Informazione

(srpskohrvatski / italiano)

Iniziative segnalate

1) Trieste 20/10: BALKAN BEAT PARTY with NEMA PROBLEMA ORKESTAR & DJ STONER
2) Novi broj NOVOG PLAMENA u knjižarama i na kioscima širom regiona/regije
3) Beograd 24/10: ŠETNJA ZAHVALNOSTI
4) Bihać 23.-24.11.2012: 70 godina AVNOJ-a i Bihaćke republike


=== 1 ===

BALKAN BEAT PARTY with NEMA PROBLEMA ORKESTAR & DJ STONER

Evento pubblico · Creato da BALKAN BEAT TRIESTE
Sabato 20 ottobre 2012
dalle 22.30 fino alle 4.00

Sabato 20 ottobre, lo stabilimento Ausonia ospita l’appuntamento mensile con il Balkan Beat Party, come sempre curato da dj Stoner.
Questa volta ci sono degli ospiti d’eccezione: i Nema Problema! Orkestar.
Milano è la città, l'anno il 2004: sette musicisti provenienti dalle più svariate esperienze decidono di dare vita a un progetto di musica di strada, che ruota attorno alle tradizioni musicali dell'est Europa e del bacino del Mediterraneo orchestrando un repertorio originale dal sapore popolare e dai confini molto ampi: si mischiano musiche balcaniche e klezmer alle influenze eurocolte, allo swing in sano
approccio maccheronico.
Sempre ballabile, non meno raffinato all'ascolto attento. 
La ricercata qualità musicale, spinta dall'esuberanza dei fiati e delle percussioni, è tessuta nella trama di un divertente spettacolo
musicale, capace di improvvisare e di rubare tutti i segreti dell'arte di strada.
La formazione conta nove elementi (a volte 7 a volte 12, chi c'è suona, comunque vada: Nema Problema!): tre trombe, sassofoni alto e tenore, il Susafono, un bombardino, una chitarra e la batteria.
L'ultimo Tour PanESTeuropeo 2011 ha toccato città come Berlino, Praga, Brno, Budapest, Belgrado, Dubrovnik e sono stati premiati due volte al 51° Festiva Sabor Trubači di Guča (Serbia), prestigioso tempio della musica Balcanica: terzi classificati alla competizione internazionale di fanfare e insigniti del premio del pubblico istituito dal giornale "Alo".
L'Orchestra Nema Problema! ha suonato in tutta Italia ospite di numerosi concerti, festival e teatri, e all'estero a Londra, Bruxelles, Istanbul, Berlino e Lisbona.
Sono orgogliosi di presentare il loro terzo disco autoprodotto "L'Amo" , lavoro registrato in studio, raffinato e artigianale.
Prima e dopo l’esibizione dei Nema Problema, dj Stoner intratterrà
il pubblico con una selezione di scatenati brani balkan/gypsy,
per arrivare fino a notte fonda.

ingresso 5 euro



=== 2 ===


NOVI PLAMEN
Broj 17 - Sadržaj

UVODNE MISLI
3 Pelagius, O bogatstvu

HRVATSKA
4 Jasna Tkalec, Klub Dante i Hrvatska
7 Karolina Leaković, Žene i oskudica

BIH
9 BiH Goran Marković, Kako do promjena u Bosni i Hercegovini?
14 Zlatiborka Popov Momčinović, Neko je rekao veronauka?! Refleksije na bosanskohercegovačka iskustva

SLOVENIJA
18 SLOVENIJA Sonja Lokar, Slovenija: sve se vraća, sve se plaća

SRBIJA
20 Branko Mišović, O kontinuitetu državnih institucija u Jugosferi: slučaj Srbije
25 Miloš Ranković, Reformisani, pa na čelo Vlade

CRNA GORA
29 Filip Kovačević, Proljeće crnogorske pobune

INTERVIEW
32 Richard Jolly, Demilitarizacija zahtijeva vizionarsko vodstvo
37 Franco Cassano, Graditi na pijesku
40 Ivan Ergić, Sport: ideologija u svom čistom obliku

SVIJET U 21. STOLJEĆU
44 10 GODINA terorističkih konc-logora u "ratu protiv terora"
47 Bill Van Auken, Nakon NATO summita: pokolj u Afganistanu i Pakistanu se nastavlja
49 James Cogan i John Walters, Afganistanski glas protiv okupacije predvođene SAD-om
52 Manlio Danucci, Nakon pokolja nevinih
53 Eric Stoner, Zunesova kritika rata sa Libijom i predlog nenasilne alternative
54 Mladen Jakopović, Nenasilnim otporom Palestinaca smirio bi se ekstremizam
56 Anastas Vangeli, Kina: priča dvadeset i prvog vijeka
62 Goran Marković, Uspon i dometi grčke radikalne ljevice
67 Jasna Tkalec, Italija: kako ponovo oživeti Lazara?
76 Friedrich Burschel, Savremena Nemačka: ukratko o ekstremizmu
80 Ivica Mladenović, Socijalističke magle i vidici: istorijsko zaleđe, aktuelno stanje i potencijal za strukturnu transformaciju u Francuskoj

EVROPSKA DEMOKRATSKA LJEVICA
102 Leo Furtlehner, Situacija na levici u Austriji
107 Thomas Kachel, Ljevica u Britaniji: prema novom ustroju
112 Dag Seirstad, Ljevica u Norveškoj: politika vlade lijevog centra
116 Antti Alaja, Progresivni pokret u Finskoj i crveno-zelena agenda
118 Cornelia Hildebrandt, Die Linke u Nemačkoj

SUVREMENA SOCIJALDEMOKRACIJA
124 Vicente Navaro, Postoji alternativa! Kako bi Španija mogla voditi ekspanzionističku politiku
126 Dany Rodrik, Proizvodnja: put do razvijene ekonomije
128 Klaus Mehrens, Učešće zaposlenih u razvojnoj politici
129 Goran Lukić, Nova ekonomija nasuprot starom načinu
131 Andrea Nahles, Obnova partija tiče se demokratije i učešća
132 Markus Roberts i Daniel Elton, Zašto partije treba ponovo da postanu pokreti?

TEMA BROJA: Komercijalizacija obrazovanja i studentski otpor
134 Todor Kuljić, Studentski delatni otpor kapitalizmu
137 Jana Bačević, Konflikti u polju visokog obrazovanja danas: izazov nalaženja alternativa između masifikacije, komodifikacije i neokonzervativizma
140 Emin Eminagić, Direktno-demokratsko društvo: analiza novog vala studentskih protesta u zemljama bivše Jugoslavije
143 Sanja Petkovska, Globalna restrukturacija obrazovnih sistema: neke od pretpostavki procesa
147 Bojan Maričik, Da li demokratizacija studentskog pokreta može pripremiti studente za borbu za bolju poziciju, unatoč komercijaliziranog obrazovanja?
151 Pavluško Imπirović, Omladinski pokret u Jugoslaviji i Srbiji: juče i danas

POGLEDI
160 Darko Suvin, Petnaest teza o komunizmu i Jugoslaviji, ili dvoglavi Janus oslobođenja kroz državu
169 Andrea Martocchia, Intelektualrijat
180 Aleksa Milojević, Razvoj svojine temeljni je faktor ekonomskog napretka
183 Ljubomir Cuculovski, Neki aspekti raspadanja SFRJ
189 Zagorka Golubović, Kriza demokratske tranzicije u Srbiji

SOCIJALNO KRŠĆANSTVO
193 Francis McDonagh, Dom Hélder Câmara: od moći do proročanstva

SINDIKATI
196 Martin Thomas, Politički fondovi sindikata u Britaniji
198 Hilary Wainwright, Novi sindikalizam u nastanku
203 Michael Hurley i Sam Gindin, Napad na javne usluge: hoće li sindikati žaliti zbog napada ili povesti otpor?
196 Martin Thomas, PolitiËki fondovi sindikata u Britaniji
209 Pavle Vukčević, Sindikati kao akteri postizbornih promjena u RH: moć i nemoć sindikata

HISTORIJSKA PITANJA
211 Goran Marković, Talas rehabilitacija u Srbiji

SJEĆANJE
214 Dragoljub Stojanov, Branko Horvat: Čovjek koji je previše znao

DOKUMENTI
215 Prvi Balkanski Forum: drugačiji Balkan je moguć

PRIKAZI
218 Milan Vukomanović, Srbija i moderna (Đokica Jovanović: "Prilagođavanje")
219 Merima Omeragić, Skepsa kao postupak: pad od visokog modernizma u postmodernu (Ranko Marinković, "Kiklop")
223 Zlatko Jelisavac, Kultura sećanja (Todor Kuljić, "Sećanje na titoizam")
224 Srećko Horvat, U zemlji krvi i novca (Angelina Joly, "In tha land og blood and honey")

KULTURA
229 Jasna Tkalec, Ispod mosta Mirabeau
236 Vladan Milanko, Dok čekamo na film o Ratku Mladiću: film i ideologija danas i ovde

POEZIJA
240 Darko Suvin, Političke pjesni za Zagrebom

PRAVA ŽIVOTINJA
244 Umberto Veronesi, Vegetarijanstvo je izbor zdravlja, a ne samo etički izbor
244 Prijatelji životinja, Život svinja
247 Snježana Klopotan, Zakon o zaštiti životinja
249 Hrvoje Jurić, Veliki ciljevi i mali koraci
252 Prijatelji životinja, Saborski zastupnici i zaštita životinja
253 Osjećaju li kukci bol?


