - die greifen bei der Gelegenheit auch gern zur Flasche: Bier drin, Adolf-Bild draußen, mit Unterzeile "Der Kamerad", für drei Euro.
Italiener lassen die deutschen Nazi-Nostalgie-Artikel meistens liegen. Sie stören das im Lande weit verbreitete Geschichtsbild. Das beschrieb der erfolgreichste "Duce"-Souvenirhändler am Ort, Pierluigi Pompignoli, einmal so: "Hitler war ein Verbrecher, aber Mussolini war ein Ehrenmann."
Vergangenheit kollektiv verdrängt
Nun ist es keineswegs so, dass eine große Zahl von Italienern sich wieder dem Faschismus verschrieben hätte. Die meisten, auch der "Duce"-Fans, die nach Predappio reisen oder Mussolini-Kalender kaufen, wählen keine rechtsradikalen Parteien. Sie machen ihr Kreuz bei Silvio Berlusconis "Volk der Freiheit", bei den Christdemokraten oder den Mitte-Links-Parteien. Die Bürgermeister von Predappio kommen zum Beispiel seit vielen Jahren aus den Reihen der Linken.
Viele Italiener verherrlichen Mussolini, weil unter seiner Ägide Postämter in jeder italienischen Stadt eröffnet wurden, man die Sümpfe der südtoskanischen Maremma trocken legen und mit schnurgeraden Landstraßen durchschneiden ließ. Und, ach ja, weil die Züge zu seiner Zeit pünktlich fuhren, wie man sagt.
Die "Duce"-Verherrlichung ist vor allem eins - viel Gerede. Die Kenntnisse über dieses Kapitel der italienischen Geschichte sind gering, entsprechend verbreitet sind Mythen und Halbwahrheiten. Eine Auseinandersetzung mit dem Faschismus hat es nie gegeben: Die Faschisten waren bald nach dem Krieg wieder gut gelitten. Man brauchte sie im globalen wie im nationalen Kampf zwischen Kapitalismus und Kommunismus. Schon Mussolini war in seinen Anfangsjahren von Frankreich und britischem Geheimdienst finanziert und gefördert worden.
Die Italiener haben ihre Vergangenheit nicht aufgearbeitet, sondern kollektiv verdrängt. Italienische Giftgas-Angriffe auf die Bevölkerung Äthiopiens? Nie gehört oder vergessen. Überfälle auf Albanien und Griechenland? Unbekannt. Nur so konnte "der Mythos des guten italienischen Soldaten" entstehen, analysierte schon vor ein paar Jahren Lutz Klinkhammer vom Deutschen Historischen Institut in Rom.
Mussolinis Rassengesetze von 1938, der italienische Einsatz im Spanischen Bürgerkrieg an der Seite von Francisco Franco und Hitler, Deportationen, Geiselerschießungen? Kann nicht sein. Wir waren die Guten. Die Deutschen waren die Bösen. Und das bisschen Schlechte auf unserer Seite war eher harmlos. Wie die Verbannung kritischer Intellektueller in entlegene Dörfer, zum Beispiel. Das war doch, wie esBerlusconi noch als Regierungschef bezeichnete, "Urlaub in der Sommerfrische".
Gesund - dank der Rechten
Berlusconi setzte den Verdrängungsprozess der Nachkriegszeit erfolgreich fort. Er brauchte die übrig gebliebenen Spätfaschisten, als er Anfang der neunziger Jahre in die Politik zog, um Mehrheiten zu bekommen. Also machte er sie gesellschaftsfähig, koalierte mit ihnen, nahm sie in sein Kabinett.
Mirko Tremaglia, zeitweise Minister für die Belange der Italiener im Ausland, brüstete sich, Kämpfer der Nazi-treuen Salò-Regierung (von 1943 bis 1945) gewesen zu sein. Maurizio Gasparri kündigte als Minister für Kommunikation an, gezielt "rechte Kulturtalente" zu fördern, um die linke Dominanz in den Schulen und beim Staatssender RAI zu beenden. Auf sein Geheiß wurde der Katalog zur Ausstellung "Rom 1948 bis 1959" mit Sätzen verschönert, wie: "Dank der Kultur der Rechten ist Italien noch heute ein gesünderes Land als jene Demokratien, die dem Nihilismus entgegengehen."
Das hat rechtsextremen Randgruppen Mut gemacht, sich offener und gewalttätiger zu zeigen. Wenn selbsternannte Faschos angereiste britische Fußballfans zusammenschlagen und sie dazu - wie vor dem Europa-League-Spiel Lazio Rom gegen Tottenham Hotspurs - als Juden beschimpfen oder wenn Neo-Faschisten mit Rauchbomben in Schulen einfallen, um gegen Kürzungen im Bildungsbereich zu protestieren und dabei brüllen: "Es lebe der Duce", dann ist das auch die Saat der Berlusconi-Regentschaft.
