7) Pobjeda jednoetničke Hrvatske (D. Vidović, SRP)
=== 1 ===
Croazia: caos alle frontiere e stop ai lavoratori anche da Parigi
di Stefano Giantin, su Il Piccolo del 4 luglio 2013
Non ci sarà alcun esodo di lavoratori, assicurano politici locali, studi e sondaggi. Ma nell’Europa della crisi economica e sociale in tanti non si fidano e preferiscono evitare qualsiasi problema. E così anche la Francia ha deciso. Stop ai croati, dal primo luglio a tutti gli effetti cittadini dell’Unione europea, che vogliano cercare lavoro in territorio transalpino. Come nel caso di bulgari e romeni, stessa sorte dunque anche per gli abitanti di Zagabria, Spalato e Ragusa.
Parigi ha deciso infatti di adottare «misure restrittive» per i croati che volessero lavorare in Francia, ossia l’obbligo di «essere in possesso di una carta di soggiorno» e di una «autorizzazione di lavoro», si specifica su
Service-Public.fr, il sito ufficiale dell’amministrazione pubblica francese. Se le restrizioni per romeni e bulgari cadranno a partire dal 31 dicembre 2013 – e così gli abitanti di Sofia e Bucarest «beneficeranno della stessa libertà di circolazione» di tutti gli altri cittadini Ue –, per i croati l’“embargo” francese durerà invece «come minimo fino al 30 giugno 2015» e potrà «essere prolungato per altri tre anni», fino all’estate del 2018.
Ed eventualmente per ancora 24 mesi, sempre che «la situazione» relativa alla «disoccupazione in Francia lo giustifichi», aggiunge la nota. Francia che così, malgrado i calorosi abbracci tributati alla Zagabria entrante nell’Ue da tutti i membri dell’Europa che conta, si unisce a un “gruppone” di Paesi europei che sembrano non fidarsi delle non buone condizioni economiche della Croazia, temendo una fuga verso lidi più felici, almeno sulla carta, dei lavoratori locali. Gruppo che finora comprende, ricorda l’agenzia di stampa croata Hina, «Germania, Austria, Paesi Bassi, Cipro, Gran Bretagna, Slovenia, Belgio, Spagna e Lussemburgo».
Naturalmente, specifica la Hina, Zagabria ha sempre «il diritto di reciprocità», ossia quello di imporre restrizioni simili a cittadini Ue dei Paesi sopra riportati che vogliano cercare impiego all’interno dei confini croati. Confini, il nuovo “limes” dell’Ue a sbarrare la strada al resto dei Balcani, che da due giorni hanno cominciato a produrre i primi temuti problemi. Problemi che si sono registrati in particolare alla dogana tra Croazia e Serbia a Batrovci-Bajakovo, dove in due giorni si è formata una colonna di camion che ha raggiunto in alcuni momenti i 15 chilometri. Tutto a causa di una falla nel sistema informatico doganale installato in Croazia, che ha impedito ai doganieri di Zagabria di smaltire il traffico di Tir, rimasti fermi sul versante serbo. Circa 1.200 camionisti, con i nervi a fior di pelle, sono così stati costretti ad attendere sotto il sole, in coda, che il problema venisse risolto. Ma il collo di bottiglia, tra Serbia e Croazia-Ue, ancora resiste, mentre tonnellate di derrate alimentari trasportate dai Tir rischiano di dover essere gettate tra i rifiuti.
=== 2 ===
The lure of membership fades as Croatia joins the European Union
By Ognjen Markovic
1 July 2013
Today, Croatia joins the European Union (EU) as its 28th member-state. Much as was the case with the last EU expansion in 2007, when poverty-stricken Bulgaria and Romania joined, the decision to grant membership to crisis-ridden Croatia was based more on political and geo-strategic considerations than on economic ones. The lure of membership has faded since the early days, after the break-up of the former Yugoslavia in the 1990s and Croatia’s formal application to join the bloc in 2003.
Under conditions of deepening social austerity and economic crisis within Croatia and continent-wide, Croatia’s politicians have tried to present its joining the EU as a significant step forward. They have also clearly signalled that further austerity is coming.
