Informazione
http://www.youtube.com/watch?v=CnVNpg_yA6g )
Sahrana jednog ratnog zločinca
(„Slobodan Jovanovic sahranjen u otadžbini“ – 11.12)
Kakav si “dasa” vidi se u teškim danima . Blistav um, visoki intelektualac, proslavljeni pravnik i istoričar , pisac, kritičar itd.itd. S.Jovanović je svojim pisanjem i govorima oduševljavao srpsku elitu u Beogradu sve do 1941. Ostavio je “brdo knjiga” iza sebe. Ali, od svega toga mala vajda za naš narod i zemlju. U njihovom životu to “brdo” ništa nije promenilo .Društvena sredina bila je i dalje zaostala – ni polovina njenih članova ( žene ) nije imala pravo glasa . Dobile su ga , jurišima tokom NOB, tek 1945.
U danima II SR , kada je na delu trebalo pokazati svoju ideološku i moralnu čvrstoću, videće se pravo lice S.Jovanovića : kao potpredsednik u vladi generala Milana Simovića S.Jovanović je “klisnuo” u Englesku, ostavljajući narod na cedilu.
Kao predsednik izbegličke vlade S.Jovanović promoviše Dražu Mihailovića za ministra vojnog i Načelnika štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO) i vođu otpora Nemcima. Nikakve borbe četnika protiv okupatora nije bilo sem ,u početku, zajedno s partizanima. I to samo do 1.11.41. a onda je Draža zabranio i to. Nemci koje su oni ubili ili zarobili posle toga mogu stati u jednog “Fiću” .To nije smetalo S.Jovanoviću da veliča svoje trupe u zemlji. Svi pokušaji Čerčila da vlada i Kralj , koji je bio i pilot, odu u zemlji i stave se na čelo narodnog otpora, nisu uspeli. Nisu hteli da napuste svoje fotelje do kraja rata pravdajući se starošću.To je bila bruka za našu zemlju pred Britancima koji su se hrabro borili na život i smrt sa Hitlerom. V.Nazor, hrvatski pesnik, iako star , 1942.odlazi u partizane . I Sutjesku je prešao pod borbom na brdskom konjiću! A Čerčil je poslao u Jugoslaviju svoga sina , svoje ofcicire i generale da bi imao uvid u stanje na terenu i slao pomoć borcima protiv Nemaca.
Iako se deklarisao kao tolerantni demokrat , S.Jovanović je bio okoreli antikomunist i protivnik saradnje četnika i partizana. Sjajne zajedničke pobede kod Krupnja, Kraljeva itd. on je prekinuo i usmerio četnike na borbu protiv partizana,.Zbog toga će biti proliveno mnogo bratske krvi. Politički cilj izbegličke vlade i S.Jovanovića bila je obnova Jugoslavije kao federalne drzave u kojoj bi srpska federalna jedinica bila etnicki čista. D.Mihailović je počeo da je čisti od nacionalnih manjina. Kako je to radio vidi se iz izveštaja četničkog komandanta Pavla Djurišića u C.Gori upućenog Draži 11.1.1943. u kome piše da je operacija protiv Muslimana u bjelopoljskom kraju uspela :”.. spaljeno 33 sela, ubijeno 400 naoružanih ljudi i 1000 žena i dece .Sopstveni gubici : 14 poginulih i 26 ranjenih, od čega dve žene …”.
Zato S.Jovanović nije primer na koga bi se mogla ugledati mlada Srbija. Rehabilitacija njegovih rasističkih i nacionalističkih ideja tokom devedesetih godina prošlog veka dovešće do novih bratoubilačkih sukoba i žrtava.Opet imamo ratne zločine i zločince. Isti kao oni koji su klali Muslimane u dolini Lima 1943. Ovi to rade u Srebrenici 1995. Nisu sva imena otkrivena. Oni najodgovorniji, poput nekada S.Jovanovića, još uvek rade svoj zločinački posao u salonima akademija nauka, univerziteta i udruženja knjizevnika itd. te mračnim i hladnim crkvenim hramovima!
