Informazione

(italiano / srpskohrvatski)

"Sudjenje" Milosevicu / "Processo" Milosevic

1. RTS: NA SUDJENJU MILOSEVICU SVEDOCILI SMILJA AVRAMOV I J. DZATRAS
2. RASIZAM HAŠKOG TRIBUNALA

3. [icdsm-italia] Dopo l'imposizione d'ufficio di due avvocati
"difensori" per tappare la bocca a Milosevic:

I TESTIMONI SI RIFIUTANO DI PARTECIPARE ALLA FARSA:
PROCESSO BLOCCATO

Inoltre:
COMUNICAZIONI DELL'ICDSM / DUE APPELLI DA ICDSM-ITALIA


=== 1 ===

RTS: NA SUDJENJU MILOSEVICU SVEDOCILI SMILJA AVRAMOV I J. DZATRAS

lekcija iz medjunarodnog prava
SVET - Sreda, Septembar 08, 2004 14:57 RTS

Na sudjenju bivsem predsedniku Srbije Slobodanu Miloševic'u pred Haškim
tribunalom, svedok odbrane Smilja Avramov jutros je tvrdila da je Srbija
1991. imala zakonsko pravo da brani Jugoslaviju od slovenac(kih i
hrvatskih secesionista.

U nastavku unakrsnog ispitivanja svedoka, tužilac Džefri Najs je
sugerisao da Srbija nije imala pravo na samoodbranu, jer je ni
Slovenija, ni Hrvatska nisu teritorijalno ugrožavale. 'Ali, ugrožavale
su Jugoslaviju pobunom koja je pretvorila u rat i, na kraju, me?unarodni
rat protiv jedine priznate i legalne države, Jugoslavije... Srbija je
imala pravo na samoodbranu protiv protivpravne secesije', uzvratila je
Avramov, navodec'i da je secesija u Jugoslaviji jedina koju su UN
priznale u istoriji.

Najs je svedokinju pitao šta je bio cilj predsednika Srbije kada je u
prolec'e 1991. formirao 'crvene beretke', što je izazvalo ljutit
Miloševic'ev protest. 'Gospodin Najs dovodi svedoka u zabludu. 'Crvene
beretke' su kao jedinica MUP Srbije formirane 1996, nikako 1991, a vi
ste ovde prikazali i film sa proslave prve godišnjice. Najs nema pravo
da svedoka dovodi u zabludu navo?enjem podataka koji nisu tac(ni', rekao
je Miloševic'.

Tužilac je zatim precizirao da je osnivac( 'crvenih beretki' Franko
Simatovic' Frenki rekao da je jedinica osnovana u maju 1991.

Na pitanje predsedavajuc'eg sudije Patrika Robinsona da li je pravo na
samoodbranu bilo osnova za formiranje 'crvenih beretki', svedokinja
Avramov je odgovorila da 'može da bude'. 'I SAD imaju marince koje c(ak
šalju u ambasade širom sveta. Po me?unarodnom pravu, to se ne bi moglo
prihvatiti', naglasila je ona.

Upitana zašto je JNA u jesen 1991. napadala Dubrovnik i Vukovar dok je u
Hagu trajala mirovna konferencija, na kojoj je i ona uc(estvovala,
Avramov je rekla da je srpskoj delegaciji tada bilo rec(eno da 'nije
napadnut centar Dubrovnika i Stari grad, vec' da se borbe vode oko
grada' i da su 'hrvatske trupe ušle u Dubrovnik, iako je bio
demilitarizovan'.

'Ali, Srbi nisu imali nikakvo pravo na Dubrovnik, zašto su ga, zaboga,
napali', pitao je tužilac. 'Nije rec( o Dubrovniku, vec' o Jugoslaviji,
a Dubrovnik je bio deo Jugoslavije', odgovorila je Avramov.

Tužilac Najs je tvrdio da je mirovni plan lorda Karingtona tada u Hagu
odbila samo Srbija, iako je nudio jugoslovensku konfederaciju, a srpskim
manjinama u drugim republikama nudio znac(ajnu autonomiju, na šta je
Avramov objasnila da je stav srpske delegacije bio da se o tako
znac(ajnim pitanjima može odluc(ivati samo na referendumu naroda
Jugoslavije.

'Da je Srbija tada prihvatila plan, ne bi došlo do smrti i proterivanja
hiljada ljudi u narednim godinama, da li je to tac(no', pitao je Najs,
ali su ga sudije upozorile da pitanje nije primereno.

Miloševic' je zatim ponovo protestovao, ocenjujuc'i da Najs sugeriše da
je on kriv za raspad Jugoslavije zato što 'nije pristao na rasturanje
legalne države jednim potezom pera', a ne secesionisti koji su 'gazili
preko leševa svojih sunarodnika da bi stvorili etnic(ki c(iste države'.

Americ(ki advokat i bivši politic(ki analitic(ar u Senatu Džejms Džatras
izjavio je danas, u nastavku su?enja Slobodanu Miloševic'u u Hagu, da je
vlada bivšeg predsednika SAD Bila Klintona odigrala znac(ajnu ulogu u
raspadu Jugoslavije jer je prec'utno odobrila Iranu isporuke oružja
islamskim ekstremistima u Bosni.

'Temelj onoga što danas nazivamo teroristic(kom organizacijom Alkaida
delimic(no je postavljen za vreme rata u Bosni', rekao je Džatras,
dodajuc'i da je u Bosni postojala mreža finansiranja 'svetog rata' iz
saudijskih izvora.

Objašnjavajuc'i kako je Klintonova vlada zažmurila na delovanje
radikalnih islamista na Balkanu, Džatras je rekao da su bivšeg
predsednika SAD na to nagovorili Entoni Lejk i Piter Galbrajt.

Džatras je, tako?e, rekao da je odluka o 'invaziji, agresiji, odnosno
bombardovanju' Srbije doneta pre oktobra 1998. godine - datuma koju u
optužnici protiv Miloševic'a važi kao period otpoc(injanja
'zloc(inac(kog poduhvata'.

Džatras sutra nastavlja svedoc(enje, a što se ostalih svedoka odbrane
tic(e, zasad je neizvesno da li c'e se svi pozvani pojaviti pred
Tribunalom.


=== 2 ===

http://www.artel.co.yu/sr/izbor/jugoslavija/2004-09-22.html

RASIZAM HAŠKOG TRIBUNALA

informgraf@ yahoo.com

Spomenka Deretic, novinar
Beograd, 18. septembar 2004. godine

Slobodanu Miloševicu ukinuto osnovno pravo na odbranu. Svedoci nece da
ih ispituje nametnuti branilac, prijatelj tribunala. Amerika odlucila
još 1998. da NATO napadne Jugoslaviju

Prva dama Klintonove spoljne politike Medlin Olbrajt posetila je Haški
tribunal neposredno pre pocetka odbrane Slobodana Miloševica. Haški
tribunal, kojeg uglavnom finansiraju Džordž Soroš (istomišljenik Medlin
Olbrajt) i neke arapske zemlje zabranio je Slobodanu Miloševicu da se
sam brani ( prekršivši cak i svoj Statut ) i nametnuo mu kao branioca
prijatelja Tribunala Stivena Keja. Malo je verovatno da ne postoji veza
izmedu Olbrajtine posete Tribunalu i odluke da se Slobodanu Miloševicu
zatvore usta, posebno posle njegove uvodne reci, bolje reci njegove
ubedljive analize uzroka krize u bivšoj Jugoslaviji i gradanskog rata u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Stiven Kej pristao je da "brani" Slobodana Miloševica iako se Miloševic
tome oštro protivi, a i pored toga što je potpuno nekompetentan za ovaj
slucaj i to pokazao vec prilikom ispitivanja prvog svedoka odbrane
profesora medunarodnog prava uglednog naucnika Smilje Avramov. Kej je
cak dozvolio da tužilac Džefri Najs potura gospodi Avramov bez njene
dozvole snimljeno, pa netacno prepricano jedno njeno usmeno izlaganje.
Može se postaviti pitanje da li ce se oglasiti Advokatska komora Velike
Britanije povodom neetickog pristanka Stivena Keja da brani coveka
protivno njegovoj volji. Svedoka odbrane Rolanda Kita (clana Kosovske
verifikacione misije OEBS-a uoci bombardovanja 1999. godine) Kej je
nepotrebno i dugo ispitivao o situaciji u Kosovu Polju mada Slobodan
Miloševic nije ni optužen za dogadaje u tom mestu. Zato je dozvolio
tužiocu da arogantno diskvalifikuje svedoka jer ovaj Kanadanin Roland
Kit nije viši oficir. Ipak zahvaljujuci Najsovom previdu da je Kit
oficir i istoricar od digniteta culi smo njegovu tvrdnju: "Primetio sam
da zapadna sredstva informisanja ne izveštavaju istinito o dogadajima
na Kosovu i mislio sam da takav pristup treba ispraviti". Kit je takode
izjavio da pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i vojske
Jugoslavije nisu palili albanske kuce i nisu primoravali Albance da se
iseljavaju.

RASIZAM HAŠKOG TRIBUNALA

Spoljnopoliticki analiticar i americki advokat Džejms Džatris potvrdio
je pred Haškim tribunalom da je Klintonova administracija snabdevala
oružjem (i pored embarga Ujedinjenih Nacija) bosanske muslimane i da je
kod americkog javnog mnenja stvorila lažnu sliku o lošim Srbima i
dobrim Albancima. Džejms Džatris je govorio i o povezanosti Al Kaide sa
vrhom muslimanskog režima u Bosni i sa Oslobodilackom vojskom Kosova.
Stiven Kej Nije iskoristio ove tvrdnje za detaljnije ispitivanje
svedoka o vezama Al Kaide sa bosanskim Muslimanima i kosovskim
Albancima, nego je dozvolio tužiocu Najsu da diskvalifikuje svedoka
Džatrisa na osnovu njegovog porekla i religije. Najs je ispitivao
svedoka gde su mu rodeni majka i otac pa kada je odgovor bio u SAD-u,
onda je pitao gde su mu rodeni babe i dedovi zakljucivši da kao
pravoslavac i poreklom Grk Džatris nije uverljiv svedok.Ovaj rasisticki
skandal nije sprecilo ni Sudsko vece.
Najveci skandal predstavljao je bedni i providni izgovor sudskog veca
Haškog tribunala da Miloševicu zabranjuje da se sam brani jer, zbog
njegove povremene hipertenzije može, eventualno, da dode do kracih
prekida rada. Sudije Robinson, Kvon i Bonami (treba ih zapamtiti po
bešcašcu) dozvolili su pauzu od mesec dana da bi se Stiven Kej
pripremio za odbranu! Uzgred budi receno vecina svedoka odbrane, koje
je Miloševic pozvao, ne želi da se pojavi na procesu sve dok se ne
promeni odluka o nametanju advokata optuženom.Protiv Slobodana
Miloševica u Hagu su i tužilaštvo i sudije i nametnuti branilac. Haški
tribunal zatvorio je usta Slobodanu Miloševicu, Pravdi stavio crni
povez na oci, i ubio medunarodno pravo.


=== 3 ===

Da: ICDSM Italia <icdsm-italia@...>
Data: Lun 27 Set 2004 13:25:43 Europe/Rome
A: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Cc: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Oggetto: [icdsm-italia] I testimoni si rifiutano di partecipare alla
farsa: "processo" bloccato


Dopo l'imposizione d'ufficio di due avvocati "difensori" per tappare la
bocca a Milosevic:

I TESTIMONI SI RIFIUTANO DI PARTECIPARE ALLA FARSA:
PROCESSO BLOCCATO

Benche' ne' l'ANSA ne' i mass-media ne diano notizia, la rinuncia a
catena da parte di tutti i testimoni convocati a difesa - che si
rifiutano di comparire per protesta contro la conduzione altamente
irregolare del "processo", che lede i diritti essenziali
dell'"imputato" - ha determinato una situazione di stallo: le sedute
sono state sospese sine die.