Novi broj Novog Plamena u knjižarama i na kioscima širom regiona/regije

Drage drugarice i dragi drugari,
Pr(ij)e nekog vremena je na više od 260 str. izašao novi broj Novog Plamena, regionalnog časopisa demokratske l(j)evice za politička, kulturna i društvena pitanja. Novi Plamen je jedini časopis toga tipa na ovim našim prostorima. U telu poruke vam šaljemo gde se časopis tačno može nabaviti u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Makedoniji.

Za dodatne informacije vid(j)eti:
www.noviplamen.org,
naš blog: http://noviplamen.net/kako-nabaviti-novi-plamen/
ili pisati na:
redakcija@...

Drugarski pozdrav i hvala svima na podršci,
Redakcija časopisa

SRBIJA
BEOGRAD
• Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD)
Birčaninova, br. 21
Paviljon Veljković
• Knjižarsko-izdavačka zadruga "Baraba"
Solunska 18
• Knjižara “Plavi krug”
Takovska ulica
preko puta državne televizije (na uglu Takovske i Majke Jevrosime)
• Knjižara ”Beopolis”
Makedonska 22
• Knjižara ”Zepter Book World”
Knez Mihailova 42
• Knjižara ”DELFI” SKC
• Knižara ”Aleksandar Belić”
Studentski trg 5
NOVI SAD
• Omladinski centar CK13
Vojvode Bojovića, br. 13
• Knjižara ”Solaris”
Sutjeska 2
• Knjižara ”Mala velika knjiga”
Ignjata Pavlasa 4

BOSNA I HERCEGOVINA
BANJALUKA
• Knjižara Litera
ulica Jevrejska

MAKEDONIJA
SKOPJE
• Knizara Kultura - Plostad Makedonija
• Knizara na Ekonomski Fakultet pri Univerzitet Sv. Kiril i Metodij 

HRVATSKA
• ŠKOLSKA KNJIGA (www.skolskaknjiga.hr)
ZAGREB
• Bogovićeva 1a
• Masarykova 28
• Ivana Lučića 3 (Filozofski fakultet)
• Trg bana Josipa Jelačića 14 (zatvorena zbog preuređenja)
BJELOVAR
• Gundulićeva 8
ČAKOVEC
• Kralja Tomislava 6
DUBROVNIK
• Poljana Paska Miličevića 1
GOSPIĆ
• Dr Ante Starčevića 17
KARLOVAC
• Stjepana Radića 7
METKOVIĆ
• Ante Starčevića b.b.
OSIJEK
• Trg A. Starčevića 12
POŽEGA
• Trg Sv. Trojstva 7
PULA
• Forum 6
RIJEKA
• Ignacija Henckea 1B
SINJ
• Trg kralja Tomislava 3
SISAK
• Trg bana Josipa Jelačića 6
SPLIT
• Trg braće Radića 7
VARAŽDIN
• Janka Draškovića 2
• Stanka Vraza 8
VINKOVCI
• Duga ulica 27
VUKOVAR
• Dr Franje Tuđmana 13


=== 3 ===


ŠETNJA ZAHVALNOSTI - Konferencija za štampu
ŠETNJA ZAHVALNOSTI - SEĆANJE NA PONOSNU SRBIJU 1912.
24. OKTOBAR 2012. u 12 č. ispred VLADE REPUBLIKE SRBIJE
Facebook event: https://www.facebook.com/events/480035498693648/

Nikad nam kao danas -- ceo vek posle Kumanovske bitke, koja je rešila Prvi balkanski rat -- iz slavnog primera naših predaka nije dolazilo toliko teških pitanja i, istovremeno, nikad nam se nije nudilo toliko jednostavnih odgovora.

Pošto je, nošena neponovljivim istorijskim poletom, mobilisala vojsku od preko 240 hiljada ljudi -- više od 40 odsto aktivnog muškog stanovništva -- srpska Vrhovna komanda, na čelu sa tada generalom Radomirom Putnikom, ni nedelju dana posle objave rata Turskoj, vodila je 23. i 24. oktobra 1912. (po novom kalendaru) odsudnu bitku. Posle dvodnevnog sudara oružja u okolini Kumanova, neprijatelj je nateran na povlačenje a slavna Srpska vojska oslobodila Kosovo i Makedoniju, do tada više od pola milenijuma pod turskom okupacijom.

Iako u zapadnoj politici nije bilo oduševljenja za srpske oslobodilačke akcije, istorijski trijumf omogućilo je formiranje Balkanskog saveza Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske, pod pobedničkom devizom -- „Balkan balkanskim narodima". Bio je to najsvetliji primer šta ujedinjeni mogu mali narodi, kada sopstvene interese pretpostave interesima velikih sila.

Vek kasnije, naraštaj naših otaca i naš pokazao se nedostojnim velike misije naših predaka iz Balkanskih ratova. Razjedinjeni i posvađani u spolja i iznutra razorenoj zemlji, uplašeni pretnjama i zavedeni obećanjima zapadnih sila -- vodeći deo ovog naraštaja gotovo je poništio velika postignuća slavnih predaka i svojim istorijskim iluzijama žrtvovo i klicu svakog narodog postojanja -- slobodu.

Ima li danas mesta na svetu pred kojim će se sve srpske omraze, sukobi i iluzije pokazati toliko malim i nedostojnim, ima li mesta koje nas toliko napaja zaboravljenom idejom slobode, kao što je to grob Vojvode Putnika, vojnog stratega velikih srpskih pobeda koji je znao i to koliko solidarnost može da nas ujedini, pa je u tim istim Balkanskim ratovima naredio da dnevnica potporučnika i vojvode bude ista -- tri dinara? Ima li, onda, mesta na svetu pred koje ćemo izaći toliko mali i nedostojni, sa toliko razloga da tražimo oproštaj za istorijski udes za koji smo odgovorni?

Zato naše sećanje na Vojvodu Putnika i veliki naraštaj srpske Vojske koji je predvodio, danas nije samo izraz pijeteta prema velikanu slavnog srpskog oružja već i naš izraz stida sopstvenim naraštajem, koji nedovoljno razume koliko sloboda manje košta kada se čuva nego kada se ponovo osvaja.

Uvereni da taj milenijumski temelj slobode, na kome je čvrsto stajao identitet naših predaka, nije mogao netragom nestati i da je negde duboko zapreten u svima nama, pozivamo sve koji u to veruju, bez obzira na političke stavove i razlike, da u sredu 24. oktobra 2012, na samu stogodišnjicu Kumanovske pobede, zajedno pohodimo grob Vojvode Putnika, na koji ćemo položiti venac i zapaliti sveće.

Okupljanje i „Šetnja zahvalnosti -- Sećanje na ponosnu Srbiju 1912", na koju su pozvani svi i u kojoj će biti mesta za svakog, počeće tačno u podne pred Vladom Republike Srbije, u Nemanjinoj ulici, odakle ćemo se zaputiti prema Aleji velikana na Novom groblju.

Neka nas slavni grob ujedini!
Neka nas ponovo osvoji idejom slobode!
Neka nas nadahne za pregnuća dostojna slavnih predaka!
Živela Slobodna Srbija!

Ana Radmilović
Milo Lompar
Branko Pavlović
Slavoljub Kačarević
Slobodan Antonić
Boris Malagurski
Željko Cvijanović



=== 4 ===

70 godina AVNOJ-a

Evento pubblico · Creato da Antifašistička liga Jugoistočne Evrope

23 novembre alle ore 9.00 fino a 24 novembre alle ore 20.00

Ove godine navšava se 70 godina od osnivanja AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije) Značaj ovog događaja za sve narode na prostoru Balkana i uopšte daljnjeg vođenja oslobodilaćkog rata pod vodstvom vrhovnog komadanta Partizanskog pokreta u Jugoslaviji je nemjerljiv.

18. oktobra 1942. Vrhovni stab na čelu sa Josipom Brozom Titom naredjuje Vrhovnom stabu NOP i DV za Krajinu da se izvrsi priprema za Bihacku operaciju. Ova naredba morala se sprovesti najkasnije do 05. novembra kako bi se time proslavila 25-godisnjica Oktobarske revolucije... Po naredbi Vrhovnog staba u napadu ce ucestvovati 4 krajiške, 4 licke i 1 proleterska brigada... Istog dana Vrhovni stab izdaje naredjenje Hrvatskom glavnom stabu da sa najmanje dvije brigade koordinira sa Krajisnicima u napadu na Bihac tako sto ce oko 1.novembra preduzeti jednu vecu diverziju na dijelu istocne Banije, a Krajisnicima je naredjeno da u isto vrijeme preduzmu diverzije prema Bosanskom Novom i Kljucu...

