Informazione

1. U RASKORAKU
2. PAD U PROTEKLO VRIJEME

=== 1 ===

U RASKORAKU

Dok ?irom Evrope i svijeta ovoga maja 2005 godine slave ?ezdesetogodi?njicu
pobjede nad nacifa?izmom, neki su se u zemljama rahmetli Jugoslavije sjetili
i dvadesetpetgodi?njice smrti èovjeka na èelu s kojim je ta zemlja postala
slavna u cijelom tada jo? ne «globaliziranom» svijetu. Postala je slavna
prvo po svojoj titanskoj antifa?istièkoj borbi, po odva?nom «ne» Staljinu,
po pokretu nesvrstanih, koji je budio nadu u treæi put i po samoupravljanju,
koje je, mada jo? nepotpuno i djelomièno shvaæeno i provedeno, ipak predstavljalo
vasionsku razliku prema birokratskom i centraliziranom modelu upravljanja
poznatom (po zlu) u zemljama istoènog bloka.
Ali avaj! Pamæenje ljudi je kratko i nepotpuno ? godine su protekle, izrodila
se nova epoha, suprotnog predznaka i izraslo novo pokolenje, koje uglavnom
o onom ?to je bilo zna malo ili ni?ta...I to je jo? bolja varijanta, jer
je o proteklom periodu napisana ili poslana u eter i lansirana medijima tolika
kolièina ne samo gluposti nego i podlosti i neistina, da nije ni èudo ?to
veæina mladih u glavi ima galimatija?. I nije se to dogodilo sluèajno ?
i u toj la?i, kao i u onom ludilu ? ima, a i bilo je, nekog sistema, da se
poslu?imo citatom iz Hamleta.
Upravo se i ?eljelo postiæi ovo dana?nje stanje, stanje opæeg neznanja i
zbrke, koje ukoliko potraje, dovodi do duhovnog obogaljenja ljudi, a sa bogaljima
je zna se najlak?e iziæi na kraj.
A to bijedno stanje svijesti, ljudskog znanja i ljudskog duha kao i pamæenja
historije nije samo karkteristika sirotih zemljica krvosljednica jedne nesretne
i sada veæ poprilièno davno propale zemlje. Nisko stanje svijesti na ?alost
karakterizira gotovo cijelu Evropu te je ono, kako bi rekao Krle?a, planetarna
ili kako to danas ka?u ?globalna - pojava.
Promatrajuæi sveèane skupove i vojne parade po razlièitim prestonicama Evrope
pa tako i onu najkasnije odr?anu, ali vjerovatno najsveèaniju, moskovsku,
u kojoj su ostarjele borce II Svjetskog rata vozili na kamionima, ne mo?e
se ne pomisliti u kolikom je raskoraku ovo dana?nje vrijeme s onim vremenom
pobjede, kad su se srca pre?ivelih punila ogromnom nadom, nadom tako velikom
da se ona danas ni iskazati ne mo?e. ?ta je od nje ostalo? Kakav je svijet
za unuke onih, koje su na pragovima kuæa ?irom Evrope i danas nepostojeæe
Jugoslavije doèekivale njihove majke, a oni se vraæali u partizanskim bluzama?
( «Mila majko ? ti ne roni suza, na meni je partizanska bluza....»odjekivalo
je prije ?ezdeset godina Terazijama i ne samo Terazijama nego negdje prije
negdje kasnije ulicama svih gradova tek osloboðene zemlje).
Muke razvoja i rasta bile su tada pred ozarenim pobjednicima tek maglovita
buduænost, koja jedva da se mogla naslutiti, a tragediju raspada i razbijanja
nitko tada nije mogao ni sanjati. Ali raga historija, ?tono reèe Majakovski,
izgurala je i to i guraæe i dalje i vjerovatno preturiæe preko glave jo?
mnogi te?ak trenutak.
Kad taj mine, svi se tje?e, da je ono najgore iza njih. Tako je to bilo i
1945 godine.
Obasjani suncem pobjede i vjerom u bolje, dojuèera?nji ratnici skinuli
su vojnièke ?injele i postali pregaoci u borbi za «sretnu i mirnu buduænost
svijeta», kako je to pisalo na svim prvomajkim parolama na?e i svih drugih
zemalja, gdje se slavio Prvi maj.
?ta se to dogodilo da je dana?njica u tako tragiènom raskoraku prema tim
nadama, stremljenjima i naporima i da se proslava Dana antifa?iizma odnosno
pobjeda u II svjetskom ratu pretvara u priliku ne samo za stare polemike
nego i za nove krikove bola i razoèaranja?
Da se izbjegnu sitnièave polemike i svaðe, za koje je mnogo razloga i povoda
ne samo izmeðu Pariza i Waingthona ili izmeðu Putina i Busha i jo? stostruko
vi?e, iako zbog ni?tavnih razloga izmeðu zajapurenih kokota podignutih kresti,
?to stoje na preèagama svih sedam balkanskih koko?injaca, mo?da bi se trebalo
malo dublje zamisliti o «pogubnoj slobodi».