---

MILOSEVIC: ESPERTO AMERICANO TESTIMONE CITATO DA DIFESA

(ANSA) - L'AJA, 8 SET - James Jatras, un ex analista di politica
estera del gruppo repubblicano al senato, e' stato oggi il secondo
teste citato a difesa da Slobodan Milosevic davanti al Tribunale
penale internazionale (Tpi) per la ex Jugoslavia. Nel '97 Jatras
preparo' un rapporto intitolato ''Le importazioni di armi iraniane
approvate dall'amministrazione Clinton hanno trasformato la Bosnia in
una base per militanti islamici''. Davanti alla Corte dell'Aja,
che giudica l'ex presidente Jugoslavo per genocidio, crimini di
guerra e contro l'umanita' commessi durante le guerre degli anni
novanta nei Balcani, il teste ha detto di non disporre di
informazioni di prima mano, ma di aver all'epoca solo collezionato
documenti ''che erano di dominio pubblico''. Gli interrogatori
dei testimoni sono condotti dai difensori d'ufficio imposti dal Tpi
all'imputato per evitare che il processo subisca continui rinvii per
i ripetuti certificati medici presentati da Slobo, il quale anche
oggi ha protestato. ''Esigo che mi rendiate il diritto di difendermi
da solo'', ha detto rinunciando poi, come aveva gia' fatto ieri, a
incontrare e riconoscere l'operato dei difensori. La deposizione
di Jatras proseguira' domani. (ANSA). VS
08/09/2004 17:49

MILOSEVIC: DIFENSORI METTONO IN DISCUSSIONE LORO RUOLO

(ANSA) - L'AJA, 9 SET - La vicenda dei difensori d'ufficio imposti
dal Tribunale penale internazionale (Tpi) per la ex Jugoslavia a
Slobodan Milosevic si ingarbuglia ulteriormente. Oggi i due legali, i
britannici Steven Kay e Gillian Higgens, hanno chiesto alla corte di
poter presentare, a nome dell'imputato, appello contro la loro
nomina. ''La posizione dell'accusato e' che gli avvocati d'ufficio
non saranno in condizione di presentare i suoi dossier e di
assicurare la sua difesa cosi' bene come potrebbe farla lui stesso'',
hanno rilevato, aggiungendo che, sempre secondo le argomentazioni del
loro rappresentato la decisione del Tpi di impedirgli di difendersi
da solo ''viola l'equita' del processo''. Hanno, inoltre fatto
presente che Milosevic, in caso di condanna, ha evocato la
possibilita' di chiederne l'annullamento per vizio di procedura.
Anche questa mattina, in apertura di udienza, come ha fatto ogni
giorno da lunedi', Slobo rivolgendosi ai giudici ha detto: ''Esigo
che mi restituiate il diritto di difendermi da solo''. La
decisione di affiancare l'imputato con due difensori d'ufficio e'
stata presa dalla corte dell'Aja la settimana scorsa in previsione
dell'inizio dell'escussione dei testimoni a difesa ed e' stata
giustificata con il fatto che il processo rischia di accumulare
ulteriori ritardi e di non concludersi se Milosevic continua a
presentare certificati medici. Con i difensori d'ufficio la corte
ritiene di poter procedere anche in assenza dell'imputato, che ha 63
anni e ha problemi di ipertensione. Perche' la richiesta della
revoca dei difensori d'ufficio sia presentata alla corte d'appello
occorre il consenso dei giudici. Oggi davanti al Tpi e' proseguita
la testimonianza di James Jatra, ex esperto di questioni
internazionali per il gruppo repubblicano al senato degli Stati
Uniti. Slobo puo' porre domande solo dopo quelle dei difensori e su
autorizzazione della corte, ma finora si e' rifiutato sia di
collaborare con gli avvocati, sia di intervenire. L'ex presidente
della Jugoslavia e' accusato di genocidio e crimini di guerra e
contro l'umanita' commessi durante i conflitti che hanno insanguinato
il paese negli anni novanta. Il processo e' cominciato nel febbraio
del 2002 e dovrebbe concludersi entro la fine del prossimo
anno.(ANSA). VS
09/09/2004 13:24

MILOSEVIC: DIFENSORI IN DISCUSSIONE, TESTIMONI RINUNCIANO

(ANSA) - L'AJA, 9 SET - Slobodan Milosevic induce difensori d'ufficio
e testimoni a discarico a farsi da parte e minaccia, se condannato,
di chiedere l'annullamento del giudizio in corso davanti al Tribunale
penale internazionale (Tpi) per la ex Jugoslavia per vizio di
procedura. Dalla settimana scorsa Slobo ha ingaggiato un nuovo
braccio di ferro con il Tpi che gli ha imposto due difensori
d'ufficio, i britannici Steven Kay e Gillian Higgens. ''La
posizione dell'accusato e' che gli avvocati d'ufficio non saranno in
condizione di presentare i suoi dossier e di assicurare la sua difesa
cosi' bene come potrebbe farla lui stesso'', hanno rilevato oggi i
due legali, i quali hanno riproposto l'istanza dell'accusato
affinche' sulla decisione si pronunci la corte d'appello perche' a
parere del loro assistito la decisione di impedirgli di difendersi da
solo ''viola l'equita' del processo''. Anche questa mattina, in
apertura di udienza, come ha fatto ogni giorno da lunedi', l'ex
presidente jugoslavo rivolgendosi ai giudici ha detto: ''Esigo che mi
restituiate il diritto di difendermi da solo''. Successivamente
si e' appreso che diversi testimoni citati a difesa hanno annunciato
che non si presenteranno se la richiesta di Slobo non verra' accolta.
Tra questi figurano l'ex deputato gollista francese Gabriel
Kaspereit, l'ex direttore dei servizi francesi Yves Bonnet ed il
deputato russo Nikolai Rijkov [ NOTA DI ICDSM-ITALIA: Si tratta in
realta' di Ryzhkov, notissimo ex primo ministro dell'Unione Sovietica
], il quale doveva comparire gia' la prossima settimana. Il
presidente della corte Patrick Robinson ha invitato i testi a
presentarsi ''per assicurare che la difesa sia piu' completa
possibile'', aggiungendo quindi che ''se la non cooperazione di
Milosevic con i difensori avra' quale conseguenza che elementi
importanti a suo favore non siano presentati ai giudici la
responsabilita' sara' soltanto sua''. La decisione di affiancare
l'imputato con difensori d'ufficio e' stata presa dalla corte
dell'Aja la settimana scorsa in previsione dell'inizio
dell'escussione dei testimoni a difesa ed e' stata giustificata con
il fatto che il processo rischia di accumulare ulteriori ritardi e di
non concludersi se Milosevic continua a presentare certificati
medici. Con i difensori d'ufficio la corte ritiene di poter procedere
anche in assenza dell'imputato, che ha 63 anni e presenta problemi di
ipertensione. Oggi davanti al Tpi e' proseguita la testimonianza
di James Jatra, ex esperto di questioni internazionali per il gruppo
repubblicano al senato degli Stati Uniti. Slobo puo' porre domande
solo dopo quelle dei difensori e su autorizzazione della corte, ma
finora ha scelto di fare scena muta. L'ex presidente della
Jugoslavia e' accusato di genocidio e crimini di guerra e contro
l'umanita' commessi durante i conflitti che hanno insanguinato il
paese negli anni novanta. Il processo e' cominciato nel febbraio del
2002 e dovrebbe concludersi entro la fine del prossimo anno.(ANSA).
VS
09/09/2004 17:59

MILOSEVIC: EX CAPO CONTROSPIONAGGIO FRANCESE LO DIFENDE

(ANSA) - PARIGI, 18 SET - Un ex capo del controspionaggio francese ha
oggi annunciato che e' pronto a testimoniare a favore di Slobodan
Milosevic, l'ex leader jugoslavo sotto accusa davanti al tribunale
internazionale dell'Aja. ''Sono totalmente false le accuse di crimini
di guerra o genocidio in Bosnia. Non era lui l'autorita' responsabile
delle operazioni militari'', afferma Yves Bonnet, ex direttore della
Dst. ''Milosevic - sottolinea - non esercitava nemmeno un'autorita'
politica sui serbi di Bosnia. Radovan Karadzjic non andava a prendere
ordini a Belgrado. E' vero, lui stesso me l'ha confermato, che ha
fornito risorse militari ai serbi di Bosnia ma non ha avuto alcuna
responsabilita' nella condotta delle azioni militari''. Bonnet, che si
dice in possesso di ''elementi precisi'' a riprova delle sue
affermazioni, e' stato al timone della Dst dal 1982 al 1985 e figura in
un elenco di 23 testimoni che i difensori di Milosevic cercano di
convocare per il processo allestito in Olanda. (ANSA). LQ
18/09/2004 14:11

FONTE: http://www.ansa.it/balcani


-------------------------------------------
COMUNICAZIONI DELL'ICDSM
-------------------------------------------

SONO FINALMENTE DISPONIBILI ONLINE LE TRASCRIZIONI DELLA RIPRESA DEL
"PROCESSO":
31 agosto
http://www.un.org/icty/transe54/040831ED.htm
1 settembre
http://www.un.org/icty/transe54/040901IT.htm
2 settembre
http://www.un.org/icty/transe54/040902IT.htm
APPENA POSSIBILE NE DIFFONDEREMO AMPI STRALCI, ANCHE IN LINGUA ITALIANA

Uvodna rec Predsednika Milosevica u Hagu 31. avgusta i 1. septembra
2004. moze se naci na adresi:
The opening speech of President Milosevic at The Hague of 31 August - 1
September 2004 (in Serbian) can be found at:

http://www.sloboda.org.yu/uvodnarecC.htm%c2%a0 (cirilica / Cyrillic alphabet)
ili na / or at:
http://www.sloboda.org.yu/uvodnarecL.htm%c2%a0 (latinica / Latin alphabet)

Grubi (ali "zvanicni") stenogram na engleskom, moze se naci na sajtu
tribunala:
Rough (but "official") transcript in English, can be found at the
tribunal's web site:

http://www.un.org/icty/transe54/040831ED.htm%c2%a0 (prvi dan / first day)
i / and
http://www.un.org/icty/transe54/040901IT.htm%c2%a0%c2%a0 (drugi dan / second day).

***********************************************************

THE LIFE OF PRESIDENT MILOSEVIC AND THE INTERNATIONAL LAW ARE IN PERIL.

JOIN THE INTERNATIONAL LAWYERS' PETITION:
http://www.icdsm.org/Lawappeal.htm

JOIN THE INTERNATIONAL ARTISTS' APPEAL FOR MILOSEVIC:
http://www.icdsm.org/more/artists.htm

SUPPORT THE ICDSM:
http://www.icdsm.org/

*********************************************************
You can find detailed instructions at:
http://www.icdsm.org/battle.htm
(please also follow the links therein) or
*********************************************************
You can make transfers to ICDSM accounts in Europe:

Peter Betscher
Stadt- und Kreissparkasse Darmstadt, Germany
IBAN: DE 21 5085 0150 0102 1441 63
SWIFT-BIC: HELADEF1DAS

or

Vereinigung für Internationale Solidarität (VIS)
4000 Basel, Switzerland
PC 40-493646-5
*************************************************************

To join or help this struggle, visit:
http://www.sloboda.org.yu/ (Sloboda/Freedom association)
http://www.icdsm.org/ (the international committee to defend Slobodan
Milosevic)
http://www.free-slobo.de/ (German section of ICDSM)
http://www.icdsm-us.org/ (US section of ICDSM)
http://www.icdsmireland.org/ (ICDSM Ireland)
http://www.pasti.org/milodif.htm (ICDSM Italy)
http://www.wpc-in.org/ (world peace council)
http://www.geocities.com/b_antinato/ (Balkan antiNATO center)


---------------------------------------------
I DUE APPELLI DI ICDSM-ITALIA
---------------------------------------------

1. PER IL LAVORO DI TRADUZIONE

La battaglia per la difesa di Milosevic non va sottovalutata.
Essa ha un valore strategico, e non solo etico, in quanto puo'
avere conseguenze importanti per tutte le altre battaglie
internazionaliste del movimento contro la guerra.

Infatti, con il processo-farsa contro Milosevic, le grandi potenze
imperialiste vogliono creare un precedente. Esse vogliono avere
mano libera in futuro nelle loro decisioni sugli assetti del pianeta;
vogliono avere formalmente riconosciuta la facolta' di stabilire
ad arbitrio quali guerre scatenare, contro chi e con quali mezzi;
esse vogliono garantirsi la impunita' su tutti i propri crimini
di guerra, e si arrogano la facolta' di giudicare e condannare -
anche formalmente, non solo mediaticamente - le loro stesse
vittime... condannandole persino al risarcimento dei danni causati
da loro stesse, con le loro guerre imperialiste!
Dopo Milosevic, potrebbe essere la volta di Saddam; e non
illudiamoci: la "guerra preventiva e permanente" non finisce certo
in Iraq. Ma intanto, i crimini di Pancevo (1999) o di Falluja (2004)
chi li dovrebbe giudicare? Il "tribunale" dell'Aia si e' ostinatamente
rifiutato di aprire qualsivoglia procedimento per tutti quei crimini di
guerra, ben documentati, commessi dalla NATO nella primavera del
1999, in spregio alle richieste formali e nonostante tutta la
documentazione pervenuta.

Dunque, dobbiamo impedire che la storia tragica e vergognosa di
questi anni in Jugoslavia sia scritta esclusivamente sulla base delle
"sentenze giudiziarie" dettate dai servizi di intelligence della NATO.

Per questo, noi possiamo essere di grande aiuto, in effetti.
Sara' sufficiente far circolare i testi di cio' che e' stato e verra'
detto in quell'aula. Ne' piu' ne' meno.
I giornalisti hanno evitato finora di fare cronaca sul "processo",
perche' non conviene ai loro datori di lavoro: percio' dobbiamo
pensarci noi.
E' necessario costituire subito una rete di persone disponibili
a TRADURRE DALL'INGLESE IN LINGUA ITALIANA. Ogni
giorno le pagine di nuovi verbali saranno decine e decine: si
trattera' di selezionarne una parte e di dividerci il lavoro di
traduzione e diffusione dei testi.
Affinche' tutti sappiano, e nessuno possa dire: "Io non sapevo".

Per contatti, per offrirsi volontari nel lavoro di traduzione:
segreteria: tel/fax +39-06-4828957
email: icdsm-italia@ libero. it

2. PER LA CAMPAGNA DI AUTOFINANZIAMENTO

Nello scontro che si sta svolgendo al "Tribunale ad hoc" dell'Aia, gli
interessi imperialisti della NATO sono rappresentati da uno staff di
1300 persone profumatamente pagate (circa 100mila dollari l'anno a
testa), mentre gli interessi della Jugoslavia e di tutti i suoi popoli
sono rappresentati dal solo Slobodan Milosevic, il quale dispone
esclusivamente dei poveri mezzi del suo comitato internazionale di
sostegno: l'ICDSM.

L'impresa cui deve far fronte Milosevic appare dunque titanica, ma non
puo' comunque essere abbandonata. Se pure essa avesse solo valore
testimoniale, tale valore sarebbe comunque inestimabile, poiche' si
tratta di testimoniare a proposito di almeno un decennio di
macchinazioni e crimini finalizzati alla distruzione di un paese
europeo, ovvero - nelle parole dello stesso Milosevic - finalizzati al
"capovolgimento degli esiti della Seconda Guerra Mondiale" nei
Balcani. Crimini e macchinazioni su cui nessun altro e' stato o sara'
mai intenzionato a fare chiarezza.