04.novembra oslobodjen je Bihac i Licko Petrovo Selo, a partizanske jedinice su nastavile napredovanje u pravcu Slunja, Cazina i Bosanske Krupe. Kompletnom operacijom komandovao je Kosta Nadj, a nakon okoncanja operacije 06. novembra oslobodjen je grad Slunj i Cazin sa okolnim selima, a neprijateljska vojska se nasla u obruču na prostoru izmedju Slunja i Gospica...
Tako su stvoreni uslovi za odrzavanje prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihacu na kojem su prakticno udareni temelji buducoj zajednickoj drzavi Socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Slobodni teritorij proglasen je Bihackom Republikom a bio je to tada najveci slobodni teritorij u Evropi kojeg su kontrolisale partizanske snage NOP Jugoslavije...

Program u Bihaću 23.11.2012
(Petak)

9.00 do 12.00 - Doček gostiju ispred Muzeja Prvog zasjedanja AVNOJ-a

13.00 - Polaganje cvijeća na partizansko spomen obilježje Borići.
Organizirani polazak u 12.30 ispred muzeja AVNOJ-a

14.00 - Svečana sjednica povodom 70-te godišnjice AVNOJ-a
Sala Kulturnog centra (Dom Armije)

BIŠĆU BUDI NAM KOLIJEVKOM
Kulturno zabavni program u spomen AVNOJ-u
U okviru programa predviđeno je obraćanje predstavnika
Iz svake Yu-republike po jedan

20.00 Druženje gostiju u ugostiteljskom objektu 
caffe-bar ,,Marshal“ i ,,Paviljon“ uz
PARTIZANSKO PIVO

24.11.2012 godine

8.00 – Organizirani odlazak u Jajce 
71. godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a.
Polazak sa Trga M. Tita u Bihaću


Bihaćka republika

Bihaćka republika je simboličan naziv za jedinstvenu oslobođenu teritoriju koja je nastala poslije — bihaćke operacije i oslobođenja Bihaća 4. novembra 1942. spajanjem do tada oslobođenih teritorija Bosanske krajine i susjednih oblasti Hrvatske. Bihać je od tada do kraja januara 1943. bio sjedište CK KPJ (centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije) i Vrhovnog štaba NOV i POJ Narodno-oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije) i centar te teritorije. Ofanzivnim dejstvom NOVJ, posebno u srednjoj Bosni, ova slobodna teritorija je proširivana do sredine januara 1943. godine. Prostirala se od prilaza Karlovcu i Zagrebu, do rjeke Bosne i Neretve i zahvatala je oko 50.000 km2.
Razvitak Narodno-oslobodilačkog pokreta, dostigao je na ovoj teritoriji najviši stepen. Tu su, u novembru 1942. godine, formirane prve divizije i korpusi NOVJ, čija je dejstva usmjeravao Vrhovni štab. Teritorija republike bila je poprište zimskih operacija okupatorsko-kvinsliških snaga (Vajs 1 i 2) i bitke na Neretvi. (Četvrta neprijateljska ofanziva 1943.).

Onivanjem Privremenog upravnog odsjeka pri Vrhovnom štabu, 22. oktobra, koji je trebao da usmjerava rad NO (Narodnih odbora) i vojno-teritorijalnih organa, a zatim Izvršnog odbora AVNOJ-a. 26/27. novembra 1942., na ovoj tertoriji je bio izgrađen jedinstven sistem vlasti. Na teritoriji 30 srezova sprovedeni su izbori za mjesne, opštinske i sreske, a u nekim krajevima i okružne NOO (Narodno-oslobodilačke odbore) — komandi mjesta i komandi područja. Na inicijativu Izvršnog odbora AVNOJ-a razvijena je politička, privredna i prosjvetna aktivnost. Podstaknut je razvoj proizvodnje, organizovanja razmjena i saobraćaj, sprovedena kampanja prikupljanja dobrovoljnih priloga naroda za snabdjevanje vojnih jedinica, akcija otvaranja osnovnih škola i drugih oblika prosvjećivanja naroda, osnovano je Pozorište narodnog oslobođenja, unapređena zdravstvena služba i razni oblici socijalne zaštite (zbrinjavanje izbeglica, osnivanje domova za nezbrinutu djecu i dr.). Pored ovih aktivnosti NOO i KPJ je radila na razvijanju antifašističke organizacije žena i omladine. Održani su osnovačka konferencija AFŽ (Antifašističkog fronta žena) Jugoslavije u Bosanskom Petrovcu od 6. do 8. decembra i osnivački kongres USAOJ-a u Bihaću, od 27. do 29. decembra 1942.godine.

Kao izraz izvojevanih pobjeda u ratu protiv okupatora i domaćih kolaboracionista i stepena razvitka NOP-a, Bihaćka republika je uticala na jačanje međunarodnog položaja NOP-a. Nastala je u doba prelomnih bitaka na sovjetsko-njemčkom frontu i na frontu u Africi, ona je pobudila zanimanje sila Osovine i sila antihitlerovske koalicije. Računajući s mogućnošću skore invazije anglo-američkih trupa na evropsko Sredozemlje i prije svega na Balkan, Hitler je smatrao da bi NOV mogla da ugrozi odbranu Balkana. Zato je donio odluku o zimskim operacijama Vajs (Weiss) za uništenje „Titove države“ kako je sam nazivao oslobođenu tritoriju sa centrom u Bihaću. Sa istog stanovišta poraslo je i zanimanje za događaje u Jugoslaviji kod vlada antihitlerovske koalicije. To se pokazalo, u pojačanom nastojanju britanske vlade da odvrati četnike Draže Mihailovića od saradnje sa okupatorom i s druge strane, u njenoj odluci da stupi u kontakt sa Vrhovnim štabom NOV i POJ.

Oslanjajući se na izbvojevane pobjede i stepen razvitka NOP-a, u vreme Bihaćke republike, CK KPJ, još odlučnije kreće u borbu za mađunarodno priznanje NOP-a, što je bilo izraženo i osnivanjem AVNOJ-a i posebno prvom notom koju su Izvršni odbor AVNOJ-a i Vrhovni štab NOV i POJ uputili vladama sila antifašističke koalicije iz Bihaća januara 1943. godine. U toj noti su otvoreno postavili pitanje izdajničke aktivnosti vlade Kraljevine Jugoslavije u izbeglištvu.







(italiano / deutsch / english)

The Nobel Peace Prize for War

1) Werner Pirker: Herrenwitze
2) Michael Parenti: The Nobel Peace Prize for War
3) Il Nobel per la Pace e il Premio Lenin per la Pace


=== 1 ===


Herrenwitze

Entscheidung über Nobelpreisverleihung

Von Werner Pirker

Daß der Europäischen Union in der größten Krise ihrer Geschichte der Friedensnobelpreis verliehen wurde, könnte man auch als einen Akt der Barmherzigkeit bezeichnen. Es muß tatsächlich sehr schlecht um sie bestellt sein, daß man ihr einen Trostpreis zukommen ließ. Wie schlecht muß es aber erst um den Frieden bestellt sein, wenn von der EU mitgeführte imperialistische Weltordnungskriege als Friedensengagement gewürdigt werden.

Das Nobelpreiskomitee in Oslo hatte sich offenbar bemüßigt gefühlt, den ramponierten Ruf des Staatenbundes wieder etwas aufzupolieren. Wenn schon der Euro als gemeinsame Währung für Länder mit unterschiedlicher Wirtschaftskraft versagt, wenn schon Kerneuropa und EU-Peripherie immer weiter auseinanderdriften, wenn schon die Bevölkerungen in allen Mitgliedsländern Brüssel zunehmend als Steuerungszentrale des Sozial- und Demokratieabbaus wahrnehmen, wenn schon die deutsche Dominanz über Europa als immer drückender empfunden wird, dann soll wenigstens am Gründungsmythos festgehalten werden, daß die europäische Integration ein Friedensprojekt sei.

Entsprechend lautet auch die Erklärung des Osloer Komitees. Die EU, heißt es, habe über sechs Jahrzehnte entscheidend zur friedlichen Entwicklung in Europa beigetragen. Tatsächlich sind die europäischen Hauptmächte einander seit dem Zweiten Weltkrieg nicht mehr an die Gurgel gegangen und werden das voraussichtlich auch nicht mehr tun. In der Zeit des Kalten Krieges hat Westeuropa unter US-amerikanischer Führung eine gemeinsame Front gegen das sozialistische Lager gebildet. Nach seinem Sieg in der Systemkonfrontation ging der Westen daran, seine Vorherrschaft über die in Unterentwicklung gehaltene Peripherie unumkehrbar zu machen. Das »Friedensprojekt« wurde also von Beginn an von aggressiven Absichten bestimmt.

Es waren Flugzeuge des westlichen Kriegsbündnisses, die 1999 die ersten Bomben über Europa seit 1945 abwarfen, um Jugoslawiens Widerstand gegen das neoliberale Globalisierungsdiktat zu brechen. Das Nobelpreiskomitee hat das keineswegs unberücksichtigt gelassen. In seiner Begründung wird die gewaltsame »Befriedung des Balkans« als besondere Friedensleistung hervorgehoben.