Sahrana posmrtnih ostataka S.Jovanovića u zemlji je privatna, porodična stvar. Previše se mrtvih i živih “junaka” vraća u Srbiju u poslednje vreme i mi im se klanjamo. A gde su bili “kada je grmelo”i kada se obnavljala i gradila zaostala i porušena zemlja? Tada nam je trebala njihova snaga i um? Njihovi grobovi su kolevka novih generacija rasista,šovinista i nacionalista..Pravo mesto za njihove grobove , pa i grob za S.Jovanovića, su Lim i Drina gde su četnici bacali ubijene Muslimane i komuniste tokom NOB i gradjanskog rata 1991. - 1995..
Stevan Mirkovic, general u penziji, počasni predsednik Centra Tito
8.12.2011
Dnevne novine “Danas" 19/12/2011
Adolf i Pavle
LIČNI STAV
Autor: Stevan Mirković
Naša i svetska istorija je saradnike okupatora u Drugom svetskom ratu locirala za vekove na svoje crne stranice. Pokušaji njihovih naslednika, nekih političara, istoričara i advokata da ih rehabilituju je Sizifov posao, što je slučaj i sa knezom Pavlom Karađorđevićem. Knez, inače, ne zavređuje da se o njemu mnogo piše ali taj slučaj upozorava srpsku javnost na sledeće: i danas su naši „knezovi“ u situaciji da učine sličan izdajnički korak i spanđaju se sa NATO, čiji je cilj, kao i Hitlerov, komadanje Srbije. To se može sprečiti.
Da se podsetimo. Knez Pavle je na tajnom sastanku sa Hitlerom 4. marta 1941. u Berhtesgadenu (sastanak je trajao pet časova) odlučio da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu, što je bio uvod u nestajanje Srbije kao samostalne države. Hitler nas je raskomadao „ko Panta pitu“: Nemci su uzeli Banat, Mađari Bačku, ustaše Srem, Albanija Kosovo, a Bugarska bosilegradski i pirotski okrug. Narod je mislio drukčije. Njegov odgovor je bio „Bolje rat nego pakt“. Počela je NOB.
Da nije bilo NOB svet danas ne bi ni znao da postoji Srbija. NOB je onemogućila nemački plan o formiranju posebne nemačke podunavske države („Donaustaat“, „Donauschwabenland“, „Prinz Eugen - Gau“...) sa Beogradom kao nemačkom nacionalnom tvrđavom i etničko potiskivanje i progon Srba na prostor pretkumanovske Srbije. Ovo pokazuje da Treći Rajh u svom konceptu Nove Evrope nije imao Srbiju kao državu, što je još jedan argument da je potpisivanje Trojnog pakta 25.3.1941. bio štetan i anacionalni potez izdajničke vlade Cvetković - Maček. To je pouka i za današnju situaciju jer u novom svetskom poretku, koga kreiraju SAD, nema današnje Srbije već neke pretkumanovske i slično, a u svakom slučaju bez KiM, Vojvodine i Sandžaka. NOB je Srbiju vinuo u sam svetski vrh među 50 zemalja sveta, koji su sačinjavale prvi saziv OUN u San Francisku aprila 1945. godine. Knez Pavle je sramota Srbije. Zbog pobune vojske i naroda 27. marta 1941. Hitler je mučki napao i pokorio Jugoslaviju. Naravno, Pavle nije čekao Nemce već je“uhvatio maglu“ u Grčku i dalje, zajedno sa porodicom, a za njim i cela dinastija. Zar se među tolikim prinčevima, koji su godinama dembelisali na grbači naroda, ne nađe nijedan junak i stavi na čelo naroda u tim teškim trenucima? Ne, vremena su se promenila. U staro doba srpski knezovi i kraljevi išli su u borbu protiv napadača na čelu narodne vojske i zajedno sa vojnicima stupali u borbu, deleći s njima i dobro i zlo na bojištu. Priča da je knez, pristupajući Trojnom paktu 25. marta 1941. učinio jedini pravi i mogući izbor u to vreme i spasao zemlju od veće katastrofe je sramotna. Zar je mogla biti veća katastrofa od njenog komadanja samo nekoliko nedelja posle tog potpisivanja? Nije bilo drugog izbora, kažu. Kako smo mi, skoro deca, sa 16, 17 godina imali izbor. Pa mi smo, zajedno da starim partizanskim borcima, najurili nemačke horde iz Srbije, opkolili i zarobili stotine hiljada Švaba u Sloveniji maja 1945. Ne treba za to biti knez već imati srce i ljubav za zemlju i narod. To Pavle nije imao. On je čuvao svoju kožu, kao i svi slični njemu, koji ga danas slave i veličaju. Ne brane oni samo Pavla već i svoj kukavičluk danas, a verujem i sutra, ako ih zemlja pozove da je brane. Niko pametan ne voli rat. Nismo ga ni mi voleli 1941-1945, ali postoje trenuci i vreme kada se mora ratovati i onda moraš biti čovek ili si gad! Pa, biraj - izbor je tvoj. Nemoj samo govoriti da nema izbora!