Senza mezzi finanziari, la difesa di Milosevic non ha chances.
Si valuta che sia indispensabile raccogliere diverse migliaia euro
ogni mese per far fronte a tutte le necessita' di assistenza legale,
di documentazione e di comunicazione.
La Sezione Italiana dell'ICDSM, ringraziando tutti quelli che
hanno finora contribuito alla campagna di autofinanziamento
(in Italia sono gia' state raccolte alcune migliaia di euro), chiede
che lo sforzo in tal senso prosegua, cosi' come sta proseguendo
in tutte le altre realta' nazionali.
Si badi bene:
NON ESISTONO ALTRE FONTI DI FINANZIAMENTO.
Una recente legge passata dal Parlamento serbo - che
in linea di principio avrebbe garantito una parziale copertura
delle spese - e' stata subito "congelata" in seguito alle
minacce occidentali. Una qualsivoglia campagna di finanziamento
su basi volontarie a Belgrado e' praticamente irrealizzabile:
a causa delle scelte estremistiche, in senso neoliberista, del regime
instaurato il 5 ottobre 2000 la situazione sociale e' disastrosa, la
disoccupazione dilaga, i salari sono da fame, chi ha i soldi per
mangiare li tiene ben stretti e non rischia certo la galera (o peggio:
vedi le torture in carcere nella primavera 2003, durante la
cosiddetta "Operazione Sciabola") in attivita' politiche o di
solidarieta' a favore di Milosevic, che viene tuttora demonizzato
dai media locali - oramai tutti in mano a societa' occidentali,
soprattutto tedesche - esattamente come da noi.
I nuovi ricchi votano i partiti filo-occidentali e di destra, e
preferiscono che Milosevic marcisca in carcere, insieme alla
loro cattiva coscienza. A tutti deve essere infine chiaro - se ancora
ci fosse bisogno di ripeterlo - che al di la' delle menzogne
giornalistiche non esiste e non e' mai esistito alcun "tesoro
nascosto" di Milosevic, e che il nostro impegno per la sua
difesa e' insostituibile oltreche' indispensabile.

Contribuite dunque e fate contribuire, attraverso il

*** Conto Corrente Postale numero 86557006
intestato ad ADOLFO AMOROSO, ROMA
causale: DIFESA MILOSEVIC ***

==========================
ICDSM - Sezione Italiana
c/o GAMADI, Via L. Da Vinci 27
00043 Ciampino (Roma)
tel/fax +39-06-4828957
email: icdsm-italia @ libero.it

Conto Corrente Postale numero 86557006
intestato ad Adolfo Amoroso, ROMA
causale: DIFESA MILOSEVIC

sito internet:
http://www.pasti.org/linkmilo.htm

ICDSM-Italia / EN FRANCAIS

1. Interview d'un ancien 'amicus curiae' de la farce de La Haye
2. L'ancien premier ministre soviétique : « Je n'irai pas témoigner à
La Hague dans les circonstances actuelles»
3. International Action Center : Milosevic se voit refuser le droit
universel d'assurer sa propre défense
4. British Helsinki Human Rights Group : "Tribunal international ou
Chambre étoilée?"
5. Déclaration de Yevgueni Primakov


Ensemble du dossier sur le 'Tribunal' :
http://www.stopusa.be/scripts/index.php?section=BBBL&langue=1
SOURCES:
ALERTE OTAN - http://fr.groups.yahoo.com/group/alerte_otan/
ANTI-IMPERIALISTE -
http://chiffonrouge.org/cgi-bin/mailman/listinfo/anti-imperialiste


==========================
ICDSM - Sezione Italiana
c/o GAMADI, Via L. Da Vinci  27
00043 Ciampino (Roma)
tel/fax +39-06-4828957
email: icdsm-italia @ libero.it

Conto Corrente Postale numero 86557006
intestato ad Adolfo Amoroso, ROMA
causale: DIFESA MILOSEVIC

sito internet:
http://www.pasti.org/linkmilo.htm


=== 1 ===

Interview d'un ancien 'amicus curiae' de la farce de La Haye

Anna Gutenberg
7 septembre 2004
Die Junge Welt

Q. L'ICTY Registrar vous a récemment demandé si vous étiez d'accord
pour figurer sur la liste des avocats possibles qu'on allait imposer à
M. Milosevic. Avez-vous été surpris que les juges aient réintroduit
cette question après que M. Milosevic se fut défendu avec succès au
cours du procès ? Ou avez-vous eu d'autres réflexions sur le sujet ?

R. Oui, j'ai été surpris, parce que, si Slobodan Milosevic est malade,
même s'il avait eu tout le temps un conseiller, le procès n'aurait pu
durer aussi longtemps que la maladie. La proposition de l'accusation
d'utiliser un lien vidéo est absurde : une vidéo ne peut faire d'une
personne malade quelqu'un de capable d'assister à un procès.

Q. Pourquoi avez-vous refusé ?

R. J'ai respecté la disposition de l'article 21, point 4/D des statuts
de l'ICTY, selon lesquels tout accusé est assuré de pouvoir être jugé
en sa propre présence et de pouvoir assurer lui-même sa propre défense.

Q. Je me souviens des occasions où les juges vous ont traité avec
rudesse chaque fois que vous avez mis en exergue les faits importants
durant le témoignage des témoins de l'accusation. Un jour, ils vous ont
même accusé de défendre M. Milosevic. Avez-vous des commentaires à ce
propos ?

R. Je n'ai pas perçu les choses de cette façon. Mon devoir en
particulier était d'insister sur la fourniture de preuves venant des
pièces à conviction que je recevais de la part de l'accusation. Ce
n'était absolument pas mon problème de m'inquiéter de la façon dont les
juges pouvaient me traiter.

Q. Que pensez-vous de l'argument disant qu'un accusé peut être trop
malade pour présenter lui-même sa défense, mais suffisamment en bon
état pour assister à son procès ? Est-ce habituel ?

R. A propos de l'état de santé de l'accusé, seuls les médecins peuvent
en décider. Et, à mon avis, ce devrait être obligatoire pour la cour.
Si les médecins concluent que Slobodan Milosevic est malade, incapable
d'assurer lui-même sa défense et de se présenter devant le tribunal,
dans ce cas, il ne peut pas y avoir de procès du tout. Tout simplement,
dans ce cas, l'accusation n'a pas d'affaire à traiter.

Q. Des voix critiques disent que le fait d'imposer un conseiller à M.
Milosevic constitue une tentative l'empêcher de présenter ses faits et
témoins. Avez-vous un commentaire à ce sujet, s'il vous plaît ?

R. Le procès ne peut être valable si Slobodan Milosevic ne présente pas
ses preuves.

Q. Que pensez-vous du fait que l'ancienne secrétaire d'Etat américaine,
Mme Albright, a rendu visite à l'ICTY le jour même de juin où les juges
acceptaient la possibilité d'imposer un conseiller ?

R. On ne peut qu'émettre des conjectures, mais j'ai toujours estimé que
la politique ne doit influencer le travail d'aucun tribunal que ce soit.

Q. Merci beaucoup.

Vous trouverez l'original de cet article à l'adresse:
http://www.jungewelt.de/2004/08-30/018.php
(c) Junge Welt 2004 http://www.jungewelt.de

Traduction J.M. Flémal


=== 2 ===

L'ancien premier ministre soviétique : « Je n'irai pas témoigner à La
Hague dans les circonstances actuelles»

Nikolai Ryzhkov
7 septembre 2004


Déclaration

Le Tribunal pénal international pour l'ancienne Yougoslavie (ICTY) à La
Haye a décidé illégalement d'imposer un conseiller à l'ancien président
de la Yougoslavie, Slobodan Milosevic. Cela a été fait contre la
volonté de Slobodan Milosevic qui, depuis plus de deux ans, assure
lui-même sa propre défense.

La décision de l'ICTY enfreint gravement ses propres statuts qui
(article 21, paragraphe 4) garantit à tout accusé le droit d'assurer
lui-même sa propre défense. C'est une norme généralement acceptée de la
législation internationale et le fait que l'ICTY a commis une violation
d'une telle gravité soulève les plus profonds ressentiments.

Le conseiller désigné a le droit de préparer et d'examiner les témoins
que lui-même, en tant qu'avocat, juge approprié de citer. En d'autres
termes, toutes les décisions importantes de stratégie et de tactique de
la défense seront prises, non pas par l'accusé, mais par l'avocat
désigné par le tribunal et dont l'impartialité est considérée comme
douteuse par l'opinion publique russe. Plusieurs experts légaux
considèrent que Slobodan Milosevic ne s'est pas vu désigner un avocat,
mais un second accusateur qui opérera tout simplement en recourant à
d'autres moyens.

Slobodan Milosevic m'a invité à comparaître comme témoin de sa défense.
J'ai l'intention de me rendre à La Haye le 13 septembre 2004. L'ICTY a
été informé de mes plans.

Toutefois, au vu des circonstances actuelles, je refuse de comparaître
à ce procès.

Dès que les conditions nécessaires seront créées en conformité avec les
statuts de l'ICTY, je suis prêt à me rendre à La Haye et à comparaître
en qualité de témoin de la défense de Slobodan Milosevic.

Moscou, 7 septembre 2004.

Nikolai Ryzhkov,
Membre du Conseil de la Fédération de l'Assemblée fédérale de la
Fédération russe (sénateur), président du Conseil des ministres de
l'URSS de 1985 à 1990.

Traduction J-M. Flémal


=== 3 ===


Milosevic se voit refuser le droit universel d'assurer sa propre défense

Sara Flounders
10 septembre 2004
source : International Action Center

Le 2 septembre, au cours de la manouvre la plus énergique destinée à
masquer la vérité sur la guerre menée par l'Otan et les Etats-Unis
contre la Yougoslavie, le tribunal pénal international pour l'ancienne
Yougoslavie (ICTY) a refusé à l'ancien président Milosevic de
Yougoslavie le droit internationalement reconnu de se défendre lui-même
devant le tribunal. Ceci vient après que l'accusation a eu besoin de
deux ans pour présenter sa version de l'affaire. La décision est tombée
le jour même où, enfin, Milosevic allait pouvoir appeler des témoins en
vue de sa propre défense.

Deux jours durant, les 31 août et le 1er septembre, le président
Milosevic a présenté lui-même et avec vigueur sa déclaration
d'ouverture de sa propre défense, juste avant que la Chambre du procès
ne décide qu'il n'était « pas assez bien, physiquement, pour assurer
lui-même se représentation ». Il fut toutefois « assez bien,
physiquement » pour présenter sa déclaration d'ouverture.

Les remarques d'introduction de l'ancien président ont donné le ton de
sa sévère condamnation des Etats-Unis, de l'Allemagne et des autres
puissances de l'Otan pour leur guerre d'agression de 10 ans contre la
Yougoslavie. On s'attendait à ce que sa défense se poursuive de la même
manière, en dénonçant les crimes des puissances impérialistes dans les
Balkans.

Ramsey Clark, ancien secrétaire d'Etat américain à la Justice et
co-président de la Commission internationale de défense de Slobodan
Milosevic (ICDSM), a déclaré dans une lettre adressée au tribunal : «
Conformément à la législation internationale, toute personne accusée
d'un délit a le droit de se représenter elle-même au tribunal.

« L'apparition du président Milosevic se représentant lui-même et seul
au cours de l'exposé de l'accusation sur plus de deux ans, soit presque
300 jours de séance, contre-interrogeant presque 300 témoins de
l'accusation, traitant de 500.000 documents et 30.000 pages de minutes
du procès, ensuite, se faisant imposer le silence au tout début de la
présentation de sa propre défense et se voyant imposer des avocats en
charge de sa destinée alors qu'il n'en veut pas, est une injustice
particulièrement éloquente. »

Le juriste canadien, spécialiste en législation internationale,
Tiphaine Dickson, qui assiste les partisans de Milosevic, a déclaré : «
L'accusateur essaie, une fois de plus, de forcer le président Milosevic
à accepter qu'un conseil juridique le représente, en se servant de sa
santé chancelante comme d'un prétexte. Le président Milosevic a insisté
afin de se représenter lui-même dès le début. Aux Etats-Unis, la Cour
suprême a reconnu cela comme étant un droit garanti par le 6 e
Amendement de la Constitution. Lui refuser ce droit transformerait les
audiences déjà illégales de l'ICTY en une procédure digne de la Chambre
étoilée. »

Historiquement, même au cours de procès mises en scène passés, durant
lesquels l'accusation assurait le contrôle total et qu'un verdict de
culpabilité était assuré dès le début, de nombreux accusés eurent le
droit de se représenter eux-mêmes: Nelson Mandela, lorsqu'il dut
affronter un tribunal raciste de l'apartheid sud-africain, Fidel
Castro, devant un tribunal de la dictature de Batista, ou encore Georgi
Dimitrov, face à un tribunal nazi dans les années 30, purent assurer
eux-mêmes leur défense.

Plus d'une centaine de spécialistes des lois, d'avocats et de juristes
de 17 pays ont signé une lettre intitulée « L'imposition d'un conseil à
Slobodan Milosevic menace l'avenir de la législation internationale et
la vie même de l'accusé ». Cette lettre insiste auprès des Nations
unies afin qu'elles permettent à Milosevic de poursuivre sa défense
lui-même contre les accusations de crimes de guerre portées contre lui.

Cette lettre, qui a été diffusée internationalement, met en garde
contre le fait qu'imposer un avocat de la défense contre le gré de
Milosevic violerait les lois internationales. C'est même illégal en
fonction des statuts du tribunal pour la Yougoslavie ainsi que selon la
Charte internationale des Droits civils et politiques.

Imposer des avocats désignés par la cour

Tiphaine Dickson, qui a rédigé la pétition, a déclaré que le tribunal
de l'ONU qui poursuit Milosevic tente d'imposer un avocat de la défense
pour l'écarter d'un mode de défense « qui pourrait poser problème » au
tribunal.