Im Vertrag von Lissabon sehen sich die Mitgliedsländer zur militärischen Aufrüstung verpflichtet. EU-weit werden die Wehrpflichtarmeen zu Berufsheeren transformiert und für »Out of area«-Einsätze fit gemacht. Der EU werden von den Preisverleihern aber nicht nur Verdienste um den Frieden, sondern auch um die Demokratie angedichtet, was angesichts des realen Demokratieverfalls im Zeichen der Brüsseler Austeritätspolitik eine fast schon satirisch anmutende Verzerrung der Wirklichkeit darstellt. Wenn dann in der Begründung auch noch die Troika-Herrschaft als »Förderung der demokratischen Entwicklungen in südeuropäischen Ländern« gewürdigt wird, meint man geradezu in eine Runde von Herrenwitzerzählern geraten zu sein.
 
junge Welt, 13.10.2012


=== 2 ===

The Nobel Peace Prize for War

by   Michael Parenti

 

Those who own the wealth of nations take care to downplay the immensity of their holdings while emphasizing the supposedly benign features of the socio-economic order over which they preside. With its regiments of lawmakers and opinion-makers, the ruling hierarchs  produce a never-ending cavalcade of symbols, images, and narratives to disguise and legitimate the system of exploitative social relations existing between the 1% and the 99%.

The Nobel Peace Prize would seem to play an incidental role in all this. Given the avalanche of system-sustaining class propaganda and ideological scenarios dished out to us, the Nobel Peace Prize remains just a prize. But a most prestigious one it is, enjoying a celebrated status in its anointment of already notable personages.

In October 2012, in all apparent seriousness, the Norwegian Nobel Committee  (appointed by the Norwegian Parliament) bestowed the Nobel Peace Prize upon the European Union (EU). Let me say that again: the European Union with its 28 member states and 500 million inhabitants was awarded for having "contributed to the advancement of peace and reconciliation, democracy, and human rights in Europe."  (Norway itself is not a member of the EU. The Norwegians had the good sense to vote against joining.)

Alfred Nobel's will (1895) explicitly states that the peace prize should go "to the person who shall have done the most or the best work for fraternity between nations, for the abolition or reduction of standing armies and for the holding and promotion of peace congresses."  The EU is not a person and has not worked for the abolition or reduction of standing armies or promotion of any kind of peace agenda. If the EU award looked a bit awkward, the BBC and other mainstream news media came to the rescue, referring to the "six decades of peace" and "sixty years without war" that the EU supposedly has achieved.  The following day, somebody at the BBC did the numbers and started proclaiming that the EU had brought "seventy years of peace on the European continent."  What could these wise pundits possibly be thinking?  Originally called the European Economic Community and formed in 1958, the European Union was established under its current name in 1993, about twenty years ago.

The Nobel Committee, the EU recipients, and the western media all overlooked the 1999 full-scale air war launched on the European continent against Yugoslavia, a socialist democracy that for the most part had offered a good life to people of various Slavic nationalities---as many of them still  testify today.

The EU did not oppose that aggression. In fact, a number of  EU member states, including Germany and France, joined in the 1999 war on European soil led largely by the United States. For 78 days, U.S. and other NATO forces bombed Yugoslavian factories, utilities, power stations, rail systems, bridges, hotels, apartment buildings, schools and hospitals, killing thousands of civilians, all in the name of a humanitarian rescue operation, all fueled by unsubstantiated stories of Serbian "genocide." All this warfare took place on European soil.

Yugoslavia was shattered, along with its uniquely designed participatory democracy with its self-management and social ownership system. In its place emerged a cluster of right-wing mini-republics wherein everything has been privatized and deregulated, and poverty has replaced amplitude. Meanwhile rich western corporations are doing quite well in what was once Yugoslavia.

Europe aside, EU member states have sent troops to Afghanistan, Iraq, Libya, and additional locales in Africa, the Middle East, and Central Asia, usually under the tutorship of the U.S. war machine.

But what was I to expect? For years I ironically asserted that the best way to win a Nobel Peace Prize was to wage war or support those who wage war instead of peace.  An overstatement perhaps, but take a look.

Let's start back in 1931 with an improbable Nobel winner:  Nicholas Murray Butler, president of Columbia University. During World War I, Butler explicitly forbade all faculty from criticizing the Allied war against the Central Powers. He equated anti-war sentiments with sedition and treason. He also claimed that "an educated proletariat is a constant source of disturbance and danger to any nation." In the 1920s Butler became an outspoken supporter of Italy's fascist dictator Benito Mussolini. Some years later he became an admirer of a heavily militarized Nazi Germany. In 1933, two years after receiving the Nobel prize, Butler invited the German ambassador to the U.S. to speak at Columbia in defense of Hitler. He rejected student appeals to cancel the invitation, claiming it would violate academic freedom.

Jump ahead to 1973, the year one of the most notorious of war criminals, Henry Kissinger, received the Nobel Peace Prize. For the better part of a decade, Kissinger served as Assistant to the President for National Security Affairs and as U.S. Secretary of State, presiding over the seemingly endless blood-letting in Indochina and ruthless U.S. interventions in Central America and elsewhere.  From carpet bombing to death squads, Kissinger was there beating down on those who dared resist U.S. power.  In his writings and pronouncements Kissinger continually talked about maintaining U.S. military and political influence throughout the world. If anyone fails to fit Alfred Nobel's description of a prize winner, it would be Henry Kissinger. 

In 1975 we come to Nobel winner Andrei Sakharov, a darling of the U.S. press, a Soviet dissident who regularly sang praises to corporate capitalism. Sakharov lambasted the U.S. peace movement for its opposition to the Vietnam War. He accused the Soviets of being the sole culprits behind the arms race and he supported every U.S. armed intervention abroad as a defense of democracy. Hailed in the west as a "human rights advocate," Sakharov never had an unkind word for the horrific human rights violations perpetrated by the fascist regimes of faithful U.S. client states, including Pinochet's Chile and Suharto's Indonesia, and he aimed snide remarks at the "peaceniks" who did. He regularly attacked those in the West who opposed U.S. repressive military interventions abroad.

Let us not overlook Mother Teresa. All the western world's media hailed that crabby lady as a self-sacrificing saint. In fact she was a mean spirited reactionary who gladly welcomed the destruction of liberation theology and  other progressive developments in the world. Her "hospitals" and "clinics" were little more than warehouses for the dying and for those who suffered from curable diseases that went untreated---eventually leading to death. She waged campaigns against birth control, divorce, and abortion. She readily hobnobbed with the rich and reactionary but she was so heavily hyped as a heavenly heroine that the folks in Oslo just had to give her the big medal in 1979.

Then there was the Dalai Lama who was awarded the Nobel Peace Prize in 1989. For years the Dalai Lama was on the payroll of the CIA, an agency that has perpetrated killings against rebellious workers, peasants, students, and others in countries around the world. His eldest brother played an active role in a CIA-front group. Another brother established an intelligence operation with the CIA, which included a CIA-trained guerrilla unit whose recruits parachuted back into Tibet to foment insurgency. The Dalai Lama was no pacifist. He supported the U.S./NATO military intervention into Afghanistan, also the 78 days' bombing of Yugoslavia and the destruction of that country. As for the years of carnage and destruction wrought by U.S. forces in Iraq, the Dalai Lama was undecided: "it's too early to say, right or wrong," said he in 2005. Regarding the violence that members of his sect perpetrated against a rival sect, he concluded that "if the goal is good then the method, even if apparently of the violent kind, is permissible." Spoken like a true Nobel recipient.

In 2009, in a fit of self parody, the folks in Oslo gave the Nobel Peace Prize  to President Barack Obama while he produced record military budgets and presided over three or four wars and a number of other attack operations, followed a couple of years later by additional wars in Yemen, West Pakistan, Libya, and Syria (with Iran pending). Nobel winner Obama also proudly hunted down and murdered Osama Bin Laden, having accused him---without a shred of evidence---of masterminding the 9/11 attacks on the World Trade Center and the Pentagon.

You could see that Obama was somewhat surprised---and maybe even embarrassed---by the award. Here was this young drone commander trying to show what a tough-guy warrior he was,  saluting the flag-draped coffins one day and attacking other places and peoples the next---acts of violence in support of the New World Order,  certainly every bit worthy of a Nobel peace medal.

There are probably other Nobel war hawks and reactionaries to inspect. I don't pretend to be informed about every prize winner. And there are a few worthy recipients who come to mind, such as Martin Luther King, Jr., Linus Pauling, Nelson Mandela, and Dag Hammarskjöld.

Let us return to the opening point: does the European Union actually qualify for the prize? Vancouver artist Jennifer Brouse gave me the last (and best) word:   "A Nobel Prize for the EU? That seems like a rather convenient and resounding endorsement for current cutthroat austerity measures. First, corporations are people, then money is free speech, now an organization of nation states designed to thwart national sovereignty on behalf of ruling class interests receives a prize for peace.  On the other hand, if the EU is a person then it should be prosecuted for imposing policies leading directly to the violent repression of peaceful protests, and to the misery and death of its suffering citizens."