Na kraju, pišući ovo ne želim ni na koji način da povredim osećanja potomaka kneza Pavla. Želja je svakoga od nas da ima slavne pretke. Deca ne odgovaraju za postupke svojih roditelja, bili oni dobri ili loši.
Autor je general u penziji i bivši borac X krajiške brigade NOV i POJ
E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC
( "La Croazia è un progetto fallito delle élite scioviniste".Questa l'opinione del noto scrittore e polemista croato Igor Mandić, che aggiunge: "Se si considera che la Croazia come Stato si è costituita durante le euforie nazionalistiche degli anni '90, allora dobbiamo tener conto che le sue fondamenta sono marce e su queste basi ogni ulteriore edificazione e l'aggiunta di mattoni sarebbe vana. Perché un giorno, uno si renderebbe conto che bisogna chiudere l'appalto e demolire")http://www.novilist.hr/Kultura/Igor-Mandic-Hrvatska-je-promasen-projekt-sovinistickih-elita
INTERVJU
IGOR MANDIĆ: HRVATSKA JE PROMAŠEN PROJEKT ŠOVINISTIČKIH ELITA
Autor: Davor Mandić
Objavljeno: 8. siječnja 2012.
Ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se njima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati sve dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti, kaže Igor Mandić
Igor Mandić je neumoran. Pa ako nije riječ o nekoj novoj autorskoj knjizi kojom će redefinirati žanr memoarske proze u Hrvatskoj i pokrenuti lavinu sličnih pokušaja svojih kolega, onda će barem sakupiti neke tekstove i objaviti ih u knjizi. Ovaj put to su čak dvije knjige u jednoj: »Zauzeto, Hrvat!« zbirka je kolumni objavljivanih u tjedniku Novosti, a »Sloboda lajanja« zbirka je tekstova objavljivanih u raznim novinama od 1990. do 1993. godine.
Razgovor u kojem ćemo se dotaknuti i Miroslava Krleže, Hrvatske kao propalog biznis projekta šovinističkih elita, Europske Unije, HRT-a ili tematizirati ulogu intelektualca danas u društvu počinjemo pitanjem zašto dvije knjige u jednoj.
– Dvije muhe jednim udarcem! Iz praktičnih razloga da ne dijelim te dvije cjeline koje same po sebi ne bi bile dovoljno opsežne za knjigu, a kako su mi se ti materijali nagomilali smatrao sam neophodnim objaviti ih, pa sam smislio knjižarski štos, naopako postavio dvije polovice knjige. Tko ne voli jednu, neće voljeti ni drugu polovicu, jer ona je otprilike tako složena da je mogu zamrziti i jedni i drugi, koju god polovicu čitali. Ili zavoljeti.
A zašto? One se sastaju na sredini zbog knjižarskog uveza... Ali one se doista i sastaju u raskrinkavanju nacionalističko-kulturoloških mitova na ovim prostorima.
– Jest, apsolutno, s jedne strane imamo kritiku totalitarnog soc-komunizma u »Slobodi lajanja«, a s druge obranu nekih ljudskih prava jedne manjine u Hrvatskoj također protiv jedne nacionalističke zagriženosti. Dobro ste primijetili.
Ponovno na pustari
Kako to da je prestao vaš angažman u Novostima, listu u kojem ste objavljivali kolumne pod nazivom Zauzeto, Hrvat?
