Informazione

( srpskohrvatski / italiano )

Eurovisione? Ma si... / Evrovizija: ma da...

NOTA: "Eurovision" e' una specie di versione europea-transnazionale del
nostrano "Festival di Sanremo". L'edizione 2004 si e' svolta nei giorni
scorsi ad Istambul, ed e' stata trasmessa sui canali televisivi di
molti paesi europei - compresa la SerbiaMontenegro, da dove ci scrive
Paolo Teobaldelli...


=== in italiano : pensieri dalla jugoslavia ===


Eurovisione? Ma si ...

Giovedi 12 Maggio 2004 abbiamo assistito alla prima serata di
Eurovisione, nella suggestiva cornice del format televisivo turco.
Le canzoni si sono susseguite intramezzate da suggestive immagini di
paesaggi e rovine storico-artistiche, di antiche chiese
cristiano-ortodosse e islamiche, affreschi, statue, capitelli e
portali, immagini ricche di storia e tradizioni secolari, ma il
contrasto con le canzoni in gara e' risultato veramente, profondamente
ridicolo se non addirittura pietoso.

Quasi tutti hanno cantato in inglese con la sola eccezione di
Portogallo, Estonia e Serbia e Montenegro, i quali non solo hanno
scelto di mantenere le proprie canzoni nella propria lingua, ma si sono
anche presentati con sobrieta' ed eleganza nei propri costumi
tradizionali. Cosa dire degli altri?

La Svizzera che balla la break dance, il cantante danese vistosamente
di origine africana, quello greco una copia pietosa di Ricky Martin
(qui io ed i miei amici lo abbiamo ribattezzato Rickos Martinopulos),
il gruppo ucraino sembrava
uscito dalla pellicola di Conan il Barbaro 14esimo, la coppia di Malta
sembravano Mariah Carey con il nipote sfigato di Paul Mac Cartney, e
cosi' via... si sono susseguiti sul palco copie squallide, versioni
ridotte di un'iconografia anglo-americana.

Per non parlare poi dell'enigma di Cipro: sul palco si e' presentata
una copia grassottella della moglie di Brad Pitt che nessuno ha capito
da quale parte di Cipro provenisse, se da quella greco-cipriota o da
quella turco-cipriota.
O forse direttamente dalla ambasciata americana a Cipro?

Che dire poi dei costumi? Trucchi pesanti e grotteschi che avrebbero
reso felice un Fellini dei tempi migliori, minigonne esagerate, tacchi
a spillo, muscolotti in evidenza e movimenti pornografici che avrebbero
disgustato persino Cicciolina.
Insomma una coreografia quale quella che e' possibile vedere tutti i
giorni a tutte le ore nei deprimenti varieta' e talk shows televisivi
occidentali, tette, cosce, culi e bambolotti gonfiati di anabolizzanti,
e nei momenti di pausa un paio di presentatori idioti e narcotizzati a
presentare il tutto.

Ebbene lasciatemelo dire da italiano ed Europeo, quello cui abbiamo
assistito e' purtroppo il vero specchio dell'Europa, la sua immagine
odierna, un'Europa ricca di tradizioni, di storia, culture e religioni,
sommersa oramai dai MacDonalds, dai cibi OGM, da volgari saltimbanco,
intrattenuta da giullari di corte, da troie di regime (scusatemi
l'espressione un po' forte ma non e' mia bensi' di un grande poeta e
cantautore quale fu Fabrizio De Andre') e da menestrelli affamati di
quattrini che cantano 'per l'amazzonia e per la pecunia', glorificati
da avanzi di balera e da 'regine del tua culpa'.

E che dire poi dei paesi della ex-Jugoslavia? E' bastato assistere alle
canzoni di Slovenia, Croazia, e Bosnia ed Erzegovina per capire cosa e'
stato della loro storia di questi ultimi anni, della secessione dalla
Repubblica Federale di
Jugoslavia. Ufficialmente, lo sappiamo tutti, il motivo era di
difendersi dallo sciovinismo serbo, difendere la propria identita' e
cultura dai cattivi 'serbi invasori'.

Ma tutti hanno visto ora in Eurovisione come tali paesi hanno
conservato la propria identita' e cultura. La coppia slovena rimandava
a qualche vecchio film di Fred Astair e Ginger Rogers, il cantante
croato vestito a lutto sembrava trovarsi sotto la minaccia di qualche
cecchino, ma non serbo, bensi' piuttosto della SFOR, attento a che
questi non pronunciasse qualche parola in serbo-croato, ma il punto
veramente piu' basso dell'intera serata lo registrava sicuramente la
Bosnia ed Erzegovina.
Gia' il titolo tutto un programma: 'In the disco'; beh lo sanno tutti
che le discoteche sono nate in Bosnia!!

A questo punto permettetemi una disgressione di cui mi accingo subito a
spiegravi il motivo.
Il destino volle che su invito di alcuni amici bosniaci (e musulmani)
mi trovassi nell'estate del 1999 a Sarajevo e che in quell'occasione io
e questi amici ci recammo 'In the Disco' dove quella sera c'era un
grande evento. Permettemi dunque questa testimonianza sincera.


'In the disco': come Futura 99' a Sarajevo?

Vi dicevo dunque che in quella lontana estate del 99' mi trovavo con
degli amici a Sarajevo. Ricordo che passeggiammo a lungo per le
suggestive viuzze della
Bascarsija, mangiammo i buonissimi cevapcici bosniaci, famosi per la
loro qualita' in tutti i Balcani, ed insomma godemmo di quella calda e
tranquilla giornata di sole.

Sarajevo era completamente tappezzata di manifesti giganteschi che
reclamizzavano un grande eccezionale evento: Futura 99', una serata di
musica tecno in una grande fabbrica abbandonata, con la presenza quale
special guest di una famosa DJ tedesca. I miei amici, giovanissimi,
furono attratti dalla pubblicita' e iniziarono a chiedermi di andare
tutti
insieme a quel grande evento.

La tecno non mi ha mai appassionato, ma mi dissi, perche'no? D'altronde
eravamo in vacanza e non avevamo impegni per la serata e cosi' andammo.
Appena arrivati sul posto io ed i miei ci trovammo in una calca enorme.
Se non ricordo male c'erano piu' di 5.000 ragazzi e ragazze provenienti
da tutta la Bosnia.

Facemmo una fila di mezz'ora e finalmente pagato il biglietto
all'ingresso (che assomigliava di piu' ad un checkpoint della NATO che
ad una biglietteria, data la presenza di una ventina
di soldati della SFOR armati in assetto da guerra) entrammo nella
vecchia fabbrica ansiosi di ballare e divertirci.

L'edificio era di grandi dimensioni, ampissimo ed altissimo, e
nell'oscurita' intervallata da isteriche luci stroboscopiche
prevenienti da proiettori colorati, iniziammo a ballare insieme a tutti
gli altri giovani. La DJ tedesca ed il suo staff si trovavano su di un
palco alto circa due metri.

La musica non riusci' ad entusiasmarmi e cosi' mentre ballavo un po'
annoiato il mio sguardo inizio' a vagare in giro tra quella bella
gioventu', osservavo i loro visi, il loro modo di ballare, di
interagire, i loro comportamenti cosi' poco occidentali, quando ad un
tratto dio solo sa perche', i miei occhi seguirono la parete scrostata
e si posarono in alto ...

... rimasi pietrificato ed inorridito! Lungo tutte le pareti della
fabbrica intorno a noi, a circa 10/15 metri di altezza, ben al di sopra
delle luci, correva una balconata metallica sulla quale si trovavano
decine e decine di soldati americani, i quali nascosti nella
semioscurita', ognuno con grandi e sofisticate telecamere e potenti
macchine fotografiche ci scrutavano e ci riprendevano a ns. insaputa.

Scioccato chiamai a me i miei amici e chiesi loro di alzare gli occhi
al di sopra delle luci. La loro reazione fu identica alla mia. Dissi
loro che non intendevo restare un secondo di piu', che mi sentivo come
un animale in un recinto e disgustato mi diressi all'esterno, subito
seguito dai miei amici.

All'esterno con altrettanto stupore vedemmo che si trovavano molti
altri ragazzi e ragazze che evidentemente non avevano apprezzato molto
la situazione e com'e' nel carattere delle popolazioni slave,
solidarizzammo e tutti insieme restammo ancora un po' a smaltire il
disgusto bevendo, fumando e rideno in compagnia.


Vecchia e nuova Jugoslavia, vecchia e nuova Europa: che fare?

Per concludere ho apprezzato le parole di un ragazzo bosniaco di fede
cattolica che vive a Belgrado, fuggito dalla Bosnia fondamentalista
stile BIN LADEN-IZETBEGOVIC-
SFOR, il quale ieri mentre parlavamo della serata di Eurovisione ha
commentato cosi' la perfomance del cantante bosniaco: 'Sai quelli della
NATO amano i ragazzini nudi!!'

Insomma mi sono detto, la nuova Jugoslavia (con l'evidente eccezione di
Serbia e Montenegro) assomiglia molto alla nuova Europa (con l'evidente
eccezione di Portogallo ed Estonia) mentre la vecchia Jugoslavia
assomigliava molto alla vecchia Europa, quella stessa Europa che per
esempio disgusta persone come Rumsfeld, il quale come tutti
ricorderete, ha rivolto l'epiteto 'vecchia Europa' a Francia e
Germania, ree di non voler partecipare all'operazione di
'peace-keeping' in Iraq.

Data la situazione che fare? Stasera vedremo in scena i poteri centrali
e capiremo se assomigliano di piu' alla vecchia o alla nuova Europa. Se
assomigliano alla vecchia Europa allora ascolteremo sicuramente buona
musica e andremo a dormire con un po' piu' di speranza nel cuore. Se
invece assomigliano alla nuova Europa, beh allora temo che andremo a
dormire con la seguente angosciante domanda in testa:

- Non sara' che l'anno prossimo vedremo forse una brutta copia di Frank
SInatra cantare per il Kosovo una canzone intitolata 'Strangers in the
iraqui night'?

Paolo Teobaldelli
Pensieri dalla Jugoslavia 15/05/2004


=== na srpskohrvatskom : misli iz jugoslavije ===


Evrovizija: ma da...