La lettre de Ramsey Clark fait également remarquer que « Les avocats
mêmes désignés par la Chambre du procès ont un conflit d'intérêts
direct. Ils ont servi, en étant désignés par le tribunal, d'amis de la
cour. On ne peut servir deux maîtres. Ayant servi d'amici curiae, ce
même conseil désigné par le tribunal pour représenter le président
Milosevic ne peut décemment pas lui servir de conseil. »

Les deux avocats qui ont été désignés comme conseillers à la défense à
l'encontre des souhaits exprimés par Milosevic sont Stephen Kay et sa
fille Gilian Kay Higgins. Les deux ont été désignés comme amici curiae
(amis de la cour) contre les souhaits de Milosevic, dans la partie du
procès concernant l'accusation. Dans cette position de désignation,
Stephen Kay était très conscient de l'insistance de Milosevic sur son
droit légal à assurer lui-même sa propre défense.

Stephan Kay a longtemps joué un rôle particulièrement douteux en tant
que conseiller désigné dans de précédents procès à la fois dans le
tribunal pour la Yougoslavie et celui pour le Rwanda. Là où il a été
désigné, il y a eu condamnation dans chacun des procès. Sa désignation
a également permis aux tribunaux d'établir de dangereux précédents
judiciaires pour d'autres procès.

Bien des abus judiciaires infamants ont été légitimés par l'ICTY ces
dix dernières années. Le tribunal accepte l'usage de preuves par
ouï-dire, propose des réductions de peine en échange de témoignages et
permet le recours à des témoins anonymes et à des sessions à huis clos.
Les minutes de l'ICTY révèlent des pages et des pages en blanc du fait
que des problèmes sensibles ont été discutés au tribunal même. Par «
questions sensibles », il convient d'entendre les questions relatives
au rôle des Etats-Unis.

En décembre 2003, lorsque l'ancien chef suprême de l'Otan Wesley Clark
témoigna dans le procès Milosevic, la cour permet au Pentagone de
censurer ses procédures. Les minutes ne furent pas rendues accessibles
avant que Washington n'ait donné son consentement.

Un tribunal pour justifier l'occupation

C'est la secrétaire d'Etat américaine Madeleine Albright qui se trouve
à l'origine de la création du tribunal, en 1993. Depuis lors, il a été
financé et organisé par des fonds en provenance des Etats-Unis et de la
Grande-Bretagne. Les 1300 personnes qui y travaillent sont également en
majorité écrasante des Britanniques et des Américains.

Dès le début, le tribunal a fonctionné afin de justifier le rôle des
Etats-Unis, de la Grande-Bretagne et de l'Otan dans l'éclatement de la
Fédération yougoslave.

La décision d'accuser le président Milosevic de crimes de guerre a été
prise vers la fin des 78 jours de bombardements de la Yougoslavie par
les Etats-Unis et l'Otan. En accusant le président yougoslave élu, les
forces des Etats-Unis et de l'Otan augmentaient la pression sur lui
pour le faire capituler plutôt que de participer à des négociations de
cessez-le-feu ou de s'opposer à l'occupation à long terme du Kosovo par
les Etats-Unis et l'Otan.

Toute la guerre de 1999 telle qu'elle fut menée par les Etats-Unis
contre la Yougoslavie sans défense, le bombardement de toute ville
importante, la destruction de 480 écoles et de 33 hôpitaux, celles de
ponts, de routes et de l'ensemble de l'infrastructure industrielle,
tout cela a été présenté par la propagande impérialiste comme étant
nécessaire pour arrêter le génocide prétendu dans la province serbe du
Kosovo.

Les officiels de l'Otan ont constamment fait référence aux « montagnes
de cadavres » et aux « champs de massacres ». En avril 1999, le
département d'Etat américain prétendit que 500.000 Albanais du Kosovo
avaient été rassemblés et tués par les Serbes. D'autres rapports font
état de 100.000 morts par balles.

Pas de charniers

De même que les armes de destruction massive n'ont jamais été
découvertes en Irak, l'accusation de massacres, de fosses communes,
d'épuration ethnique et de génocide s'est avérée montée de toutes
pièces, au Kosovo.

Immédiatement après la guerre, 20 équipes de médecins légistes en
provenance de 15 pays de l'Otan, y compris les Etats-Unis, furent
envoyées au Kosovo par le Tribunal pénal international de La Haye.
Elles creusèrent durant tout l'été 1999 sur les lieux mêmes ou de
prétendus témoins avaient fait état de la présence de charniers.

En octobre 1999, ils rapportèrent à l'accusatrice en chef du tribunal,
Carla Del Ponte, qu'ils avaient été incapables de trouver le moindre
charnier au Kosovo. Ils avaient trouvé un total de 2.108 corps dans des
tombes individuelles. Quant au nombre de ces personnes qui pouvaient
avoir été tuées par les bombardements de l'Otan, ils ne s'interrogèrent
même pas à ce sujet.

Tout ce matériel, y compris les rapports de destruction par l'Otan des
villes de Yougoslavie et l'incapacité des équipes de médecins légistes
du tribunal de trouver des charniers, devait faire partie des
réfutations de Milosevic. La tentative de remplacer Milosevic en tant
que son propre avocat n'est autre que la reconnaissance que le
président Milosevic n'est pas coupable des accusations de crimes de
guerre. Cela tape sur le clou de la culpabilité des Etats-Unis et de
l'Otan dans la préparation, l'exécution et la conduite d'une guerre de
dix ans qui a éclaté une Fédération yougoslave forte et en pleine
réussite en une demi-douzaine de colonies et néo-colonies faibles
soumises aux Etats-Unis et à l'impérialisme ouest-européen.

L'éclatement de la Fédération yougoslave signifiait que les nombreuses
industries de la Yougoslavie, y compris l'acier, les voitures, les
produits pharmaceutiques, les usines chimiques, les chemins de fer, les
mines, les raffineries et usines de transformation qui avaient été
auparavant la propriété de toute la population ou des travailleurs de
ces usines, ont été privatisées par la force. Ce sont des sociétés
américaines, britanniques et allemandes qui les possèdent aujourd'hui.
Les programmes sociaux, les fonds de pension, l'éducation gratuite et
les soins de santé gratuits ont été atomisés. C'est l'histoire de ce
crime d'occupation que le tribunal de l'Otan essaie aujourd'hui de
passer sous silence en privant le président de la Yougoslavie,
Milosevic, de son droit à présenter lui-même sa propre défense.

Flounders est co-directrice de l'International Action Center. Il était
prévu qu'elle témoigne dans la phase d'ouverture de la défense de
l'ancien président yougoslave Slobodan Milosevic au Tribunal pénal
international pour l'ancienne Yougoslavie, à La Haye, aux Pays-Bas.
Flounders avait rencontré le président Milosevic à la prison de
Scheveningen, à La Haye durant six heures, le 28 juin, afin d'aider à
préparer les témoignages en faveur de la défense. Cela fait trois ans
que Milosevic est emprisonné. Le matériel d'un ouvrage publié par
l'International Action Center en 2002, « Hidden Agenda: U.S./NATO
Takeover of Yugoslavia » (L'agenda caché, la reprise de la Yougoslavie
par les Etats-Unis et l'Otan), publié par Flounders et John
Catalinotto, devait constituer la base du témoignage de Flounders
durant le procès.

posté : 10 septembre 2004

International Action Center
39 West 14th Street, Room 206
New York, NY 10011


=== 4 ===

British Helsinki Human Rights Group
(Groupe britannique des droits de l'homme de Helsinki)

Tribunal international ou Chambre étoilée?

La décision de l'ICTY d'imposer un conseiller à Slobodan Milosevic

Date : 13 septembre 2006
Traduit par J-M. Flémal

Le 10 septembre 2004, le tribunal pénal international pour l'ancienne
Yougoslavie a imposé un conseiller à la défense à son accusé le plus
célèbre, Slobodan Milosevic. Cette décision annulait les précédentes
réglementations : l'accusation avait tenté, au début du procès,
d'imposer un avocat à Milosevic et les juges avaient examiné le
problème à plusieurs reprises au cours des diverses séances.

Le 3 juillet 2001, premier jour du procès, le juge président, feu Sir
Richard May, déclarait : « Monsieur Milosevic, je m'aperçois que vous
n'êtes pas représenté par un conseiller, aujourd'hui. Nous comprenons
qu'il s'agit de votre choix personnel. Vous avez le droit,
naturellement, d'assurer vous-même votre défense. » (1)

Le 30 août, le juge May déclarait à nouveau : « L'accusé est habilité à
se représenter lui-même. » (2) Le juge annonça que des amici curiae
seraient désignés afin de garantir un procès équitable. May insista sur
le fait que le rôle des amici curiae ne consistait nullement à
représenter l'accusé.

En dépit de ces affimrations claires, l'accusation insista à nouveau
pour qu'un conseil soit imposé à l'accusé. Bien que le juge May ait
déjà statué sur la question, le juge Patrick Robinson intervint et fit
la déclaration suivante :

« Monsieur Ryneveld, j'en entendu la requête que vous avez soumise.
Toutefois, je ne considère pas qu'il soit approprié d'imposer un
conseil à l'accusé. Nous devons agir en concordance avec les Statuts et
avec nos réglementations, lesquels, en toute occasion, reflètent la
position conforme à la législation internationale habituellement
reconnue, qui est que l'accusé a droit à un conseil, mais qu'il a
également le droit de ne pas en avoir. Il a le droit de se défendre
lui-même et il est on ne peut plus clair qu'il a choisi d'assurer
lui-même sa défense. Il l'a déclaré on ne peu plus clairement. La
stratégie que le tribunal a utilisée, consistant à désigner un amicus
curiae, tiendra compte des problèmes que vous avez soulignés, mais
j'insiste sur le fait que le tribunal aurait tort d'imposer un conseil
à l'accusé, parce que cela constituerait une infraction à la position
conforme à la législation internaitonale généralement reconnue. » (3)

(Depuis, le juge Robinson est devenu juge président, après le décès du
juge May.)

Après que Robinson eut fait son intervention, May revint sur la
question une troisième fois, en disant : « Permettez-moi d'ajouter
ceci, Monsieur Ryneveld : Oui, c'est le point de vue de la chambre du
procès, qu'il ne serait pas pratique d'imposer un conseil à un accusé
qui souhaite se défendre lui-même. » (4)

Comme si cela ne suffisait pas encore, le juge May revint sur le sujet
une nouvelle fois, le 11 décembre. « Monsieur Milosevic », dit-il, « il
y a une question que nous aimerions soulever avec vous. C'est celle-ci
: Vous n'avez pas désigné de conseil pour vous défendre. Comme vous le
savez, c'est votre droit de vous défendre vous-même si vous le
souhaitez, bien que vous puissiez souhaiter reconsidérer la question à
la lumière de la complexité et du sérieux de ces accusations. Mais
c'est une question qui vous regarde. » (5)

La raison pour laquelle les juges ont gardé cette position réside
naturellement dans le fait que le droit de la personne accusé d'assurer
elle-même sa défense est, bien sûr, repris dans les statuts du Tribunal
pénal international. L'article 21.4d stipule : « L'accusé sera habilité
à assurer lui-même sa propre défense. » Aucune qualification ni
exception ne sont ajoutées ici. Bien que le même article stipule
également que l'accusé est habilité « à se voir désigner une assistance
juridique dans tous les cas où lers intérêts de la justice le
requerraient et sans paiement de sa part au cas où il ne disposerait
pas de moyens suffisants pour ce faire », il est bien établi que cet
article ne signifie pas que la Cour a le droit d'imposer un conseil,
mais qu'en lieu et place, l'accusé a le droit d'avoir un avocat s'il en
exprime le besoin. Cette interprétation est elle-même utilisée par les
propres « directives » de l'ICTY « à propos de la désignation d'un
conseil de défense », directives datées du 28 juillet 2004, lesquelles
réaffirment le droit de l'accusé à se défendre lui-même (article 5).
Cette directive stipule clairement que la désignation d'un conseil est
un droit dont bénéficie l'accusé et non un droit de la Cour d'en
désigner un si l'accusé souhaite assurer lui-même sa défense.

Le droit de se défendre soi-même est également repris dans d'autres
documents. Reprenant les termes mêmes qui ont été intégrés depuis dans
les statuts mêmes de l'ICTY, l'article 6.3c de la Convention européenne
des droits de l'homme stipule : « Toute personne accusée d'un délit
criminel dispose des droits minimaux suivants : (.) assurer soi-même sa
propre défense. » Quant aux statuts de l'ICTY, aucune dérogation ou
exception à ces statuts n'est prévue. Il est possible que l'ICTY, dut
fait qu'il est un corps des Nations unies, ne pense pas qu'il est lié
par la Convention européenne, même s'il a une force juridique directe
dans de nombreux Etats européens. Mais même les documents propres aux
Nations unies garantissent également ce droit. L'article 14.3d de la
Charte internationale des droits civils et politiques utilise également
le même langage : « Dans la détermination de toute accusation
criminelle contre elle, toute personne sera habilitée à bénéficier des
garanties minimales suivantes, en toute égalité (.) d'assurer elle-même
sa propre défense. » Aucune exception ni aucune dérogation ne sont
indiquées : en effet, le droit d'assurer soi-même sa propre défense est
une « garantie minimale ». Il s'agit d'un droit fondamental.