– Jedna godina moga djelovanja u Novostima, danas možda ponajboljim novinama u Hrvatskoj, nekako se približavala kraju kad mi je pala ponuda iz jednog mnogo tiražnijeg lista s puno većim honorarom. I normalno da sam se polakomio. Tko ne bi? Uostalom to je u skladu s našom profesijom i profesionalnim relativizmom koji i sam zastupam. Ja sam nebrojeno puta bio ostavljen na cjedilu, na crnim listama i kao takav sam praktički jedan penzionerski goljo, pa mi je povećanje honorara apsolutno odgovaralo. Ali onda je došlo do nesporazuma s novom redakcijom, jer izgleda da se nisam uklapao u njihovu koncepciju i nakon nekoliko mjeseci došlo je do prekida. I sad sam ponovo na pustari. Ali dobro, bio sam milijun puta već i uvijek sam puštao neka sve teče, neka voda sve nosi, sudbina će to već nekako srediti.
Zanimljivo je da se ne skrivate iza demagoških floskula o većoj bazi čitatelja, profesionalnim izazovima i sl. čime novinari i kolumnisti obično pravdaju lukrativne transfere, nego priznajete da su razlozi puke materijalne naravi.
– Što je povezano. Ali to je jedna vrsta profesionalnog relativizma, čak bliska cinizmu. No kolege u Novostima su to jako dobro shvatili. Oni su i sami pretpostavili da bi me trebali malo bolje honorirati, ali nisu mogli. Taj je list sirotinjska baza male etničke manjine Srba u Hrvatskoj, i ono malo novca koji mogu odvojiti moraju štedljivo dijeliti. Ali meni je to bilo i fantastično osvježenje da na jednom mjestu mogu objavljivati kritičke eseje, ironične pamflete protiv svega što mi je smetalo, i što mi i dalje smeta.
A obreo sam se u Novostima onoga trenutka kada su prvi put u povijesti mogle izaći na kioske i kako se očekivalo da one budu samo neki etnički geto, onda sam se ja kao Hrvat po krvnim zrncima već dosta prononsiran kao srbofil vrlo svjesno uključio u njihovu redakciju i nastojao sam biti na razini onog mog antinacionalizma i antiklerikalizma koji sam gajio prema bilo kome.
Opasno krležijanstvo
Antinacionalizam i antiklerikalizam svakako su dobar poticaj za priču o jednoj nedavnoj velikoj, debeloj obljetnici – 30 godina od smrti Miroslava Krleže. Na toj ste obljetnici u HDP-u, koji je jedini organizirao življi skup na temu Krleže, imali jedan naslovom provokativan istup u javnoti: Povratak krležijanstvu. No taj povratak za vas ipak nije moguć. Zašto?
– Pa bitno su promijenjene okolnosti onakvog krležijanstva koje je postojalo u vrijeme Krležinog djelovanja do 2. svjetskog rata. I onoga poslije, kada je on prerastao u kult i mit. Od 90-ih ti su se odnosi bitno promijenili i preuzeti na sebe obavezu totalnog krležijanstva je nemoguće. Zato što kad bi se uopće našla osoba koja bi gajila krležijansku potenciju otpora prema svemu i svakome to bi bila jedna samoubilačka akcija. Ja mislim da Hrvatska odbija krležijanstvo, u punini značenja tog pojma. Tko god se i danas usuđuje nasljedovati neke od obilježja krležijanskog temperamenta misli i ideja vrlo se teško probija i nailazi ne velike otpore. Jer inertnost naših institucija i uskogrudnost javnog mnijenja je još tolika da je krležijanstvo strašno opasno. Zato to nije ni moguće ni poželjno, jer krležijanstvo bi nas razdrlo. Bila bi to prava teroristička bomba.
Što mislite o poruci ministrice kulture Andree Zlatar kulturno-umjetničkim institucijama da su zakazale u obilježavanju ove obljetnice kad su se poduzele komemorativnih sastanaka, kao da Krležino djelo nije živo?
– Gospođa ministrica je dobro primijetila, ali sad je već kasno. Obljetnica je propuštena. Ali uskoro će biti obljetnica rođenja, pa se DHK prijeti da će nešto napraviti, a ja sam član i tog društva.