Bezumlje pogubne slobode

Pitanje ?ta je sloboda, davno je postavljeno od velikih i umih glava i mnogi
su, daleko pametniji od dana dana?njih prilièno ogranièenih gospodara svijeta,
poku?avali na njega odgovoriti. Uradio je to i Dostojevski u Braæi Karamzovima,
na usta Smrdljakova, koji pita:»Znaèi: sve se mo?e, sve je dozvoljeno?» ?to
mu brat Ivan Karamazov i potvrðuje. I evo nas u bezumlju pogubne slobode.
Kako ono izgleda, vidio je kapitalistièki svijet odavno i mnogi su se i na
razlièite naèine pobunili protiv tog bezumlja. Kako to bezumlje pogubne slobode
izgleda vidjeli smo u rahmetli Jugoslaviji od 1990 na ovamo, kao i sve biv?e
zemlje realnog socijalizma. Svaka je pro?la kroz svoje iskustvo, kroz svoju
Golgotu.
Mo?da smo i ovoga puta bili prvaci, ali uzeti naopaèke. Nigdje kao ovdje
rat bratoubilaèki i potpuno nepotreban nije bio tako krvav i tako prljav
kao na prostorima rahmetli zemlje i ?to je glavno, nigdje nije toliko upraljao
i upljuvao istinske domete posljeratnog razvitka (skromne i nepotpune ili
znaèajne i krupne ? kako vam drago) i gotovo jedinstven primjer kolosalne
i uspje?ne antifa?istièke partizanske borbe, koja je plamenom ustanka bila
zahvatila cijelu zemlju ? od Triglava do Vardara («Mi ne damo zemlje na?e
da je gaze fa?isti»...pjevale su partizanske jedinice Titove vojske). Sramnim
bratoubilaèkim ratom ova je svijetla stranica historije jugoslavenskih naroda,
gotovo bez primjera i usporedbe u cijloj Evropi, survana u nigdinu obezvreðenja,
nipoda?tavanja i la?i. Tako su danas Titovi partizani u standardnoj evropskoj
ili recimo talijanskoj percepciji «infojbatori» - krvoloci, ubice i bacaèi
u jame nevinih, a stanovnici Balkana kavgaðije i prznice, kojima je ubijanje
i plemenski rat zapisan u genima ? to im je u DNA. Ne jedna knjiga i èlanak
u tom smislu pojavili su se diljem Evrope. Ne?to slièno napisano je i u
?kolskim ud?benicima, pa èemu se onda èuditi?
Na samoj proslavi u Moskvi Berlusconi, koji je do?ao da oda po?tu i onim
ruskim herojima poginulim u Drugom svjetskom ratu, na koje su danas svi zaboravili,
a bilo ih je ciglih 20 miliona, imao je obraza da ka?e: to su bili ruski
patrioti, a ne komunisti! Lijepo! A na? Filip Filipoviæ, èiji se spomenik
nalazi u Srbiji, koji je pred vje?anje uzviknuo:?ivio Staljin, ?ta je on
bio?
Heroj i borac za istinsku slobodu ili bandit, kako su to tvrdili Nijemci,
koji su ga pogubili? Ili naprosto zavedena budala, kako to ispada danas?
A da nije bilo takvih, koji su umirali i sa imenom Staljina na ustima i
takvih koji su popunjavali desetkovane jedinice narodne vojske dolazeæi iz
gradova i sela, da bi svoje mlade ?ivote ostavili na drumovima i na bunkerima,
da nije bilo takvih koji su vjerovali i stradali - e ne bismo mi danas gledali
film «Posljednji dani Hitlera». I ne bi Hitler padao u histeriju izdajuæi
zapovjedi svojim tada veæ (kraj aprila 1945 godine) nepostojeæim armijama
i dovodio svoj bijes i razjarenost do u?arenja, jer se ne slu?aju njegove
zappovjedi, a vi?e nije imao ko da slu?a ta nareðenja...
Da nije bilo takvih kao Filip Filipoviæ, da nije bilo na milione Filipa Filipoviæa,
koje su predvodili komunisti, Evropa bi danas izgledala mnogo, mnogo drugaèije.
Kako? U jednom je filmu to pokazao enegleski re?iser, takoðer komunista Ken
Loð (Kenn Loagg ?...).
Tu?no je i ?alosno ?to ni dana?nja Evropa, demokratska i slobodna, barem
formalno, ne odolijeva i ne mo?e odoljeti «bezumlju pogubne slobode». Jer
nije istina ono ?to je kazao Ivan Karamazov, da se «sve smije i da je sve
dopu?teno». Glupi i bolesni sluga Smerdljakov to je shvatio na svoj naèin
i ubio starca...?alosno je ?to i dana?nji Evropljani, kao ni Rusi in Jugoslaveni,
nisu odmakli dalje od sluge Smerdljakova. Sloboda je duhovna kategorija
? do nje se treba dovinuti trudom i naporom misli i uma. A sve nije dopu?teno
i sve se ne smije uèiniti, pouka je na?e epohe. I ne samo na?e. Pa ako nisu
smjeli uèiniti sve ono ?to su uradili ni Hitler ni Staljin, iako se to ipak
ne samo ne smije nego i ne mo?e izjednaèavati, ne mo?e se i ne smije uraditi
ni ovo ?to danas rade u ime neke najnovije istine i slobode sedmorica velièanstvenih
plus osmi (Putin).
Ne smije se narod li?ti hljeba i naroèito ne smije ga se li?iti sigurnosti.
Ne smije se uèiniti prekarnim sva radna mjesta, ne smije se ljude izbacivati
na ulicu s posla doslovno na smeæe i smatrati da su za ðubri?te svi koji
su prevr?ili èetrdeset, a kamoli pedeset godina te su stoga nepotrebna i
suvi?na radna snaga, koju treba najuriti. Ne smije se forsirati samo jedna
strana, ona materijalna, samo jedan jezik ?zna se kojii ? samo jedna literatura,
jedan film i jedna koncepcija umjetnosti.
Ne smije se li?iti ljude socijalnog i zdravstvenog osiguranja, godi?njeg
odmora, nade da æe, ukoliko nisu bogati ili lopu?e, kad tad doæi do stana,
koji æe moæi platiti. Ne smije ih se do krajnosti osiroma?iti materjalno
i opusto?iti duhovno. Ne smije ih se ostaviti bez penzije ili dopustiti
da se potucaju u starosti. Ne smije se ljude pretvarati u prosjake i ?icare
ili poslovne varalice i krijumèare, kako bi pre?ivjeli. Ne smije se od novca
napraviti jedino i vrhunsko dobro i neprikosnovenu vrijednost. Ne smije se
povlaðivati sili ni ni moæ uèiniti svemoænom te poticati najni?e instinkite
gomila ili ljudi, jer se oni tada pretvaraju u ne?to ?to vi?e nisu ljudi.
Ne smije se stvarati slika svijeta koja se sastoji jedino iz nasilja, parenja
i razbijanja automobila. Ne smije se vrijeðati èovjeka ni poni?avati u njemu
ono ljudsko. Ne smije se svijet zagaditi sve do klimatskih i atmosferskih
promjena niti ga pretvoriti u shopping centar nepotrebnih ðinði i drangulija,
dok ogroman dio èovjeèanstva pati i umire od bole?tina i gladi.Sve se to
ne smije. A ipak, sve je to uèinjeno i sve se to radi i radit æe se u ime
bezumlja neogranièene slobode. Zavedeni i glupi (kao ?to neki tvrde da je
bio Filip Filipoviæ, a ?to je la?!) vjerovat æe u taj i takav svijet i prilagoðavati
se sve dok to iole budu uspjevali. A to bezumlje pogubne slobode, dok upropa?tava
jedne i ?alje ih u pogibiju, bogati druge i èiniji ih sve moænijima.Njihovi
vrijednosni papiri rastu i nadimlju se dosad neviðenom brzinom. O tome oni
?to ratuju u Iraku ili èeèe u Afganistanu ili na Kosovu znaju malo ili ni?ta.Oni
ne posjeduju vrijednosnih papira, jer nisu ni bogati ni dobro stojeæi. Njima
je kazano, da su u misiji mira i oni za male pare jedu gorak vojnièki hljeb.Eto
do èega dovodi bezumlje pogubne slobode.