In sum, the Nobel Peace Prize often has nothing to do with peace and too much to do with war. It frequently sees "peace" through the eyes of the western plutocracy. For that reason alone, we should not join in the applause.

_______________

Michael Parenti is the author of  The Face of Imperialism and Contrary Notions. For further information visit his website: www.michaelparenti.org 



=== 3 ===

www.resistenze.org - osservatorio - mondo - politica e società - 13-10-12 - n. 425

Traduzione dallo spagnolo per www.resistenze.org a cura del Centro di Cultura e Documentazione Popolare
 
Il Nobel per la Pace e il Premio Lenin per la Pace
 
12/10/2012
 
Nella giornata di oggi è stato annunciato il vincitore del Premio Nobel per la Pace 2012, che come tutti sappiamo non è niente di più e niente di meno che il polo imperialista dell'Unione europea. Non è la prima volta, né l'ultima, che la scelta dei premiati - o dei candidati - sono interessate da un'enorme polemica.
 
I premi Nobel per la Pace sono concessi dal Comitato Nobel norvegese "alla persona che avrà fatto il più grande o il miglior lavoro in favore della fraternità tra le nazioni, per l'abolizione o la riduzione degli eserciti regolari e per il mantenimento e la promozione di congressi di pace nell'anno immediatamente precedente". Il Comitato è composto da cinque membri eletti dallo Storting, il parlamento norvegese.
 
Facciamo un ripasso delle sue decisioni più controverse:
 
Theodore Roosevelt, consegnato nel 1906. XXVI Presidente degli Stati Uniti, assegnato in base al pretesto della mediazione per porre fine alla guerra russo-giapponese. Poco importò che fosse profondamente sessista e razzista, che istigò una rivolta a Panama con l'obiettivo di costruire il canale (1903), che invase e prese il controllo della Repubblica Dominicana (1905), o che inviò truppe a Cuba (1906), oltre a stabilire la base di Guantánamo (1903).
 
Woodrow Wilson, consegnato nel 1919. XXVIII presidente degli Stati Uniti, assegnato in base al pretesto del contributo alla fondazione della Società delle Nazioni. Fedele sostenitore dell'interventismo, invase il Messico per far dimettere Victoriano Huerta (1914), occupò Haiti militarmente ed economicamente (1915) approfittando di una crisi sociale, ed intervenne in due occasioni (1916, 1924) nella Repubblica Dominicana. Fu inoltre profondamente razzista (intensificò le politiche di segregazione razziale) e sostenne il Ku Klux Klan.
 
George Marshall, consegnato nel 1953. Generale dell'esercito degli Stati Uniti, assegnato per il Piano Marshall. Militare che partecipò attivamente alla sanguinosa Prima guerra mondiale, cervello dell'offensiva di Meusse-Argonne (1918), tristemente nota per essere la battaglia con più perdite per gli Stati Uniti, morirono circa 117.000 soldati americani. Dopo la Seconda guerra mondiale, alla quale partecipò con il grado di Capo di stato maggiore, sviluppò il piano imperialista economico conosciuto come Piano Marshall, per intensificare il controllo dell'Europa occidentale.
 
Henry Kissinger, consegnato nel 1973. Controverso politico americano, assegnato congiuntamente al comunista Le Duc Tho (che rifiutò il premio) per il Trattato di Parigi del 1973, nonostante che poco dopo venne rotto per continuare le ostilità. Anche in questo caso poco importò che furono gli Stati Uniti a provocare la guerra del Vietnam (1964-1975) e le operazioni in Cambogia e Laos, che coinvolsero milioni di vite, enormi violazioni dei diritti umani, né tanto meno la sua partecipazione a numerosi colpi di stato in America Latina durante gli anni '70 (Cile, Argentina...) o nell'Operazione Condor, così come in altre manovre imperialiste in tutto il mondo (Angola, Sahara, Indonesia...)
 
Eisaku Sato, consegnato nel 1974. Primo ministro del Giappone, fu assegnato ironicamente per "il suo rifiuto dell'opzione nucleare per il Giappone ed i suoi sforzi per una maggiore riconciliazione regionale". Documenti declassificati confermano che la sua posizione era molto distante dal pacifismo: cercò di negoziare con gli Stati Uniti un attacco nucleare preventivo contro la Repubblica Popolare Cinese.
 
Lech Wałęsa , consegnato nel 1983. Premiato per essere un dissidente anticomunista (fantoccio fedele dell'imperialismo) e fondatore del sindacato Solidarnosc. Successivamente sarà presidente della Polonia, conducendo all'impoverimento del paese. Dopo la controrivoluzione, questo sindacato licenziò in media 3.000 lavoratori al giorno, 30.000 minatori furono gettati sulla strada. Nemmeno un ex roccaforte come la fabbrica di trattori Ursus si salvò: chiusa e 15.000 lavoratori per strada. Solidarnosc aumentò di 6 volte il prezzo del carbone per uso domestico, di 5 volte l'elettricità, di 2,5 il prezzo dei trasporti, del 500% il costo del riscaldamento, dell'acqua e del gas. Il reddito medio diminuì del 27%. Proprio un Nobel per la Pace!
 
Tenzin Gyatso (Dalai Lama), consegnato nel 1989, e premiato per la sua "lotta per la liberazione del Tibet". Preferiscono dimenticarsi di secoli di feudalesimo lamaista, del potere dell'aristocrazia dei lama, della schiavitù, povertà, sessismo e degli abusi sessuali su donne e bambini. Pagato dalla CIA e fedele alleato degli Stati Uniti, è una punta di diamante usata da anni contro la Repubblica Popolare Cinese.
 
Mikhail Gorbaciov, consegnato nel 1990. Capo dello Stato dell'URSS, gli assegnarono il premio per "la sua leadership nel processo di pace che oggi caratterizza parti importanti della comunità internazionale". Oppure, il che è lo stesso, per contribuire a rafforzare la controrivoluzione nel campo socialista e sprofondare nella povertà e nella disperazione milioni di persone, dando il via libera all'imperialismo più guerrafondaio.
 
Shirin Ebadi, consegnato nel 2003, premiato per la sua dissidenza politica in Iran. Perfino settori conservatori criticarono il premio per essere "politicizzato". Attualmente in esilio, si dedica a fare conferenze e colloqui nei paesi imperialisti chiedendo il boicottaggio del suo paese.
 
Al Gore, consegnato nel 2007, premiato per i suoi "sforzi per costruire e diffondere una maggiore conoscenza sui cambiamenti climatici provocati dall'uomo e per porre le basi delle misure necessarie a contrastare tali cambiamenti". L'ex vice presidente degli Stati Uniti, ha incassato 100.000 € per conferenza (assicurandosi in sette anni circa 70 milioni di euro), mentre non realizza alcuna delle sue "raccomandazioni" in difesa dell'ambiente, visto che la sua famiglia consuma fino a 20 volte in più della famiglia media americana.
 
Barack Obama, premiato nel 2009, in base al pretesto di alcuni cambiamenti nella politica degli Stati Uniti e per aver dato "speranza" al suo popolo. Non c'è bisogno di ricordare il suo coinvolgimento nella continuità della politica imperialista e guerrafondaia (Libia, Siria, Yemen, Pakistan, Iraq, Afghanistan...), senza mantenere in questo senso le numerose promesse elettorali.
 
Liu Xiaobo, premiato nel 2010 per difendere i "diritti umani" in Cina, o il che è lo stesso, per essere un dissidente controrivoluzionario. Un'altra "punta di diamante" dell'imperialismo contro il paese asiatico.
 
Un carattere completamente diverso aveva il Premio Lenin per la Pace tra i Popoli, esistente per mezzo secolo (1950-1990). Creato nel 1949 dal Presidium con il nome di "Premio Stalin per la Pace tra i Popoli" e cambiato in "Premio Lenin per la Pace tra i Popoli", dopo il processo revisionista guidato da N. Krusciov.
 
Molotov rilevò il suo obiettivo: "Era necessario un premio di grande importanza politica, non solo per il nostro paese ma per il mondo intero. Qualcosa che riflettesse i pensieri più profondi e le aspirazioni delle masse del momento".
 
Il decreto che disciplinava il premio, indicava a chi doveva essere assegnato: "I premi saranno dati ai cittadini di qualsiasi paese del mondo, indipendentemente dalle loro differenze politiche, religiose e razziali, per gli altissimi meriti nella lotta contro gli istigatori della guerra e la difesa della pace".
 
Così troviamo tra i vincitori personaggi illustri come Pablo Picasso (1962), Pablo Neruda (1953), Bertolt Brecht (1954), Nicolás Guillén (1954), Sukarno (1960), Fidel Castro (1961), Ahmed Ben Bella (1964), Rafael Alberti (1965), Ernst Busch (1972), Salvador Allende (1973), Luis Corvalan (1975), Wilma Espin (1979), Angela Davis (1979), Mikis Theodorakis (1983), o Nelson Mandela (1990) .
 