Ukazuje li to vaše dvojno članstvo i na neuhvatljivost vaše ideološke pozicije? I što biste rekli o ljevici i desnici u Hrvatskoj, odnosno o književnoj ljevici i desnici?
– Prvo, moje dvojno članstvo nije izuzetak, a neke velike ideološke razlike između ta dva smala cehovska udruženja i nema. Ne bih inzistirao na podjeli lijevo i desno jer bi to bilo pojednostavljivanje. Moje dvojno članstvo je stvar tolerancije.
Otkako sam počeo pisati, moje članstvo u DHK-u je bio nedostižni ideal i kad sam se uspio učlaniti mislio sam da sam stekao status pisca. Ali nije se moglo zanemariti godine i godine ideoloških manipulacija i cehovskih razračunavanja. Na svim skupštinama obično smo u zadnjim redovima rogoborili kako bi se trebalo odvojiti od toga društva, ali to se u socijalizmu moglo shvatiti kao politička diverzija. A kukavičluk naše humanističke inteligencije je beskrajan. U to ubrajam i sebe. Ja sam nisam poveo ništa, a nisam imao ni koga slijediti u razdvajanju dok nije to sve puknulo kad se jedna grupica ljudi spontano odvojila. Ali to je već bilo u vremenu kad je sloboda lajanja bila dopuštena.
Postoji li onda po vama uopće hrvatska književna ljevica i desnica, i uopće što je s političkom ljevicom i desnicom u HR?
– Ti su pojmovi odavno postali irelevantni. Čak i u svijetu. Ne postoje snažni ideološki pokreti, ni s jedne ni s druge strane, koji bi opravdavali približavanje inteligencije tim idejama. Između dva svjetska rata to je bilo jasnije, ali u doba općeg relativizma to je postalo bespredmetno. I kako više nitko nema ni volje ni snage snažno oformiti bilo koji ljevičarski pokret ni u Europi ni u Hrvatskoj, migoljenje inteligencije između tih pojmova nije ništa drugo nego migoljenje crva.
Uzaludan trud
Koje su onda neuralgične točke našeg društva? Oko čega se sporimo?
– Pa ovdje imamo tu nemoguću situaciju da na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Ovo zvuči možda malo previše dešperatno, presminono za jednu malenkost kakva sam ja.
Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinencijskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to vodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme ponovno pao u svoju staru zamku. Reći ću nešto što je možda uvredljivo i za vlast i za opoziciju, ali Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovojno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud.
Apsurdni birokratizam
Malo smo se bavili intelektualiziranjem opće prakse. Pratite li nasljednike projekta na HRT-u kojega ste bili dijelom – Peti dan?
– Pratim, jer uvijek želim da ta vrsta talk showa za odrasle bude na televiziji. Sad ne želim ispasti ljubomoran pa reći da su neke ranije postave bile bolje i zanimljivije - ružno je tako biti ljubomoran. Izbor osoba za takav šou je delikatan i možda pokazuje princip ćorave koke. Kako su i nas izabrali za prvu seriju emisije Opće prakse emitirane od jeseni 2006. do lipnja 2007. Ali zanimljivo je da se nje ljudi još uvijek sjećaju. Izgleda kao da je emitirana jučer. Kako su nas izabrali, tako su nas i maknuli, došla je druga, pa treća ekipa. Ideja je, mislim, strašno dobra i važna.
Ali ako se ne varam prijeti joj skoro nestajanje s ekrana. Kao i nekolicini drugih projekata na HRT-u koji dio javnosti smatra projektima od javnog interesa. Što mislite o novom glavnom uredniku HRT-a Bruni Kovačeviću i njegovim smjernicama?
– Ja gospodina ne poznajem, jer sportski program ne pratim. Ali njegov dolazak i djelovanje nije važno zbog njegove ličnosti, nego zbog činjenice kompliciranosti organizacije vrha televizije, te Programsko vijeće, pa nadzorni odbori, upravni i šta ja znam. Toliko je to komplicirano da se vidi da se birokracija hrani sama sobom, da je ona kao neka pijavica koja živi tako da siše samu sebe, ali opet i kao hvidra odsiječeš jednu glavu a naraste druga. Sve je to apsurdni birokratizam, pa onda apsolutno anonimni nekompetentni ljudi dođu na mjesta na kojima se odlučuje o programu jedne javne televitizije. Nije problem samo u jednoj osobi ravnatelja ili glavnog urednika.