Nobelovac i sreæa

Nedavno je Nobelovu nagradu u oblasti ekonomije dobio èovjek, koji je u
mjerenje ekonomskog uspjeha ljudi i zemalja unio kategoriju sreæe. I gle
èuda ? skala vrijednosti i privrednog uspjeha zemalja sasvim se izmijenila
i preustrojila u odnosu na onu ljestvicu, koja je postojala kad se brutto
nacionalni dohodak mjerio na dosada?nji, klasièan naèin. Taj se èovjek zove
Daniel Kehneman i radi na Princeton University, a istu je tu teoriju dopunio
i razvio Richard Layard, profesor na èuvenoj London School of Economics.
Pokazalo se iznenada da porast bogatstva u zapadnoevropskim zemljama ne
èini ljude nimalo sretnijima. Individualistièka i isuvi?e kompetitivna dru?tva
Zapdne Evrrope puna su nezadovoljnih i ustvari nesretnih ljudi.»Novac je
bolji od siroma?tva, ako niza?ta drugo ono iz financijski razloga»- kazao
je ?a?avko Woody Allen, ali ekonomska i sociolo?ka mjerila govore da, kad
su ljudi na neki naèin zbrinuli i glad i odjeæu i kakav takav stan, ne postaju
sretniji. Ljudima je za sreæu potrebno i ne?to vi?e. Za amerièke nauèenjake
to je, pored dobrog prihoda, i dobar odnos sa prijateljima, roðacima i dru?tvenom
zajednicom. A nama se èini da je osim toga potrebno jo? ne?to ? nada i smisao
ljudskog bivstvovanja. Mo?da je za Amerikance smisao ?ivota u novcu i njegovom
sticanju. U Evropi to nipo?to nije tako - te su neke od bogatih zemalja,
sa visokim nacionalnim dohotkom kao Njemaèka, Francuska ili Italija - zemlje
nesretnih i èak veoma nesretnih ljudi. Ipak, izgleda da u odnosu na sreæu
ili izvjesne kriterije koji obuhvataju ne?to slièno njoj, svakako ulaze i
materijalni parametri. Nesretni su ljudi u pravilu u zemljama sa velikom
stopom nezaposlenosti i nesigurnosti, a sretni u zemljama u kojima nezaposlenosti
gotovo i nema te vlada velika socijalna obezbjeðenost.
Tako su prema ispitivanju sreæe graðana, izvr?enog u Rotterdamu, na Univerzitetu
Erasmus, najsretniji ljudi zemalja odnosno dr?ava ovako poredanih: Holandija,
Irska, Kanada, Danska i ?vicarska, zatim skandinavske zemlje te Sjedinjene
dr?ave ...
U Japanu su ljudi nesretniji nego u Italiji, zatim slijede zemlje u razvoju
kao Indonezija, Meksiko, pa Brazil. Na samom dnu ljestvice nalaze se biv?e
komunistièke zemlje, pred kojima prednjaèi èak i Al?ir, zemlja sa milijon
problema, u kojoj jedva da je zavr?io krvavi i potmuli graðanski rat. Ipak
se, uz Zimbabwe, Moldavija, Rusija i Ukrajina nalaze na samom dnu ljestvice...
Tamo gdje su graðani zadovoljniji postaju i bogatiji ? zakljuèuju zapadni
struènjaci. Iako bi se zakljuèak mogao i okrenuti. Oni ?to neprestano bivaju
pljaèkani sve vi?e siroma?e i sve su nesretniji...A naroèito su nesretni
oni ?to ne vide puta u magli.Nekad je Aleksej Tolstoj pisao o «Mutnom jutru»
koje se dizalo nad velikom izmuèenom zemljom nakon graðanskog rata.A trebalo
je to biti jutro socijalistièkog dana - ali je omanulo. Ovo pak jutro kapitalistièkog
dana ne samo da je sumorno, ono je crno, kao ono crno sunce o kojem je pjevao
Osip Mandelj?tam. Neka neko poku?a objasniti za?to je bogata Ukrajina, domovina
Korèagina i popri?te djelovanja Mlade garde,svima poznatih iz sovjetske literature,
danas zemlja najnesretnijih ljudi na svijetu?