In totale, più di 150 personalità di tutto il mondo, tra cui presidenti, poeti, scrittori, scienziati, professori, militanti e attivisti sociali, medici, sacerdoti... tutti in un modo o nell'altro promossero la pace e la stabilità mondiale.
 
In un futuro non troppo lontano potremo godere ancora di un premio per la Pace assegnato effettivamente a personalità che lo meritano, e non a organizzazioni imperialiste o personaggi con le mani sporche di sangue innocente. Fino ad allora dovremo assistere all'assurdità dei Nobel...






Mostra fotografica “Il lungo silenzio” sui criminali di guerra fascisti


Sabato 20 ottobre 2012 alle ore 17.00 presso la barchessa di Villa Giustinian Morosini “XXV aprile” verrà inaugurata la mostra promossa dall’Anpi provinciale di Venezia, dall’Anpi di Mirano e dal Comune di Mirano dal titolo “Il lungo silenzio” documenti e testimonianze sui crimini di guerra fascisti.
La mostra resterà aperta fino al 4 novembre.
Orari: sabato e domenica 10-12.30/14.30-17.30. Dal lunedì al venerdì 14.30-17.30.


La mostra è composta di 36 pannelli, 18 fanno parte della sezione curata da Davide Conti e sono il frutto delle ricerche d’archivio che ha effettuato per la pubblicazione del volume “Criminali di guerra italiani. Accuse, processi, impunitàgli altri 18 sono curati da Paolo Consolaro (con la collaborazione di Alessandra Kersevan, Claudia Cernigoi e Sandi Volk) e fanno parte della esposizione intitolata “Testa per dente – crimini fascisti in Jugoslavia. Vengono presentati foto e documenti d’archivio che ripercorrono le fasi dell’occupazione italiana dei Balcani (Jugoslavia, Grecia e Albania) durante la seconda guerra mondiale e dei crimini di guerra commessi dalle truppe del regio esercito nei confronti delle popolazioni civili locali e dei membri delle formazioni partigiane.
Attraverso documenti in gran parte provenienti dall’archivio del Ministero degli Esteri, viene presentata la ricostruzione delle relazioni internazionali e degli equilibri geopolitici che permisero al governo italiano post-fascista di Badoglio e poi a quelli della Repubblica democratica di evitare la consegna a tribunali internazionali o l’estradizione nei paesi ex-occupati di migliaia di militari italiani iscritti nelle liste dei presunti criminali di guerra consegnate alle Nazioni Unite dalla Jugoslavia, dalla Grecia, dall’Albania, dall’Urss, dalla Francia e dagli anglo-americani.
Il lavoro si concentra sulle trattative, gli accordi, le tensioni nazionali e internazionali relative alla questione dei presunti criminali di guerra, cercando di evidenziare come e perché fu possibile assicurare l’impunità a centinaia di militari del regio esercito e di camicie nere dando luogo alla cosiddetta “mancata Norimberga” ed al mito autoassolutorio degli “italiani brava gente”. È bene precisare che nella mostra non c’è nulla che possa essere paragonato a una “fiction”: l’impatto emotivo di alcuni contenuti è legato esclusivamente alla loro funzione documentaria. Le immagini e alcuni testi («in corsivo») sono tratti da pubblicazioni e documenti originali dell’epoca. Senza pretendere una completezza e una profondità di analisi impossibili da ottenere con un tale mezzo divulgativo, la cura nella ricerca e nella scelta del materiale è tale da non temere critiche fondate sul piano storico e metodologico.
Per verifiche, consultazioni e approfondimenti sono disponibili l’elenco puntuale delle fonti e un’ampia bibliografia.

Alla inaugurazione della mostra parteciperanno ed interverranno Renata Cibin (Presidente del Consiglio Comunale di Mirano), Marcello Basso (Comitato Nazionale Anpi) e Davide Conti (storico e curatore della mostra).

SCARICA LA LOCANDINA: 



(italiano / english / srpskohrvatski)

Bolje grob nego rob

Le spoglie del principe Pavle, collaborazionista dei nazisti, sono state recentemente traslate a Belgrado... 

1) Torna in Serbia l’ultimo reggente jugoslavo (Stefano Giantin su Il Piccolo)
2) BOLJE GROB NEGO ROB – KNEZ PAVLE JE BIO IZDAJNIK (NKPJ)
3) Karadjordjevići (Stevan Mirković)
4) PRENOS POSMRTNIH OSTATAKA KNEZA PAVLA, KNEGINJE OLGE I KNEŽEVIĆA NIKOLE / THE TRANSFER OF THE REMAINS OF PRINCE PAUL, PRINCESS OLGA AND PRINCE NIKOLA


Još pročitaj:
Stevan Mirković o S. Jovanoviću i P. Karadjordjeviću (Dec. 2011.)
Писмо СУБНОР-а Председнику Републике (27.09.2012.)

Još pogledaj:
Adolf Hitler visits Belgrade, Serbia to meet Knez Pavle and other Serbian Nazi supporters, 01.-08.1939


=== 1 ===

Torna in Serbia l’ultimo reggente jugoslavo

di Stefano Giantin, su Il Piccolo del 6 ottobre 2012

Prima l’esumazione, due settimane fa a Losanna. Poi la traslazione delle salme in Serbia. Infine, giovedì sera, l’esposizione delle bare nella cattedrale di San Michele Arcangelo, a Belgrado. E il tributo dei più solenni onori di Stato e religiosi. A poco più di settant’anni dalla sua deposizione e a 36 dalla sua morte, le spoglie del principe Pavle Karaðorðevic, reggente di Jugoslavia dal 1934 al 1941 e ultimo esponente della monarchia a governare il Paese, sono tornate a casa, assieme a quelle della moglie, la principessa Olga, e del figlio Nikola.
 
I tre Karaðorðevic saranno tumulati oggi nel mausoleo reale di Oplenac, nella Serbia centrale. Pavle era stato designato per reggere la Jugoslavia dopo l’uccisione del cugino, re Aleksandar, avvenuta nel 1934 a Marsiglia. Aveva conservato la corona per soli sette anni, durante i quali cercò di mantenere la Jugoslavia fuori dai giochi egemonici che si consumavano in Europa e di stabilizzare le relazioni tra serbi e croati. Il tutto, fino al “golpe” militare del 1941. Un colpo di Stato che lo rovesciò dopo che il seppur anglofilo Pavle, nel marzo di quell’anno, aveva siglato il Patto tripartito con le potenze dell’Asse, una firma considerata in Serbia come una capitolazione della Jugoslavia al giogo di Hitler.
 
Dopo la guerra, per questo motivo, fu bollato come traditore dal regime comunista. Morì a Parigi, in esilio. Solo in virtù della decisione di un tribunale serbo, nel dicembre 2011, Pavle era stato riabilitato. Alla cerimonia nella cattedrale di Belgrado ha partecipato il “Gotha” religioso e politico serbo. Il patriarca Irinej ha commentato il ritorno in patria di Pavle come un evento che ha corretto un’ingiustizia storica. «Era un grande patriota che capì la situazione politica in Europa, il ruolo della Jugoslavia e delle potenze europee che dominavano il continente. Ma altre persone la pensavano in modo diverso», ha affermato l’alto prelato ortodosso.

Il premier serbo, Ivica Dacic, ha definito il ritorno delle salme come un «grande giorno per la Serbia» e un «atto di riconciliazione nazionale». Un atto che indica «l’atteggiamento dello Stato verso la dinastia Karaðorðevic», ha aggiunto il leader socialista, specificando che non era il «momento per discutere se alcune mosse», come quella di Pavle nel 1941, «fossero quelle giuste o meno». Il ritorno a casa delle spoglie dei Karaðorðevic non è tuttavia stato apprezzato dagli ex partigiani. L’Associazione dei veterani della guerra popolare di liberazione della Jugoslavia (Subnor), in una lettera aperta al presidente serbo Tomislav Nikolic, ha criticato la riabilitazione di Pavle e di altri personaggi giudicati quali criminali di guerra nell’allora Jugoslavia. Riabilitazioni che potrebbero addirittura causare, secondo il Subnor, problemi con i Paesi che lottarono contro Hitler e con Stati un tempo membri della Jugoslavia.
 

=== 2 ===

(Un comunicato di protesta del NKPJ)

http://www.skoj.org.rs/97.html

BOLJE GROB NEGO ROB – KNEZ PAVLE JE BIO IZDAJNIK

Nova komunistička partija Jugoslavije (NKPJ) najoštrije osuđuje organizaciju i doček na najvišem državnom nivou, uz sve počasti, posmrtnih ostataka kneza Pavla Karađorđevića na Oplencu.