Malgré cela, le 8 novembre 2002, l'accusation a de nouveau demandé que
soit imposé un conseil de défense. Elle a argué du fait que l'accusé
devrait bénéficier d'un conseil pour des raisons de santé. Une fois de
plus, la Chambre du procès a rejeté cette demande, au cours d'une
annonce faite oralement le 18 décembre 2002. Le 4 avril 2003, la
Chambre du procès a sorti un long document exposant ses raisons dans le
refus d'imposer un conseil.(6) Elle passait en revue les statuts mêmes
de l'ICTY et concluait rapidement : « Une simple lecture de cette
disposition (l'article 21.4d) indique qu'il existe bien un droit
d'assurer soi-même sa propre défense et que la Chambre du procès n'est
pas habilitée, dans les circonstances présentes, à accepter la
proposition de l'accusation de permettre la désignation d'un conseil de
défense pour l'accusé contre le gré de ce dernier. »

La Chambre du procès s'est alors lancée dans une longue discussion
autour de la loi en question, citant des cas rencontrés dans le monde
entier. Elle s'appuyait sur l'argument disant que le fait d'imposer un
conseil était une caractéristique appartement seulement aux tribunaux
d'inquisition et non aux systèmes à parties adverses en vigueur au sein
de l'ICTY. Pour étayer son point de vue selon lequel le fait d'imposer
un conseil était inacceptable, la Chambre du procès cita l'affaire de
la Cour suprême des Etats-Unis, Feretta contre l'Etat de Californie,
422 US 806 (1975), qui stipulait : « Nous sommes confrontés ici à une
conviction presque universelle, de la part de notre peuple aussi bien
que de nos tribunaux, qu'imposer un avocat à un accusé contre son gré
est contraire à son droit fondamental à assurer lui-même sa propre
défense s'il le souhaite. » La Cour suprême prétendit que le fait
d'imposer un conseiller violerait l'esprit du 6 e amendement. La
Chambre du procès de l'ICTY y alla du commentaire suivant :

« Elle [c'est-à-dire la Cour suprême] a fait remarquer que seule la
Chambre étoilée, au 16 e siècle, dans la longue histoire juridique de
l'Angleterre, avait adopté la pratique d'imposer un conseiller à un
accusé contre son gré, dans des procédures criminelles, et elle a
rappelé le commentaire de Stephen à propos de cette procédure : 'Il y a
quelque chose de particulièrement répugnant, aux yeux de la justice, à
recourir à des règles de pratique, de façon à interdire à un prisonnier
de se défendre lui-même, particulièrement quand le but avoué de ces
règles, telles qu'elles sont utilisées, est de lui fournir sa propre
défense.' »

Le Chambre du procès de l'ICTY poursuivit : « Il y a une raison
pratique supplémentaire au droit de se représenter soi-même, dans la
loi de droit commun. Alors qu'il se pourrait que dans des systèmes
juridiques civils, il soit approprié de désigner un conseil de défense
pour un accusé qui souhaite se représenter lui-même, dans de tels
systèmes, la Cour remplit un rôle davantage investigateur dans ses
tentatives d'établir la vérité. Dans les systèmes à parties adverses,
il est de la responsabilité des parties d'exposer le cas, et non de la
responsabilité de la Cour, dont la fonction est de juger. Par
conséquent, dans un système à parties adverses, le fait d'imposer un
conseil de défense à un accusé qui n'en veut pas priverait
effectivement cet accusé de la possibilité de faire valoir son propre
système de défense. » Elle concluait également : « L'obligation de
présenter une cause, c'est-à-dire de faire valoir la version des faits
de la défense, si celle-ci diffère de celle exposée par un témoin, se
reflète dans la règle 90 (H) des réglementations. Comme le font
remarquer les amici curiae, une telle obligation ne peut être remplie
par un conseil qui ne reçoit pas ses directives d'un accusé quant à la
défense à faire valoir. »

La Chambre du procès passait ensuite en revue certains des autres
documents internationaux qui défendent le droit d'un accusé à assurer
lui-même sa propre défense, y compris la Charte internationale des
droits de l'Homme (susmentionnée) et les statuts du nouveau tribunal
pénal international (art. 67.1d). Dans ces statuts, le droit à assurer
soi-même sa propre défense n'est limité que lorsque l'accusé se
comporte de façon obstructive à l'audience même. (Le tribunal pour le
Rwanda, en effet, a imposé un conseil à un accusé pour cette même
raison). La Chambre du procès a débattu de l'imposition d'un conseiller
dans une affaire en Allemagne, une affaire qui fut soumise ensuite à la
Cour européenne des Droits de l'Homme (7) mais, à juste titre, elle
estima que cette affaire n'était nullement pertinente dans l'affaire
Milosevic, parce que l'accusé n'assurait pas lui-même sa défense. En
discutant d'autres affaires encore, la Chambre du procès conclut que le
seul cas pertinent ne permettait pas des exceptions au droit général
d'assurer soi-même sa proppre défense (paragraphe 36). « Les
conventions internationales et régionales (ici, nous paraphrasons
quelque peu) expriment simplement un droit à assurer soi-même sa propre
défense. Selon le point de vue de la Chambre du procès, il est
approprié de se référer à l'ICCPR et à son interprétation par la
Commission des droits de l'Homme, laquelle confirme le droit à assurer
soi-même sa défense et rejette l'imposition d'un conseil de défense à
un accusé qui n'en veut pas. » (paragraphe 37)

Ensuite, la Chambre du procès passa aux détails pratiques et conclut
que le fait d'imposer un conseil ne pourrait tout simplement pas
fonctionner, puisque l'accusé refuserait d'instruire son conseil
(paragraphe 38). En terminant sa discussion, elle déclare que
l'imposition d'un conseil peut se faire uniquement lorsque l'accusé se
conduit d'une façon obstructive au point qu'il faille le sortir de la
salle d'audience (paragraphe 40) et elle conclut (paragraphe 41) que,
bien que la Chambre du procès ait de devoir de veiller à ce que le
procès se déroule dans les délais les plus brefs, elle ne peut agir de
la sorte qu'en respectant les droits de l'accusé tels qu'ils sont
stipulés dans l'article 21 de ses propres statuts, c'est-à-dire en
respectant le droit d'un accusé à assurer lui-même sa propre défense.

Tous les points principaux de ce raisonnement ont été sommairement
écartés quand la défense de Milosevic a débuté. Le 10 septembre 2004,
la Chambre du procès décida que le conseil serait imposé. (8) Les
raisons avancées pour justifier cette étonnante volte-face sont tout
simplement hypocrites. Faisant référence à la réglementation du 4 avril
2003, le juge Robinson déclara : « Tout en maintenant que l'accusé a le
droit d'assurer lui-même sa propre défense, la Chambre du procès
prétendait également dans le paragraphe 40 que le droit d'assurer
soi-même sa propre défense n'est pas absolu. » C'est hypocrite, parce
que la Chambre du procès a exposé explicitement les circonstances dans
lesquelles ce droit peut être restreint (comportement obstructif
débouchant sur l'expulsion de la salle d'audience). Même si la santé de
Milosevic avait constitué un problème dès le début du procès, au début
de 2002, la Chambre du procès n'a fait aucune mention de ce fait comme
étant une raison possible pour imposer un conseil, le 4 avril 2003.

En septembre 2004, la Chambre du procès adoptait brusquement l'argument
de l'accusation selon lequel Milosevic n'avait pas pris ses médicaments
comme on les lui avait prescrits, mais elle semblait ne pas se soucier
du fait que c'est manifestement un droit de l'homme que de prendre des
médicaments si on le juge utile - à moins que l'accusé soit mentalement
incompétent, soit de subir un procès, soit de gérer sa prise de
médicaments. Fait important, la Chambre du procès n'a proposé aucun
argument juridique, c'est-à-dire en citant des précédents ou des lois -
d'utiliser la santé de l'accusé comme une raison de lui imposer un
conseil. Elle a simplement annulé toutes ses décisions antérieures qui
s'étaient appuyées sur des lois et des précédents, elle déclara que les
lois internationales et domestiques fournissaient des précédents
permettant d'imposer un conseil, sans toutefois en citer un seul, et
elle dit que c'était « dans les intérêts de la justice » d'imposer un
conseil. Aucune définition n'a été donnée de ces intérêts. Et la
Chambre du procès de conclure : « Le devoir fondamental de la Chambre
du procès est de faire en sorte que le procès soit loyal et rapide »,
mais, en fait, l'imposition d'un conseil reposait uniquement sur la
nécessité d'aller vite en besogne, au détriment de toute équité dans le
procès.

Il faudrait aussi rappeler que la magistrature, dans le procès
Milosevic, a permis à l'accusation de discourir interminablement, des
mois durant, avec des témoignages d'« experts » totalement
inappropriés, gaspillant ainsi d'innombrables sessions, allant loin
au-delà du temps imparti pendant que les accusateurs tentaient
d'introduire quelqu'un - n'importe qui, en fait - de Serbie, afin de
plaider l'incrimination directe de Milosevic - tout cela, sans le
moindre succès.

Même en fonction des statuts dégoûtants de l'ICTY, le caractère
unilatéral de cette décision d'imposer un conseil de défense (après
avoir réduit le temps disponible au plaidoyer de l'accusé à environ la
moitié du temps accordé à l'accusation) est une chose choquante. En
allant à l' encontre de toutes les précédentes stipulations en la
matière, la décision du tribunal est un pur exemple de pouvoir
arbitraire. En tant que tel, l'ICTY a prouvé qu'il méprisait le pouvoir
de la loi. Il suggère qu'obtenir un verdict est la préoccupation
primordiale du tribunal et, étant donné que c'est l'accusation qui a
réclamé qu'on impose un conseil à Monsieur Milosevic, il est difficile
d'éviter la conclusion que la culpabilité à tout prix est devenue le
principe directeur de ce tribunal.

[1] http://www.un.org/icty/transe54/010703IA.htm , page 1

[2] http://www.un.org/icty/transe54/010830SC.htm , page 7

[3] http://www.un.org/icty/transe54/010830SC.htm , page 17

[4] http://www.un.org/icty/transe54/010830SC.htm , page 18

[5] http://www.un.org/icty/transe54/011211MH.htm , page 149

[6] http://www.un.org/icty/milosevic/trialc/decision-e/040403.htm
paragraph 8

[7] Croissant contre l'Allemagne, Cour européenne des Droits de l'Homme
("CEDH"), Affaire n° 62/1001/314/385, Jugement, 25 septembre
("Croissant contre l'Allemagne").

[8] http://www.un.org/icty/milosevic/trialc/order-e/040910.htm


=== 5 ===

Déclaration de Yevgueni Primakov

J'ai appris que le Tribunal International de La Haye pour
l'ex-Yougoslavie a privé l'ancien président de Yougoslavie Slobodan
Milosevic de ses droits à se défendre lui-même en personne, et lui a
imposé des avocats contre sa volonté.

A mon avis, c'est une violation directe de la lettre et de l'esprit du
Droit International. Dans ces circonstances, je me vois forcé de
renoncer à ma décision de me présenter comme témoin de la défense.
Comme avant, je suis prêt à prendre part à ce procès, mais uniquement
au cas où Mr Slobodan Milosevic recouvre ses droits indéniables à mener
en personne sa propre défense.

Yevgeny Primakov

Moscow,
21 September 2004
www.icdsm.org

[ In un impegnativo libro, che sara' presentato a Belgrado il prossimo
28/9, il generale Radovan Radinovic descrive le operazioni militari e
di disinformazione strategica nella guerra per la secessione della
Bosnia-Erzegovina (1991-1995), e lancia cosi' un inequivocabile atto
d'accusa sul ruolo ambiguo - e tutt'altro che pacifico e/o imparziale
- svolto dagli "internazionali", ed in particolare dalla truppe ONU... ]


http://www.artel.co.yu/sr/izbor/yu_kriza/2004-09-24.html

Nova knjiga generala Radovana Radinovica: "Lazi o sarajevskom ratistu"

Beograd, 24. septembar 2004. godine


Iz stampe je upravo izisla nova knjiga generala Radovana Radinovica
"Lazi o Sarajevskom ratistu".
General Radinovic je poznati publicista i vojno politicki analiticar,
cija je specijalnost geopolitika
Vec duzi niz godina objavljuje knjige, ucestvuje na javnim tribinama i
okruglim stolovima, clan je vise drzavnih i nevladinih komisija i tela,
njegova izlaganja nalaze se u mnogim zbornicima radova.
Clan je upravnog odbora Beogradskog foruma za svet ravnopravnih i
drugih nevladinih organizacija i udruzenja gradjana.

Sarajevo je tokom gradjanskog rata u BiH manipulacijama zapadnih medija
postalo simbol koliko "stradanja civila" u ovom "opkoljenom" gradu,
toliko i "srpske zlocinacke agresije". Malo ko je zaista napisao ili
rekao istinu o tome sta se u Sarajevu i oko njega tokom tih godina
stvarno dogadjalo. Knjiga generala Radfovana Radinovica ima za cilj
upravo to- da citaocima pruzi cinjenice i dokaze, faktografiju i realne
ocene svega sto se desavalo. Iako je gradjanski rat u BiH zavrsen
Dejtonskim mirom 1996. godine, ni danas medijske manipulacije oko
Sarajeva nisu prestale. Zato ova knjiga treba da da znacajan doprinos
rasvetljavanju tih dogadjaja, a preko toga i celokupnog gradjanskog
rata u BiH. I to ne samo is istorijskih ili slicnih akademskih razloga,
vec i stoga sto se danas u Hagu sudi me samo Slobodanu Milosevicu, vec
celokupnom srpskom narodu, i to na osnovu laznih i isfabrikovanih
optuzbi, medju koje spada i mit o Sarajevu- gradu zrtvi.


Promocija ove istovremeno interesantne i veoma znacajne knjige odrzace
se u
utorak, 28. septembra 2004. godine,
u Centralnom klubu Vopjske Srbije i Crne Gore, Beograd, Brace Jugovica
br. 2, sa pocetkom u 13,oo casova.