Premier Zoran Milanovic of the ruling Social Democratic Party (SDP), who describes himself as a “social democrat, free marketeer, libertarian”, declared, “There will be plenty of possibilities, a plethora of possibilities, a new market, new chances. You might get them if you work hard, if you prepare well, but you can also end up as a loser...which would be a curse.” Milanovic added, “We’re under pressure...to downsize spending and explain to people there are no entitlements for life.”
However, a number of EU and international policy makers and analysts have voiced concerns about Croatian accession, particularly in Germany, whose recognition of Croatia and Slovenia in 1991 sparked the dissolution of Yugoslavia. The speaker of the German parliament, Norbert Lammert, stated bluntly last October that “Croatia is clearly not yet ready for membership,” and more recently, Bild magazine called the country a “new cemetery for EU billions.” The German Parliament was the last in Europe to ratify the accession treaty, only doing so last month.
The Croatian population has also lost its previous enthusiasm for the EU. Almost 80 percent of the population supported accession in 2000 and less than 10 percent were against. Latest polls show only 45 percent view the accession as a positive move. In the EU membership referendum in January 2012, extensively promoted as a historically significant decision, only 43.5 percent of the voters bothered to show up. This was even lower than the 54 percent turnout for the parliamentary elections held a month earlier.
It should be added that all of the parliamentary political parties called for a yes vote at the time, leaving half of the population opposing the EU with no political voice whatsoever.
The disastrous social conditions plaguing Croatia as it accedes to the EU expose the nationalist claims made at the time—that independence would bring prosperity to the whole nation—as nothing but lies.
Largely dependent on international capital, the Croatian economy was hit hard by the financial crisis of 2008, going into deep recession in 2009 and staying there ever since. The country’s GDP is now almost 12 percent lower than in 2008, and even the most optimistic estimates forecast a further contraction this year, with virtually no growth in 2014. Foreign direct investment has plunged 80 percent since 2008, and last year was at its lowest level since 1999.
Croatia’s credit rating was downgraded to junk status in recent months, and, with interest on government 10-year bonds of over 6 percent, the former head of the International Monetary Fund’s mission to Zagreb, Nikolay Gueorguiev, called the country “a hostage to sentiment on international markets.”
As in other former Stalinist countries in Eastern Europe, the criminal dismantling and privatisation of former state-run industries—a process dictated by the EU and international capital—have enriched a tiny, corrupt elite and pauperised the working class. A staggering 80 percent of the manufacturing base has been lost. Official unemployment is 20 percent, and more than 50 percent amongst the youth. At the same time, prices are skyrocketing. One recent study found that utilities were as expensive as in Germany, but the average wages are only a third of the German level.
Presiding over and enforcing such social inequality, the political elite as a whole stands largely discredited in the eyes of the population.
First of all, there is the right-wing, conservative Croatian Democratic Union (HDZ), which has ruled Croatia for all but some five years since independence. Made up of nationalist right-wing émigrés, conservative Catholic layers and ex-Stalinists—its infamous leader Franjo Tudjman was a former Yugoslav army general—its long legacy in power has left it widely despised today and rife with corruption. In what is only the tip of the iceberg, former premier Ivo Sanader, who succeeded Tudjman as HDZ head, was sentenced to 10 years in prison in 2011 for accepting bribes in excess of €5 million.
The SDP, the other political pillar of the Croatian bourgeoisie, is likewise discredited. It was the successor to the former League of Communists of Croatia, the Croatian branch of the League of Communists of Yugoslavia. The SDP was briefly in power between 2000 and 2003 and then the recipient of a protest vote against HDZ in the last elections in 2011, ruling with minor coalition partners since and continuing with the same policies.
In 2012, the SDP-led government imposed an austerity budget and increased Value-Added Tax by 2 percent to 25 percent—the highest in Europe after Hungary and Iceland. Latest surveys show that only 23.8 percent of voters support the SDP, a 10 percent drop from just a year ago. The HDZ, even though currently in opposition, polls even lower at 21.5 percent, and none of the smaller parties come even close.
Croatia is the second of the ex-Yugoslav republics—Slovenia was the first in 2004—to be admitted into the EU. Slamming the door on accession is seen as carrying even more significant risks. Throughout the decades-long attacks on the position of the working class in Eastern Europe, EU politicians and their local counterparts have justified the process as a necessary “transition” to a more stable and prosperous market economy. The continent-wide crisis is exploding this lie. The ruling class fears that the working class is realising that austerity is not only the “new normal,” but a prelude to their further impoverishment and a threat to capitalist rule.