Erst die hat den rechten Rand gesellschaftsfähig gemacht.
A Bruxelles si parlerà “ex-jugoslavo”?
Intervju: Snježana Kordić, lingvistkinja
Ćirilica u Vukovaru nije znak dvojezičnosti
Sva četiri nacionalizma predočavaju svoju priču da su im drugi ukrali jezik. Međutim, jezik nije predmet pa da se može ukrasti. Nitko nema ekskluzivno vlasništvo nad jezikom, nego jezik pripada svakome tko ga govori, kaže u razgovoru za eNovine hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić, komentarišući između ostalog ponovljene političke dileme o višejezičnosti među govornicima unutar srpskohrvatskog dijasistema u Sandžaku, Slavoniji i drugim etnički mešovitim regijama na Balkanu
* Razgovor možemo započeti aktuelnom temom o kojoj bruje svi mediji. Naime, kao što je u nekim opštinama u Hrvatskoj uvedena dvojezičnost jer tamo više od trećine stanovništva govori manjinski jezik mađarski, tako sada hrvatska Vlada podupire da se i u Vukovaru uvede dvojezičnost jer se tamo na popisu stanovništva trećina stanovnika izjasnila da je srpske nacionalnosti. Ima li osnove za takvu paralelu?
Zalaganje Vlade da se u Vukovaru primijeni isti postupak kao u općinama s mađarskim protivno je Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima, koju je potpisala i Hrvatska. U Povelji, naime, jasno piše da izraz "regionalni ili manjinski jezici" obuhvaća one jezike koji se razlikuju od službenog jezika dotične države i da ne obuhvaća dijalekte službenog jezika. Ne obuhvaća dijalekte zbog njihove nedovoljne razlike prema službenom jeziku. A jezik Srba se ne bi mogao klasificirati čak ni kao drugi dijalekt jer je sve to štokavica. Pa i hrvatski jezikoslovci priznaju da se od standardnog jezika u Hrvatskoj više razlikuju dijalekti kajkavski i čakavski, nego standardni jezik u Srbiji. To je i logično jer standardni jezik i u Hrvatskoj i u Srbiji je iz istog dijalekta - štokavice. Kratko rečeno, Hrvati i Srbi govore zajedničkim jezikom, dok Hrvati i Mađari govore međusobno stranim jezicima. Zato jezik Mađara može u Hrvatskoj biti manjinski jezik, a jezik Srba ne može.
* Izgleda da naši političari misle da ako postoji neka nacija, to automatski znači da mora da govori nekim drugim jezikom. Kako onda postoji austrijska nacija kad ona govori varijantu jezika kojim govore još dve nacije u susednim zemljama? Takvih slučajeva ima mnoštvo u svetu.
Da, to bi značilo da su naši političari vrlo neobrazovani ljudi jer njihova shvaćanja nacije su zaostala na pogledima iz 19. stoljeća. U 19. stoljeću je to bio dominantan pogled na naciju, zastupao ga je i Karl Marx. Ali od sredine 20. stoljeća je to potpuno napušteno jer je činjenica da niz nacija postoji, a imaju zajednički jezik s nekom drugom nacijom u drugoj državi. Različita nacionalna pripadnost ne znači automatski strani jezik, kako priželjkuju nacionalistički ekstremisti. Teofil Pančić je izvrsno pokazao da baš "vrućekrvni hrvatski domoljubi" imaju razloga za zadovoljstvo ovakvim zalaganjem političara za navodnu dvojezičnost u Vukovaru jer time se podržava "omiljeni desno-nacionalistički fantazam o hrvatskom i srpskom kao dva zasebna jezika".
* U Srbiji se koristi i latinica i ćirilica. A u Vukovaru bi ćirilica bila ta koja bi prezentirala Srbe dodavanjem u javne natpise. I onda se još ćirilica predstavlja kao dokaz da se radi o različitim jezicima.
Po izjavama političara ispalo bi da različito pismo znači da se radi o različitim jezicima. Ali to nije točno. Na primjer, ako tekst na ruskom jeziku prebacimo s ćirilice na latinicu, on i dalje ostaje na ruskom jeziku. Uostalom, kad bi pismo značilo drugi jezik, onda bi Srbi unutar Srbije bili dvojezični jer pišu i latinicom i ćirilicom.