Cetvrtak, 12. maj 2004., prisustvovali smo prvoj veceri Evrovizije, u
ambijentu koji svojom formom podseca na tursku televiziju; pesme su se
nizale smenjivajuci se sa slikama pejsaza i istorijsko-umetnickih
ruina, antickih pravoslavnih i islamskih crkvi, freski, statua,
kapitela i portala, slikama bogate vekovne istorije i tradicije, ali u
kontrastu sa pesmama sve je to izgledalo krajnje glupo i besmisleno, pa
i jadno.
Skoro svi su pevali na engleskom, osim Portugala, Estonije i Srbije i
Crne Gore, koji ne samo sto su svoje pesme otpevali na svom jeziku, vec
se i obukli sa umerenoscu i elegancijom u svoje tradicionalne kostime.
Sta reci o ostalima?
Svajcarska koja igra Break Dance, danski pevac vidno africkog porekla,
onaj grcki bedna kopija Riki Martina (kojeg smo moji prijatelji i ja
prozvali Rikos Martinopolos); grupa iz Ukrajine izgledala je kao da je
izasla iz filma Konan, 14. varvarin, par sa Malte podsecao je na Maraju
Keri i rodjaka Pola Mekartnija... Tako su se redom smenjivale na
podijumu blede kopije, skracene verzije jedne anglo-americke
ikonografije. A zatim, da ne govorimo o zagonetki sa Kipra: na podijumu
se pojavila jedna debeljuskasta kopija supruge Brad Pita za koju niko
nije shvatio iz kog dela Kipra bi mogla doci: iz onog grckog ili ipak
turskog?
Ili mozda iz americke ambasade na Kipru?
Potom, sta reci o kostimima? Groteskni slojevi sminke koji bi ucinili
srecnim i jednog Felinija iz boljih dana, prekratke mini-suknjice,
visoke potpetice, misici jasno istaknuti i pornografski pokreti koji bi
se zgadili cak i Cicolini. Ukratko, koreografije koje se mogu videti
svakoga dana u svakom trenutku u otuznom i deprimirajucem sarenilu
zabavnih talk-show programa zapadne televizije, sise, butkice,
zadnjice, decaci napumpani raznim stimulativnim sredstvima, a u
trenutcima pauze idiotski i uspavani voditeljski par koji sve to
predstavlja.
Dakle, dozvolite mi da kao italijan i evropljanin kazem da je ovo cemu
smo prisustvovali, nazalost pravo ogledalo Evrope, njena danasnja
slika, Evropa bogata istorijom, tradicijom i religijama, prelavljena
restoranima McDonald's-a, genetski modifikovanom hranom, vulgarnim
sarlatanima, ona Evropa koju zabavljaju dvorske lude i drolje njenog
rezima (izvinite na prejakom izrazu, ali nije moj vec velikog evropskog
pesnika i pevaca Fabrizio de Andre), zatim zongleri zeljni parica, a
koje nam predstavljaju intelektualci iz Fast Food-a i velica politicki
talog.
Potom, sta kazati o zemljama bivse Jugoslavije? Dovoljno je bilo
prisustvovati pesmama Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine da bi
se shvatilo sta je bila njihova istorija ovih poslednjih godina, kao i
razlog otcepljivanja od SFRJ. Zvanicno, to svi znamo, povod je bio
odbraniti se od srpskog sovinizma, odbraniti sopstveno obelezje i
kulturu od zlih srpskih osvajaca. Ali sada, Svi su videli na Evroviziji
kako su te zemlje ocuvale svoje obelezje i kulturu.
Slovenacki par podsecao je na neki stari film sa Fred Asterom i Ginger
Rogers, hrvatski pevac obucen u crninu, izgledao je kao da se nasao na
nisanu kakvog snajperiste, ali ne srpskog, pre nekog iz SFOR-a, koji u
grcu samo iscekuje da cuje neku srpsko-hrvatsku rec; ali sigurno,
najniza tacka veceri pripala je Bosni i Hercegovini. Ceo program
sadrzan u naslovu: "In the disco"; pa da, znaju svi da su diskoteke
nastale u Bosni!
Dozvolite mi ovde malo odstupanje ne bih li vam objasnio povod
poslednje pomenutog. Sudbina je htela da se na poziv svojih bosanskih
(i muslimanskih) prijatelja nadjem u Sarajevu, leta 1999. i da se tom
prilikom svi nadjemo "in the disco" gde se te veceri zbivao veliki
dogadjaj. Dozvolite mi, dakle, ovo svedocenje.

In the disco: kao "Futura '99" u Sarajevu?

Dakle, kao sto rekoh, tog dalekog leta '99. bio sam kod prijatelja u
Sarajevu. Secam se da smo dugo setali ulicicama Bascarsije, jeli
odlicne cevapcice, po svom kvalitetu cuvene na celom Balkanu, uopste,
uzivali smo u tom toplom i mirnom suncanom danu.
Citavo Sarajevo bilo je oblepljeno ogromnim plakatima koji su
najavljivali veliki i izvanredan dogadjaj: Futura '99.- vece tehno
muzike u nekoj velikoj napustenoj fabrici, gostovanje cuvene nemacke
DJ(ke).
Moji mladi prijatelji behu privuceni reklamom i pocese me nagovarati da
idem sa njima na taj spektakl.
Tehno muzika me nikada nije odusevljavala, ali rekoh sebi-zasto da ne?
Uostalom, bili smo na odmoru, za uvece nismo imali nikakvih obaveza,
tako da odosmo. Cim smo stigli na odrediste, nadjosmo se u velikoj
stisci; ako se dobro secam bilo je vise od 5000 momaka i devojaka
pristiglih iz cele Bosne. Nakon pola sata cekanja u redu, najzad
kupismo karte na ulazu (koji je vise licio na jedan od NATO-vih
check-point-a nego na biletarnicu, sve uz prisustvo dvadesetak vojnika
SFOR-a pod punom ratnom opremom).
Udjosmo u staru fabriku nestrpljivi da se zabavimo i izigramo.
Zgrada je bila zaista velika i veoma prostrana i visoka, i u mraku,
isprekidanom histericnim svetlima stroboskopa i projektora u boji,
pocesmo igrati zajedno sa ostalom omladinom. Gospodjica DJ i njeno
osoblje nalazili su se iznad na podijumu visokom oko 2 metra. Kako me
muzika ni malo nije uzbudjivala, njisuci se tako, poceh da lutam
pogledom po toj omladini: posmatrao sam njihova lica, nacin igranja,
medjusobne odnose, njihovo pomalo zapadnjacko ponasanje, kada u jednom
trenutku, sam bog zna zasto, moj pogled se, proprativsi oguljeni zid,
zaustavio gore...
...osta skamenjen i uzasnut! Duz zidova fabrike, oko nas, na oko 10-15
metara visine, taman iznad svetla, pruzao se metalni balkon na kojem su
se nalazile na desetine americkih vojnika koji su nas, skriveni u
polu-mraku, svaki sa velikom i tehnicki usavrsenom kamerom i mocnim
fotoaparatima, ispitivali i pazljivo snimali, bez naseg znanja.
Sokiran, pozvao sam blize sebi svoje prijatelje i rekao im da podignu
pogled iznad svetla. Njihova reakcija bila je ista kao i moja. Rekoh im
da ne zelim vise ni sekunda tu ostati, da se osecam kao zivotinja u
nekom kavezu i zgadjen, uputio sam se ka izlazu, pracen svojim
prijateljima.
A vani, sa podjednakim zaprepascenjem videsmo mnoge momke i devojke
koji ocigledno nisu bas najbolje shvatali citavu situaciju, i kao sto
je u karakteru slovenskih naroda, izrazismo solidarnost sa ostalima i
ostasmo jos malo, pijuckajuci neko bljutavo pice, puseci i smejuci se u
drustvu.

Stara i nova Jugoslavija, stara i nova Evropa: sta ciniti?

Za kraj da zakljucim recima jednog bosanskog mladica, katolicke vere,
koji zivi u Beogradu, izbeglica iz Bosne, iz fondamentalistickog tria
Bin Laden-Izetbegovic-SFOR, kojima je juce, dok smo razgovarali o toj
veceri Evrovizije, prokomentarisao nastup bosanskog pevaca: "Znas, oni
iz NATO-a vole golisave djecake!"
Ukratko, rekoh sebi, nova Jugoslavija (sa ociglednim izuzetkom Srbije i
Crne Gore) podseca mnogo na novu Evropu (sa ociglednim izuzetkom
Portugala i Estonije), dok je stara Jugoslavija podseala mnogo na staru
Evropu, onu istu Evropu koja se, na primer, gadi osobama kao sto je
Rumsfeld, koji je, kao sto se svi secate, epitet "stara Evropa" uputio
upravo Francuskoj i Nemackoj, osudjenima da nisu zeleli da ucestvuju
u "peace-keeping" operacijama u Iraku.
Na osnovu date situacije, sta ciniti? Veceras cemo na sceni videti
centralne mocnike i shvatiti podsecaju li vise na staru ili novu Evropu.
Podsecaju li na staru, slusacemo, dakle, dobru muziku i na spavanje
otici sa malo vise nade u srcima. A ako, pak, podsecaju na ovu novu,
pa, plasim se da cemo u taj isti krevet poci sa sledecim mucnim
pitanjem u glavi:
- Necemo li, mozda, sledece godine videti jednu ruznu kopiju Frenka
Sinatre, kao predstavnika Kosova, koji ce svoju pesmu nasloviti
"Strangers in the iraqui night"?

Paolo Teobaldelli
Misli iz Jugoslavije 15/05/2004

Translation by Jelena Lagator

BEOGRADSKI FORUM ZA SVET RAVNOPRAVNIH
B e o g r a d, 08. maj 2004. godine

OKRUGLI STO: "Intelektualci i drustvena stvarnost"

Etnografski muzej - Beograd

1. Rade Drobac:"Intelektualci na meti vlasti i njenih satelita"
2. Dr Ivica Stojanovic: Intelektualci i drustvena stvarnost


=== 1 ===

http://www.artel.co.yu/sr/reakcije_citalaca/2004-05-13_1.html

Izlaganje (prilog uz diskusiju): "Intelektualci na meti vlasti i njenih
satelita" - Rade Drobac