Croatian foreign minister Vesna Pusic admitted as much in a recent Financial Times ( FT ) interview: “If the EU loses its soft power, then it loses the power to stabilise southeast Europe. And without stabilising southeast Europe, the danger of instability spreading from southeast Europe, from the southern Mediterranean and from the Middle East into Europe, becomes much bigger.”
The FT also points to wider, geo-strategic considerations behind Croatian membership, commenting, “Southeast Europe is the continent’s transition zone to the Middle East; political ferment in Turkey and war in Syria lie just beyond.” Croatia has been a vital link in the supply of weapons to the Western-backed Syrian “rebels, via Jordan and Saudi Arabia, helped by the CIA.
Earlier this year, the New York Times revealed that there had been “a combined 36 round-trip flights between Amman and Croatia from December through February” and that these carried weapons including “a particular type of Yugoslav-made recoilless gun, as well as assault rifles, grenade launchers, machine guns, mortars and shoulder-fired rockets for use against tanks and other armored vehicles.”
Croatia was thus conveniently serving imperialist interests in arming the Syrian Islamist-dominated opposition, while the official EU arms embargo was still in force, and the US preferred, at that stage, not to be too directly associated with arming them.
=== 3 ===
Croazia, ok a privatizzazione banca pubblica e prima assicurazione
Il governo croato ha dato oggi il via libera alla privatizzazione di due società operanti nel settore finanziario, l’ultima banca ancora di proprietà pubblica e la maggiore società assicurativa in Croazia. Lo scopo, secondo il ministro delle Finanze, Slavko Linic, è realizzare per l’erario un entrata consistente che potrà aiutare le finanze pubbliche a ridurre il deficit del bilancio e il debito estero.
Saranno messe in vendita il 50 per cento delle azioni della Croatia Osiguranje, maggiore società per le assicurazioni del Paese che opera con consistenti profitti. Il valore della società, con un’ottima posizione sul mercato croato e immobili di ingente valore, e’ stimato a circa 400 milioni di euro. Lo Stato croato continuerà a controllare il 25 per cento delle azioni. L’altra società in via di privatizzazione, la Hrvatska postanska banka, detiene l’otto per cento del settore bancario in Croazia, ed è stimata a circa 200 milioni di euro. Al nuovo proprietario sarà probabilmente richiesto di presentare anche un piano di ricapitalizzazione.
I bandi saranno pubblicati nei prossimi giorni, scadranno a metà settembre, mentre le decisioni sugli acquirenti dovrebbero essere note a ottobre.
www.ansa.it 19 luglio 2013
Croazia: al via privatizzazione ferrovie statali
La società croata per il trasporto ferroviario, la Hz Cargo, sarà venduta nelle prossime settimane alla romena Feroivar, parte del gruppo Grampet. Lo ha annunciato il ministro dei Trasporti croato, Sinisa Hajdas Doncic, dopo la conclusione del bando per la privatizzazione, spiegando che l’offerta giunta dalla Romania era la migliore. La vendita fa parte di un grande piano di ristrutturazione e privatizzazione delle ferrovie croate, avviato dal governo di centro-sinistra.
L’acquirente romeno si farà carico di tutti i debiti e delle garanzie statali dell’Hz Cargo, per circa 120 milioni di euro, e dovrà investire altri 30 milioni di euro nella modernizzazione dei treni. In futuro saranno banditi i concorsi per la privatizzazione di altri settori delle ferrovie croate.
www.ansa.it 23 luglio 2013
=== 4 ===
Hrvati opet izvisili: Njemačka koristi situaciju i traži jeftinije radnike izvan EU
Javni poziv nezaposlenima izvan Europske unije samo je još jedna u nizu pljuski najjačeg europskoga gospodarstva istočnim članicama Europske unije, čiji nezaposleni radnici, među kojima su i Hrvati, očajnički čekaju završetak ograničenja koje su razvijenije članice Unije uvele za radnu snagu iz siromašnjih članica, među kojima je opet Hrvatska
Autor: Dražen Katalinić
I dok se gotovo sve europske zemlje bore s rastućom nezaposlenošću, Njemačka je početkom tjedna prvi put objavila popis poslova na kojima želi angažirati radnike, ali iz zemalja koje nisu članice Europske unije! Konkretno su naveli da traže medicinske sestre, njegovatelje za starije osobe, stručnjake iz područja robotike, električare i strojovođe. Kao razlog navode nedostatak radne snage zbog starenja populacije, a ministrica rada Ursula von der Leyen poručuje kako su im potrebni kvalificirani imigranti da bi se osigurala dugoročna dobrobit Njemačke.