Gomile i mase

I ovog maja, ?ezdeset godina nakon «velike i slavne» pobjede nad antifa?izmom,
kad se ona pokazuje iluzornijom nego ikad i kad je raskorak izmeðu onog ?to
se govori i onog ?to se htjelo te onog ?to jest, oèigledniji nego ikad dosad,
ako ne i veæi, postavlja se veliko pitanje: ?ta su htjele, ?ta hoæe mase
i ko je pozvan i kako da interpretira njihovu voljl i htjenja? Koja je razlika
izmeðu gomile i mase? Mase su sigurno razdragane doèekivale dan pobjede
9 maja 1945 na Crvenom trgu. A jesu li to bile gomile ili mase koje su do
smrti izgurale, izgazile i izubijale jedne druge na dan Staljinovog sprovoda
u martu one davne 1953 godine? Da li je Staljin dr?ao u krvavoj stezi gomile
zapla?enih i od terora dovedenih gotovo do sumanosti ljudi ili su ga slijedile
razdragane mase koje su, kao nijedan drugi evropski narod i nijedna druga
armija na svijetu, od vlastitih tjelesa pravile mostobrane da bi otjerale
neprijatelja iz voljene zemlje?
Da li je to bila gomila bezveznjaka i ?upljoglavaca, dovedena sa radnih mjesta
, ljudi bez srca i uma, koja je u ti?ini, kroz gradove i sela Jugoslavije
doèekivala voz ?to je vozio mrtvoga Tita od Ljubljane do Beograda? Ko su
bili ti ljudi ?to su skru?eno stajali pognutih glava u, èinilo se, iskrenoj
?alosti za mrtvim voðom? Svirali su Lenjinov mar?, Internacionalu, partizanske
pjesme, u Zagrebu - èak i jednu kajkavsku popevku - «Za svaku dobru reè»...Tito
je posljednji put bio na èelu masa, koje je izveo ratnog okru?enja, iz obruèa
fa?izma, iz u?asa bratoubila?tva, rasula i smrti.
Sada je on bio mrtav i vi?e nikoga nije mogao voditi. A svuda se èulo zaklinjanje:
I iposlije Tita ?Tito.
Ispalo je drukèije. Ispalo je da nikoga i niotkuda nije izveo. Raspameæeno
krdo ubrzo je zaboravilo sve zavjete. U?as se bratoubila?tva ponovio jo?
u gorem, sumanutijem i bezrazlo?nijem obliku. Rat je poharao zemlju. Rasulo
i smrt su se ponovili, u jo? odvratnijim oblicima nego u prethodnom ratu.Nije
to bila borba za slobodu veæ za pljaèku i uzurpaciju.Mase nisu bile mase
nego bestidne ubilaèke gomile, a imenom mar?ala i ne samo njegovim imenom,
veæ prije svega njegovim djelom i djelom stotina hiljada po?tenih ljudi ove
zemlje, koji su ugradili sebe i svoj rad u borbu za slobodu i dostojanstvo
ljudi na svim krajevima Jugoslavije ? otrte su cipele. Minirani su sami temelji
zemlje i razoren je svaki vid i oblik zajedni?tva. Uprljana svaka uspomena
na njega, uni?tena buduænost generacija, po?to je razorena ne samo dana?njica
veæ i ono ?to se èinilo da je nemoguæe uèiniti ? uni?tena je i u param parèad
razbijena pro?lost i to ne samo ona zajednièka. Sve pozitivno iz historije
i pregala?tva svakog pojedinog od jugoslavenskih naroda izbrisano je, zagaðeno,
razoreno i ispljuvano, da bi se podigli la?ni idoli i krumiri i unesreæila
ogromna veæina ljudi, a od nekada lijepe i mirne zemlje napravilo sedam prokletih
avlija, od kojih je jedna gora od druge i jedna prokletija od druge...
Evo ?ta je o podjelama napisala jedna pametna Ruskinja i Jevrejka, koja svakako
nije bila prijatelj socijalizama, ali nije mogla ne kazati istinu:»Sve ?to
vodi deobi posledica je samovolje. Ona dovodi do rascepkanosti,do raskida;ona
razbija celinu na nespojive delove, ?to se konaèno razjasnilo u dvadesetom
veku.Mi smo bili svedoci tog raskida. ?ta nam je on pru?io osim fizièkog
i duhovnog osiroma?enja?»
Posle ovih rijeèi, ?ta vi?e ima da se ka?e nad mrtvim Titom i mrtvim slovom
pobjede Titovih partizana i antifa?ista pred ?ezdeset godina?
Istina dana nije istina epohe, a epohu ne èine samo posljednje mraène i nesretne
godine. Godine ne èine epohu ? epohu èine velike ideje, velike misli i velika
djela ljudi ? odnosno koliko od velikih misli i ideja biva ostvareno u djelima
ljudi jednog vremena.
Ma kako te?ke i zapletene bile okolnosti u kojima su se na?le, na generacijama
koje stasaju le?i zadatak, da nastave djelo onih generacija, ?to su pro?le
ili prolaze. U tome i jeste su?tina i smisao Titovog djela.Ono æe biti nastavljeno,
a neki neizravan naèin ono i danas traje. Traje u srcima ljudi koji su ga
pro?iveli, traje u sjeæanjima iz mladosti i djetinjstva onih, ?to su danas
veæ odrasli ljudi. Omoguæiti nekom sretno djetinjstvo mo?da i nije tako malo.
Za sretan ?ivot svaka se generacija mora izboriti sama.
Jasna Tkalec

=== 2 ===

PAD U PROTEKLO VRIJEME

Nedavno sam se nakon gotovo pet mjeseci ponovo vraæala iz Rima. U Eurostar
vozovima mladi ljudi u elegatnim uniformama iskreiranim od poznatih imena
modne scene tra?e karte. Upravo sam proèitala da su gotovo svi kondukteri
Eurostara u Italiji fakultetski obrazovani.U zemlji u kojoj je dr?avna slu?ba
jo? uvijek jednaka sreæi velikog zgoditka na Lotu, a slu?ba na ?eljeznici,
koja jo? nije u potpunosti do?la pod zama?njake privatizacije, mo?e se mjeriti
s njom, mladi ljudi sa visoko?kolskim diplomama u d?epu smatraju se sretnima,
kad dobiju to zaposlenje. Plaæa mo?da i nije bog zna ?ta ? ali je mjesto
sigurno, a svi se nadaju u bolja vremena i sretnu priliku, koja æe se mo?da
ko zna kada ukazati. I kako Italija po rijeèima predsjednika njezinog udruu?enja
industrijalaca, èuvenog Montezemola, prolazi kroz najveæu posljeratnu ekonomsku
krizu, ne treba se èuditi, ?to su i kondukterska mjesta u internacionalnim
vlakovima puna visoko obrazovane omladine.
Po jednom nedavnom istra?ivanju Italija se, uz Njemaèku, Austriju i Portugal
po broju visokoobrazovanih kadrova nalazi u Evropskoj Zajednici na dnu ljestvice,
pa ipak ta zemlja izbacuje gotovo 300 hiljada visokoobrazovanih struènjaka
godi?nje, naroèito ako se tome broju dodaju ljudi koji izlaze iz Akademija,
glumaèkih, vojnih, policijskih i ostalih?A da ne govorimo o milion i pol
apsolvenata od kojih æe veæina zavr?iti fakultete bar do prvog stupnja po
Bolonjskoj reformi. Sada dakle prvi stupanj visokog obrazovanja traje tri
godine. Uskoro æe s fakulteta svake godine izlaziti u Italiji pola miliona
visokoobrazovanih kadrova.I univerzitetsko obrazovanje pretvoreno je u industrijsku
proizvodnju. Istovremeno se stimulira starija generacija, da ne odlazi u
penziju, kako ne bi optereæivala dr?avne fondove. Ne treba se onda èuditi
?to æe uskoro visoko obrazovani ljudi raditi kao konobari, sobarice ili taksisti.
Jer ko da stvori 500 hiljada novih radnih mesta godi?nje u zemlji u kojoj
je kriza radnih mjesta i plaæenog rada kronièna bolest, koja nikada nije
izlijeèena?
Vlakovi u toj zemlji kao i u ostalim evropskim zemljama postaju sve br?i.
Pri prolazu meðunarodnih Eurostarova ili Intercitija tresu se male ?eljeznièke
stanièice diljem gradiæa Italije i èini se da æe se sru?iti. Ali ne ru?e
se: one ostaju na mjestu sa svojim trgovima sa vodoskokom, malenim parkom
s palmama i psima, koji lijeno lunjaju po stanici i na prolaz grmeæeg u
brzini vlaka, tog elektriènog i plastiènog èuda lansiranog s ubrzanjem u
buduænost, samo lijeno podignu glavu?U provincijalnim se gradiæima stvari
sporije mijenjaju. Tamo su neraspolo?eni i bijesni jer su im sinovi i mu?evi
oti?li u velike gradove i samo se pokatkad nedeljom vraæaju. A iz prijestonica
u gradiæe u provinciji voze sve stariji i zapu?teniji vagoni regionalnih
kompozicija, koji osim siroma?nih nesretnika ?to iz mjesta?aca i sela putuju
na radno mjesto, nikoga ne zanimaju. O provinciji u metropolama nemaju kad
da misle?