Intelektualci su sloj obrazovanih, učenih ili umnih ljudi koji svojim
javnim delovanjem pozitivno utiču na svoju sredinu, kritikujući
pogrešnu politiku ili predlažući nove ideje ili rešenja za pojedine
probleme sa kojima se zajednica kojoj oni pripadaju suočava. Ne retko
njihova aktivnost se svodi na sukobljavanje sa vlašću zbog čega često
imaju probleme. Ipak, njihova uloga u istoriji je velika, imajući u
vidu prvenstveno značaj njihovog doprinosa razvoju civilizacije,
ljudske zajednice i naučne i humanističke misli.
Ja bih se u ovom izlaganju prvenstveno skoncentrisao na njihov odnos sa
vlašću.
Problem vlasti i njenog osporavanja star je koliko i svet. O tome bi se
naširoko moglo elaborirati ali recimo samo da je od najdavnijih vremena
pa sve do danas nesporno da je u svakoj zajednici, zivotinjskoj ili
ljudskoj, uvek postojala autoritarna vlast, oličena u vodji lovaca,
čopora, plemena, sela, ili bilo kakve druge skupine. Ona je odredjivala
šta je dobro a šta loše za skupinu a za uzvrat koristila sve
privilegije svog položaja. Svako ko se protivio toj vlasti bivao je
kažnjen bez milosti, često i veoma surovo. Osnov te vlasti bila je
gruba sila. Taj se odnos suštinski nije promenio ni do danas, samo se
znatno usložio kada je u pitanju ljudska zajednica, pa se taj osnovni
odnos ne vidi uvek.
Naime, sa razvojem civilizacije oblik odnosa u ljudskoj zajednici
postajao je sve složeniji i nijansiraniji. Osnov vlasti se
transformisao na način da je sila i dalje garantovala vlast i
privilegije, ali je ta sila počela da se bazira na nakim drugim
vrednostima a ne samo na snazi i hrabrosti. Dakle, vlast nije više
morao posedovati najjači ili najhrabriji, vec i neko drugi. Najčešće je
u to vreme nasledni faktor bio presudan za posedovanje vlasti.
Prirodno, privilegije i bogatstva su se zbog toga akumulirale i
značajno uvecavale, što je neminovno dovodilo do nezadovoljstva ostalih
članova zajednice. Sve pobune su gušene surovo, najčešće u krvi, za
primer drugima da ne pokušavaju slično.
Sa daljim razvojem nauke, civilizacije i društva sve su veće
privilegije i bogatstva onih na vlasti, sve je organizovanija sila koja
ih štiti, sve je sistematizovaniji sklop zakona koji te odnose
uredjuje, ublažavaju}i grubost i silu pravima slabijih, ali bez
mogućnosti da vlast ozbiljno ograniče. Istovremeno se i nezadovoljni
ostali deo zajednice na neki način organizuje u razne forme. Naravno da
su za sve promene, pobune i sl. potrebne ideje i vodje pa su tako, u
jednom značajnom periodu, intelektualci, o kojima danas govorimo, (ili
filozofi kako su ih nekad zvali) imali relativno značajnu ulogu i
kreiranju javnog mnjenja. Samim tim su imali i veliki uticaj na
političke odluke jedne zemlje. Zbog toga su postali balast sprovodjenju
vlasti pa nije bio redak slučaj da su proganjani i kažnjavani. Upravo
zbog tog njihovog stradanja za društvene i opšte prihvaćene vrednosti,
njihova slika u javnosti, sve do nedavno, uvek je bila pozitivna.
U svakom slučaju, borba izmedju jačeg, onog na vlasti, i slabijeg, onih
mnogobrojnih podanika, gradjana ili kako god da ih zovemo, i dalje
traje.
Danas taj odnos karakteriše postojanje najsuptijlijih metoda kojima
vlast neutrališe svaki pokušaj otpora vlasti, unapred, preventivno i
potpuno.
Pri tome su manipulacije javnim mnjenjem dostigle takav stepen
perfidnosti i kompleksnosti, sve za racun sticanja, očuvanja i uvecanja
vlasti, kao osnove za bogaćenje i nekontrolisano sprovodjenje svoje
volje i interesa, da je danas veoma teško razlikovati ko je i šta
vlast, a ko je i šta otpor toj vlasti. Pri tome se, uprkos nikad jače i
sveobuhvatnije retorike o demokratiji, slobodama i pravima, sprovodi
izuzetno čvrsta diktatura, najjača upravo tamo gde se najviše o
slobodama i demokratiji govori Ta diktatura ne dopušta nikavo ozbiljno
protivljenje i unistava ga na svaki mogu}i način, gde god da ga vidi. U
toj su se močvari danas zagubili i mnogi intelektualci, stavljajući se
u funkciju očuvanja postojeće vlasti, umesto odbrane opštedruštvenih
vrednosti jedne zajednice. Pri tome današnji svet više ne možemo
posmatrati kao niz odvojenih zajednica već kao jedinstvenu celinu jer
je razvoj komunikacija, u informatičkom i saobraćajnom smislu, povezao
sve zemlje svojim nitima i više nema izolovanih sredina kao nekada.
Zato je uloga intelektualaca danas ne samo lokalna, već u mnogo čemu
glabalna. Ali, na žalost, vlast je najveći deo intelektualaca i
inteligencije stavila u svoju službu kroz najrazličitije forme
organizovanja.
Da bih ovo obrazložio moram dati objašnjenja za par osnovnih pojmova,
odnosno moje vidjenje njihovog značenja.
Kao prvo, pod vla{}u se danas obično podrazumeva politički
instrumentarij koji obuhvata parlament, vladu i državne organe što je
slučaj u većini zemalja. Kraljevine , i ako postoje ponegde, danas su
više ukras i tradicija nego efektivna personalna vlast. Medjutim,
verujem da je mnogima jasno da je pomenuti instrumentarij često samo
alat pomoću kojeg odredjene neformalne grupe sprovode svoje interese i
obezbedjuju svoju vlast. Poznato je da klub najbogatijih u SAD
finansira predsedničke kampanje već decenijama a da predsednici postaju
ličnosti uvek iz istog kruga bogatih i moćnih. U SAD predsednik ima svu
izvršnu vlast pa može presudno uticati na sve odluke svoje zemlje -
preko državnog aparata a uz pomoć privatnih para.
U malim i srednjim zemljama, pritisci iz moćnih zemalja, kroz pretnje
sankcijama i vojnim akcijama , i kroz obećanja u političkoj podršci i
novcu, mogu uticati na izbor vlasti pa samim tim obezbediti poslušnu
vlast koja će štititi interese moćnih zemalja a ne sopstvene zemlje.
Primera za to ima mnogo, mislim da ih ne treba navoditi. Dakle, i tu je
vlast formalno-pravno u institucijama sistema, a faktički van njih, u
neformalnim grupama.
Iako je ovakva situacija prilicno saglediva i svedoči o potpunoj
privatizaciji vlasti, države i njenih interesa u najvećem delu sveta, a
sprovodi se u formi diktature, nema mnogo otpora takvoj praksi ili su
retki. Tamo gde se jave bivaju surovo gušeni i eliminisani za primer
drugima. Zar naša zemlja nije dobar primer koji ilustruje upravo iznete
teze.
Medjutim, tu se ipak postavlja ključno pitanje - zašto nema više otpora
?
Odgovor je jednostavan. Nakon svih ovih vekova borbe protiv svakog
otpora diktaturi, vlast je shvatila vrlo vaznu psiholo{ku činjenicu : "
Ako zatvorenik ne zna da je u zatvoru, neće ni poku{avati da pobegne ".
Drugim rečima, autoritarna vlast se danas, poučena iskustvom i
koristeći u punoj meri nauku, okružila gomilom pomagača koji je
glorifikuju, objašnjavaju, napadaju njene protivnike, otvaraju lažne
dileme, raspravljaju veštačke a kriju prave probleme i sl., čime se
javno mnjenje sludjuje, uverava da je u ovom svetu " sve u najboljem
redu " da vlastodršci " imaju najbolje namere " i da oni koji se bune
predstavljaju " remetilački faktor ", " teroriste " i " anahronizme
modernog doba ", jednom rečju- razbija se svaki otpor i jedinstvo u
neprihvatanju nametnutih i loših rešenja..
Svi ti pomagači su danas, praktično, deo vlasti, iako bi se očekivalo
da su oni njeni prvi kritičari, da zastupaju istinu i rade u interesu
gradjana i opšteprihvaćenih društvenih vrednosti i merila.. Na žalost,
nije tako.
Počnimo od medija. Na sva usta se govori o slobodi štampe, o nezavisnom
novinarstvu i o pravu na objektivno i celovito informisanje. Verujem da
je mnogima više nego jasno da nezavisno novinarstvo ne postoji. Svaki
medij zavisi ili od politicke moći (izražene u finansijskoj podršci
koju dobija da bi opstao), finansijske podrške (opet), u slučaju
privatnih medija, koja ih obavezuje na "kooperativnost" sa vlasnikom
ili, na kraju , i u najboljem slučaju, od ukusa čitalaca, što je
takodje odredjena zavisnost.
U takvim uslovima govoriti o objektivnoim medijima je utopija jer svaki
od njih, u stvari, zagovara odredjenu političku ili drugu opciju,
zavisno za koji centar moći ili kapitala je vezan. Tu je pravo na
objektivno i celovito informisanje mrtvo slovo na papiru. Zaključimo,
dakle, da su mediji ispali produžena ruka vlasti ili drugih centara
moći, iako je njihov izvorni smisao bio da gradjanstvu objektivno
prikažu stvarnost i svoju kritiku prvenstveno usmere na vlast i njene
protagoniste, što bi bilo prirodno pošto njihove odluke utiču na živote
svih gradjana. Primeri za zavisnost medija od raznih oligarhija i u
svetu i kod nas su više nego jasni. Ima li medija u SAD koji ozbiljno
kritikuje militarističku i okupatorsku politiku SAD? Nemojte da nas
zavara po koji kritički tekst - on služi samo zato da stvori privid da
postoji krirtički sud o vlasti , kako bi umirio potencijalni bunt
inteligentnijih birača i ponekog intelektualca.
Nevladine organizacije su se u prethodnom veku namnožile kao pečurke
posle kiše. Skoro sve one se finansiraju ili iz državne kase ili iz
privatnih fondova, u vlasništvu onih istih koji svojim novcem odredjuju
vlast u SAD ili drugim razvijenim zemljama, pa samim tim i u zemljama
na koje stave šapu. NVO imaju ulogu da svojim "nezavisnim" i "naučnim"
statusom opravdaju ono što čine vlasti najmoćnijih zemalja, da
opravdaju ono što čine i u svojim zemljama i u inostranstvu, ili pak da
optužuju vlasti u drugim zemljama ukoliko nisu "kooperativne" kako bi
ih destabilizovale i svrgle, ako je to u interesu oligarhija. Ove
organizacije imaju i svoje ogranke u drugim zemljama, zavisno od
globalnih interesa velikih sila, i u njima deluju na lokalnom planu u
funkciji tih interesa. One su produžene ruke vlasti I njihovi prvi
pomagači. Dovoljno je spomenuti Medjunarodnu kriznu grupu koja se
finansira iz privatnih forndova a sačinjavaju je veoma visoko rangirane
ličnosti prevashodno zapadnog establismenta, ali i brojni "ugledni"
pojedinci iz drugih delova sveta, pod njihovom kontrolom. Čime se bavi
ta grupa mislim da više nije nepoznato.
Kod nas, ko nije čuo za Natašu Kandić ili Sonju Biserko. Jasno je za
koga one i slične rade.
Ovde treba istaći da su nevladine organizacije nastale upravo kao
protivteža slobodnim filozofima i intelektualcima koji su u jednom
periodu pravili velike probleme vlastima otežavaju}i im sprovodjenje
njihovih interesa na račun interesa većine naroda. U društvenoj
lestvici, nevladine organizacije danas zauzimaju mesto intelektualaca
jer, tobože , predstavljaju neprofitna, nezavisna i stručna tela koja
postoje da bi pomogla sagledavanju odredjenih problema. U praksi, one
pomažu vlasti da sprovede svoje naume i unapred suzbijaju svaku pomisao
i pokušaj otpora. U ovom sloju, slobodno se može rećI, surogata vlasti,
javio se I već opšte poznati pojam "eksperta". Taj izraz je prazna
floskula koja treba da zamagli pogled javnog mnjenja u pogledu onoga
što ti eksperti zagovaraju i da njihovim stzvovima težinu koju, sami po
sebi , nemaju A onie uvek, ili skoro uvek, čast pojedincima, daju
podršku vlasti I njenim potezima, takošto tobože stručno- objašnjavaju
i opravdavaju poteze vlasti ili njihove namere.
Ipak, intelektualci i danas postoje, u onom svom originalnom značenju.
Nekada je učenih i obrazovanih ljudi bilo daleko manje, pa je njihova
reč imala daleko veću težinu, a i vlast ih nije znala baš uvek
sputavati u njihovoj misiji. Danas ih je mnogo, ali je najvć}i broj
njih, kako sam istakao, upregnut u neki od mnogobrojnih vidova državnih
interesa pa su retki oni koji se u tom originalnom svojstvu
pojavljuju.. S druge strane, tehnološki razvoj koji je proizveo
inflaciju medija i NVO ih je , na neki način, potisnuo u drugi plan jer
su NVO i mediji postali posrednik izmedju misli i naroda, sa monopolom
na istinu. Na žalost, ako taj posrednik ne radi u interesu naroda i
cilju opšte dobrobiti i istine, ni prave misli ne mogu do naroda
dopreti pa je zato danas ovakva konfuzija u javnosti i u mnogim
glavama..
Iako je izvorni smisao postojanja inteletualaca bio, kao i kod medija i
NVO, da budu protivteža vlasti i da svojim kritikama i stavovima pomažu
gradjanima da bolje razumeju zbivanja i time utiču na politiku, danas
je vlast u prilici da štancuje kvazi intelektualce po potrebi, svoje
poslušnike, koje bogato nagradjuje, daje im nesrazmeran medijski i
svaki drugi prostor, kako bi potkrepila svoju politiku i preko njih
uticala na što širi krug glasača. Setimo se samo grupe samozvanih
francuskih filozofa (inteletualaca) koji su tokom osamdesetih i
devedesetih godina žarili po Francuskoj i svetu svojim antisrpskim
govorima : Bernard-Anri Levi, Gliksman, Filkenkraut i mnogi drugi. Oni
su, umesto da kritikuju francusku i medjunarodnu politiku agresije i
dvostrukih standarda prema Jugoslaviji, kritikovali one koji su
Jugoslaviju branili od onih koji su je nasilno i nelegitimno razbijali.
Pokušavali su da tu agresiju opravdaju i legalizuju. Takvo delovanje je
veoma karakteristično za poziciju intelektualaca danas. Najveći broj
njih je instrumentalizovan od vlasti. Ima, naravno, i onih pravih.. Ima
i poštenih novinara, političara i stručnjaka u NVO. Sigurno ih ima više
nego što to izgleda. Ali u današnje vreme masmedija i potpune kontrole
vlasti nad protokom svih informacija, njima se ne daje prilika da svoje
stavove i mišljenja iznesu, ako su u suprotnosti sa interesima vlasti,
a i oni su, uprkos svog poštenja i stručnosti, često žrtve silne
propagande i manipulacija koji se valjaju u pratnji sile.
Iz svega ovoga nedvosmisleno proizilazi da je danas ne samo veoma teško
biti po{šen, objektivan i dosledan, već sve da si i takav, odoleti
okeanima prevara koje nas okružuju.
Ovo moje izlaganje ima za cilj da onima koji se osećaju inteletualcima,
koji svojoj zemlji i svetu u celini žele dobro, a koji ne žele da budu
marionete tudjih interesa ukaže na opasnosti koje vrebaju čak i one
koji najbolje i najplemenije misle. Moraju biti oprezni i sve
proveravati iz ozbiljnih izvora, jer olako prihvaćene "istine" su samo
placdarm za složenije manipulacije i nove nepravde i stradanja.
Danas je više nego ikad teško biti nezavistan i pošten intelektualac
jer protiv sebe imaš ne samo dobro organizovanu i osvetoljubivu vlast,
već i zato što se sukobljavaš sa šumom medija, nevladinih organizacija,
instituta, pa često i sa nerazumevanjem okoline zatrovane
manipulacijama i prevarama, pri čemu aktivnošću suprotnoj interesima
vlasti ugrožavaš i svoj puki opstanak,. No, bez obzira na sve to,
obaveza je i odgovornost svih intelektualaca da se bore za istinu i
dobrobit svoje sredine i svoga naroda, kao i za svet u celini, posebno
u današnjim civilizacijskim okolnostima.
Teškoće koje su danas prisutne u toj borbi trebalo bi da nas uvere u
ozbiljnost situacije i potrebu mobilizacije i medjusobnog povezivanja
radi suzbijanja negativnosti u društvu i svetu i napretka čovečanstva,
pre svega u munanističkom smislu. To dugujemo ne samo sebi samima , već
i svojoj deci , u ime sveta koji ćemo im ostaviti.