Javni poziv nezaposlenima izvan Europske unije samo je još jedna u nizu pljuski najjačeg europskoga gospodarstva istočnim članicama Europske unije, čiji nezaposleni radnici, među kojima su i Hrvati, očajnički čekaju završetak ograničenja koje su razvijenije članice Unije uvele za radnu snagu iz siromašnjih članica, među kojima je opet Hrvatska. Zanimljivo, Njemačka je s Hrvatskom (i Filipinima) prije našeg ulaska u Europsku uniju imala bilateralni sporazum za privlačenje radnika, posebno medicinskih sestara, no najnoviji poziv radnicima za zaposlenje u Njemačkoj više se ne odnosi na Hrvate, jer smo punopravna članica EU. Ipak, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista dr. Ljubo Jurčić navodi da je riječ o deficitarnim zanimanjima u Njemačkoj u kojima su Hrvati nalazili posao i za koja se još uvijek mogu prijaviti, no pitanje je hoće li dobiti posao zbog velike konkurencije.
Radnici izvan Europske unije su jeftiniji od radne snage u EU, posebno radnici iz Indije, Pakistana, Bliskog istoka i Afrike koji će raditi za dvostruko nižu nadnicu od Hrvata i tu bi mogao nastati problem – pojašnjava Jurčić. Europska je unija prihvatila model slobodnog kretanja ljudi i kapitala, podsjeća Jurčić, a Njemačka ima višak kapitala, ali manjak ljudi, dok je u Hrvatskoj situacija obrnuta – nemamo kapitala, ali imamo jako puno nezaposlenih i takvu situaciju, koju susrećemo kod siromašnijih zemalja, Njemačka koristi, što baš nije u duhu europske suradnje, zaključuje Jurčić.
Direktora američkog Instituta za svjetske probleme u Hrvatskoj dr. Slavka Kulića takav stav Njemačke uopće ne čudi. Navodi da smo mi Hrvati prijateljstvo između Njemačke i Hrvatske shvatili na način da će nam Njemačka uvijek pomagati i otvarati tržište rada samo za nas, što je potpuno pogrešno razmišljanje.
Prema podacima portala
MojPosao.net u prvih sedam mjeseci ove godine u Hrvatskoj su objavljena 334 oglasa za radnim mjestima u inozemstvu, a za rad u Njemačkoj bila su ukupno 64 oglasa ili 19 posto od ukupnog broja inozemnih oglasa. Najviše oglasa rad u Njemačkoj odnosilo se na građevinarstvo i geodeziju, zatim poslovi vezani uz održavanje, popravke i instalacije te IT stručnjaci i poslovi vezani uz telekomunikacije. Hrvati su se, pak, najviše javljali na oglase u kojima su se tražili programeri, voditelji gradilišta i građevnski radnici.
Da će Hrvati i radnici siromašnih članica EU zaista dobiti veliku konkurenciju pri zapošljavanju ne samo u Njemačkoj nego i cijeloj EU, govori i takozvani plavi karton, agenda koju je izdala Eurospka komisija, a koji svim visokookvalificiranim imigranitima izvan EU i njihovim obiteljima jamči sva socijalna prava koja uživaju državljani Europske unije.
Zadnja Promjena: Srijeda, 24 Srpanj 2013 18:53
=== 5 ===
Hrvatsku ne očekuje ništa dobro u Europskoj uniji
Hrvatska je postala članica Europske unije. Kakve posljedice donosi ulazak Hrvatske u EU za portal
Pravda.ru govori Ana Filimonova, znanstvena suradnica Centra za proučavanje suvremene balkanske krize.
Bez obzira na optimistična očekivanja jednog dijela hrvatske političke elite, Hrvatsku u Europskoj uniji ne očekuje tako vedra budućnost kako se to moglo očekivati. Postoje nesretni primjeri država Istočne Europe (Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Poljska) koji su od 2004. ušli u EU. Na njihovom primjeru vidimo jednu te istu tužnu sliku. Kod tih zemalja karakteristični su moćni degradacijski procesi u društvenom i ekonomskom području. Osnovni pokazatelji kvalitete života (razina vanjskog duga, nezaposlenost, životni vijek, odljev stanovništva) padaju i zasad se taj proces ne zaustavlja. Čak se ne može naslutiti ni njegova stagnacija.