Vratimo se malo na vas. Vašom proznom autobiografijom u dva dijela pokrenuli ste lavinu sličnih poduzeća hrvatskih pisaca i intelektualaca. Pratite li tu produkciju i spremate li možda kakav novi prilog?
– Pratim, pratim, i žao mi je što sam im dao primjer. Moje su knjižice bila jedna vrsta inovacije i strukturno i sadržajno u hrvatskoj auotobiografskoj prozi, koja je činovnička i neiskrena. Ja sam pokušao prijeći sve to, i osobne tajne, i društveni moral. I također dati ćušku javnom ukusu, kako bi rekao jedan slavni prethodnik, i to mi je podosta uspjelo. Nije da se hvalim, ali tiražnost i čitanost to pokazuju.
Pratim sve te koji su se pojavili istovremeno ili usporedno jer se odjednom pakazalo da se svi možemo hvaliti nekim svojim pričicama uz koje ćemo pokazivati slikice. Meni je to došlo nekako spontano, fotografije u mojim knjigama nisu ilustracije mene samoga nego su dio neke priče. Pa se odjednom pojavljuju albumi iz privatnih kolekcija. Čitave zbirke fotografskih dokumenata trebale bi pokazati kako je netko postojao. Ali to je bitno za mali krug, za širi je potrebno imati neku književnu istinu koja je dobro ispričana. Mislim da je to meni pošlo za rukom u toj vrsti kombinacije fakcije i fikcije.
A ne znam, nagovaraju me na treći dio, ali bojim se da bi on pokvario sve dobre dojmove koje su ljudi imali o meni, pa da još jednom ne zglajzam radije sam se zaustavio na ovim problematičnim tekstovima iz zadnje knjige.
A one naznake da bi iz te autobiografske proze mogla izrasti i »prava« proza?
– Bojim se da ne, bojim se da nemam talenta za to, za takvo izmišljanje. Nisam romanopisac, ne znam pričati priču kako treba. Potreban mi je oslonac u stvarnosti pa da malo ispletem nešto istine i imaginacije a da opet istina bude provjerljiva po datumima, osobama. I uvijek sam se mučio da to poentiram nekim duhovitim ili inteligentnim zaključkom. Pravo romansijerstvo je izvan moga dosega.
Što očekujete od 2012. godine?
– Očekujem da mi prođe. Eventualno.
E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC
Sala Bolognese, gennaio 2012
QUANDO MORI’ MIO PADRE. DISEGNI E TESTIMONIANZE DEI BAMBINI DAI CAMPI DI CONCENTRAMENTO DEL CONFINE ORIENTALE. (1942-1943)
Il Centro Isontino di Ricerca e Documentazione Storica e Sociale "Leopoldo Gasparini", in collaborazione con l’Assessorato alla Cultura del comune di Sala Bolognese e L'Associazione di Volontariato ALJ (Aiutiamo la Jugoslavia) ONLUS, presenta la mostra “QUANDO MORI’ MIO PADRE. DISEGNI E TESTIMONIANZE DI BAMBINI DAI CAMPI DI CONCENTRAMENTO DEL CONFINE ORIENTALE. (1942-1943)”.
L’inaugurazione avverrà il giorno sabato 21 gennaio 2012, alle ore 17, alla CASA DELLA CULTURA, PIAZZA MARCONI, 5 – SALA BOLOGNESE.
Saranno presenti i rappresentanti dell’Amministrazione Comunale e la prof.ssa Paola Ferroni, presidente dell’Associazione ALJ.
La mostra è strutturata su ventisei grandi pannelli a colori, che riproducono scritti e disegni di bambini sopravvissuti alla deportazione nei campi di concentramento del confine orientale; realizzata in forma bilingue, indaga in particolare l’odissea dei bambini sloveni deportati nei campi di Gonars, Visco, Arbe-Rab e Monigo (Treviso) tra il 1942 ed il 1943.