=== 2 ===

http://www.artel.co.yu/sr/reakcije_citalaca/2004-05-13.html

Izlaganje Dr Ivice Stojanovica, docent MEGATRENDA, Univerzitet
primenjenih nauka

Sta nekoga cini intelektualcem?
Da li su intelektualci svi oni koji su završili visoke škole, oni koji
rade u intelektualnim zanimanjima, koji su procitali mnogo knjiga, ili
oni koji žive od prodaje ideja itd. Jasno je da mnogi završavaju visoke
škole, rade u intelektualnim zanimanjima, procitali su mnogo knjiga, a
samo neki medu njima su intelektualci.
Po cemu se intelektualac razlikuje od drugih ljudi?
I pored toga što u knjizi "Duh vremena" Moren ukazuje na cinjenicu da
je pojam intelektualca oblast sociološkog živog peska, ipak, može se
reci da je intelektualac svaki covek u ciji je život ušla razumna i
umna ideja vodena interesom da svet upozna i osmisli a ne da njime
vlada i koristi za druge potrebe. Ta ideja je odredila nacin mišljenja,
verovanja, vrednovanja i delovanja intelektualca, bez obzira na njegovo
društveno poreklo, klasni položaj, formalno obrazovanje itd.
Intelektualci se služe vlastitim razumom i umom i zbog toga uvek su u
nevolji kad ne mogu da misle po svojoj volji. Opiru se svim mogucim
pritiscima, jer bi bez otpora ostali duhovno tromi. Oni ne žive ako ne
istražuju, jer je istraživanje života njihov život. Intelektualci su
ljudi koji stvaraju, i baš zato ne mogu da se prilagodavaju. Boluju od
neizlecive bolesti razmišljanja i spremni su da svoju misao dovedu do
logickog kraja, makar kraj njihove misli bio i njihov kraj.
Intelektualci su zamišljeni nad tajnama sveta i kad svet misli da je
odgonetnuo sve tajne. Oni ne pristaju da budu kao stvari, jer su rodeni
da budu stvaraoci. Vrhovi na koje se oni penju ostaju nedostupni
kukavicama.
Biti hrabar u našem vremenu znaci ne pristati da budeš stvar, biti
hrabar znaci odbiti da te živog racunaju u mrtve. Za njih je strašno
biti poslušan, jer poslušni ne znaju da stvaraju. Uvek nešto traže, jer
ih vuce cudno osecanje da ce im se otvoriti velika vrata istine i
smisla. Ne poricu ono što ne razumeju, ali razumeju ono što poricu.
Intelektualci smatraju da nije sve u hlebu, ali zbog svoga držanja
cesto ostaju bez hleba. Lišeni društvenih dobara, oni stvaraju kulturne
vrednosti. Po celom svetu raznose vesti o slobodi, ali ih svuda trpaju
u zatvore i ludnice. Zaborave mnoge stvari, ali ne mogu da zaborave
svet licne slobodc. Bore se za slobodu ne samo svoje javne reci, nego i
za slobodu reci onih koji ne mogu doci do reci. Kao što brane svoje
pravo na licno mišljenje, tako u isto vreme brane pravo svojih
protivnika da budu protiv njihovog mišljenja. Bore se za pravo da
slobodno misle, ali ne misle da su jedino oni u pravu; Radije podnesu
da nisu u pravu, nego da protivnika vide kako kleci. Svoju istinu
potvrduju svojim životom, ali je nikad ne namecu kao životnu istinu
drugih. Traže istinu i za one koji se guše u lažima i zabludama, jer su
uvereni da se na lažima i zabludama ne može graditi covecno
društvo.Vrhovni sud pred kojim oni odgovaraju jeste njihova savest.
Odbijaju da život bude velika sramota, nadajuci se da ce "vrlina opet
postati zanimljiva".