Pavle Karađorđević je bio izdajnik srpskog i drugih jugoslovenskih naroda, jer dok je bio namesnik, faktički vladar države, Jugoslavija je potpisala Trojni pakt sa silama fašističke Osovine. Reč je o jednom od najsramnijih činova u istoriji našeg naroda te je isto tako sramno da u organizaciji države uz sve počasti, posmrtne kosti Pavla Karađorđevića dočekuju predsednik Srbije Tomislav Nikolić i predsednik Vlade Srbije Ivica Dačić. Afirmativni govor koji je o knezu Pavlu Karađorđeviću održao predsednik Nikolić predstavlja uvredu za sve rodoljube koji su demonstrirali protiv sramne kneževe odluke 27.marta 1941. godine i za sve one koji danas baštine njihovu kao i tradiciju antifašističkog pokreta na našim prostorima. Nakon što je 25.marta 1941. godine po odluci namesnika Pavla Karađorđevića, Jugoslavija pristupila fašističkom Trojnom paktu, dva dana kasnije jugoslovenski rodoljubi su organizovali masovne demonstracije u Beogradu sa parolama “Bolje rat, nego pakt”, “Bolje grob, nego rob” uz aktivno učešće i veoma zapaženu ulogu aktivista slavne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Namesnik Pavle Karađorđević je nakon toga svrgnut sa vlasti i bio je prinuđen da ode u emigraciju. Narodne vlasti su ga nakon završetka Drugog svetskog rata opravdano proglasile izdajnikom i zabranile povratak u zemlju. Shodno tome, pravi skandal predstavlja podatak da je buržoaski predsednik Srbije Tomislav Nikolić prisustvovao i održao govor prilikom dočeka posmrtnih ostataka kneza Pavla Karađorđevića. Ocene Nikolića kako u “istoriji Srbije nije sve crno-belo kako se propagiralo u komunizmu” je pokušaj falsifikovanja istorije. Period socijalističke izgradnje je najsvetliji u istoriji naše zemlje i naroda, a istorijske činjenice pokazuju da je knez Pavle Karađorđević bio izdajnik poput Dragoljuba Draže Mihailovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i vladike Nikolaja Velimirovića. Takođe, zapanjuje da je na skupu bio prisutan i predsednik Vlade Ivica Dačić, lider Socijalističke partije Srbije, koja se zalaže protiv rehabilitacije kvislinga iz Drugog svetskog rata i čije članstvo i glasači pripadaju političkoj tradiciji koja je demonstrirala protiv odluke kneza Pavla o pristupanju Trojnom paktu i učestvovala u njegovom zbacivanju sa vlasti. Potpuno je besmisleno i krajnje licemerno da Vlada Srbije koja za sebe tvrdi da baštini anatifašističke tekovine i osuđuje postavljanje spomen ploče izdajniku muslimanskog i drugih jugoslovenskih naroda i fašističkom kvislingu Aćifu Hadžiahmetoviću u Novom Pazaru, istovremeno odaje državnu počast izdajniku srpskog i drugih jugoslovenskih naroda knezu Pavlu Karađorđeviću koji je svojom odlukom Jugoslaviju hteo da svrsta u zločinački kamp hitlerovaca, musolinijevaca i japanskih militarista. Isto tako postavlja se pitanje zbog čega Vlada Srbije ukazuje počast čoveku čijim se potezom, odnosno pristupanjem Trojnom paktu inspirišu najreakcionarnije političke formacije u Srbiji, poput odlukama Ustavnog suda Srbije zabranjenih, Nacionalnog stroja i Otačastvenog pokreta “Obraz”. Kako to buržoaska država sa jedne strane vodi “borbu protiv ekstremizma” a sa druge strane rehabilituje i daje sve počasti čoveku čijim delom se ti isti desni ekstremisti inspirišu. Prisustvo patrijarha Irineja na državnom dočeku posmrtnih ostataka kneza Pavla jasno ukazuje na reakcionarni karakter rukovodstva Srpske pravoslavne crkve koje pokušava da skine ljagu sa izdajničkog delovanja ljudi poput kneza Pavla Karađorđevića, Dragoljuba Draže Mihailovića i vladike Nikolaja Velimirovića. Jasno je da buržoazija, u cilju da učvsti vladavinu kapitala na ovim prostorima, u tu svrhu pokušava da iskoristi sve “tradicionalne institucije” kao što je zasluženo propala jugoslovenska monarhija, a u njenom sastavu i izdajnika kneza Pavla Karađorđevića. Da sve buržoaske stranke o tom pitanju imaju identičan stav pokazuje činjenica da je knez Pavle Karaorđević sudski rehabilitovan 2011. godine u vreme vladavine režima Demokratske stranke.

Međutim, svi pokušaji srpske buržoazije su uzaludni. Rodoljubi Srbije nikada neće zaboraviti ko su bili izdajnici i sramota našeg naroda. Bez obzira na rehabilitaciju izdajnika Pavla Karađorđevića i na pokušaje rehabilitacije kvislinga Dragoljuba Draže Mihailovića, rodoljubi i antifašisti naše domovine znaju da su pravi patrioti i jedini oslobodioci Jugoslavije bili partizani predvođeni KPJ.

Stop rehabilitaciji narodnih izdajnika!

Živelo sećanje na 27.mart 1941. godine!

Sekretarijat NKPJ
Beograd, 06. oktobar 2012.god.


=== 3 ===

Karadjordjevići

Stevan Mirković
Samstag, 6. Oktober 2012

Razmišljam ovih dana o Srbima , njihovim dobrim i lošim svojstvima ( ove druge prevažu jer kako bi se inače održali u životu prolazeći pored mnogth Scila i Haribda u svojoj istoriji.).
Ali., još više se u mislima bavim našom „slobodnom, nezvisnom i deomokratskom“ štampom, Vladom , Predsednikom, SPC , koji u ovim teškim vremenima za Srbe čine sve , da istaknu njihova loša svojstva a sakriju dobra, sledeći tako političku strategiju velikih sila Zapada. A cilj Zapada je da nas ugura,strpa u nekadašnju beogradsku nahiju, jer smo prepreka i pretnja (i to ne mala. pošto nastavljamo tradicije nekadašnje SFRJ) njihovim planovima na Balkanu i šire na jugoistoku Evrope.Tako se kod nas forsira izdajstvo, kukavičluk, poslušnost, strah od rata i otpora, dezerterstvo, „ tako nam je sudjeno“, „sila boga ne moli“ i slično.
Sve se to lepo videlo ponašanjem medija i vlasti povodom prenosa posmrtnih ostataka kneza Pavla iz Švajcarske u Srbiju. Pomenuti hor je skladno recitovao samo jednu pesmicu o pokojniku tj. „Knez se vratio svojoj kući“. Malo sutra! Nije to njegova kuća. Da je to njegova kuća on bi je sa svojim sinovima branio od neprijatelja a ne bi mu otvorio vrata da slobodno udje u nju.. A onda odmaglio u beli svet i ne hajući šta će biti s narodom. Šta je radio knez za vreme NOB 1941. – 1945., pa za vreme obnove porušene i popaljenje zemlje posle II svetskog rata, za vreme njene izgradnje itd.? Baškario se on po Švajcarskoj i evropskim dvorovima.i ne hajući mnogo ni za ove koji, ko papagaji ,ponavljaju „ Knez se....“. Pavle se grlio sa Hitlerom, a ovi danas ,što se skrušeno krste u Sabornoj crkvi pred Irinejom to čine danas sa Merkelovom i drugim drmatorima u svetu. Najsmešniji iz tog prvog reda mi je jedan omanji političar koga znam kao komunistu, socijalistu a sada je izgleda nacionalista.

Inače, dinastiju Karadjordjević karakterišu dva svojstva: prvo, kada „zagusti“ prvi hvataju maglu iz zemlje na neko bezbedno mesto, i odbijaju svaku sugestiju i molbu da se vrate u zemlju i bore za njenu slobodu.. Pobegli su iz zemlje i u Prvom srpskom ustanku, I i II svetskom ratu.
Posle prvih neuseha u borbama Prvog srpskog ustanka Karadjordje je 1813. prebegao ( čitaj pobegao) u Austriju. Vratio se u Srbiju 1917 ali je 13 jula ubijen ( sekirom) po zapovesti tadašnjeg vodje Srbije Miloša Obrenovića..
U I svetskom ratu hrabri vojvoda Živojin Mišić je na sastanku Vrhovne komande srpske vojske, na kome se raspravljalo (na Kosovu polju u jesen 1915 ) kojim putem se izvuci za Grčku ( dolinom Vardara ili preko Albanije) predložio“ Napasti neprijatelja i u njegovoj pozadini započeti gerilski rat“ .Vojvoda Vuk ( Popovic Vojin, pešadijski potpukovnik srpske vojske, poginuo u sukobu s Bugarima na Gruništu 16 novembra 1916.), pokazao je realnost te vojne koncepcije još 1912 – 1916. borbenim dejstvima svojih četničkih, dobrovoljačkih odreda u pozadini turskih , austrijskih, nemačkih i bugarskih trupa. . Tadašnji kralj Alkeksandar I odbio je predlog i naredio povlačenje preko Albanije. ,ostavljajući na milost i nemilost narod krvožednim Nemcima, Austrijancima i Bugarima. U tom rau izginulo je preko l milion Srba..
No, kulminacija kukavičluka dinastije Karadjordjevića pokazaće II svetski rat. Kralj, Vlada, političari, generali – svi su pobegli iz zemlje. Imali smo prilike da slušamo kako su kralj Petar II i princ Tomislav, sin lneza Pav la, završili pilotske škole u Engleskoj ali nema podataka o nekim njihovim podvizima u borbi. Čerčil je više puta predlagao mladom kralju da se padobranom spusti u Jugoslaviju ili da ga tamo prebace avionom i preuzme komandu nad svojom vojskom tj. Jugoslovenska vojska u otadžbiniu (JVuO) ali je „junak“ sve to odbio. A Čerčil je svog sina poslao u štab maršala Tita kao svog predstavnika..
Ne treba nas zato čuditi što danas malo ko veruje da se Kosovo može osloboditi samo puškom već tamo nekim pregovorima i razgovorima. Pa nije Tači lud da vrati poklon koji su mu Klinton i Olbrajtova dali 1999. Možemo ga samo oteti.pa mislim da sam u pravo ako kažem : danas Srbi žive samo na Kosovu.