* Svako čak i ako ne zna dobro engleski jezik odmah prepozna kad gleda film da li se u njemu govori američka ili britanska varijanta. Znači, razlike unutar jednog jezika su najnormalnija stvar. Vi pokazujete da se u lingvistici takav jezik naziva policentričan?
Svi veći evropski jezici su policentrični, a razlike među njihovim varijantama su veće nego u našem slučaju.
* Kakva su iskustva drugih policentričnih jezika? Postoje li neka zajednička regulativna tela?
Kako gdje i kako kad. Mogu postojati, ne moraju postojati. Evo na primjer slučaj Austrije i Njemačke. U 20. stoljeću su više puta prolazili i kroz fazu suradnje i kroz fazu nesuradnje. Međutim, postojanje ili nepostojanje zajedničkih regulativnih tijela, odnosno dogovaranja i suradnje, ništa ne utječe na činjenicu da je cijelo vrijeme to bio jedan policentrični jezik.
* U vašem kapitalnom delu Jezik i nacionalizam ubedljivo dokazujete da je jezik kojim razgovaramo isti jezik. Zašto je tako očiglednu činjenicu uopšte potrebno dokazivati?
Zato što su se ljudi pomalo izgubili u toj silnoj magli koju im već nekoliko desetljeća proizvode političari, mediji i raznorazni profesori.
* Unazad dve decenije naziv srpskohrvatski jezik je izbačen iz upotrebe, ali govorni jezik nije promenjen. No, imamo pojavu ne samo u Vukovaru, nego na primer i na Sandžaku i u Bosni i Hercegovini da decu u školama razdvajaju po nacionalnoj osnovi jer navodno govore različitim jezicima. Vi pokazujete da strani lingvisti to nazivaju jezičkim aparthejdom. Kakva je uloga forsiranja različitih naziva jezika u ovim slučajevima?
Nacionalistima je stalo da dobiju u ruke djecu da bi im usađivali svoj pogled na stvarnost. Zato su prognali zajedničko ime tog jezika da bi na osnovi različitih imena tvrdili da se radi o različitim jezicima i tako opravdali nužnost razdvajanja djece.
* Od ovdašnjih nacionalista možemo čuti da su drugi govornici zajedničkog jezika ukrali Srbima jezik. Ovakvu vrstu diskursa sebi dozvoljavaju čak i neki od lingvista, književnika i akademika. Čuju li se slične teze u Hrvatskoj i kako to komentirate? Može li neko nekome ukrasti jezik?
Sva četiri nacionalizma predočavaju svoju priču da su im drugi ukrali jezik. Međutim, jezik nije predmet pa da se može ukrasti. Nitko nema ekskluzivno vlasništvo nad jezikom, nego jezik pripada svakome tko ga govori. Ne postoji licenca ili autorska prava na jezik. Neko stanje iz prošlosti ne daje nikome za pravo da određuje ime jezika i njegov navodno neiskvaren oblik naspram navodno iskvarenog oblika tog jezika kod nekih drugih. Ovo važi za sve jezike u svijetu.
* Danas su neke reči, takozvani "srbizmi" u Hrvatskoj i "hrvatizmi" u Srbiji, žigosane kao nepoželjne. Dešavalo mi se da neke od reči koje koristim ne prođu u članak, pod obrazloženjem da to nije srpski jezik već hrvatski, ili obratno. Koliko je ovo lingvistički opravdano?
To uopće nije lingvistički opravdano. To je ograničavanje slobode korištenja jezika.
* Imate li neki predlog, šta mogu učiniti oni kojima je stalo do zajedničkog jezika? Mogu li bar književnici postići neki dogovor, osnovati neko zajedničko jezičko telo ili učiniti bilo što?
Razni kvalitetni pisci već i sada surađuju, i to će sigurno nastaviti još više jer je besmisleno zatvarati oči pred korisnom činjenicom da je jezik veći nego što sadašnje službene politike prikazuju. A loši pisci ne vole se izlagati konkurenciji, i bolje prolaze u užim nacionalnim književnim granicama. Inače, zadnjih godinu-dvije su mnogi hrvatski pisci, novinari i drugi intelektualci javno rekli da se radi o jednom zajedničkom jeziku, na primjer Predrag Matvejević, Miljenko Jergović, Oliver Frljić, Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder, Igor Mandić, Vuk Perišić, Nikola Petković, jezgrena trojka Feralaca i mnogi, mnogi drugi. Tako doprinose da postaje najnormalnija stvar reći da je to isti jezik, i da se tome opušteno pristupa, bez političkih primisli. Jednostavno, jezik se ne podudara s državom i nacijom, i nikom ništa.