Intelektualci se plaše autoritarnih sistema, ali se raduju racionalnom
autoritetu. Istina je jedini autoritet, a obožavanje drugih autoriteta
nije istina. Skromni su pred istinom a veliki pred odgovornošcu prema
istini. Teturaju po ovom svetu ne znajuci odakle dolaze i kuda idu, a
ipak ne žele da ih bilo ko vodi. Nisu dogmaticni u svojoj filozofiji,
pa ne mogu biti ni autoritarni u politici. I kada ih mocni iskljuce iz
politickog života oni se ne smatraju odbacenim, vec izabranim. Bune se
cesto, ali je njihova pobuna više estetska i moralna nego ideološka i
politicka. Bune se, iako im je dobro, jer znaju da covek ne mora biti
dobar ako mu je dobro.
Intelektualci i njihova angažovanost prema društvenoj
stvarnosti
Intelektualci se ne opredeljuju za ovu ili onu grupu, vec za vrednosti
koje po pravilu nadmašuju grupne interese. Nisu bez interesa. Medutim,
njihovi interesi su saznajne, moralne ili umetnicke prirode. Njihov
poziv je traženje istine i oni se ne odazivaju na druge pozive.
Intelektualcima se cesto prigovara da nemaju veze sa stvarnošcu, a oni
odgovaraju da najcešce ne odbacuju stvarnost, nego neka tumacenja
stvarnosti. Ponekad ne mogu da podnesu stvarnost i ne mogu da cute.U
recima vide svoju silu, ali im cesto silom vracaju reci u grlo.
Razapeti izmedu želje da budu usamljeni i potrebe da budu u javnsti,
intelektualci cesto postajui clanovi nekih organizacija, partija itd.,
ali pravi intelektualci uistinu pripadaju samo sebi.
Intelektualci se angažuju politicki, ali njihova jedina politika jeste
poitika istine. Intelektualci ne misle da je sve stvarno ujedno i umno,
vec nastoje da sve umno postane stvarno. Društveno su angažovani toliko
koliko su angažovani za istinu o društvu. Veruju da se stvari otkrivaju
onome ko želi da ih upozna, a ne onome ko hoce da ih ima. Stidljiva i
ponosna, ova "ostarela deca mudrosti", ne znaju ništa bolje nego da
nagovaraju na smisleniji život u ovom svetu savršene pokvarenosti.
Najcešce se zatvaraju u svoje "mislionice", ali ih njihova delatnost
uvlaci u javne borbe. Stvaraju ideje, ali ih ne ostvaruju, proizvode
ideje, ali ne odgovaraju za njihove posledice, jer ih oni i ne
ostvaruju. Ulaze u javnost, jer ne mogu da gledaju kako zablude i laži
postaju sastavni deo javnog mnjenja. Nisu revolucionarna grupa, ali
idejno pripremaju revoluciju. Kada intelektualce napadaju oni se sami
brane, jer iza njih ne stoji niko i ništa osim njihove vere u istinu.
Ako ne prave vozni red istorije, intelektualci prave zapisnik istorije.
Intelektualcima je razumljiv pocinak ratnika, ali ne daju da
revolucionarne ideje pocivaju u muzeju revolucije. Više vole razgovor
nego slaganje, ali se od njih cešce zahteva slaganje bez pogovora.
Uživaju društvenu privilegiju da tragaju za istinom, ali im se nude
desetine drugih privilegija da o istini cute. Uvek hoce reci više nego
što je zvanicno dopušteno. Intelektualci su "budni cuvari u noci koja
bi bez njih inace bila suviše mracna", ali ih mrak cesto proguta.
Veruju da služe ljudskom rodu, ali ponekad posluže i nekom izrodu.
Medulim, i pored toga, bez intelektualaca društvo ne može da glasno
misli. Kriticko mišljenje intelektualcima je jedino stalno zanimanje.
Intelektualci nerado pripadaju bilo kojoj stranci, jer znaju: svakoj
stranci istina je strana. Stranka misli da je istina samo na njenoj
strani. I kada intelektualci udu u neki pokret, oni ga pokrecu onim
svojstvima koja ih cine intelektualcima. Cesto igraju glavne uloge u
nekom pokretu, ali ih ovaj na kraju izigra. Dok je pokret otvoren i
smeo, u njemu ce se naci vecina umnih glava, ali cim se zatvara i
uzmice, u njemu ostaju prosecni i željni moci. U svojoj mladosti pokret
je otvoren za maštovite glave, u zrelosti mu one samo smetaju, jer on
sam nema više mašte. Cim pokret postane organizovana stranka, prestaju
pitanja i sumnje. Intelektualci nalaze zajednicki jezik sa
revolucionarnim pokretom u njegovu usponu, ali ubrzo uvide da je to bio
nesporazum i da pokret, kao vecernje sunce, ide prema svome padu, voden
ljudima or-ganizacije. Intelektualci nisu protiv organizacije, samo ne
podnose birokratski nacin rukovodenja i mišljenja. Znaju: cim je
teorija u krizi, uskoro ce i pokret doživeti slom. Na pocetku beše
prkos, na kraju poslušnost. Partija ih treba kao svoje oci, ali ona
više ne veruje svojim ocima. Njima nije lako da budu usamljeni borci za
istinu, ali im je još teže biti sa partijom bez istine. Da bi bili
nepristrasni, moraju se držati daleko od partije, ali da bi nešto
menjali, moraju uci u nju. Stvaranje teorije i ostvarivanje teorije
nije posao iste vrste, pa je razumljivo što intelektualac i politicar
ne mogu ici dugo zajedno. Prvom je sloboda neophodan uslov stvaranja a
drugom disciplina neophodan uslov organizacije. Uskoro intelektualci
postaju neposlušna deca, koja se prepiru sa mocnicima. Za njih nema
levih i desnih osecanja, levih i desnih misli, levih i desnih istina.
Zato i ne mogu ostati u partiji, jer nerado gledaju jednim okom.
Intelektualci slede spoznajne, eticke i estetske potrebe, partija sledi
svoje interese. Intelektualce zanima strategija, partiju taktika.
Intelektualci jesu trpeljivi, ali nisu popustljivi.
Intelektualci i kvazintelektualci
Neko može da me s pravom upita: ti ocigledno govoriš o intelektualcima
u uzvišenom smislu reci, ali nisu svi intelektualci takvi, ogromna
vecina ih nije takva, zar ne?
I ja odvajam istinske intelektualce od lažnih intelektualaca,
razlikujuci dva tipa - intelektualce i kvaziintelektualce. Osnovno
merilo podele je vec receno na pocetku: interes da se svet upozna i
osmisli ili interes da se njime vlada i koristi za druge potrebe. Za
prve je znanje svrha i to su intelektualci, a za druge je znanje
sredstvo da se osvoji mesto u hijerarhiji moci i vlasti i to su
kvaziintelektualci. Prvi žive za ideje a drugi od ideja.
Kad govorim o intelektualcima, onda ne mislim na onu ogromnu armiju
intelektualnih cinovnika, koja se relativno dobro ugnezdila u
društvenoj strukturi, i kojoj je zapravo stran nacin mišljenja i života
pravih intelektualaca: postavljati kriticka pitanja o smislu svega i
svacega i na njih davati intelektualno poštene odgovore bez obzira na
bilo cije interese, ukljucujuci i vlastite. Oni nisu mislioci, pa ih
zato Mils s pravorn naziva intelektualnim najamnim radnicima ("robovi
mesecne plate"). Ideale svoje mladosti oni su žrtvovali za udobnosti
svoje starosti. Kao žrtve svojih navika i udobnosti, postali su
nesposobni za avanture duha. Ziveci samo za danas, zaboravili su da
pitaju do koje su mere buduci.
Ljudi od moci nastoje da se okruže ljudinia od struke, ali ne da bi s
njima delili moc, nego samo njihovo znanje. Oni se njima služe, ali ih
duboko preziru. Politicari, okruženi laskavcima, koji im savetuju ono
što politicarima godi, a ne ono što je istina, neminovno se, svesno ili
nesvesno, udaljuju od istine, od stvarnosti kojom kao prakticni Ijudi
hoce da rukuju, klizeci sve dubljc u zablude i laži. Kad im neko izvan
vlasti, neko nezavisan i iskren, otvori oci za istine koje svima osim
njima bodu oci, oni se na njega ostrve kao lešinari.
"Tkaci duhovne paucine" tako dobro su se smestili u društvenoj
stvarnost da im se svaka druga stvarnost cini gorom. Svoj duh troše
pazeci samo na to da ne naprave politicku grešku. Osrednje su sposobni,
ali izuzetno poslušni. Nema te izdaje na koju nisu spremni. U meri u
kojoj su ideološki i politicki mocni, oni su duhovno nemocni, jer se od
njih ne ocekuju naucna i umetnicka otkrica, nego ideološka i politicka
pokrica.
Ovi "strucnjaci za legitimizaciju" nisu vlast, ali su blizu vlasti. Oni
ništa ne objašnjavaju, samo opravdavaju. Nisu intelektualci, vec
ideolozi za koje misao predstavlja opasnost; podvaljuju istini, jer su
pristali da žive od laži. Ne nastoje da razumeju ponašanje ljudi, nego
da vladaju njima. Proizvode lažne ideje, ali te ideje izazivaju stvarne
posledice. Rado se zgražaju nad bedom naroda, ali sve cine da se sami
izvuku iz nemaštine - makar prodajom savesti. Nemaju ntšta protiv
slobodne misli, ako ona slobodno opravdava interese vladajuce grupe. U
najamnom su odnosu, ali sebe ne smatraju proleterima. Ne mogu da
pogreše, jer su uvek na strani pobednika. Oni nisu savest društva, vec
stražari postojeceg sistema. Oni znaju šta je secesija, a šta raspad
države, oni znaju šta je sukcesija i šta je izveštaj Badenterove
komisije, oni znaju da je Zakon o privatizaciji protivustavan, oni
znaju šta znaci podnošenje zahteva za prijem u Ujedinjene nacije, oni
znaju da je Haški tribunal osnovan suprotno Povelji Ujedinjenih nacija,
ali, kako rekoh oni nisu savest društva vec stražari postojeceg sistema.

da Mauro Gemma riceviamo e giriamo:

1. LITUANIA: CALPESTATI I DIRITTI DEI LAVORATORI E LE LIBERTA’
DEMOCRATICHE
2. BIELORUSSIA, UCRAINA E GEORGIA: L’IMPERIALISMO MANOVRA PER
COMPLETARE L’ACCERCHIAMENTO DELLA RUSSIA


=== 1 ===

LITUANIA: CALPESTATI I DIRITTI DEI LAVORATORI E LE LIBERTA’ DEMOCRATICHE

Traduzione della versione russa (parzialmente ridotta rispetto
all’originale) del discorso di Vladimir Troschenko, pronunciato il 20
aprile 2004 alla seduta del Parlamento Europeo a Strasburgo

www.left.ru, 10 maggio 2004

 

Vladimir Troschenko è vicepresidente del Partito Socialista di Lituania
e presidente del sindacato dei ferrovieri lituani.

Troschenko era stato precedentemente protagonista, davanti alla sede
della Commissione Europea a Bruxelles, di un clamoroso sciopero della
fame che si proponeva di richiamare l’attenzione sulla drammatica
condizione dei diritti civili e del lavoro in Lituania.

Occorre con rammarico osservare come anche i parlamentari italiani dei
gruppi di sinistra, pur essendo già a conoscenza della protesta di
Troschenko, conclusasi con la sua espulsione dal Belgio, non abbiano
ritenuto di spendere una sola parola sull’accaduto.

 

Stimati compagni e amici,

 

E’ per me un grande onore intervenire in questa sede, centro strategico
delle decisioni fondamentali che condizionano oggi la storia della
civiltà umana e ne determinano gli indirizzi del suo sviluppo. L’unica
cosa che in questo momento provoca in me turbamento è il fatto di
essere costretto a parlare non di successi e di avvenimenti gradevoli,
ma di ciò che dovrebbe preoccupare ogni uomo libero e dignitoso: la
violazione, in larga misura attuata nel mondo contemporaneo, dei
diritti e delle libertà dell’uomo.

Tale restringimento dei diritti non si avverte solo nei nostri
paesi-candidati (all’ingresso nell’UE), anche se è evidente che nei
nostri paesi ciò si manifesti in modo particolarmente vistoso e, in
parte, in forme particolarmente distorte. Ma penso che una riduzione
della qualità della vita sia ormai avvertita o sia sul punto di essere
avvertita anche dalla maggioranza dei cittadini della cosiddetta
“vecchia Europa”. Penso, innanzitutto, alle garanzie sociali e ai
diritti dei lavoratori. Se noi non saremo in grado di opporre
resistenza a questa tendenza ad una generale riduzione dei diritti
sociali, l’Europa verrà ributtata indietro al periodo del sistema
sociale vigente tra la fine del XIX e l’inizio del XX secolo. E’
possibile che ciò venga realizzato in maniera più raffinata, ma resta
il fatto che i principi di vita, a mio modo di vedere, saranno gli
stessi di allora.