O namerama autora i sadrzaju knjige najbolje govore sledeci delovi
knjige:


REC UNAPRED

Ne ocekujemo hvalospeve za ovaj napor. Mnogima se ova knjiga nece
dopasti. Šta više docekace je na nož. O tome šta ona obuhvata, danas
nije preporucljivo pisati. Zato što svako misli da o tome sve zna. I
zato što je istina o dogadajima koji se u knjizi doticu skrojena davno
unapred i daleko od nas. Nova talasanja nisu poželjna. Sva tri naroda
BiH - i Srbi i Muslimani i Hrvati koji su se u tim zlosrecnim ratovima
medusobno toliko istrebljivali, sa mržnjom koja je grunula iz
najdubljih slojeva podsvesti, samo su bili puke igracke na pozornici
užasa. Negde daleko im je raspodeljena i krivica otprilike 75%:5%:20%.
Zna se i vidi se danas kome je pripalo "pocasno mesto" u hijerarhiji
krivice.
Možemo li se medusobno izmiriti tako što ce samo jedan narod
nezasluženo poneti najveci deo sveukupne odgovornosti svih strana za
seriju gradanskih ratova na prostoru nekadašnje države Južnih Slovena.
Ja mislim ne. A da li se moramo miriti, bez obzira na trenutno stanje
duhova. Ja mislim da. Zato što ne možemo izmestiti ni teritoriju ni
ljude, a omraženi i posvadani se ne možemo podnositi.
Mogu li Srbi da unapred, bez ikakve provere, pristanu na status krivca
za sva zla koja su ove prostore i njegove ljude zadesila u poslednjoj
deceniji 20-tog veka. Ja ne mogu na to pristati, a za druge ne znam.
Zapravo znam, mnogi su na to pristali. Ali paradno pristajanje na
krivicu bez uverenosti u nju, ili bez ikakvog verodostojnog stava o
njoj, nije iskreno i ne vodi pomirenju. Još više, amnestiranje od
krivice onih koji su takode krivi za zlo i koji su zlo cinili, ne samo
da je nepravedno i nepošteno, nego nece dovesti do iskrenog medusobnog
pomirenja. Samo do ponovnog gašenja svetla u nekoj novoj balkanskoj
krcmi.
Upravo su to motivi kojima se autor ovih redova rukovodio kada se latio
nezahvalnog posla da ispravlja krivu Drinu. Cinio sam to u najboljoj
nameri, da i oni drugi nadu sebi mesto u galeriji krivaca. Možda ce ih
to opomenuti da i sami objektivnije i poštenije spoznaju svoj deo
odgovornosti. Ja tu kolicinu saznanja koju sam stekao o krivici
muslimanske strane i snaga tzv. medunarodne zajednice za razornu mržnju
i destrukciju do koje je na obe strane linije sukoba na Sarajevskom
ratištu došlo, naprosto nisam mogao nositi. Morao sam je iz sebe
izbaciti. Složio sam je u korice ove knjige. Nazvao sam je tako kako
stoji na njenom licu, a na stranicama koje slede dao sam i svoju
argumentaciju za to njeno ime. Ne kažem da je ona neoboriva, ali sam
siguran da je nezaobilazna u konacnom saldiranju "doprinosa" svih nas
poklonjenju bogu Marsu.
Knjigu nisam naslovio tako kako sam je nazvao, zato što mislim da Srbi
nisu krivi. Ili zato što mislim da su muslimani-civili u Sarajevu
zaslužili patnje koje im je naneo taj razorni gradanski rat. Ili zato
što sam želeo da umanjim te žrtve i ta stradanja. Ne. Gajim i uvek
izražavam duboki pijetet i žalost - za sve nevino stradale u Sarajevu.
No, saznao sam višegodišnjim napornim istraživackim radom da tvrdnje o
pravim uzrocnicima tih patnji nisu ni dovoljno istinite niti su
rasporedene u skladu sa cinjenicama.
Dakle, o dogadajima na Sarajevskom ratištu izreceno je bezbroj laži
koje su razorne za život koji mora iznova krenuti izmedu Srba i
Muslimana, ne samo u Sarajevu. I zato naslov Laž o sarajevskom ratištu.
Uz sve rizike da ne budem shvacen. Ne bi to bilo ni prvi put niti ništa
neobicno. Gore bi bilo da sam svoju istinu precutao, makar koliko ona
bila i pristrasna, jer se licni stav u ovakvim naporima ne može izbeci.
Pa šta mi Bog da. Spreman sam da se suocim sa svim dobronamernim
kritikama. O onim drugim i ne razmišljam. A takvih ce, nažalost, biti
najviše.