U Hrvatskoj su se ti isti procesi primjećivali i prije ulaska u EU. Ogromni rast vanjskog duga premašuje 40 mlrd. dolara, to je katastrofalna brojka za tako malenu državu. Mađarska ima dug od 50 mlrd. dolara, to je brojka koja se ne da usporediti s nacionalnim budžetom.
Vrlo je visoka nezaposlenost. U Hrvatskoj iznosi oko 20%, no među mladima ta brojka je naprosto zastrašujuća – 50%. Ove zime napravljena je sociološka anketa u kojoj se pokazalo da bi samo 7% hrvatske mladeži željelo ostati u Hrvatskoj. 93% je spremno napustiti svoju domovinu i otići u Austriju, Italiju, Njemačku, SAD, Kanadu.
Potpuno uništenje bankarskog nacionalnog sustava. Sva su nacionalna financijska središta okupirana od strane austrijskih i talijanskih banaka, a sad nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju u potpunosti će izgubiti svoj nacionalni financijski sustav.
Loša je situacija u proizvodnji, u tom sustavu događa se ista stvar: Njemačka kupuje proizvođačke linije, one postaju njemačkom proizvodnjom a sav prihod se izvozi iz Hrvatske. Hrvatska proizvodnja se zatvara. Država živi na račun turizma.
U Njemačkoj se jasno vidi tendencija nezadovoljstva s tim što je Hrvatska ušla u EU. Djelomično se čuju tvrdnje da je to još jedna država u kojoj će propadati njihove milijarde.
Hrvatska je na granici ekonomske recesije koja se s poteškoćom zaustavlja. Vlada se oštro kritizira, mnogi je smatraju za jednu od najnetalentiranijih vlada u proteklih 20 godina, budući da slijepo ispunjava sve zahtjeve europske, briselske birokracije. Sve to dovodi do zaključka da se pred Hrvatskom nazire grčko-ciparski scenarij. Morat će napraviti velike strukturne reforme zbog kojih će dobiti udarac po nacionalnoj društvenoj i ekonomskoj strukturi. Recimo, nedavno je vlada Hrvatske donijela odluku da će se plaćati poziv hitne pomoći koji neće koštati manje od 200 eura. Argumentiraju time da postoji jako puno lažnih poziva. No u plaćanje se računa korištenje opreme za reanimaciju, odnosno ako se ona upotrebljava, to znači da poziv nije bio lažan. Taj primjer lijepo prikazuje stanje hrvatske medicine.
Tijekom ove godine u Hrvatskoj su bili veliki društveni prosvjedi. Ljudi postaju svjesni da ulazak u Europsku uniju neće riješiti ekonomske probleme, samo će pogoršati socijalne prilike u državi“.
Je li Hrvatska imala neki drugi put osim ulaza u EU?
„Sve balkanske države ovako razmišljaju: što da radimo, mi geografski pripadamo Europi, oko nas je samo Europska unija i države NATO-a. Kako država može biti jača, ako će se podčinjavati institucijama Europske unije i euroatlantskim integracijama, ispunjavati njihove zahtjeve te još više slabjeti i uništavati vlastitu nacionalnu državnost? Danas Europa nije više ono što je bila šezdesetih i sedamdesetih godina, za vrijeme njezinog procvata kad je gospodarila određena društvena ravnopravnost i pravednost.
Pogledajte što se dogodilo s Bugarskom nakon ulaska u EU. Stanovništvo se tijekom zadnjih 10 godina katastrofalno smanjilo. Državu nazivaju zemljom europskih penzionera koji iznajmljuju svoju imovinu u Europi, kupuju jeftine stanove u Bugarskoj i žive tamo od te razlike. Slični procesi se primjećuju i u Mađarskoj. Osim toga, Mađari trenutno jako prosvjeduju, pokušavaju obnoviti nacionalnu ekonomiju.