Tendenze di questo tipo – e non è solo un nostro problema, ma anche un
problema della “vecchia Europa” – le ho sperimentate alcune settimane
fa a Bruxelles. Io e un mio compagno abbiamo attuato un pacifico
sciopero della fame davanti alla sede della Commissione Europea.
L’obiettivo della nostra azione era quello di sollevare l’attenzione
dell’opinione pubblica e dei politici europei sulla situazione
disperata in cui versano i lavoratori dipendenti in Lituania e in altri
paesi-candidati. Tale azione si è conclusa con la nostra espulsione
violenta ed illegale da un paese che si definisce democratico. Su
quanto è avvenuto ho scritto una “lettera aperta”, che è stata
consegnata ai parlamentari europei (la sottolineatura è del traduttore).

Voglio brevemente illustrare. Vengo dalla Lituania, che è una piccola
parte dell’Europa. Per questa ragione, i problemi che caratterizzano il
nostro paese diverranno di attualità anche per gli altri europei.

Sebbene il tempo a mia disposizione sia limitato, voglio richiamare la
vostra attenzione su alcuni dei principali problemi della Lituania di
oggi.

 

Non esiste un sistema di difesa sociale per i lavoratori dipendenti e
le loro organizzazioni. I sindacati più attivi e i loro leader vengono
perseguitati. Allo scopo di “mettere la briglia” ad uno dei più
influenti dirigenti del sindacato dell’istruzione, A. Bruzhas, sono
state messe in moto la procura e la macchina giudiziaria. Con l’accusa
di aver organizzato manifestazioni, sono stati aperti procedimenti
giudiziari nei confronti del presidente del sindacato “Solidarnost’” A.
Balzene e del presidente del sindacato dei lavoratori dell’industria
alimentare V. Vizhinis. Una causa penale è stata avviata nei confronti
del presidente della “Casa dell’agricoltura” J. Ramonas, per aver
organizzato, testualmente, “disordini di massa”. Personalmente sono
stato denunciato alla Procura Generale, per iniziativa del
primo-ministro, nonché presidente del Partito social-democratico della
Lituania (aderente all’Internazionale Socialista, nota del traduttore)
A. Brazauskas.

 

In Lituania sono ormai fatti quotidiani il licenziamento degli
attivisti sindacali “sgraditi”, l’intimidazione, il terrore psicologico
ed altri simili metodi di “pressione”. In questo clima appare
comprensibile che le altre organizzazioni sindacali intendano adattarsi
alla situazione e sottolineino in ogni occasione la loro lealtà ai
datori di lavori e alle autorità.

 

L’intenzione dei partiti, che rappresentano gli interessi del grande
capitale, di imporre il loro monopolio nella società. A tal scopo è
stata approvata dalla maggioranza del Sejm (il parlamento)una nuova
legge discriminatoria nei confronti delle organizzazioni politiche più
piccole, che di fatto limita il diritto costituzionale dei cittadini a
riunirsi in partiti politici e a partecipare ad elezioni democratiche.
Ciò viene favorito anche da un forte ostacolo, rappresentato dal
contributo finanziario richiesto per la registrazione elettorale di
candidature individuali e di liste di partito.

 

I prigionieri politici sono la vergogna della Lituania. Ormai da oltre
10 anni si trova in carcere il primo segretario del Partito Comunista
di Lituania Mikolas Burokjavitsious. Egli è accusato di “attività
antinazionale” e di “lotta contro l’aspirazione della Lituania ad
ottenere l’indipendenza”. E’ un’accusa assurda e cinica. Attualmente,
se si dovesse seguire questa logica, dovrebbero essere incriminati i
politici lituani, dal momento che sono loro ad aver tradito e venduto
l’indipendenza dello stato lituano.

 

Le proprietà sindacali in Lituania, accumulate per lunghi anni, sono
state di fatto confiscate e attualmente ridistribuite tra
organizzazioni dalle finalità non chiare. Tutto ciò si realizza con il
consenso degli organi statali e dei politici.

 

A tutti questi processi è possibile dare una sola logica spiegazione.
Nel mondo non esiste più quella forza che era in grado di contrastare
il diktat del capitale e di incidere sul miglioramento della qualità
della vita di tutti gli uomini. Mi riferisco al poderoso stato degli
operai e dei contadini: l’Unione Sovietica. Molti comprendono che la
vita dei lavoratori era cambiata in meglio dopo la Rivoluzione
d’Ottobre del 1917 in Russia. Da allora il capitale mondiale,
preoccupato per il proprio destino è stato costretto a scegliere la
“meno peggiore” tra le varianti che potessero garantire la propria
salvezza, vale a dire la variante della politica socialdemocratica. Di
conseguenza furono significativamente ampliati i diritti e le libertà
delle persone meno privilegiate. Ma gli ideologi socialdemocratici
hanno cercato, senza alcun fondamento, di attribuire il merito di
questa tendenza alla socializzazione della vita sociale dei paesi
occidentali a sé e ai loro partiti.

A mio avviso, tutto ciò è solo la conferma dell’aspirazione dei partiti
socialdemocratici di adattarsi a qualsiasi costo, della loro profonda
natura opportunistica. Dal momento che allora per il capitale
esistevano possibilità più ridotte di manovra, per i socialdemocratici
era più facile rivendicare il merito di ciò che in linea di principio
non dipendeva da loro.

Purtroppo oggi non esiste più una forza in grado di contrastare
efficacemente il capitale e, di conseguenza, viene a galla la vera
natura della socialdemocrazia. La Lituania, sotto questo punto di
vista, non è certo un’eccezione. In tutto il periodo dell’indipendenza
la proprietà statale non è stata privatizzata, o meglio depredata,
tanto come quando al potere si sono trovati i socialdemocratici. Non
esiste in Lituania un partito politico così pieno di ricchi come quello
socialdemocratico e quello social-liberale, alleato nella coalizione di
governo. Non è mai stato così difficile difendere i lavoratori e i loro
interessi, quanto nelle condizioni dell’ideologia “vincente” di
pseudo-sinistra.

Per difendere gli interessi nostri e dei nostri figli, della nostra
società, dobbiamo riunirci, rifiutare le logiche dello scontro interno
e formare, nella nuova Europa, una forte e seria politica di sinistra.

 

Grazie per l’attenzione!

 

Traduzione dal russo di Mauro Gemma     

  
=== 2 ===


BIELORUSSIA, UCRAINA E GEORGIA: L’IMPERIALISMO MANOVRA PER COMPLETARE
L’ACCERCHIAMENTO DELLA RUSSIA

 

Riprendiamo da agenzie russe e ucraine

 

“LA NATO VERIFICA LA DISPONIBILITA’ DELLA GEORGIA AD ENTRARE
NELL’ALLEANZA”

www.partaktiv.info, 12 maggio 2004

 

Una delegazione della NATO ha confermato la disponibilità delle forze
armate della Georgia ad entrare nell’alleanza nord-atlantica.

“La delegazione della NATO, guidata dal capo della direzione per i
piani della NATO Frank Boland, ha effettuato una visita di quattro
giorni in Georgia. Stando alle prime dichiarazioni, la delegazione ha
valutato positivamente le riforme militari attuate in Georgia nel
contesto dell’integrazione nella NATO”, - ha comunicato il responsabile
del coordinamento del programma NATO “Partnership per la pace” in seno
al Quartier Generale delle forze armate della Georgia Iraklij
Batkuashvili.

Egli ha affermato che, nel corso della visita, sono state analizzate
nel dettaglio le misure adottate dalla Georgia per adempiere agli
impegni assunti in preparazione dell’entrata nella NATO.

“All’inizio di giugno, nella sede del Quartier Generale della NATO a
Bruxelles, verranno esaminati questi problemi con i rappresentanti
della Georgia”, - ha detto I. Batkuashvili.

 

“LUKASHENKO E’ PREOCCUPATO PER I CONTATTI DI ALCUNI PAESI-MEMBRI
DELL’ORGANIZZAZIONE DEL TRATTATO DI SICUREZZA COLLETTIVA CON LA NATO

RIA “Novosti”, 14 maggio 2004

ripreso da www.materik.ru

 

Il presidente della Bielorussia Aleksandr Lukashenko è preoccupato per
i contatti in corso tra alcuni paesi-membri dell’ Organizzazione del
Trattato di Sicurezza Collettiva (trattato militare tra i paesi della
CSI) e la NATO.

“Non riesco assolutamente a capire il comportamento di alcuni
paesi-membri del Trattato”, - ha detto Lukashenko, incontrando il
segretario generale dell’Organizzazione Nikolay Bordiuzha.

Alcuni paesi del Trattato avviano e concludono accordi con la NATO, e
la Bielorussia lo viene a sapere dalla stampa, ha osservato il
presidente bielorusso.

A suo parere, L’Organizzazione sarà realmente efficace, quando i
paesi-membri concorderanno le misure da attuare, o almeno si
scambieranno informazioni sulla conduzione dei colloqui con gli altri
blocchi.

“I fatti testimoniano che la NATO si sta espandendo e rafforzando. Non
bisogna certo far finta che nulla stia accadendo”, - ha affermato
Lukashenko.

Egli ha detto che in questo momento “Bielorussia e Russia promuovono
rapporti in ambito militare, che è attivo un gruppo militare misto di
lavoro, e che ciò è incoraggiante”. Comunque, ritiene Lukashenko, è
giunto il momento di affermare con i fatti che “i paesi del Trattato di
Sicurezza Collettiva preservano insieme la sicurezza”.

 

“BRZEZINSKI SI RECA IN UCRAINA PER SONDARE L’AMBIENTE POLITICO ALLA
VIGILIA DELLE ELEZIONI”

www.partaktiv.info, 12 maggio 2004

 

Il 13 maggio ha inizio la visita in Ucraina di Zbignew Brzezinski,
famoso politologo, analista ed esperto di strategia, “padre” della
politica del nuovo espansionismo americano.

Abbiamo raccolto alcuni pareri sui veri motivi e le possibili
conseguenze della visita di Brzezinski in Ucraina.

 

Anton Fin’ko, esperto del Centro di ricerche politiche di Kiev:

La visita di Zbignew Brzezinski, evidentemente, non è casuale ed è da
mettersi in relazione con la necessità di sondare gli umori alla
vigilia delle elezioni presidenziali. Allo stesso tempo, ritengo che
dal punto di vista della situazione interna all’Ucraina questa visita
assumerà un particolare significato ed avrà ampia risonanza, come, del
resto, tutte le precedenti visite di Brzezinski nel nostro paese.