Autor


UVODNE NAPOMENE

O ratu oko Sarajeva i o Sarajevskom ratištu (1991-1995) napisane su i
izgovorene mnoge, i po konstrukciji, necuvene laži i manipulacije.
Lagali su, i još uvek lažu, mnogi koji na laž ne bi imali pravo i isto
tako mnogi koji su znali, i koji i danas znaju, istinu o tim dogadajima
i njihovim akterima.
Laž Zapada - medija, politickih institucija, državnika i politicara,
istaknutih pojedinaca - datirala je još iz vremena konceptualizacije
razbijanja Jugoslavije kao multietnicke zajednice. Zašto je Zapad, kao
politicki cilj, prema drugoj Jugoslaviji odabrao njeno razbijanje,
umesto temeljnog reformiranja i demokratizovanja, na to pitanje još
nema odgovora. Gotovo smo sigurni da taj odgovor nece stici još zadugo.
A sve dokle dok taj odgovor izostaje, nije moguce razotkriti ni
etiologiju, ni razmere navedene laži o glavnim razbijacima Jugoslavije
i krivcima za planetarnu nesrecu njenih naroda, posebno srpskog naroda
i njegovih politickih entiteta. Koncept razbijanja Jugoslavije za koji
se Zapad cvrsto i istrajno opredelio krajem 80-ih i pocetkom 90-ih
godina prošlog veka, naprosto je iznudio glavnog neprijatelja toga
koncepta. Van svake sumnje, to su svi koji su i deklarativno i fakticki
bili za ocuvanje zajednicke države Južnih Slovena. U politickom smislu,
to su bile institucije savezne države, u vojnom smislu, to je bila
federalna vojska - JNA, a u etnicko-nacionalnom, to je bio srpski narod.
Za temu kojom cemo se baviti u ovoj knjizi, od posebnog znacaja je
upravo cinjenica da je srpski narod bio cvrsto opredeljen za ocuvanje
te države. Zašto? Odgovor je gotovo jednostavan i svakom razumljiv.
Prvi put u njihovoj novijoj politickoj istoriji, Jugoslavija je Srbima
garantovala život u jednoj državi, što je bio nacionalni san svih
generacija srpskih elita, još od vremena Ilije Garašanina i njegovog
Nacertanija (sredina 19. veka). Ovo, i ne pitajuci se o kakvoj državi
se radi, kakvo joj je ustavno-politicko i prostorno-geografsko
ustrojstvo, te ukupni demografski potencijal. U stvaranje i ocuvanje te
države srpski narod je utrošio svoju nacionalnu energiju u dva svetska
rata i podneo necuvene žrtve za jedan takav malobrojni narod. Radi se o
preko tri miliona direktnih žrtava, i o mnogostruko više posrednih
demografskih gubitaka. Da se i ne govori o dimenzijama svakovrsnih
razaranja i devastaciji životnih resursa i uslova.
Svakome, a narocito predvodnicima strateških radionica Zapada i
njihovim politickim vodstvima, bilo je jasno da ce srpski narod ustati
u odbranu te države. Ne zato što je on smatrao da je ta država po
definiciji više njegova nego drugih naroda sa kojima je tu zajednicu
delio, vec zato što je ta država bila njegov svesni i iskreni
nacionalni izbor, a ne nekakva usputna stanica, kao što je to bio
slucaj sa Slovencima i Hrvatima, a videlo se i sa Muslimanima. Dakle,
trebalo je obesmisliti, okužiti, uprljati taj svetao cilj, za koji su
se Srbi opredelili još od 1914, a kasnije i 1943, a to je život u
državi svih Južnih Slovena, a shodno tome i njihovo sveto pravo na
odbranu te države. Sve u duhu maksime da narod bez države i nije to u
punom znacenju te reci.
Kako je zamišljen taj mehanizam laži? Najpre je trebalo dokazati da je
Jugoslavija deo jednog preživelog evropskog pakta koji datira od
vremena Versaja, koji je "krpljen" krajem II svetskog rata. Kao takvoj,
Jugoslaviji su prikacena dva negativna atributa: da je velikosrpska
tvorevina i da je komunisticka tvorevina. Padom komunizma kao svetskog
sistema, sazreli su uslovi za uništavanje svih njegovih tekovina, a
Jugoslavija je bila jedna od tih tekovina, kada je rec o Balkanu i
jugoistoku Evrope. Shodno tome, svi koji su branili Jugoslaviju
svrstani su u grupu prokomunistickih i velikosrpskih snaga, kojima se
diktira iz Beograda i cija borba ima za cilj redefinisanje Jugoslavije
u veliku Srbiju pod lažnim jugoslovenskim imenom. Te snage su po
definiciji agresorske, te odbrana Jugoslavije agresija, a nosilac te
agresije je Srbija i njene politicke i državne elite i institucije. Uz
to, sve snage legitimne i legalne državne odbrane - JNA, savezna
policija, carina i druge, koje su se u vreme eskalacije krize i sukoba
našle na teritoriji nesrpskih republika bivše Jugoslavije, po
definiciji su svrstane u snage velikosrpske oružane agresije. Nasuprot
njima, sve secesionisticke snage Slovenije, Hrvatske, BiH, Makedonije i
Kosova i Metohije, unapred su distancirane od svake krivice za
razbijanje zajednicke države. Njihovi secesionisticki i neustavni
ciljevi proglašeni su za legalne i demokratske, a njihov secesionizam,
nasilje i necuveni zlocini za ostvarivanje tog cilja dobili su epitet
legitimne odbrane od agresije.
Tako su preko noci nikli branitelji nacionalne slobode u
secesionistickim republikama, njihovi okoreli zlocinci i predvodnici
fašistickih eskadrona smrti, zadobili su oreol nacionalnih heroja. Tzv.
medunarodna zajednica, u koju ubrajamo vodece zemlje Zapada, na celu sa
SAD i EU, srpski narod je svrstala u red agresivnih, necivilizovanih,
zlocinackih naroda, prema kojima je svako nasilje dozvoljeno i
legitimno. Istina, to nacisticko opredeljenje se zaodeva u neuverljivo,
na oko fino pakovanje borbe protiv otpadnickih režima u savremenoj
verziji kao Bušova "osovina zla". Paralelno sa promovisanjem
vanustavnog i nasilnog separatizma, kao legitimnog samoopredeljenja i
sa podrškom tom separatizmu - politickom, medijskom, vojnom,
ekonomsko-finansijskom, tece proces blokiranja svih napora kako
savezne, tako i srpske države, za ocuvanje Jugoslavije i pomoci srpskom
narodu van Srbije da se odbrani od novog, treceg, genocida u 20. veku.
Zapad je sve ucinio da se Jugoslavija i njene federalne institucije i
snage, ukljucujuci i JNA, onemoguce da se država odbrani ili da se
obezbedi njen relativno mirni i kontrolisani raspad, bez gradanskog
rata. Najefikasniji nacin je bila potpuno medijska, ekonomska i vojna
blokada i izolacija, uz rigorozne sankcije.
Tako su, najpre Jugoslavija, kao savezna država i njena vojska (JNA),
navodno izvršile agresiju na Sloveniju, a zatim i Hrvatsku. U Hrvatskoj
su, po toj skrojenoj laži o srpskoj krivici, njeni domicilni Srbi
izvršili agresiju na Hrvatsku, a potom po tom modelu su
bosansko-hercegovacki Srbi izvršili agresiju na BiH. Da covek prosto ne
poveruje ni svojim ocima ni ušima, ali ni zdravoj pameti. Serijom
priznavanja otcepljenih republika, kao samostalnih država, spoljni
faktor je osnažio secesiju, podstakao nasilje prema saveznoj vojsci i
srpskom narodu, koji je bio opredeljen da nastavi život u zajednickoj
državi. Sve dok je savezna vojska bazirala na teritoriji tih republika,
ona je bila glavna meta napada secesionistickih i nacionalistickih
paravojski, a kada je pod pritiskom Zapada, napustila te prostore, meta
napada postaju lokalni Srbi na njihovim vekovnim staništima. Posledica
je masovni progon Srba iz Hrvatske, BiH i sa Kosova i Metohije. Iz tog
etnickog cišcenja, najveceg u Evropi 20. veka, nastale su etnicki ciste
države - Slovenija i Hrvatska, i etnicki cisti entiteti - MH Federacija
i Kosovo pod protektoratom NATO i Zapada.
Navedena, lako utvrdiva istina, pretvorena je u planetarnu laž, koju
možda najslikovitije odražavaju reci jednog španskog pisca koje je on
zapisao 1996. kao lament nad Sarajevom i njegovom sudbinom, a koje su
objavljene u casopisu Le Monde Diplomatique. "…Vlada u Sarajevu
(komentariše ovaj pisac - R. R.) bori se u ime istih gradanskih i
politickih principa, koji cine osnov velikih evropskih demokratija,
nasuprot tome motivacija srpskih ultranacionalista ne može biti
uporedena sa fašistickim populizmom, niti španskim falangistima, ona je
zasnovana na primitivnim pojmovima zemlje, krvi, tribalistickog
jedinstva, podignutih na rang vrhovnih vrednosti."1 Tu smo, dakle, Srbi
prevazilaze sve što je videno od strane Frankovih falangi i Hitlerovih
nacista. Holokaust iz Jasenovca i stratišta širom Evrope, nije ništa u
odnosu na srpske zlocine. Da covek ne poveruje. Kako tu planetarnu laž
smestiti uz cinjenicu koju je i danas i onda (90-ih godina 20. veka)
lako utvrditi, a to je da je jedino Srbija, za razliku od svih
jugorepublika u kojima je voden secesionisticki gradanski rat, ostala
multietnicka. Sve ostale su postale etnicki ciste države, iz kojih je
proterano više od milion Srba. Pa i ta monstruozna istina se
prefabrikuje u novu laž, tj. da su Srbi, navodno, pokrenuli Srbe van
Srbije na izbeglištvo, kako bi u svoju korist poboljšali etnicke
bilanse na svojoj teritoriji i to na štetu Madara u Vojvodini i
Muslimana i Šiptara na jugu Srbije i u Raškoj oblasti.
Nakon onih reci španskog književnika, za koga smo potpuno uvereni da
nije bio neobavešten, gotovo da je logicno bilo doci do srpskih
koncentracionih logora po BiH, Hrvatskoj i Kosovu, do zlocina genocida
za koji su optuženi srpski politicki i vojni lideri i Srbija kao srpska
maticna država. Kada, k tome, to delimicno priznaju preplašeni i
ucenjeni srpski pritvorenici u Ševeningenu, eto kompletirane slike o
svesrpskoj krivici za agresiju, etnicko cišcenje, genocid i za šta se
god hoce tome dodati. Kao da u gradanskim ratovima uopšte ima nevinih.
Da bi se što snažnije naglasila svesrpska krivica za zlocin razbijanja
druge Jugoslavije, tj. da bi se u korenu delegitimisali svi napori
delova srpskog naroda u otcepljenim republikama za ocuvanje svojih
nacionalnih i politickih prava, izmišljeni su celi eufemizmi, ceo novi
kategorijalni aparat. Tako su epitet Bošnjak, Bosna, Vlada BiH, Vladine
snage, Armija BiH, mogli da koriste samo oni Bosanci koji nisu Srbi,
ali ni Hrvati, samo oni vojnici koji su popunjavali jedinice pod
kontrolom muslimanskih vlasti. Svi drugi su bili uljezi ili u najboljem
slucaju - pobunjeni Srbi ili Hrvati, ali uglavnom Srbi. Ništa zato što
je Bosna i Hercegovina pripadala i Srbima i Muslimanima i Hrvatima i
što je vlast trebalo deliti (ili spajati, svejedno je) paritetno,
saobrazno etnickom sastavu stanovništva. Po istoj toj matrici,
Sarajlije su, za najveci deo medunarodne zajednice, ali i domace
(srpske) javnosti, bili samo muslimani, tj. oni stanovnici Sarajeva
koji su živeli u najužem delu gradskog jezgra Sarajeva i to od
Bašcaršije na istoku, do Stupa na zapadu, te Huma na severu i Vraca na
jugu. Pa ni to u potpunosti, jer pravo da se nazovu Sarajlijama nisu
imali Srbi na Grbavici i Hrasnom, a ta naselja pocinju od leve obale
Miljacke koja deli Sarajevo na dva dela po osi istok-zapad. Necuveno,
ali Srbe koji su živeli decenijama oko Željinog stadiona na Grbavici,
medunarodni mediji i cinovnici, nisu smatrali Sarajlijama. Kada su
izveštavali o navodnim granatiranjima, snajperisanjima ili slicnim
mukama kojima su bile izložene Sarajlije tokom rata, oni su potpuno
ignorisali cinjenicu da se jednako kao Hum, Velešici ili Alipašino
polje, Dolac-Malta ili Bašcaršija, razara Grbavica, Ilidža, Rajlovac,
Vogošca, Vojkovici i Lukavica. Gotovo da se ne poveruje koliko je
politicke, ali i pomalo rasisticke pristrasnosti na taj nacin
izražavano na štetu srpskih nacionalnih i individualno ljudskih
interesa.2
Na tu vešto izrežiranu laž Zapada o Srbima kao predodredenim krivcima,
lako je bilo da se okaci nova suptilnija laž proizvedena u domacim
radionicama otcepljenih republika. U tome su se oprobali brojni autori
sa prostora cele bivše SFRJ, a najviše iz BiH i Hrvatske. Oni su odreda
dokazivali kako je agresija bila dobro planirana i to kao sredstvo za
uspostavljanje Velike Srbije. Radi se o tolikoj meri režiranih teorija
i ogleda iz strategije da ne bi zasluživali nikakav osvrt, kada se ne
bi radilo i o produženoj laži, o njenom kontinuitetu. Vecina tih
"teoreticara" okuplja se oko teze generala Špegelja koji je tvrdio da
je JNA izvela planiranu agresiju na Hrvatsku i BiH. To tvrdi covek koji
je duže od deset godina bio direktno ukljucen u sve napore jacanja
odbrambene moci zemlje3 i pored kojeg ne bi moglo proci nešto tako, a
da na vreme ne bude otkriveno. To je inace ovaj zloglasni ministar
odbrane Hrvatske iz 90-ih godina koji u onom cuvenom dokumentarnom
filmu, prikazanom na TV Beograd januara 1991, poducava svoje
paravojnike da upadaju u kuce Srba i do juce njegovih oficira i
podoficira i da bombama, hladnim oružjem i drugim sredstvima ubijaju
oficire JNA i da se uopšte ne treba uznemiravati ako pri tom stradaju i
njihova deca i žene. Najvažniji cilj je obezglaviti JNA i prinuditi je
na predaju. Taj cilj opravdava svako sredstvo, pa i najgnusnije zlocine
prema nedužnim, do juce stanovnicima i državljanima Hrvatske. Ovaj
visoki vojni komandant JNA naprasno, tek kada je trebalo opravdati
vlastitu zlocinacku strategiju, otkriva navodnu osnovu velikosrpske
agresije na Hrvatsku i Bosnu u stavkama ratnog plana SFRJ za odbranu od
radikalne agresije NATO. Gde je bio do tada? Zar je, pored njega ta
navodna strateška podvala prolazila neotkrivena punih deset godina, tj.
od kada je on zauzimao visoke rukovodece položaje u JNA.
Navedenu Špegeljevu falš ideju, još snažnije, i još lažnije naravno,
podupro je i razradio Davor Domazet Lošo, visoki oficir iste te
Špegeljove armade. U knjizi Hrvatska i veliko ratište4, ovaj nacelnik
Obaveštajne uprave Generalštaba hrvatske vojske tvrdi da je "…agresija
na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, dio jednog istog jedinstvenog plana
za stvaranje Velike Srbije" (str. 74). Nešto dalje u istom tekstu (str.
77) on tvrdi da je odgovor oružanih snaga SFRJ na eventualni napad NATO
u dubinu bosansko-hercegovacke teritorije bio ništa drugo do modelirana
buduca oružana agresija, odnosno napadna operacija za okupaciju BiH. Po
Lošovom tumacenju - ta operacija je izvedena 1991. protiv Hrvatske i
1992. protiv Bosne i Hercegovine.
Da se radi o proizvoljnim tvrdnjama vojnih teoreticara po narudžbi i o
naknadnoj pameti radi opravdanja, sada vec svima poznate, oružane
agresije Hrvatske na BiH, nije teško utvrditi. Sam ce citalac lako doci
do tog zakljucka ako zna cinjenicu da je taj ratni plan Jugoslavije na
koga se oslanjaju Špegelj, Lošo i ini stratezi nastao davnih 60-ih
godina. To je vreme neposredno nakon 1968. kada su snage Varšavskog
ugovora izvršile agresiju na Cehoslovacku da bi sprecile demokratske
procese koji su ozbiljno ugrozili monolitnost Istocnog bloka. U strahu
da bi Varšavski ugovor mogao slican model primeniti i protiv
Jugoslavije, tadašnje državno i vojno rukovodstvo pristupa ozbiljnoj
reviziji ratnog plana, odnosno plana odbrane. Tako dolazi do plana
odbrane Jugoslavije od oružane agresije sa radikalnim ciljem u dve
varijante toga plana, odnosno u dva modela: Varijanta "S-1", što je
odgovaralo varijanti odbrane od agresije Varšavskog ugovora i Varijanta
"S-2", što je odgovaralo odbrani od oružane agresije NATO. Po tom planu
"S-2", deo vojnih snaga Jugoslavije se strategijskim manevrom unapred
prebacivao na prostore Hrvatske i BiH radi posedanja drugog pojasa
strategijske odbrane i pripreme snaga za odbranu po dubini državne
teritorije, osloncem na prostor BiH kao strategijsko težište
geoprostora tadašnje zajednicke države. Takode, taj tzv. strategijski
bastion (prostor BiH) bio je oslona tacka, stožer za pripremu i vodenje
strategijske protivofanzive u okviru operacija za konacno oslobadanje
zemlje. Za stratešku koncepciju opštenarodne odbrane, koja nije
priznavala okupaciju teritorije vec samo njeno privremeno zaposedanje,
takav oblik strategijskog manevra je nešto što je potpuno uobicajeno i
što ne bi smelo da pobuduje nikakve nedoumice u pogledu pravih namera
kreatora takvog manevra. Potpuno je izvan ove price ocena realnosti i
izvodljivosti, a posebno efikasnosti tog manevra.
Eto, ta ideja tog strategijskog manevra snaga iz dubine ka periferiji
iz tih davnih 60-ih godina 20. veka, po Lošovim špijunskim nalazima i
Špegeljevim nestvarnim strateškim vizijama, bila je, navodno, dimna
zavesa velikosrpskim snagama u pripremi nihove prljave rabote, tj.
agresije na Hrvatsku i BiH 34 godine posle. I sve to u funkciji
stvaranja Velike Srbije. Bivše vojno i politicko rukovodstvo SFRJ je
cetrdeset godina strpljivo stvaralo taj pakleni plan i tu lukavu
strategiju. Kao da u tom rukovodstvu nisu bili i Hrvati i Muslimani i
kao da to od njih niko nije uspeo da dešifruje - od Tita i Bakarica,
preko Vrhovca, Bubnja, Potocara, Purišica, Cemalovica, sve do Tusa,
Šarca i Špegelja. Svi su oni snom mrtvim spavali. Samo je Lošo uspeo da
to otkrije i to "ciglih" 42 godine posle inauguracije te strategije.
Alal vera, nema šta. Da covek ne poveruje koliko je mržnja slepa i
koliko je ona u stanju da zamagli horizonte i onima koji poput Špegelja
i Loše nisu neobavešteni. Toliko da oni danas pronalaze uporište za
svoje notorne neistine, laži i manipulacije u strateškom konceptu
starom 40 godina i kreiranom za protpuno drugacije vreme i okolnosti od
ovih današnjih.
Osokoljeni krajnje pristrasnom podrškom secesiji i apriornim
adresiranjem svekolike ratne krivice Srbima, brojni autori muslimanske
pripadnosti5 tu laž dosoljavaju novim dokazima o srpskoj, velikosrpskoj
i srbocetnickoj agresiji. Navodno su, prvo JNA, a potom Srbija i SR
Jugoslavija, izvršile agresiju na BiH. U takvoj strateško-politickoj
vizuri Vojska Republike Srpske bila je puka vojna ispostava JNA i
Vojske Jugoslavije. Kao produžena ruka JNA, ta Vojska je nastavila sa
agresijom koju je JNA vec bila zapocela i to sa onih povoljnih
operativno-strategijskih i taktickih pozicija i uslova koje joj je
ostavila JNA u vreme kada je tu agresiju pripremala i pokrenula.
Navodno je JNA još od rata u Sloveniji i u Hrvatskoj, Bosnu i
Hercegovinu punila dodatnim vojnim efektivima koje ce kasnije predati
Vojsci Republike Srske da bi ova mogla da okupira BiH i nastavi oružanu
agresiju radi stvaranja Velike Srbije. Vojska Jugoslavije je, vele ovi
autori, sve vreme rata nastavila da borbeno i logisticki pomaže VRS, da
je usmerava i da njome komanduje.
Na drugoj strani, nastala je nova narodna vojska, navodno, kao oblik
spontanog vojnog samoorganizovanja narodnih masa za samoodbranu od
fizickog uništenja koje su im pripremili ti srbocetnici, tj. njihovi
domicilni Srbi, podstaknuti i pomagani od strane Srbije. Njihova vojska
je nastala na temeljima oružanih grupa izvornih autenticnih branitelja
naroda i otadžbine, te je kao takva vodila pravedan, opštenarodni rat,
a suprotna strana, tj. srpska, vodila je agresivni, osvajacki i
nepravedni rat. Drugi su pravili zlocine, a oni su nevini, pa se zato
danas sudi drugima, a ne njima.
Cinjenice su, razume se, sasvim drugacije, a istina nešto
komplikovanija nego što se servira iz muslimanskih i zapadnih izvora.
Upravo cemo se time baviti u ovoj knjizi. Pre svega da bi sopstvenoj
javnosti pružili neke mogucnosti da se odupre veštim manipulacijama
koje dolaze iz vana i koje se u brojnim tzv. nevladinim organizacijama
dalje razraduju, prepakuju i serviraju, kako bi se domace javno mnjenje
pripremilo da bez želje za proveravanjem cinjenica, prihvati laž za
istinu, tj. apsolutnu srpsku krivicu za razorni gradanski rat u BiH.
Cilj ovoga napora je takode i da se pruži barem koja cinjenica za
objektivnije sagledavanje okolnosti, aktera, tokova i ishoda toga rata,
razume se za one koje istina uopšte zanima. Jer, istorija novih
balkanskih ratova se ocito oktroiše. Ne samo da se frizira i namece,
ona se kreira, ona se piše. Njeni tvorci i autori su vani, ali
najprljaviji deo toga posla, tj. podmetanje kukavicijeg jajeta Srbima
obavljaju domaci "pisci" i glasnogovornici.
Autor ovih redova smatra da je zadobio moralno pravo i stekao neophodna
saznanja koja ga kvalifikuju da u sagledavanju istine o ratu u BiH,
saopšti svoje stanovište. Ono je utemeljeno na desetinama procitanih
studija o tom ratu, te hiljadama dokumenata iz fondova ratujucih strana
i medunarodnog faktora involviranog u taj rat, procitanih i
analiziranih u njegovoj pripremi za svedocenje u ulozi vojnog eksperta
odbrane pripadnika VRS pred Haškim tribunalom za navodne zlocine u
Foci, Srebrenici i Sarajevu. Konacno, za svako od tih svedocenja, ovaj
autor je morao pripremiti i predati svoj ekspertski izveštaj, obima od
100-200 strana, sa kartografskim i drugim prilozima. Ti izvori sadrže
mnoštvo cinjenica, podataka i iskaza o dogadajima i akterima toga rata.
Zašto je predmet ovoga razmatranja ogranicen samo na Sarajevo, a ne na
celu BiH? Iz nekoliko razloga, a pre svega ovih: Sarajevsko ratište i
uopšte situacija, stanje na tom delu BiH, društveni i vojni karakter
toga sukoba predstavlja istinsku paradigmu za celu BiH. Iako samo
sekvenca toga rata, rat na Sarajevskom ratištu je verna slika celine sa
svim njenim karakteristikama i sadržajima. Posebno se to odnosi na
ulogu i ponašanje stranog faktora, kako onog koji je u vreme rata bio u
samoj BiH, tako i iz sveta prema ratu u BiH i prema ratu u Sarajevu. U
Sarajevu je locirala regionalna komanda UNPROFOR-a za BiH (najpre u
Kiseljaku, pa potom u Sarajevu), u tom gradu bila je najgušca mreža
vojnih posmatraca UN, tzv. misija UNMO, a u Sarajevu je bila najgušca
koncentracija medunarodnih humanitarnih i nazovi humanitarnih
organizacija i institucija. U gradu su bile prisutne gotovo sve
znacajnije medijske kuce, odakle su se sticale informacije koje su se
preparirale po volji glavnih centara moci koji su diktirali politiku
medunarodne zajednice prema ratu u BiH i prema ratujucim stranama.
Nigde kao u Sarajevu laž nije bila tako ocita, a manipulacije tako
žestoko u funkciji strateških interesa Zapada i njegovih saveznika.
Ovim ne tvrdimo da u Sarajevu situacija nije bila teška i da tamo nisu
stradali nevini. Naprotiv, Sarajevo i njegovi civili bili su najvece
žrtve rata, kao što je to uostalom slucaj i sa svim drugim ratovima,
narocito novijeg doba. No, stradanje nevinih nije bilo privilegija
iskljucivo muslimanske zajednice, a zlocini samo srpske strane.
Stradale su Sarajlije, ali ne samo u njegovom muslimanskom nego i u
srpskom delu. A za te žrtve krivicu treba da snose obe ratujuce strane:
kako ona koja je odlucila da u Sarajevu ratuje i da ratom i nasiljem
uspostavi kontrolu nad celim gradom pod eufemizmom multietnickog grada
- prestonice celovite i suverene BiH, tako i one (Srpske) koja je,
takode oružjem, kada je postalo jasno da drugacije ne može, odlucila da
na osnovu etnickog prava (150-180 hiljada Sarajlija srpskog etnickog
porekla) participira u kontroli Sarajeva. Na osnovu ta dva
suprotstavljena prava došlo je do sukoba u gradu i do podele, a ne do
opsade Sarajeva. Laž je da su Srbi stvarali Veliku Srbiju tako što su
opkolili Sarajevo i tri godine ga bombardovali. Istina je da je svaka
od dve etnicke zajednice odlucila da brani onaj deo Sarajeva za koji je
smatrala da joj po etnickoj pravdi pripada. Ovde ne ulazimo u ocenu
ispravnosti tog stava, vec konstatujemo golu cinjenicu da je u toj
1992. godini svaka strana stala na one i onakve etnicke granice kako ih
je ona videla. Tzv. veliki svet i sve njegove ispostave su to pravo
priznale iskljucivo muslimanima pod eufemizmom nedeljivosti BiH, iako
je i malom detetu bilo jasno da se bez podele Bosne, makar na kantone
ili entitete po etnickim granicama, do mira ne može doci. Za taj
nepravedni svet Srbi su bili uzurpatori, remetilacki faktor, agresor na
tude i po definiciji zlocinac. U toj matrici su smišljane i odašiljane
sve laži o Sarajevu. A da se radi o planetarnoj laži govori i ceo paket
aranžman nazvan Dejton. Tamo su se tri nacionalne zajednice, pod
direktnim diktatom SAD, uz garancije Srbije i Hrvatske, dogovorile o
podeli BiH na dva politicko-državna entiteta: Republiku Srpsku i
Federaciju BiH. Nikakve laži i obmane ne mogu da zamagle osnovni
koncept toga rešenja, a to je podela teritorije po nacionalnoj
pripadnosti vecinskog stanovništva koje naseljava pojedine regione. Bez
obzira na buducu sudbinu tog rešanja, jer se cini sve da se prekrši
njegovo polazište pomocu tzv. puzajuce unitarizacije, u istoriji Dejton
ostaje kao svedocanstvo o pravednosti borbe sve tri nacionalne
zajednice u BiH za svoja kolektivna politicka prava. Ova knjiga treba
da bude jedan od priloga toj tvrdnji. Razume se, ne osporavajuci i ne
umanjujuci ni jednu žrtvu, ma cija ona bila, niti amnestirajuci ni
jedan zlocin, ali isto tako ma ko ga ucinio. Jer, pripremajuci se za
ovaj poduhvat, cvrsto smo se uverili da zlocin nije bio privilegija ni
jedne strane, isto onako kao što ni nevinost nije bila privilegija ni
jedne strane. Sve izmedu te dve krajnosti je puka manipulacija i
racionalizacija koja treba da opere neciju savest, a neciju da dodatno
naruži.