Prolaz kroz ogledalo

I tako sam se na?la u vlaku koji je vozio unatrag u vremenu. Ne?to ?to se
moglo dogoditi jedino u prièi o Alici u zemlji èudesa ili u Proustovoj ma?ti
danas se dogaða svakoga dana na ?eljeznicama koje spajaju Zapadnu i Istoènu
Evropu, iako je iz strate?kih i drugih razloga dio te Istoène Evrope danas,
bar formalno, dio zapadne Evropske Zajednice.
I tako je za mnom ostala ambiciozna i dotjerana Italija, u kojoj nitko nema
vermena i svi jure ne zna se ba? kamo. Italija u kojoj su ?ene histeriène
od stalnog napora da se poka?u jednake pa i bolje od mu?karaca, koji ih koliko
juèer nisu pripu?tali u sferu va?nih zanimanja i odluèujuæih radnih mjesta
i polo?aja. Mu?karci su optereæeni obavezama i zbunjeni, a ?ene na ivici
histerije od stalnog napinjanja, da se ?to vi?e prikuèe anglosaksonskom postulatu
? da ?ena nikada nije dovoljno tanka i dovoljno mlada? Nakon prolaza ljepotice
- kondukterke sa zastavicama zemalja triju jezika koje govori na uniformi
(engleski, francuski i ?panski) pored roðenog talijanskog jezika, interciti
nazvan Casanova pretvara se, kao koèija u bundevu u prièi o Pepeljugi, u
obièan vlak. Ovaj je poèeo sve sporije voziti kad se pribli?avao krajevima
u kojima slavni venecijanski ljubavnik nikada nije boravio.
Po?to se nekako dovukao do Ljubljane nastavio je za Maribor, a tu je do Zagreba
trebalo presjesti na prazan internacionalni vlak, u kojem se vozi poneki
umori fizièki radnik iz ju?nih krajeva biv?e domovine, koji argatuje u Sloveniji.
Vlak klizi traènicama prema Zagrebu sporo poput pu?a, a na granci ulaze prvo
pristojne, ali izgledom sasvim grube seljaèke djevojke koje tra?e ?putovnicu?,
a zatim potpuno pijani kondukter, koji se toliko ljulja te samo ?to se ne
sru?i na putnike. Vidjev?i meðunarodnu kartu i on onako pijan za?eli da
se napravi va?an i upita putnika kamo on to putuje. Na dobiveni drski odgovor
poku?ava da ka?e ??alio sam se samo?, ali iz pijanih usta izlazi ne?to sasvim
drugo ne?to kao ????alio ?nnnnisam hteo?.Pijano buncanje nesretnog èovjeka,
koji je istina, nekad ne?to htio, ali sad je ovako pijan zaboravio ?ta je
to htio i kada?Domovino dobar dan, ali kako je noæ, mo?da je primjerenije
kazati:laku noæ.
Jer noæ i brige, nezaposlenost i dugovi, koji pritiskuju balkanskog èovjeka
nisu laki. Oduvjek se tu drugaèije ?ivjelo nego u Evropi, ali sad je taj
raskorak, to propadanje u vrijeme veæe nego ikad.
Do granice biv?e Jugoslavije dojurilo se suludim tempom jednog vremena. koje
je samo sebe lansiralo u velikom pregnuæu u nepoznato i neisku?ano (jer ?ta
æe se dogoditi kad Eurostarovi budu vozili i br?e od 300 pa 400 km na sat
i kad sveuèili?ta, pretvorena Bolonjskim dogovorom u efikasnu industriju,
budu izbacivala vi?e od pola miliona visokoobrazovanih kadrova godi?nje i
kad se sasvim promijeni klima?) ? odjednom se propada u vremenu u davno pro?lu
epohu. U Ljubljani za gotovo pedeset godina, u Zagrebu za sto, a da se nastavilo
put vjerojatno i vi?e?.Sjeæajuæi se latinskog jezika, koji sam nekada predavala
i ovogodi?nje tematske sheme muzeja u Rimu, rimske epohe, vrti mi se po
glavi prva deklinacija u mno?ini: provinciae, proviniciarum, provinciiis?