Ciò è legato al fatto che malumore nei confronti delle posizioni di
Brzezinski non verrà espresso solo dagli esponenti dello spettro
politico di sinistra, ma anche da coloro che non sono affatto contenti
della frenetica attività di personalità, riconducibili alla cerchia di
Brzezinski, che stanno operando contro il regime politico attualmente
esistente in Ucraina.

Il clima di diffidenza nei confronti della visita di Brzezinski è
determinato anche dall’attuale situazione della politica estera in
relazione agli Stati Uniti e al mondo arabo. E’ vero che Brzezinski è
legato al partito democratico, che si oppone all’attuale
amministrazione della Casa Bianca e che critica la politica USA in
Iraq. Ma le opinioni di Brzezinski sul mondo, le particolarità della
sua dottrina politica si caratterizzano per un indirizzo militarista ed
espansionista. Le sue teorie sembrano fatte apposta per confermare le
posizioni dei teorici radicali di sinistra circa la pericolosità
dell’imperialismo.

Infine, le sfacciate dichiarazioni di Brzezinski in relazione ai paesi
europei quale protettorato degli USA non gli hanno procurato certo
popolarità né in Europa occidentale, né in quella orientale, oltre che
in Ucraina. In Polonia, ad esempio, alla tesi del “protettorato” ha
reagito bruscamente persino Adam Michnik, una volta appartenente alla
“nuova sinistra”, ma oggi in piena sintonia con i valori euroatlantici
e d’accordo con la veloce integrazione dell’Ucraina nella NATO. Egli,
in particolare, ha affermato: “Sbaglia colui che ritiene che può
ridurre noi (polacchi) al ruolo di servitori della politica USA”.

 

Aleksandr Bondarciuk, deputato dell’Ucraina, membro del gruppo
parlamentare del Partito Comunista di Ucraina, direttore del giornale
“Rabocij Klass” (Classe Operaia):

Uno degli scopi della visita di Brzezinski è quello di impedire il
rientro del contingente ucraino dall’Iraq e dagli altri “punti caldi”,
che sono apparsi sulla carta geografica come conseguenza
dell’espansione economica e politica degli USA.

Un altro scopo evidente è rappresentato dalla preparazione delle
condizioni che permettano a un convinto sostenitore degli USA di
conquistare il posto di presidente dell’Ucraina. Mi riferisco,
innanzitutto, a Juschenko (esponente nazionalista e liberista, fautore
di una politica di rottura con la Russia e della definitiva
integrazione dell’Ucraina nel sistema di alleanze USA, nota del
traduttore). Anche se si cercherà di mettersi d’accordo pure con
l’altro pretendente, Viktor Janukovic.

 

Aleksandr Golub, deputato dell’Ucraina, membro del gruppo parlamentare
del Partito Comunista di Ucraina, direttore del giornale “Kommunist”:

Purtroppo, negli ultimi 13 anni l’Ucraina si è trasformata da soggetto
ad oggetto della politica. E’ proprio nel nostro paese che si
effettuano gli esperimenti, considerati necessari alla realizzazione di
determinati disegni politici.

Per questa ragione, la visita di Brzezinski, come le altre precedenti,
non è dovuta al caso. Brzezinski è noto per le sue “ricette”
finalizzate al dissolvimento dell’URSS e della società sovietica. Oggi
tutte le sue azioni sono indirizzate alla disgregazione dell’Ucraina,
al suo indebolimento. Egli intende assoggettare definitivamente il
paese, ponendo alla sua testa una sua marionetta. Brzezinski viene con
l’intento di sostenere con tutte le forze Juschenko e, allo stesso
tempo, esercitare pressioni sulle attuali autorità.

 

Georghij Kriuchkov, deputato dell’Ucraina, membro del gruppo
parlamentare del Partito Comunista di Ucraina, presidente del Comitato
parlamentare per la sicurezza nazionale e la difesa:

L’Ucraina si trova al centro dell’attenzione degli USA. Per questo, la
visita di Brzezinski non è casuale, esattamente come quella di Soros.

Gli obiettivi di Brzezinski sono più che chiari. In primo luogo,
intende impedire il ritiro del contingente ucraino dal territorio
dell’Iraq, soprattutto dopo che tale intenzione è stata manifestata
dalla Polonia. In secondo luogo, ci sono obiettivi più profondi e
strategici. Brzezinski vuole influenzare la situazione interna. Non è
certo un segreto che gli USA vorrebbero portare Juschenko alla
presidenza ucraina. Per ottenere lo scopo, gli Stati Uniti sembrano
disposti ad usare qualsiasi mezzo, compresa la più dura pressione
politica ed economica.

 

Traduzione dal russo di Mauro Gemma 

             

[ La Germania ha svolto un ruolo-chiave nello smembramento di
Cecoslovacchia e Jugoslavia: questo ruolo e' stato illustrato dal prof.
M. Polreich, ex ambasciatore cecoslovacco all'OSCE, in un discorso
tenuto nel 2000 all'Universita' di Oxford... ]


German influence in Eastern Europe

OXFORD - Germany played an important role in splitting Czechoslovakia
and breaking up Yugoslavia in the Nineties. This is shown in a speech
that was given by Miroslav Polreich, a former Czechoslovak
OSCE-ambassador, in the year 2000 in Oxford. As Polreich explains, the
German government also argued against a possible peaceful settlement of
the then ,,ethnic" conflicts in Kosovo.

Source:
www.freenations.freeuk.com

The European Union and German influence in Eastern Europe

By Dr. Miroslav Polreich

Thank you very much. I am glad to be here in this nice, historical
city, especially among people with an economic and intellectual
awareness, and people who are so active democratically.

Well you know, I have studied American foreign policy all of my life,
but if there is one thing I do not understand, it is American foreign
policy, because it's unpredictable. Being a Czech, and my grandfather
was German - my name is Polreich, which indicates my German origins -
and being from Europe, and I would say, not only from Eastern Europe, I
have to follow German policy. I am not a good student of German policy,
but I understand it very well.

Well, being from Czechoslovakia, and from the Czech Republic now, I
give you a very short glimpse of the country. You know, Czechoslovakia
was considered as a more Western type country, because we had democracy
between the wars. You know, Pilsudzki Poland, Horthy Hungary, not to
mention Germany, were the fascist regimes, all surrounding
Czechoslovakia. Then came Munich [the notorious Munich agreement
between Britain, France, Italy and Germany, in 1938, when the Sudeten
territories were given to Germany]. So historically we were always
content to belong to the West.

As you know the country has now split - into Slovakia and the Czech
Republic - 5 million Slovaks and 10 million Czechs. In Slovakia there
are 600,000 Hungarians in the southern part, and about 400,000 gypsies,
which you should know about (many have sought asylum in the UK - ed).
The split was very peacEful. It was not necessary to do it, because if
there had been a referendum, everybody says that 70 percent of Slovaks
would say ,,We want to stay in Czechoslovakia", and 70 of Czechs would
say ,,We want to stay in Czechoslovakia". So why did they split? It's
because of the power of the media, and much of which even at that time
- I'm speaking about late 1992 - was already in the hands of Germans.
In my country there is only one leading paper which could be described
as independent. All the others are controlled by German interests,
either by ownership, which is about 90%, or by the power of
advertisement. Remember that newspapers live by advertisements and
massive areas of our economy are controlled by foreign corporations.
So, there were some articles saying that we should split otherwise
there might be war - newspaper sales thrive on sensationalism! But at
that time, the Czech Prime Minister Klaus, and the Slovak leadership
negotiated in many meetings and they decided the country should divide.
There was no crisis - Slovaks wanted to be free, have their own
president, ok, they have it, and Czechs said, after all, well, Slovakia
is a poor part of our country, we will be better off, anyway, so let
them go, and be free. We cooperated, there's no problem, we are
friendly.

I know Yugoslavia - we know that Serbs and Croats, they don't like each
other, and so on. But human beings as such don't hate each other by
nature, but nationality can be very easily misused by politicians.
Let's say 20% of Croats and Serbs married each other. They didn't even
think about what they were - that my wife or grandfather is Croat or
Serb. They didn't care. But then they started to care, because it
served a purpose. Those communist leaders, lets say moderate communist
leaders, because Yugoslavia was different from other eastern,
Russian-controlled countries. So, they exploited national differences
to incite hatred. You know my diplomatic career stopped when I was at
the Security Council protesting the invasion of Czechoslovakia in 1968,
and one interesting point is that Yugoslavia was afraid that the
Russians would continue and attack Yugoslavia as well. So, besides the
federal army, they created local, national army units. And those units
have been used recently to fight the federal army but those units had
been established in order to resist the Russians in '68.

Well, then after the Russian invasion I was not able to travel, I was
not able to do my job, I was unemployable because I was considered to
be a traitor - my children understand what it means to be children of a
traitor. But Czechoslovakia is now under a transition, economic
transition, which means privatization. We Czechs - we don't have any
money. So, privatization means that somebody else has to come from
abroad to buy almost everything the State used to own. Well, our
richest and closest neighbor is naturally Germany. So, our companies
are owned by Germany, our media are owned by Germany, which almost
seems to be the norm - but it is not what we thought a sovereign nation
was going to be. Well, I will finish with the case of the Czech
Republic.

There is today a new ideology. Our President Havel, who embraces this
new ideology, has said ,,Well, we don't have to speak about nationhood,
about nations, or sovereignty. That's the idea of the last century. Now
we are in the modern world. We have the right of the individual, the
right of the people as such. That has nothing to do with nationality."
Now we in the Czech Republic have a social democratic government, which
unlike communism should allow differences. But somehow, because social
democrats are also in power in Germany and of course they all embrace
internationalism, they said ,,Well, we have to follow the German line,
this is the right way. Be close to the Germans. Well, no nation is
important, no sovereignty is important, after all, we have to give up
sovereignty partly to NATO, partly to the European Union. So what?"

But there was one thing new that was introduced, in all Eastern
European countries - regionalism - which means the unimportance of the
nation states. Prague or Warsaw are not important. I mentioned Warsaw,
because now, for the Germans Hungary, Slovakia, the Czech Republic -
none are of importance. For them, there is one big problem - that's
Poland. That's 42 million people. So it is through the ideology of
regionalism, I think you will see it soon, that's the way we'll see the
final division of Poland. I think it's the fifth division in history,
because Warsaw power is not important. It is different regions, which
are important - and that means that Polish nationhood has to be much
easier to control. This is the situation as I see it in Eastern Europe.
Already we see that those regions within nations want to have direct
representation at the EU with less connection with their respective
capitals.