L’esposizione, curata da Metka Gombac, Boris M. Gombac e Dario Mattiussi, è corredata da un volume dallo stesso titolo, che ripercorre le vicende storiche che portarono alla deportazione dei civili sloveni nei campi di concentramento italiani, posti a ridosso del confine orientale, ed in particolare indaga l’odissea dei bambini sloveni deportati in questi campi tra il 1942 ed il 1943.
I saggi contenuti nel volume consentono l’approfondimento dei temi affrontati dalla mostra, realizzata grazie agli scritti e disegni di bambini sopravvissuti alla deportazione e messi per la prima volta a disposizione dall’Archivio di Stato della Repubblica di Slovenia e dal Museo Sloveno di Storia Contemporanea di Lubiana. Disegni e scritti vennero composti durante i corsi di terapia post traumatica avviati in strutture mediche partigiane dopo la liberazione dai campi, successiva all’8 settembre 1943.
Ai tentativi di terapia, attuati stimolando i bambini a far riemergere la memoria delle sofferenze patite per poterle elaborare, ed ai temi svolti nelle scuole elementari organizzate dalle forze partigiane, dobbiamo la conservazione di questi materiali che costituiscono oggi una delle testimonianze più preziose e drammatiche di una delle pagine più buie della nostra storia.
La deportazione dei civili sloveni ci colpisce forse ancora più da vicino poiché molti dei campi di concentramento - come Sdraussina, Fossalon, Gonars, Visco - che ospitarono donne, anziani e bambini deportati sia dalle zone d’occupazione militare sia dal nostro territorio, sono luoghi che conosciamo ed in cui tutti noi ci siamo trovati, probabilmente senza immaginare che fossero stati teatro di tante sofferenze.
Il Comune di Sala Bolognese con questa iniziativa affronta nuovamente il tema dei campi di concentramento italiani.
La mostra rimarrà aperta sino al 5 febbraio 2012, con questi orari: Mar e Giov 9-13 e 14.30-19 – Sab e Dom 10-12. L’ingresso è gratuito.
Visite guidate gratuite su prenotazione (tel. 051-6822535)
Palazzo del Monte di Pietà - Via Dante Alighieri, 29 - 34072 GRADISCA D'ISONZO (GO)
ONLUS Iscr. R.G. 569 - C.F. 91018340314
Tel/Fax 048199420 - www.istitutogasparini.it – email: segreteria@...
Ecco, alla mostra organizzata a Ljubljana sono stati invitati all'apertura quasi tutti i bambini sopravvissuti. Allora avevano una età dai sette ai dieci anni e oggi ne contano settanta in più. Gli organizzatori sono riusciti a creare un ambiente incredibile. I bambini di allora rivedevano i propri compiti dopo decine di anni e rivivevano l'ambiente e la situazione di allora. I sopravvissuti hanno rivisto per la prima volta i propri compiti di scuola di 70 anni prima. Non potevano credere che la storia si fosse ricordata di loro, dei loro patimenti e della loro gioventù provata dall'esperienza del lager. (Paola Ferroni)
E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC
Maggiori informazioni su Pavelic, gli ustascia ed il revisionismo croato al nostro sito: https://www.cnj.it/documentazione/ustascia1941.htm )
By EFRAIM ZUROFF
01/04/2012 23:28
A service for Hitler is unthinkable.
So why is the world quiet in response to a service for Ante Pavelić?
Imagine for a minute that memorial masses were held in two major cities in Germany on the anniversary of the death of Adolf Hitler. Needless to say, such a ceremony would arouse fury, indignation, and widespread protests not only in Germany, but throughout the entire world. Last week, the local equivalent of such an event took place in Croatia, but instead of anger and demonstrations, not a single word of protest was heard from anywhere in the country.
I am referring to the December 28 memorial masses conducted in Zagreb and Split (and perhaps elsewhere as well) to mark the 51st anniversary of the death of Ante Pavelić, the head of state of the infamous Independent State of Croatia, created by the Nazis and their Italian allies in 1941. Following its establishment, rule was turned over to the local fascist movement, the Ustasha, headed by its Poglavnik (leader) Ante Pavelić.