Hrvate je uvijek karakterizirao zdravi pragmatizam. Upravo je zbog toga za hrvatsku elitu jasno da u ovim uvjetima primjeri istočnoeuropskih država govore o jako mračnoj perspektivi. I zasad takva ista budućnost očekuje Hrvatsku.“
Ana Filimonova je znanstvena suradnica Centra za proučavanje suvremene balkanske krize Ruske akademije znanosti.
=== 6 ===
Prvi mjesec hrvatskog članstva u EU obilježila je vrlo dinamična aktivnost Vlade RH na polju uspostavljanja reda i poretka u državi. To bi bilo za svaku pohvalu jer je kriminalna anarhija stvorena od strane “stranaka s hrvatskim predznakom” velikoj većini građana već odavno dozlogrdila. No, postavlja se pitanje svrhe i ciljeva tih mjera te kome one trebaju donijeti poboljšanje. Da li svim građanima RH, jednom dijelu hrvatskog društva ili nekome trećem. Intencija aktualne hrvatske vlade, kako njeni članovi tvrde, je ispravljanje negativnosti stvorenih za vrijeme HDZ-ovskih vlada. Pitanje je je li to baš tako ili se aktivnost aktualne vlade može shvatiti kao nastavak procesa započetog stjecanjem tzv. neovisnosti.
Da se radi o kontinuitetu jedne antinarodne politike moglo se zaključiti po najnovijem nizu poteza Vlade. Prvi je bio objava da se ide u prodaju Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Nebitno je tko će preuzeti udjele u tim poslovnim subjektima jer njihovom privatizacijom hrvatsko društvo iz svojih ruku ispušta oruđe razvoja, odnosno, kreiranja razvojnog kapitala. Posebna je zanimljivost, što je praksa u cijeloj istočnoj Europi, privatiziranje domaće (hrvatske) državne firme kao što je bio slučaj privatizacije Hrvatskog telekoma od strane njemačke državne firme. Mazohistički dodatak na cijelu tragikomediju bio je svojevremeni izbor namještenika njemačke državne kompanije na mjesto predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca.
Druga mjera vrijedna pažnje je povećanje trošarine na motorna goriva što predstavlja jasan dokaz kontinuiteta politike ove sa svim prethodnim hrvatskim vladama. Vrijedi zabilježiti skoro pa antologijsku izjavu ministra financija koji je ustvrdio da će se ti novci vratiti građanima. Jasno je kome se novac uzima. Uzima se svima jednako, bez obzira na primanja, no ministar nije pojasnio kome se, kojem dijelu građanstva, taj novac vraća. Striktno logički gledano, ako se novac uzima svima, a isti u punom iznosu vraća samo određenim klasama građana, onda se ne može reći da se on nekamo vraća. On se nekome daje. Pitanje je kome. I zašto?
Sljedeća postaja hrvatske propasti se zove monetizacija cesta. Ministar financija je domoljubno izjavio da ceste ne (pro)daju ispod tri milijarde eura dok se i sam premijer našao ponukanim da miroljubivo i razborito, u maniri svog prethodnika na čelu stranke, objasni kako je alternativa monetizaciji otpuštanje 30 % zaposlenih u državnim i javnim službama. Jer za njihove plaće, bez monetizacije, novaca nema.
Tu treba napraviti prvu međupostaju u rješavanju ove zagonetke koja to u biti i nije. Premijer i njemu potčinjeni ministri nisu pokazali nimalo razumijevanja za probleme tisuća radnika koji su ostali bez posla tijekom njihovog mandata. Samo mali dio novaca koji se troši i koji će biti potrošen na birokratsku klasu bi spasio mnoga poduzeća, poslovne subjekte kadre stvoriti novu vrijednost, od stečaja. Spasio bi brodogradnju, koja prema izračunima bivšeg direktora riječkog 3. maja ionako posluje pozitivno, jer brodogradnja svojom djelatnošću, neposrednom i kroz kooperante, državnom proračunu daje više no što prima. Svejedno, vlada steže omču oko vrata brodogradnje dok junački brani privilegije klase preplaćenih parazita i neradnika, klase višestruko uvećane od vremena propasti “birokratskog komunističkog sustava”.