Shvatiti neshvatljivo

Nije provincija nesretna samo zato ?to je zaostala u vremenu (danas to mo?e
predstavljati i neku prednost) veæ ?to je na svom bespuæu i u svojoj uèmalosti
sasvim nesposobna da shvati ono novo, ?to se u svijetu dogaðaja i ?to odluèuje
o njoj. I dok po njoj krstare u elegantnim odijelima ili vojnim uniformama
eksponenti svjetskog i evropskog imperijalizma, ona nije sposobna da shvati
sebe i svoje vrijeme, a ?eleæi da postane neko, grli èizme svojih gospodara
i osvajaèa. A zar nije tako bilo na ovim putevima rimske kolonizacije i prije
vi?e od dvije hiljade godina? Put u Dakiju, put do Tauridu prolazio je kroz
na?e krajeve. Divljaci su vodili svoj uvijek isti ?ivot, a oni koji su slu?ili
sili rimskog imperija bili su podvrgnuti njegovoj vojnoj i ?ivotnoj disciplini?
I dok u Rimu i na via Appia teèe jedan drugi ?ivot, koji je sve ubrzaniji
i sve vi?e opsjednut brigom da se po?uri, da se uradi, da se bude prisutan,
da se nikako ne izostane, jer ?ta æe biti ako se propusti neki va?an kulturni
ili dru?tveni ili politièki skup ili neko dru?enje, koje je upravo danas
u modi (kao kod omladine koktel sa trpezom u kafani Lutecija ili kod politièara
i to svih, mo?da ? ali samo mo?da s izuzetkom komuniste Bertinottija - poziv
u Berlusconijevu vilu na Sardiniji sa milion i jednim kaktusom i bugenvilom)
stvara neprekidnu napetost kao i tjeskobu. Od postulata da se uspije pod
svaku cijenu svi postaju napeti i su ludi, pa se lijeèe kako ko i kako èime,
uglavnom opijanjem raznim stvarima, koje nipo?to ne moraju biti alkohol.
Zar veæ prije jednog i pol stoljeæa nije Baudelaire pjevao:?Opijajte se!?
Ovi danas kao da se opijaju i ?urbom i jurnjavom.
Cijena, koju plaæaju svi, jeste neprekidno ubrzanje ?ivota, taèno isplaniran
dan sa mno?tvom obaveza, uz veliki ?trud i rad?, da bi se stekla dru?tvena
pozicija ili da bi se ista odr?ala ili pobolj?ala. Jer vrijeme je novac I
zato treba ?uriti. A ne samo zbog novca: zbog presti?a, zbog konkkurencije,
zbog tr?i?ta, zbog stalnog zahtjeva da se bude svagdje i uvijek i sve bolji
i bolji. Caruje postulat da se bude stalno svugdje prisutan i da se uèestvuje
u svemu. Jer neprisutni automatski bivaju izbaèeni. A izbaèeni i marginalizirani
zavr?avaju na smetli?tu. Stari, iza?li iz mode i oni koji izgube trku s vremenom,
bivaju prega?eni. A prega?eni, marginalizirani ljudi nikome nisu potrebni.
Ko uopæe ima vermena da slu?a drugoga, a kamo li one koji prièaju o davno
proteklom vremenu? Duæani po Rimu izljepljeni su oglasima kako tre?e prodavaèicu,
ali najvi?e dvadesetèetverogodi?nju. Manekenke i djevojke koje se pokazuju
na ekranima sve su ljep?e, mlaðe, razgoliæenije, sve du?ih nogu?Sve se vrti,
juri, podmlaðuje?sve osim ljudskog uma koji je ostao zbunjen ovakvom trkom
i ljudske du?e, koja je uvijek ista. Ona uvijek jednako te?i za sreæom, koja
je nedosti?na i vapije za nadom, koja joj je neophodna da bi izdr?ala gorèinu
i te?inu ?ivota. Ovaj ?ivot u jurnjavi brzo tro?i ljude i oni nekako prerbrzo
gube mladenaèke zanose u neprekidnom ratu da zaja?u vrijeme, koje iz nerazumljivih
razloga ja?e njih i to sve èvr?æe i tjera ih na sve veæu jurnjavu.Jurnjavu
da se ne osjeti ?ivotne te?ina i bol. A da li je to moguæe?
Da i ne isprièamo kako gotovo na svakoj èuki apeninskog lanca, ra?trkani
po ubogim i zaboravljenim mesta?cima ispod razvaljenih zidova srednjevjekovnih
utvrda èeèi i ?ivotari poneki razoèarani ljevièar, umori drug, koji je posve
izgubio nadu te okuplja oko sebe sliène ljude: ostatke velike razbijene armije
sada veæ sijedih i odebljalih ?ezdesetosma?a. Oni danas tavore svoju starost
na èukama Toscane ili Umbrije i prièaju svoje prièe kao nekada ostarjeli
Napoleonovi gardisti u doba restauracije?A zar i ovo nije doba restauracije
propalih i jednom veæ pobijeðenih vrijednosti?

Kuda letimo?

Po?to sam halucinantnim ?eljezèkim putem pala u pro?lost razmi?ljam o umoru
i boli od pro?ivljenog ?ivota. Naroèito je bolno vidjeti ?ta je ostalo od
velikih ?ivotnih nada, nada svake generacije, da æe sutra?njica biti bolja.
Ona to i jeste u nekim stvarima, mo?da nèak i u mnogim,ali je obol koji je
za to plaæen zaista prevelik i izaziva patnju. Za?to nas je u sutra?njicu
morao uvesti kapitalizam, a ne zajedni?tvo i bratstvo ljudi? I da li je ono
jo? uvijek moguæe bar kao projekcija buduænosti? Da li uvijek sreæa i uspjeh
manjine mora biti nesreæa, poraz i ?rtva veæine? Da li ima pravo na? prijatelj
Andrea kad se obara na ?sviluppisamo?, na razvoj pod svaku cijenu? Da li
su zemlje biv?e Jugoslavije zemlje te?kog sna prevarenih prostaka, koji su
se od oèaja napili i ne shvaæaju ni?ta a i prije su malo shvaæali ili su
zemlje bola zbog svega ?to im se dogodilo i ?to su sami sebi uèinili??Bol
je kao kvasac od koga nastaju i reè i misao i oseæanje stvarnosti i stvarnih
veza na ovom svetu? napisala je ?ena jednog pjesnika. Ako je tako, ako oni
zaista osjeæaju bol, treba se nadati da æe iz tog kvasca narasti ne samo
rijeè i misao nego i djelo, koje æe umjeti dati kruh ujedinjenja nesretnim
ljudima i narodima na ovim prostorima, koji stalno tavore u provincijskom
blatu. Sagradit æe se mo?da jednog dana putevi, kojima ne æe voziti samo
automobili i ?leperi veæ i drugarstvo i solidarnost ljudi u pravom smislu
te rijeèi.Jer mo?da dok je postajao novac i klasièno shvaæena ekonomija sa
gazdama i raspolaganjem svojinom, bila ona privatna ili dr?avna, takve moguænosti
i pored otièiæa razlièitosti, historijski uzeto nije ni bilo. Mo?da ima pravo
profesor sa sveuèili?ta u Urbinu, Andrea Ricci, koji upravo to i tvrdi?
Jasna Tkalec



__________________________________________________________________
TISCALI ADSL 6 MEGA FLAT CON 3 MESI GRATIS!
Con Tiscali Adsl 6 Mega Flat navighi con la SuperVelocita'
a soli 29.95 euro al mese, senza limiti di tempo.
E se attivi entro il 31 maggio, 3 MESI sono GRATIS!
Scopri come risparmiare navigando veloce su
http://abbonati.tiscali.it/adsl/sa/6flat_tc/

(italiano-deutsch)

NATO-Krebs in Jugoslawien

1. »Niemand kümmert sich darum«
2. AMBIENTE: SERBIA, PANCEVO MAGLIA NERA EUROPEA

=== 1 ===

http://www.jungewelt.de/2005/05-30/019.php

Junge Welt - Berlin - 30.05.2005

Interview: Gerd Schumann

»Niemand kümmert sich darum«

Sechs Jahre, nachdem die NATO Jugoslawien mit DU-Munition beschoß,
wächst die Krebssterberate. Ein Gespräch mit Siegwart-Horst Günther

* Professor. Dr. Siegwart-Horst Günther erforscht seit Jahren die
medizinischen Folgen des Einsatzes von Munition, die abgereichertes
Uran (Depleted Uranium – DU) enthält


F: Belgrad wurde während des NATO-Angriffskrieges 1999 mit DU-
Munition beschossen. Welche damals betroffenen Objekte haben Sie
besucht?