During the entire course of its brief existence (1941- 1945), the Ustasha sought to rid the country (which consisted of the area of today’s Croatia plus most of Bosnia-Herzegovina) of all its minorities, as well as their local political opponents. In order to do so, they established a network of concentration camps all over the country, the largest and most notorious of which was Jasenovac, located on the banks of the Sava River, southeast of Zagreb. There, many tens of thousands of innocent civilians were murdered in a variety of brutal ways, which earned the camp the nickname of the “Auschwitz of the Balkans.”
To this day, there continue to be disputes regarding the total number of civilians murdered by the Ustasha, but the number is certainly no fewer than several hundred thousand, primarily Serbs, along with Jews, Roma and anti-fascist Croats. And while all those who participated in these atrocities bear criminal responsibility, the individual with the greatest culpability was undoubtedly Ante Pavelić, who headed the most lethal regime in Axis-dominated Europe.
THE MEMORIAL masses to honor Pavelić, who died in Spain in 1959 from wounds suffered in an assassination attempt two years earlier, mark a renewal of a tradition which began in the 1990s following the reestablishment of Croatian independence. In the wake of the conviction in Zagreb of Jasenovac commandant Dinko Sakic and in response to protests by the Wiesenthal Center, the mass was stopped and the priest responsible, Vjekoslav Lasic, left Croatia.
Unfortunately, however, Lasic returned to Zagreb a few years ago and renewed his neo-fascist activity with impunity. At the funeral of Sakic, who insisted on being buried in his Ustasha uniform although in prison for his World War II crimes, it was Lasic who administered final rites. According to the Dominican priest, although Dinko Sakic did not observe all the Ten Commandments (Thou shalt not murder?), he was a model for all Croatians, and every Croat should be proud of his name.
The question now is, how does such an event to honor the memory of one of the biggest mass murderers of World War II pass with nary a word of protest or condemnation? The obvious address for such indignation would be in Croatia itself, where many people fought with Tito’s partisans against the Ustasha, and a significant sector of the population have a strong anti-fascist tradition. But the same question applies outside the country as well.
Croatia is well on its way to membership in the European Union (slated for 2013), a membership which is ostensibly contingent on the acceptance of EU values and norms. Is a memorial mass for one of Europe’s worst war criminals compatible with EU membership?
The sad truth is that in this respect, the European Union has failed miserably in dealing with the resurgence of neo-fascism and the promotion of Holocaust distortion in its post-Communist members. Once admitted to the EU (and NATO), countries like Lithuania, Latvia, Estonia, Hungary and Romania have begun to take active steps to rewrite their World War II histories, minimizing or attempting to hide the highly-significant role played by their nationals in Holocaust crimes, with barely a word of protest or condemnation from Brussels.
Instead of actively combating the Prague Declaration of June 3, 2008, which promotes the canard of historical equivalency between Nazi and Communist crimes and undermines the justified status of the Holocaust as a unique case of genocide, the EU has failed to adequately respond to this dangerous challenge to the accepted Western narrative of World War II and its tragic consequences.
I wish I could conclude with the good news that Israel and the Jewish world have responded appropriately, but unfortunately that is not the case. These developments have been purposely ignored by the Israeli government, which under Foreign Minister Avigdor Lieberman refuses to respond to the assault on our past in those countries which have evinced no particular interest in championing the Palestinian cause.
Last week’s masses in honor of Ante Pavelić are a mockery of Christian values and an insult to all the victims of the Ustasha, their relatives, friends, and people of morality and conscience the world over. The time has come for effective protests from within Croatia, as well as from the European Union, the United States and Canada, Israel and the Jewish world. That is the minimum that we owe the victims of that notorious mass murderer.
The writer is the chief Nazi-hunter of the Simon Wiesenthal Center and director of its Israel Office. His most recent book is, Operation Last Chance; One Man’s Quest to Bring Nazi Criminals to Justice, (Palgrave/Macmillan).
E' nata indoona : chiama, videochiama e messaggia Gratis.
Scarica indoona per iPhone, Android e PC