There were very important changes in 1990. Well, practically it started
in 1985, when Gorbachev came to power - the changes started in Moscow.
If there had been no changes in Moscow, you could have had no changes
in Eastern Europe. We tried, as Czechs in 1968. You know the result -
occupation. But, then the Russians started to change. We can argue why,
but anyway, there was perestroika, glasnost, and new thinking.

But what happened when the bi-polar world - communist East and
capitalist West -disappeared? There was time for cooperation and trust
in the whole Europe, in the whole world. You know, disarmament. The
Soviet Union had more than 5 million men under arms. Now they have a
little bit more than 1 million. And Americans closed their bases
abroad, at home, so this was a huge disarmament, the greatest in
history. Just consider the veto at the United Nations - in the Security
Council. It was used for decades by both sides, mostly by the Russians
but then in the 1990s - no veto. For several years, there was
absolutely no veto in the Security Council. Everything was done by
consensus. Americans used the veto in some minor matters but generally
there was a situation of cooperation. There was a deal in the 1993
signing, in Oslo, of the treaty between Israel and the Palestinians.
You know - both guys got the Nobel prize for that. But it reflects the
atmosphere of the beginning of the '90s. There was a war in the Gulf,
agreed by the United Nations, of a kind which had not been possible
before- an action against a sovereign state. And there was so-called
,,preventative diplomacy". And, there was a transformation of NATO on
the table, which means, especially from an American point of view,
universal security. If you are not secure, I can't be secure. That's
why Americans supported at the time the partnership for peace, which
meant every European nation, including Russia participating with
consultation, some military training, or working together. So, this was
the European scene, at the beginning of the '90s. I was signing for it.
At that time I was working in Vienna, in my post in the OSCE. But, what
happened then?

The Germans came, with the theory of a security vacuum. In a bi-polar
world, there had been two sides. Now they had disappeared, so which way
would everything go? And in our press, it was published every day, that
we were not secure. We were looking for a new enemy. Surprisingly,
looking eastward again. ,,Russia is unpredictable. What are you going
to do? 30 million Russians will move through Europe, because they live
poorly and will want to move where there is wealth" and so on. If you
opposed these theories, which I did, they tried to make fun of you, and
you know there are more Slovaks in America as immigrants, than
Russians. There are some Ukrainians in Canada. Only at Harvard does
every other name end in 'ov.' But, in general there were no mass
movements of Russians. So, there was just this German theory.

Then, another question, a major question - NATO was to expand
eastwards. So, President Havel and President Walenza at the time, were
for it. Madeleine Albright, who speaks Czech as well as I do, because
she was born in Prague, and educated there and later in Belgrade too -
they all started to support the expansion of NATO, which was a German
idea although Americans were strongly against it. And I will give you
the proof. This is from an American study, I think from Brown
University, that's from Rhode Island, when they were evaluating NATO
enlargement The study concluded that ,,President Havel, of the Czech
Republic has even charged that the United States is again betraying the
countries of east central Europe, much as Czechoslovakia was betrayed
at Munich in '38, and at Yalta in '45." So, Americans were traitors
because they didn't want enlargement. But then Polish nationalists, and
some others pressed the American government to change their position.
So NATO was enlarged. Then there is the much more important question -
the case of Yugoslavia.

Well, if there were to be changes in the Balkans, or Yugoslavia should
split, it had to be done peacefully by negotiations. Well, we
negotiated over and over again. Americans surprisingly - let's remember
those days - were supporting a unified Yugoslavia, in any case. You
don't split the country, even if you fight. That meant the Serbs were
not very willing to negotiate, because they had the support of their
powerful ally, Milosevic's ally, the United States. At that time
Yugoslavia had a president who was an American citizen and had just
returned to his native Yugoslavia. Russia was not involved. So then
came the Germans recognizing those two countries - Croatia and
Slovenia. As in the 1930s the Vatican followed, and President Havel was
the third. You know the relationship between the Czechs and Yugoslavs
is a special relationship. Czechoslovakia was founded in 1918 by
President Masaryk. President Masaryk had been travelling in the United
States, fighting for the foundation of his country, but with a Serb
passport in his pocket! Of course, he was also an Austro-Hungarian
citizen at that time since Austria-Hungary was the imperial power up to
1918. We always had a very close relationship with Yugoslavia.

So any action against Yugoslavia was very unpopular in the Czech
republic. At first the European Union had been against recognition of
Croatia and Slovenia. Then there were the negotiations on the
Maastricht Treaty just on the way, so the Germans agreed to among other
things an opt out for the British from the Single European Currency if
the other members states approved the break up of Yugoslavia - which
you did - so did the European Union. Then, in the American case, it was
a little bit more complicated. The whole media was practically on the
Croat side, or against Serbs, to be more exact. (Large sums of money
had been transferred to New York and London to finance pro-Croat
propaganda -ed) On the occasion of opening the Museum for the Holocaust
in Washington, President Havel spoke. That was his first statement on
the Yugoslav crisis, and the first place where he said ,,bomb". By
chance, I was in Washington a week after, and just watching the
television, there was an interview by President Clinton, and the
question was, 'President Havel said here we should bomb Yugoslavia.
What do you say to this?' And you know what Clinton said? I will quote
- I remember it, because I was shocked. ,,Well, the situation is much
more complicated, because we don't have only Bosnia-Herzegovina, we
have Nagorno-Karabach, and Northern Ireland", which is not very smart,
I would say even it's pretty stupid, but he said that, which means that
was the real position of the Americans at that time, not to take sides.
Well, and what happened after that? A bomb exploded in that market in
Sarajevo, many people were killed. There was a bomb in that queue for
bread and many people were killed. Everything was caused by Serbs.
Well, after some time, documentation said something different, but that
was later and in the meantime the whole media had been turned against
the Serbs. So, American society and their government felt they had to
switch their position.

Well, I would like to speak about Kosovo a little bit. We have heard a
very interesting speech from Mark Littman QC, with considerable
documentation, so I will be brief. I was on the first mission in 1992
in Pristina, in Kosovo. It was a mission organized by the OSCE, which
was more or less a military mission. Chief of the mission was Canadian
Ambassador David Peel, and we had negotiations between the Serbs and
the Kosovo Albanian leader Dr. Rugova for many days and nights, and we
had everything at our disposal. At that time Serbs, or Yugoslavs showed
us everything we wanted to see, where we wanted to stop by helicopter.
Those military men mostly from NATO countries could take pictures and
everything, but we were asked by Rugova that we (Ambassador Peel and I)
should stay there, immediately, on the spot, and secretly negotiate
between him and the Serb side.

The Serbs were prepared to talk anywhere with anybody. If the other
side wanted secrecy, ok. Rugova had this condition. So I asked my
authorities at that time. (Minister Dienstbier was out of the ministry,
and I was intending to go with him. You know, he is now the
Commissioner for the United Nations on the Balkan Human Rights issue.)
So I asked the authorities, and they told me 'We consulted the Germans,
there was no intention of having any kind of deal over Kosovo.' So then
I stopped my diplomatic activities and instead devoted myself to
research. But my evaluation was, that when the war in
Bosnia-Herzegovina was over there would be war in Kosovo. So I
approached the authorities in Prague, offering them my mandate from
Rugova, to go and negotiate. It was in '95, '96, '97. They refused.
They said to me, well, it's up to Havel. But I said that no-one would
know so there was no risk. If we didn't succeed, nobody would know. If
we succeeded, we would save many lives. They told me, it's up to Havel
to decide himself. So, there were no negotiations. I insisted, I
threatened, now it's out, despite the press trying to censor the truth.
So this was, I think, the main responsibility of our government. Which
means that we were not able to help at the time whenKosovo was out of
the media headlines and both sides were amenable to an agreement and
the war could have been prevented.

But I started to speak about the German position. I mentioned several
reasons why German foreign policy started to differ from Western
countries, from Americans, from the European Union. Somehow, they are
in power in Europe - economically, financially, in the media, the press
and propaganda, absolutely, number one, no comparison. That means they
practically took over the situation, and using the pretext of splitting
Yugoslavia the way they arranged, the war in Kosovo, where Americans
practically did the job for the Germans, they now enjoy effective
military power not only in eastern Europe. I think the situation of
NATO is not important now. Why? I think the presence of America in
Europe is not important now. They have some other spots in the world to
control.

So what happened in Europe? Even when Milosevic was in power, there was
no problem with Vojvodina, where there is a large Hungarian minority
inside Yugoslavia. No problem with Sandzak, Muslim problems. But until
recently we could read every day how Serbs were killing them, raping
women. Now, immediately, when the war in Kosovo was finished, nothing
happened. We have no problem in southern Slovakia, where those
Hungarians are living in an absolute majority over Czechs, and this is
the part of the country which never belonged to Slovaks, not even to
Slavs, and Hungarians lay claim to it. No problem. Hungarian Slovaks
are even in the government. Everything went smoothly, which means the
Germans took over Europe as such. Germans took responsibility for their
new territory, and Germans want to keep it calm. You noticed that the
first aid to the Serbs (after the fall of Milosevic) or to Yugoslavia
now, came from the German side. And I believe, that even Germans will
try to find a good relationship with Yugoslavia, to help them, and in
the near future, they have to make a major, new agreement with Russia,
not to divide power but (let's call it a better name) to divide
responsibility.

I don't understand very much about French policy. I never concentrate
on that. I don't know much about Great Britain's policy. I know this is
a special country, thanks to its close relationship with the United
States, which is a little different. But our part of Europe, like it or
not, is Germany's responsibility now. So if we are speaking about
unifying Europe under the nice blue flag, well Europe is united already
(although I don't like the flag). I have to admit that. Whether I like
it or not is not very important, it is a fact.

So, and this is where I would like to end, before me now is the
question how much Germans will be responsible, how we can influence
that responsibility taken by Germany, and if we, as the Czechs, or as
the Slovaks, or even as the Poles, could survive, as a cultural entity
in the European scene. This is my problem. I would say, I studied
America, I don't understand America. I lived there. And I respect
Americans as such. I respect them in many ways. But they are quite
naïve. You know, Genscher (the former German Foreign Minister) wrote in
his memoirs about Bosnia-Herzegovina, about Yugoslavia. And you know
what he said - and he is right. By the end of the war in Yugoslavia we
Germans have repaired the deeds or the consequences of the first World
War. What happened after the First World War which the Germans have now
,,repaired"? - the foundation of Yugoslavia, Czechoslovakia and the end
of the Austro-Hungarian monarchy. Today we have Otto von Habsburg
seeing in the European Union a new Charlemagne empire and the Germans
have moved in to Eastern and Southern Europe.

But who helped them to do that? Unfortunately it was the Americans. And
I would say that Clinton, before he leaves office, should go to
Arlington cemetery in Virginia, kneel down, and say, 'Boys, what you
died for in the first and second world wars, I gave up to the Germans
for nothing.'

Thank you.


http://www.german-foreign-policy.com/en/news/article/1053907950.php