Die zerstörten Gebäude des Generalstabs, des Innenministeriums, des
Polizeipräsidiums sowie die chinesische Botschaft. Die jeweiligen
Areale sind zwar abgesperrt, doch liegen sie direkt an
Hauptverkehrsstraßen. Das heißt, sie werden tagtäglich von Tausenden
und Abertausenden Menschen passiert. Diese gehen vorbei, obwohl
Wissenschaftler vor Ort davon ausgehen, daß gegen die Objekte
Uranmunition eingesetzt wurde. Möglicherweise atmen die Menschen
also atomar verseuchte Staubpartikel ein, doch niemand kümmert sich
darum. Es könnte sein, daß aus Furcht vor der Schockwirkung, die die
Bestätigung einer Kontaminierung in der Bevölkerung auslösen würde,
nichts unternommen wird.

F: Welche Erkenntnisse bezüglich der von Ihnen besuchten Gebäude
liegen über den Einsatz von Uranmunition vor?

Die NATO selbst hat zugegeben, etwa zehn Tonnen von dieser Munition
während des Angriffs auf Jugoslawien verschossen zu haben.
Jugoslawische Experten gehen von einer mindestens doppelt so großen
Menge aus. Wir haben zum Beispiel das ehemalige Militärlager, eine
LKW-Reparatureinrichtung, bei der Ortschaft Sremznica 20 Kilometer
südlich der Hauptstadt besucht und dort Messungen vorgenommen. Die
Hintergrundstrahlung dort ist zum Teil fast doppelt so hoch wie die
höchste Hintergrundstrahlung in der BRD – und das sechs Jahre nach
dem Krieg und obwohl es dort häufig regnet.

F: Gibt es Hinweise zu den Auswirkungen der Verseuchungen auf den
Gesundheitszustand der Bevölkerung und der damals eingesetzten
Soldaten?

Ich lernte vor Ort in Sremznica den ehemaligen Major Mitar Visnic
kennen. Er leidet an typischen Anzeichen von radioaktiver
Kontamination, wie Immunschwäche mit allen seinen Folgen. Zudem
trafen wir Dr. Kovacevic vom Klinischen Zentrum Serbien, Institut
für Arbeitsmedizin und Strahlenschutz. Dieser berichtete von
gründlichen Forschungen über die Auswirkungen insbesondere durch das
in Atommunition verwendete Uran 238 in den vergangenen fünf Jahren.
In diesem Zeitraum stiegen die bösartigen Krebserkrankungen
drastisch. In der jährlichen Statistik der serbischen Regierung über
die Sterblichkeitsraten, Stand 2003, machten diese 34 Prozent aus.
Mit einem weiteren enormen Anstieg wird gerechnet. Zudem berichteten
Fachärzte von einer beängstigend wachsenden Zahl an Mißbildungen bei
Kindern.

F: Was müßte Ihrer Meinung nach nunmehr bezüglich der verseuchten
Areale unternommen werden?

Die kontaminierten Gebäudeüberreste müßten unverzüglich abgetragen
und entsorgt werden. Dabei handelt es sich um eine gefährliche und
heikle Aufgabe. Es müßte sehr sorgfältig vorgegangen werden – und
zwar von Spezialisten mit speziellen Gerätschaften.

F: Könnte der betroffene Staat Serbien-Montenegro diese Aufgabe
bewältigen?

Ohne internationale Unterstützung ist die Lösung dieses Problems
nicht denkbar.

F: Müßten nicht nach dem Verursacherprinzip die NATO-Angreifer die
von ihnen angerichteten Schäden beseitigen?

Eigentlich wäre es tatsächlich Aufgabe der NATO. Doch die weigert
sich bis heute, auch nur einen Teil der Schadensbewältigung zu
übernehmen.

F: Sie waren gemeinsam mit dem Dokumentarfilmer Frieder Wagner in
Belgrad. Wird es einen Film über den Einsatz von DU-Munition in
Jugoslawien und den Irak geben?

Herr Wagner realisiert ein 90-Minuten-Kinofilmprojekt zu dieser
Thematik. Er hat ja schon durch seinen Film »Der Arzt und die
verstrahlten Kinder von Basra«, den er zusammen mit Valenthin Thurn
drehte und der 2004 auch im deutschen Fernsehen gezeigt wurde,
international für einiges Aufsehen gesorgt. Ich bin sicher, die
Diskussion darüber wird mit diesem neuen Projekt weiter verstärkt
und vertieft werden.

© junge welt

=== 2 ===

AMBIENTE: SERBIA, PANCEVO MAGLIA NERA EUROPEA

(ANSA) - BELGRADO, 9 MAG - Saranno necessari almeno 500 milioni di
euro per bonificare l'area di Pancevo, il centro industriale a
ridosso di Belgrado che dopo i bombardamenti della Nato della
primavera 1999 si e' conquistato il poco invidiabile primato di
citta' piu' inquinata d'Europa. Lo indicano i primi risultati di un
programma di monitoraggio e riqualificazione organizzato dal
ministero dell'ambiente italiano, presentati oggi nella sede
dell'ambasciata d'Italia dal direttore generale del dicastero
Corrado Climi, dal ministro serbo per l'ambiente Aleksandar Popovic,
dal sindaco di Pancevo Srdjan Mikovic e dall'ambasciatore italiano
Antonio Zanardi Landi. 'Pancevo action program' - questo il nome
dell'iniziativa, che l'Italia finanzia con circa 5 milioni di euro -
si prefigge di precisare entro i prossimi due anni non solo i
settori di intervento, ma anche i singoli progetti - al momento ve
ne sono 27 allo studio - e le modalita' con cui potranno essere
finanziati, utilizzando sia risorse internazionali, che statali, che
private. Un piano integrato che dovra' proporre per Pancevo, polo
essenziale per l'economia serba, un modello di sviluppo sostenibile
in linea con le convenzioni e i protocolli internazionali, incluso
il protocollo di Kyoto, e che potra' essere esportato anche in altre
zone della Serbia. Nella fase uno del progetto, un team di esperti
italiani - ora affiancati anche da colleghi serbi - ha individuato
gli interventi prioritari in settori quali la qualita' dell'aria e
dell'acqua, la gestione dei rifuti e delle scorie, la bonifica del
suolo e delle falde acquifere, il monitoraggio e la formazione
professionale, nonche' il miglioramento dell'efficienza energetica.
Pancevo ospita un complesso di industrie ad alto rischio di
inquinamento, quali fabbriche di prodotti chimici e raffinerie, che
nel corso degli anni hanno contaminato il suolo e le falde
acquifere. Ma la vera e propria catastrofe ambientale e' venuta con
i raid della Nato, che per giorni hanno ininterrottamente colpito la
zona industriale. ''Subito dopo i bombardamenti - ha sottolineato il
sindaco Mikovic - la quantita' di sostanze tossiche nell'amosfera
superava di 10.000 volte i piu' elastici fra i limiti fissati dalle
convenzioni internazionali. E oggi non va molto meglio''. A rischio
non sono solo i 7.000 addetti delle fabbriche o i 130.000 abitanti
della citta', ma anche zone della vicina Belgrado, che dista solo 10
chilometri. Statistiche ufficiali sull'incidenza delle malattie
legate all'inquinamento non esistono, ma gli ospedali della zona e
della capitale denunciano un drammatico aumento di casi di tumori
alle vie respiratorie - un particolare tipo di cancro al polmone e'
stato ribattezzato 'Pancevo' dai medici dell'istituto oncologico di
Belgrado - e di malattie dell'apparato respiratorio. (ANSA). OT
09/05/2005 21:50