Stevan Mirkovic

(izvor: http://www.facebook.com/groups/62460798190/permalink/10151102435143191/ )


=== 4 ===

NAJAVA ZA MEDIJE

 
PRENOS POSMRTNIH OSTATAKA KNEZA PAVLA, KNEGINJE OLGE I KNEŽEVIĆA NIKOLE
 
Beograd, 3.oktobar 2012. – Njihova Kraljevska Visočanstva Prestolonaslednik Aleksandar II i Princeza Katarina zajedno sa sinovima Princom Naslednikom Petrom i Princom Filipom učestvovaće u ceremoniji prenošenja posmrtnih ostataka kneza Pavla, kneginje Olge i njihovog sina kneževića Nikole.
 
Njihova Kraljevska Visočanstva učestvovaće u ceremoniji u Sabornoj crkvi
4. oktobra i ceremoniji u Crkvi sv. Đorđa na Oplencu, 6.oktobra, koje će se uz najviše državne počasti odvijati na sledeći način:
 
Četvrtak 4. oktobar
U 17.40 časova planirano je da kolona u pratnji posmrtnih ostaci Nj. K. V. Kneza Pavla, Kneginje Olge i Kneževića Nikole stigne ispred  Saborne crkve u Beogradu, gde će se nakon intoniranja himne Republike Srbije Bože pravde posmrtni ostaci uneti u Crkvu.  Njegova Svetost Patrijarh srpski Gospodin Gospodin Irinej, arhijereji i sveštenstvo Saborne crkve počeće u 18 časova služenje Pomena Blaženopočivšima i Svete Arhijerejske Liturgije uz pojanje Prvog beogradskog pevačkog društva.
 
U Sabornoj crkvi u Beogradu biće prisutni predsednik Republike Srbije NJ.E. g-din Tomislav Nikolić, premijer Republike Srbije Nj.E. g-din Ivica Dačić, predsednik Narodne skupštine Nj.E. g-din Nebojša Stefanović, NJ.K.V. Prestolonaslednik Aleksandar, NJ.K.V. Princeza Katarina, NJ.K.V. Princ Vladimir, NJ.K.V. Kneginja Jelisaveta, NJ.K.V. Knez Aleksandar, NJ.K.V. Knez Mihailo, NJ.K.V. Knez Đorđe, NJ.K.V. Kneginja Linda, NJ.K.V. Princeza Brigita, gospođa Katarina Oksenberg, NJ.K.V. Kneginja Barbara, kao i Ministri u Vladi Republike Srbije, članovi diplomatskog kora, verski i drugi zvaničnici.
 
Posle služenja Pomena, Svete Arhijerejske Liturgije i Patrijarhove besede održaće se prijem za visoke zvaničnike u zgradi Patrijaršije.
 
Mimohod za građanstvo će biti omogućen od 18 časova 4. oktobra do 17 časova narednog dana.
 
Petak 5. oktobar-
U 8.30 časova ujutru će sveštenstvo Saborne crkve dočekati Arhijereje nakon čega će se  služiti  Sveta Arhijerejska Liturgija.
 
U 17 časova nakon formiranja kolone započeće prenos posmrtnih ostataka Kneza Pavla, Kneginje Olge i Kneževića Nikole do njihovog večnog prebivališta u kripti Crkve sv. Đorđa na Oplencu. Planirano je da kolona stigne na Oplenac oko 17.45 časova, gde će se služiti Pomen.
 
Mimohod u Crkvi sv. Đorđa na Oplencu, počeće u 20 časova i trajati do ponoći, da bi se  ponovo nastavio u subotu 6.oktobra u 5 časova ujutru i trajao do 8 časova.
 
Subota 6. oktobar   
U Crkvi sv. Đorđa na Oplencu sa početkom u 10 časova Zaupokojenu liturgiju i parastos služiće Njegovo Preosveštenstvo Episkop australijsko-novozelandski Gospodin Irinej sa sveštenstvom Eparhije šumadijske.
 
Nakon crkvene službe, polaganja venaca i govora predsednika Tomislava Nikolića, Episkopa Irineja Dobrijevića, Kneza Aleksandra, Kneginje Jelisavete i Prestolonaslednika Aleksandra II, obaviće se i sam čin sahrane.
 
NJ.K.V. Prestolonaslednik Aleksandar i Princeza Katarina će ovim povodom prirediti prijem za porodicu, visoke zvaničnike, ambasadore i crkvene velikodostojnike u Belom dvoru u 20 časova.
 
 
 
 
 
 
PRESS ANNOUNCEMENT                          
 
 
 
THE TRANSFER OF THE REMAINS OF PR INCE PAUL, PR INCESS OLGA AND PR INCE NIKOLA
 
 
 
Belgrade, 4 October 2012 - Their Royal Highnesses Crown Prince Alexander II and Crown Princess Katherine with their sons, Hereditary Prince Peter and Prince Philip will attend the ceremony of transfer the remains of Prince Paul, Princess Olga, and their son Prince Nikola.
 
Their Royal Highnesses will attend the ceremonies that will take place on Thursday, 4 October at the Saborna Church and on Saturday, 6 October at the St George Church at Oplenac, which will be with full state honours conducted in the following manner:
 
Thursday, October 4
 
At 5.40 pm it is planned that a procession escorting the remains of TRH Prince Paul, Princess Olga and Prince Nikola will arrive in front of the Congregational Church in Belgrade, where the three coffins will be brought into the Church after the playing the National anthem of the Republic of Serbia. His Holiness Patriarch of Serbia Irinej, hierarchs and clergy of the Congregational Church will begin to serve a Holy Liturgy at 6 pm with chanting of the First Belgrade singing Society.
 
There will be present President of Serbia, H.E. Mr. Tomislav Nikolic, Serbian Prime Minister H.E. Mr. Ivica Dacic, Speaker of the Parliament H.E. Mr. Nebojsa Stefanovic, HRH Crown Prince Alexander , HRH Crown Princess Katherine, HRH Prince Vladimir, HRH Princess Elizabeth, HRH Prince Alexander, HRH Princess Barbara, HRH Prince Michael, HRH Prince George, HRH Princess Linda, HRH Princess Birgitta, Mrs. Catherine Oxenberg, as well as ministers from the Serbian government, members of the diplomatic corps, religious and other officials.
 
After serving of the Holy Liturgy and the Patriarch's speech, there will be a reception for high officials at the Patriarchate.
 
The walking past the coffin for citizens will be allowed from 6 pm on October 4, until 5 am the next day.
 
 
 
Friday, October 5
 
At 8:30 am  the clergy of the Congregational Church will be joined by Bishops and then the Holy Liturgy will be officiated.
 
At 5 pm The transfer of remains will start to the crypt of St. George Church in Oplenac  It is planned that column arrive at Oplenac around 5.45 pm, when a memorial service will be served.
 
Walking past the coffin for citizens at the St. George Church in Oplenac will begin at 8 pm and last until midnight, and then continue on Saturday, October 6 at 5 pm and last until 8 am.
 
Saturday, October 6
 
His Grace Bishop of Australia and New Zealand Irinej will serve a Holy Liturgy and requiem at the Church of St. George in Oplenac at 10.00 am.
 
After the Liturgy and the Requiem, laying wreaths and speeches of President Tomislav Nikolic, Bishop Irinej Dobrijevic, Prince Alexander, Princess Elizabeth and Crown Prince Alexander II, following the speeches the reburial will take place.
 
 
 
TRH Crown Prince Alexander and Crown Princess Katherine have organised a reception for this occasion for Family, high officials, church dignitaries and ambassadors at the White Palace on 8 pm.
 
 

Marina Kvržić
Kraljevski Dvor
Beograd 11040, Srbija 
Tel: +381 11 306 4010
Fax: +381 11 306 4040

Posetite www.PAfond.rs
Marina Kvržić
The Royal Palace
Belgrade 11040 , Serbia
Tel: +381 11 306 4010
Fax:+381 11 306 4040
Please visit: www.PAfond