Na ovom stupnju razmatranja sve je banalno jasno. Vlada, kako ova tako i prethodne, uzimaju svima kroz trošarine, PDV i slično i daju odabranima. Isto tako, ova i sve prethodne vlade smatraju da imaju pravo prodavati zajedničku stečevinu svih građana Hrvatske, uključujući i protjeranih Srba, a da bi osigurali ugodnu egzistenciju jednom dijelu hrvatskih građana. Samo po sebi se nameće pitanje motiva takvog postupanja. On sigurno nije altruistički premda se u krajnjoj instanci građane opomene da bi odustajanje od takvih mjera dovelo u pitanje isplate mirovina. Prijetnja je to koja svakog savjesnog građanina uznemiri, a osobito umirovljenike i njihove nezaposlene članove obitelji. Prijetnja je to koju je otvoreno uputila ministrica vanjskih poslova pred referendumom o pristupu Hrvatske Europskoj uniji. Ista je prijetnja došla i ovih dana.
U momentu pristupanja EU, u Hrvatskoj je istekao rok za pokretanje postupka za legalizaciju bespravno sagrađenih građevinskih objekata. Podneseno je preko 700 000 zahtjeva, s tim da se veliki broj zahtjeva ne bavi samo jednom nekretninom, već sa više njih. Prema tome, u Hrvatskoj će se legalizirati preko milijun bespravno sagrađenih objekata. Veliki dio njih je sagrađen u vrijeme prijašnjeg sustava kad je društvo stimuliralo izgradnju vikendica, no još više posljednjih dvadesetak godina. Tu se ističu dvije kategorije nekretnina: stambene jedinice koje su sagradili građani protjerani iz BiH, te nekretnine, mahom turističke namjene, izgrađene na moru zadnja dva desetljeća. Radi se o ogromnom bogatstvu hrvatskih građana, ali i budućem velikom poreznom utegu oko vrata vlasnika tih nekretnina. Građani su rado platili postupak legalizacije vlasništva dok je država napravila popis nekretnina o trošku samih vlasnika. Kad vlada, ova ili neka buduća, krene s uvođenjem poreza na nekretnine, većina tih građana će se naći u situaciji da neće moći servisirati svoje “dugove”.
Tu je i problem tzv. fiskalizacije. Jasno je da se treba uvesti reda na tržnicama, kao i svugdje, no postavlja se pitanja svrsishodnosti. Pitanje je koliko će država dobiti od toga, a koliko će ljudi izgubiti kakvu-takvu egzistenciju ostvarenu kroz, neki put polulegalni, rad na tržnicama. Najvjerojatniji rezultat ove mjere, bio on njegov cilj ili ne, je usmjeravanje građana na velike trgovačke centre gdje cijene hrane već divljaju.
Nekretninama, kao mjerama bogatstva, se bavi i zakon o podrijetlu imovine. Kako je to slavodobitno opisala novinarka HTV, također pripadnica armije parazita, građani će morati dokazati gdje su stekli dvjesto tisuća eura za kupnju kuće te da se objašnjenja poput preminulog ujaka u Americi bez dokaza o tome neće prihvaćati.
Posljednja je mjera osobito intrigantna i iritantna. Vrlo različiti ljudi se stavljaju u istu košaru. S kriminalcima koji su izbjegli ruci pravde, a svi veliki kriminalci u Hrvatskoj su je izbjegli, bile bi izjednačene na desetke, ako ne i stotine, tisuća građana koji su, izgubivši nadu za zaposlenje u domovini, posao našli izvan granica Hrvatske. Radi se tu, prije svega, o desecima tisuća mornara, naftaša, profesionalnih vozača, te građevinskih radnika. Ova kategorija ljudi uglavnom radi izvan EU, rade za male, ponekad iznimno male, nadnice. U (prešutnom) dogovoru s poslodavcima, neplaćanje poreza u matičnoj zemlji se podrazumijeva. Veći prihodi se ostvaruju velikim brojem radnih sati. Ti ljudi odsustvuju od svojih obitelji šest, osam ili deset mjeseci na godinu. Oni se ne vode u statistikama za nezaposlenost jer ih je revna Račanova vladao već odavno otud izbrisala. Oni u Hrvatsku donose više svježeg novca od famoznog turizma jer se radi o milijardama dolara na godinu. Za antipod ovoj grupi građana mogu se uzeti dobro plaćeni državni službenici, a osobito vlasnici mnoštva uspješnih privatnih tvrtki koje imaju samo jednog klijenta – državu. Te strukture legalno, no ne i legitimno, pljačkaju državu prelijevajući društveno u svoje privatno. Njih ove mjere neće obuhvatiti, no neke buduće, socijalističke, će se morati pozabaviti i njima.
