Robles: My first question is about “The Srebrenica Massacre” and the way that the establishment manipulated the media. Can you tell us, or give us some insights, on that?

Herman: The Srebrenica Massacre, actually I always put it in quote marks, because actually there were lots of massacres in the Srebrenica area, the one before July 1995 there were vast numbers of Serbs killed by Muslim, Bosnian Muslim, forces who went out of Srebrenica.

One estimate is that there were more than 150 Serbs villages that were totally wiped out and one study gives actually gives the namesof 2,383 Serb civilians who were killed between 1992 and July, 1995. So then we’d call that “The First Srebrenica Massacre”. Then in July 1995…

Robles: Just to be very clear, these were Serbs, that were being killed.

Herman: Yes! We’re talking about 2,383 Serb civilians killed before July 1995. And the Bosnian Serb Army took over Srebrenica in July, 1995, and there were deaths and executions after that. That’s what’s called in the West “The Srebrenica Massacre”, but, in fact, that’s really mainly a political construct.

The numbers executed there were probably in the order of between 500 and 1,000. In other words, less than half of the number of Serbs civilians killed before July, 1995.

And the Western claim is that 8,000 men and boys were executed in the quote Srebrenica massacre, but notice these were men, always men, all men, they were all soldiers, whereas those 2,383 civilians killed included very large numbers of women and children.

We’re talking about the execution in the Second Massacre of essentially army people. And of course they had never proved that there were 7,000 or 8,000, even men and boys killed. The bodies in the graves added up to something like 2,500.

A lot of those bodies were combat deaths. One of the beauties of the Western propaganda system is that all the bodies they found after July, 1995, they count as executed, even though we know very well that a large number were killed in combat.

Reminder

Herman: Also another important fact about the Srebrenica massacre is that all those killings of Serbs took place coming out of an area that was supposed to be a “safe haven”. Srebrenica was a safe place, a safe haven. It was supposed to be demilitarized, but it never was.

So the Bosnian Muslim soldiers would come out to Srebrenica and they would kill Serb civilians. This is all completely ignored in the Western media. It’s as if the Serbs came in July and started to kill arbitrarily.

In fact, the U.N. military in that area, a French Offical name Phillip Movion, was asked by the Yugoslav tribunal, “Why the Serbs did it?”

He said he’s absolutely convinced that they did it because of what the commander of Srebrenica’s Bosnian Muslims did to the Serbs before July 1995.

This is the UN Army head, but you won’t see that in the Western press!

In other words, the first massacre is what led to the lesser second massacre of namely military aged people.

The whole business of the Srebrenica Massacre is a gigantic political fraud. There was a massacre, but it was a responsive vengeance massacre, women and children were not killed.

One of the features of the “quote” Srebrenica Massacre, that is the second one, is that 20,000 Srebrenica women and children were bussed to safety by the Serb army. Women and children were not killed, only military aged people and a very large fraction of those that did die, died in combat.

So my own estimate, as I said, is that maybe there were 500 to 1,000 executions. Vengeance executions.

Robles: I’m sorry. How many?

Herman:500 to 1,000 I would say.

Robles: 500 to 1,000.

Herman:Yes. So there was a significant massacre, but put it in its context! This was a war, this was an army that had seen their own civilians massacred on a much larger scale. That is completely suppressed in the West, as if the Serbs came in to Srebrenica and started to kill because of a blood lust! It’s absolutely a fraud!

So, I regard the Srebrenica massacre as a tremendous propaganda triumph. The West wanted to go after Serbia and they avoided peace. They needed this massacre.

Robles: You said, about 2,380 civilians, women and children mainly…

Herman:Serbian women and children, yes.

Robles: … were killed initially. This was the Srebrenica…

Herman:The first massacrebetween 1992 and July 1995. These were Serb civilians. There were also hundreds of Serb military killed in that period, I am just talking about civilians!

Robles: The civilians, right! And then in retaliation approximately 2,500 Muslim… Bosnian Muslims soldiers were killed.

That’s misleading, because the thrust of the 8,000 claim is that they were executed but those 2000-plus that were killed, a very large fraction were killed in combat.

Robles: In combat. Okay, I see. I see.

Herman:Yes, and the executions were, as I say probably in the order of 500 to 1,000.

Robles: Okay. So those were Bosnian Muslims who were found to be directly responsible for killing massive numbers of Serbian civilians. Right?

Herman:The Serbs actually had lists of Bosnian Muslim soldiers they wanted to get, but I can’t honestly say they were the only ones who were executed. But certainly, a significant number of those executed were on those lists, those vengeance lists.

Edward S. Herman (born April 7, 1925) is an American economist and media analyst with a specialty in corporate and regulatory issues as well as political economy and the media.

He’s a Professor Emeritus of Finance at the Wharton School at the University of Pennsylvania. He’s also the author of several books, namely “Manufacturing Consent” which he wrote with Noam Chomsky and “The Srebrenica Massacre: Evidence, Context and Politics”.