SADRŽAJ

REC UNAPRED 7
UVODNE NAPOMENE 9
I. BOSNA I HERCEGOVINA U STRATEGIJAMA
ZARACENIH STRANA
1. Bosna i Hercegovina u strateškoj konceocihji ONO i DSZ 18
2. Bosna i Hercegovina u strategijama zaracenih strana 20
2.1. Zaracene strane u ratu u BiH 20
2.2. Strategija hrvatske ratujuce strane 20
2.3. Strategija muslimanske ratujuce strane 23
2.4. Strategija srpske strane prema BiH 28
II. DRUŠTVENA I VOJNA PRIRODA RATA U BiH 32
1. Društveni karakter rata u BiH 32
2. Vojno-tehnicki karakter rata u BiH 36
3. Uzroci rata u BiH i njegov pocetak 40
III. RATNE PRIPREME RATUJUCIH STRANA 46
1. Pripreme za rat muslimanske ratujuce strane 48
1.1. Paravojno organizovanje muslimana 48
1.2. Organizasko ustrojstvo muslimanske vojske 48
1.3. Doktrina upotrebe armije BiH 54
2. Ratne pripreme srpske ratujuce strane 57
2.1. Nastanak Vojske Republike Srpske (VRS) 58
2.2. Odnos JNA i VRS u procesu formiranja VRS 59
2.3. Organizacija VRS 62
2.4. Doktrina upotrebe VRS 69
IV. SARAJEVSKO RATIŠTE 74
1. Prostorno-geografske odrednice Sarajevskog ratišta 81
2. Demografske odrednice grada Sarajeva 81
3. Sarajevsko-romanijski korpus VRS na Sarajevskom ratištu 84
3.1. Nastanak SRK i njegov dolazak na Sarajevsko ratište 86
3.2. Operativni raspored SRK na Sarajevskom ratištu 87
4.1. Vojne snage Armije BiH na Sarajevskom ratištu 101
5. Analiza i ocena operativnog položaja ratujucih strana na
Sarajevskom ratištu 106
V. LEGITIMNOST DEJSTAVA SARAJEVSJKO-ROMANIJSKOG
KORPUSA 131
1. Stav vojne doktrine o dejstvima na gradove 132
2. Dejstvo po civilnim ciljevima kao indikator nelegitimnih
dejstava SRK 135
2.1. Razlikovanje civila od vojnika kao uslov za primenu principa
selektivnosti ili distinkcije 137
2.2. Zloupotreba civilnih objekata u vojne svrhe 140
2.3. Istina o vojnim ciljevima u Sarajevu 143
3. Princip proporcionalnosti upotrebe sile kao kriterijum za
ocenu legitimnosti dejstava 148
4. Snajperska dejstva kao kriterijum legitimnosti 153
4.1. Legitimnost snajperskih dejstava kao takvih 155
4.2. Da li je snajperisanje bilo strategija terorisanja civila? 156
5. Granatiranje kao terorisanje civila - da ili ne? 173
5.1. Metod upotrebe artiljerije i minobacaca na Sarajevskom ratištu 174
5.2. Granatiranje civilnih naselja - "specijalitet" jedinica Prvog
korpusa Armije BiH 177
5.3. Pristrasnost UNPROFOR-a 185
5.4. Konstantne zabrane artiljerijskih dejstava SRK 186
VI. EGZEMPLARNA GRANATIRANJA - VRHUNAC LAŽI 191
1. Granatiranje reda za hleb u ulici Vase Miskina 192
2. Granatiranje improvizovanog igrališta na Dobrinji 195
3. Granatiranje pijace na Markalama 198
VII. LAŽI MIROVNE MISIJE UN U RATU U BiH 208
1. UNPROFOR kao lažne "mirovne snage" UN 209
1.1. Dolazak UNPROFOR-a i nacelni mandat 209
1.2. Primeri obmana i laži UNPROFOR-a 212
2. Laži vojnih posmatraca UN (UNMO) 218
2.1. Misija vojnih posmatraca u Sarajevu 218
2.2. Laži UNMO u Sarajevu 221
VIII. REZIME I ZAKLJUCCI 225
PRILOZI (KARTA OBOSTRANOG RASPOREDA SNAGA; UZORAK DOKUMENTA IZ KOJIH SU
UZETI PODACI O VOJNIM CILJEVIMA U SARAJEVU; SPISAK LEGITIMNIH VOJNIH
CILJEVA U SARAJEVU; KARTA PREGLED LEGITIMNIH VOJNIH CILJEVA U SARAJEVU;
KARTA BORBENI RASPORED 102 MTBR; IZVORI) 241-260

(vedi anche / SEE ALSO:
Soros preparing revolution in Ukraine - by Yaroslav Rodin
http://english.pravda.ru/printed.html?news_id=12396 )


UCRAINA: GLI USA SPENDERANNO 13 MILIONI DI DOLLARI NELLA CAMPAGNA
ELETTORALE PRESIDENZIALE

http://www.strana.ru

14 settembre 2004


Alla fine di ottobre, con il risultato delle elezioni presidenziali,
sapremo se l'Ucraina sarà in procinto di sciogliere le sue riserve nei
confronti delle offerte occidentali, collocandosi finalmente sotto
"l'ombrello protettivo" della NATO. L'imperialismo americano non
nasconde le proprie speranze di farcela. E si impegna con tutte le sue
forze, e con ogni tipo di interferenza negli affari interni della
repubblica ex sovietica (l'Unione Europea segue a ruota), a creare le
condizioni per la vittoria del "suo" candidato, il nazionalista
ultraliberista Viktor Yuschenko, acerrimo nemico della Russia.
Esemplare, a tal proposito, è la notizia apparsa nel sito russo
"Strana.ru".

Gli USA spenderanno nella campagna elettorale in Ucraina circa 13
milioni di dollari. Lo ha dichiarato P. Dobrjanska, vicesegretaria di
Stato USA per le questioni globali. La signora Dobrjanska ha espresso
il punto di vista ufficiale di Washington sugli avvenimenti in Ucraina
alla vigilia delle elezioni, nel corso della conferenza dal titolo "La
transizione dell'Ucraina ad una stabile democrazia", organizzata il
13-14 settembre nella capitale statunitense dal "Comitato del Congresso
Ucraino di America", - riferisce il giornale "Ukrainskaja Pravda".

"Gli USA spenderanno 13 milioni di dollari, in particolare nei
programmi destinati a garantire elezioni libere e giuste in Ucraina", -
ha dichiarato la vicesegretaria di Stato. Secondo P. Dobrjanska, i
programmi comprenderanno "il monitoraggio delle elezioni e dei
sondaggi, lo sviluppo di attività e ricerche sociali, la messa in opera
di misure per istruire gli elettori, il miglioramento del sistema di
sostegno ai "media" indipendenti (abituale fonte di informazione anche
per gli ambienti della "sinistra radicale" occidentale, nota del
traduttore), e la realizzazione di forme di appoggio giuridico"

"L'Ucraina ha dichiarato di essere fedele ai valori democratici e ha
manifestato interesse per l'adesione alle organizzazioni
nord-atlantiche, quali, ad esempio, la NATO.Queste elezioni sono una
grande occasione per dimostrare questa fedeltà", - ha osservato la
vicesegretaria di Stato USA. Ricordando gli avvenimenti di Mukacevo
(località dell'ovest del paese, dove i nazionalisti eredi del
collaborazionismo con il nazismo sono apertamente sostenuti
dall'emigrazione ucraina negli Stati Uniti e in Canada e da ambienti
del Vaticano, nota del traduttore), la ricorrente chiusura del "canale
5" in Ucraina orientale, gli ostacoli ai candidati dell'opposizione nei
loro spostamenti per il paese, P. Dobrjanska ha voluto sottolineare che
l'interesse che gli USA manifestano per quanto accade in Ucraina è
provocato unicamente dalle aspettative circa lo svolgimento di elezioni
libere e giuste.

"Nostro unico interesse è quello che si sviluppi un processo elettorale
libero e giusto, che concorra a dimostrare che l'Ucraina sta passando
alla democrazia. Lo abbiamo detto sia ai dirigenti ucraini, che alla
società civile ucraina nelle nostre dichiarazioni pubbliche", - ha
affermato la signora Dobrjanska.


Traduzione dal russo di Mauro Gemma