Iz gore navedenog, može se zaključiti da se država bavi isključivo sama sobom i svojim ogromnim i neefikasnim birokratskim aparatom. Sve se čini da se očuva njegov status premda je jasno da to ne može ići unedogled. Prije ili kasnije, država će morati srezati svoj aparat za gore spomenutih trideset, ili čak i više, posto. Jasno je da i članovi vlade razumiju ovu jednostavnu i neumitnu matematiku, no oni uporno nastavljaju s istom politikom. Razlozi za takve postupke svih naših vlada izlaze izvan okvira ovog članka te će biti objašnjeni u posebnom članku, no za sada treba samo razumjeti da birokratski aparat, u nekoj većoj slici, nema funkciju da služi svojoj državi i narodu, već da stvara deficit i zemlju gura u dugove. Kad se zemlja zaduži do dizajnirane razine, birokratski će aparat biti djelomično demontiran. No tada će već biti kasno za bilo kakve suštinske promjene.
Tijekom povijesti, pojedinci ili narodi su dolazili u ovakvu bezizglednu situaciju nakon velikih nepogoda poput suša, poplava, najezde skakavaca, peronospore, agresije i okupacije barbara i slično. Hrvatskoj se nijedna od spomenutih nedaća nije dogodila, no dogodio joj se ekvivalent za sve njih uzetih skupa. Dogodio joj se HDZ. HDZ je uništio industriju, poljoprivredu i domaću znanost te stvorio klijentalističko društvo u kome su postupno u građane drugog reda gurane cjele skupine stanovništva. Započeli su sa Srbima da bi danas tamo završili svi koji nisu povezani s vlašću. Oni su doveli državu u stanje u kome nijedna vlast skoro da nema manevarskog prostora. Oni su krivi za stvaranje uvjeta za potpuno podjarmljivanje Hrvatske od strane neoimperijalističkih i neokolonijalnih snaga. Ipak, politika prethodnih vlada ne abolira aktualnu. Sadašnja vlada predstavlja zlosretan spoj iskustva i mladosti, spoj makijavelizma i potpune nekompetentnosti. Aktualni ministar financija je još prije dvanaest godina svojim glasačima, opljačkanim i ojađenim radnicima, objasnio da SDP nije stranka rada, već stranka kapitala. Navedene mjere aktualne vlade, a one mahom dolaze iz Ministarstva financija, to zorno i pokazuju. Još gore je s Ministarstvom gospodarstva gdje je na čelo došla osoba koja spada među iznimne raritete. Naš vrli ministar iskreno vjeruje u najprimitivniju filozofiju ikad oblikovanu ljudskim umom. On vjeruje u nevidljivu ruku tržišta. On vjeruje u investicije. Veliki “privatni ulagači” će doći u Hrvatsku, investirati svoje novce, cijelih 50 milijardi kuna, te nas izvući iz kronične krize. Po podacima iz javnih medija od prije dvije godine, jedan od najbogatijih Hrvata, poduzetnik i gradonačelnik, u to je vrijeme dvije trećine svog bogatstva (radi se o 50 milijuna kuna) radije držao oročeno u banci umjesto da investira u zemlju koja mu je omogućila da se vine od mjesta skladištara u lokalnom poduzeću do političke, poslovne i medijske zvijezde. Pedeset milijuna kuna predstavlja jedan promil od potrebnih milijardi o kojima ministar sanja. Jasno je da bogati Hrvati, čak i kad bi htjeli, ne mogu investirati potrebnu sumu. Trebaju doći stranci, investitori koji će odustati od Kine, Turske, Poljske itd. da bi došli u Hrvatsku. Ako zanemarimo nacional-romantičnu retoriku, jedini razlog dolaska investitora bila bi niska cijena rada. Onoliko niska koliko je potrebno.
Spomenuta dva ministra predstavljaju paradigmu mučne hrvatske realnosti. Oni su nastavljači zločina koji je započeo prije dvadeset i tri godine. Svjesno ili nesvjesno, oni produbljuju krizu i zemlju drže na pogrešnom kursu. Oni su, baš kao i stotine tisuća pripadnika njihove klase, odgovorni za sadašnjost i budućnost, tim prije što su
(Message over 64 KB, truncated)
Jugocoord su Telegram
Jugocoord su Facebook