1.III.1921. godine, vračajući se iz Trsta istaknuti sindikalni i socijalistički vođa Ivan Pipan napadnut je i maltretiran u Pazinu od strane fašista. Po dolasku predstavnika vlasti, fašista već nije bilo, a Pipanu su savjetovali, da više ne dolazi u Pazin.
Stigavši u Vinež o događajima u Pazinu informirao je rukovodstvo sindikata, a vijest o tome proširila se Labinštinom. Ozlojeđeni tim, a i ostalim nasillnim ispadima fašista sindikat donosi odluku o stupanju u protestni štrajk, koji je počeo 2. III.1921. g. u 13 sati.
Štrajk je prešao prvobitno zamišljene okvire. Razvio se u pobunu i pokret političkog ekonomskog i revolucionarnog karaktera, trajao je 37 dana, ugušen je vojnom intervencijom a u njemu je učestvovalo više od 2000 ljudi, pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti.
Vjerodostojnih dokumenata iz socijalističke stranke Italije ili iz sindikalne federacije nema, pa se sva saznanja o događaju baziraju na službenim talijanskim izvorima i na kazivanju svjedoka. Po tome izlazi, da je odluku o štrajku donjela sindikalna federacija 2.III. prije podne. Prijedlog je podnio sekretar federacije Ivan Pipan.
Za slijedeći dan 3.III. sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista, kojom prilikom je bilo i povrijeđenih.

Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata iz Firence pozvao je rudare proglasom, da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji, preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata. Poziv je glasio ovako:
” RUDARI !
Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran sa sjedištem u Firenci Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata.
Konzorcij je zadružna asocijacija radnika.
Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj Konzorcija je u tome, da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja

odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija podpovršine je krajnji cilj, za kojim teži djelovanje Konzorcija. IZ SVIH RUDNIKA TREBA DA BUDU UKLONJENI VLASNICI, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!
U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. SVE KORISTI I DOHODAK INDUSTRIJE TREBA DA PRIPADNU RADNIČKOJ MASI!
Konzorcij namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala, koje razvija radnički svijet….”

Ovaj poziv odaslan je prije 2.III. i sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome.
Osim napada fašista na Pipana i poziva konzorcija iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk uticalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme.
Oktobra 1920. Godine, rudari su sklopili sa upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mijesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade. Zatim, prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12.
Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na Štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica.
Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka nešto bombi i revolvera i eksploziva.
Zadatak komiteta bio je i održavanje reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala sa vlastima.
Preuzimanje rudnika pod parolom KOVA JE NASA, isticanje crvene zastave, obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune odnosno pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj, da su radnici 21.III. nastavili sa vađenjem ugljena, ali za svoj račun. 7. IV. isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije, koji međutim nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.
Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom rješenju. Računali su, da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost lokalnog stanovništva.
Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata 7.IV. dana je naredba, da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda sa vojskom.
Vlasti su u razgovoru sa Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu sa vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. IV. u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13,30 zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima.
Na strani rudara poginula su dva rudara: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhapšeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla usljed zlostavljanja.
Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16.XI.1921. g.
pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara.
Iz optužnice je vidljivo da su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraju, da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni dekret o amnestiji.
Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa sa lokalnim stanovništvom donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama.
Dio rudara bojeći se represija emigrirao je u Jugoslaviju i druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala.
Životne su prilike bivale sve teže, pa je u augustu 1922. g. ponovno izbio
štrajk, koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno.
30.X.1922. g. na vlast dolazi Musolini, Squadre d azione krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo.
27.IV.1923. g. dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i sa prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre.
Novonastala Komunistička Partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U crvenu federaciju koju vodi komunistička partija učlanjeno je 850 rudara.
U izvještaju fašističke milicije od 9.VI1.1925. g. se navodi: Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri.
Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. g. rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25% povećanje plaće.
6.XI. donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan SPECIJALNI SUD ZA ZAŠTITU DRŽAVE, koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.
Imajuči u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje jeli LABINSKA REPUBLIKA imala u sebi elemente državnosti. Iz analiza svjedoka i dokumentacije nema potvrda da je LABINSKA REPUBLIKA zbog toga proglašena niti formalno organizirana. Narod je govorio o SLOBODNOJ REPUBLICI. U štampi ovaj se pokret nazivao: LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA.
Drugo pitanje koje se nameće, dali je ta zamisao bila utopija. Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari nebi se to moglo reći, naime rudari su bili duboko uvjereni, da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Za pretpostaviti je, da se tim uvjerenjem vodio i Nacionalni zadružni konzorcij iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj.
Ustvari bila je to istinska prirodna želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marksove misli tvornice radnicima, drugim riječima samoupravljanje.
To je na ovim prostorima uspjelo dva i pol desetljeća kasnije kada su bili ispunjeni i ostali socijalni, klasni i povijesni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti. A epizoda Labinske republike svakako je poslužila kao dobar putokaz u izgradnji potrebne klasne svijesti, ali i revolucionarne prakse, nadolazećoj generaciji, koja je ideju uspješno sprovela.

Kapuralin Vladimir