Kosovo: una commissione schizofrenica

(francais / italiano)

La Commissione internazionale indipendente (?) sui Balcani, guidata da
Giuliano Amato, prende atto che in Kosovo i non-albanesi sono
sottoposti ad apartheid e vivono in ghetti e campi di concentramento,
e che l'attuale status paracoloniale della provincia ha creato una
situazione vergognosa ed insostenibile. E che cosa propone come
soluzione? L'"indipendenza senza sovranità", naturalmente, e cioè:
nuove frontiere "etniche" nei Balcani, con conseguente aggravamento
dei contrasti tra le nazionalità, e cronicizzazione della occupazione
coloniale e militare. Grazie tante! (a cura di I. Slavo)

---

Amato Kosovo

di Tommaso Di Francesco

Il Manifesto, 30/04/2005

L'allarme è della Commissione internazionale indipendente sui Balcani,
guidata da Giuliano Amato, che ieri ha presentato a Roma un rapporto -
già proposto a Bruxelles il 12 aprile scorso - sul Kosovo, ancora dal
punto di vista del diritto internazionale regione della Serbia della
quale però la leadership albanese-kosovara dopo la «vittoria» della
Nato nel 1999, chiede l'indipendenza subito. Eccolo: gli incidenti del
marzo 2004 - i pogrom antiserbi - rappresentano «il più forte segnale
che la situazione può ancora esplodere» in Kosovo. Lì è sempre stato
marzo, fin dal giugno-luglio 1999, dopo la pace di Kumanovo, con
migliaia di serbi e rom uccisi e desaparecidos, con 200.000 serbi
cacciati, con 150 monasteri e chiese ortodosse distrute per riscrivere
la storia della presenza culturale nella regione contesa. Ma di questa
«continuità» sanguinosa il rapporto di Amato non fa menzione. Però
l'accusa non è meno cogente perché «la comunità internazionale ha
chiaramente fallito nei suoi sforzi di portare sicurezza e sviluppo
nella provincia», perché un Kosovo multietnico semplicemente «non
esiste» e l'amministrazione Unmik-Onu «ha avuto diverse occasioni di
essere attiva nella ricerca di una politica che potesse interrompere
le discriminazioni in Kosovo», ma ciò non è avvenuto e anche se «il
fallimento dell'azione dell'Unmik può essere spiegato non può però
essere tollerato». Infatti ancora oggi i serbi del Kosovo «vivono
imprigionati nelle loro enclave senza libertà di movimento, senza
lavoro e senza nessuna speranza di una piena integrazione nella
società del Kosovo». Per il rapporto ora la posizione della minoranza
serba in Kosovo sarà l'indicatore principale «della volontà e
dell'abilità dell'Europa di applicare sul terreno i propri valori». A
partire dal fatto che la maggioranza albanese del Kosovo «deve
ricevere un chiaro messaggio che l'uso della violenza è il peggiore
nemico dei loro sogni di indipendenza» da Belgrado. Accuse così
esplicite raramente sono emerse. Ricordiamo solo il Consiglio di
sicurezza Onu del dicembre 1999 che accusava di «contropulizia etnica»
la maggioranza albanese kosovara con le «vittime diventate carnefici».
Manca il domandarsi una volta per tutte a che cosa sia servita
l'infausta guerra di bombardamenti aerei che per 78 giorni devastò
l'ex Jugoslavia. E si approfitta per scaricare ogni colpa sulla sola
Onu-Unmik - che certo ha gravi responsabilità -, dimenticando quelle
della Nato che in questi sei anni è stata a chiudere gli occhi sulla
nuova pulizia etnica a danno dei serbi. Ma l'accusa è grave e pesante.

Ne dovrebbe conseguire un discorso alternativo all'indipendenza e un
punto di vista autocritico sui Balcani, devastati dalle guerre etniche
e dai nazionalismi, ma anche dai riconoscimenti avviati dall'Europa
nel 1991-1992 di indipendenze autoproclamate sulla base di ragioni
etniche. Invece no. Il rapporto avvia una incerta road map in quattro
punti verso l'indipendenza del Kosovo, pure riconoscendo che non
risolverebbe tutti i problemi territoriali dell'area - li aggraverà
infatti in Bosnia e in Macedonia dove, a quel punto, esploderanno le
minoranze serbe, croate e albanesi per le «loro» indipendenze. E pur
temendo che l'indipendenza venga «imposta a Belgrado» anche perché,
dice il rapporto, «Cina e Russia in Consiglio di sicurezza Onu
sarebbero molto contrari». E va detto subito che, mentre Rugova
insisteva a Pristina sull'indipendenza, a Belgrado il filoccidentale
presidente Boris Tadic, intervistato dal Corriere della Sera, ribadiva
a nome davvero di tutta la Serbia: «No all'indipendenza».

Ecco dunque le quattro tappe per l'indipendenza del Kosovo: primo,
accettazione della separazione di fatto; secondo, indipendenza senza
sovranità, che nel 2005-6 vedrebbe il Kosovo riconosciuto come entità
indipendente, con il protettorato che dall'Onu passerebbe all'Ue, il
ritorno dei rifugiati e i diritti di proprietà, più un accordo
speciale per Mitrovica e incentivi alle enclave serbe; terzo, lo
status di candidato all'adesione e negoziati con Bruxelles; quarto,
assorbimento nell'Ue.

I negoziati sullo status del Kosovo dovrebbero iniziare entro
l'estate. Il rapporto di Amato fotografa l'esistente. Ma mette la
diapositiva sulla pietra tombale dei Balcani.

(fonte: http://www.lernesto.it/index.aspx?m=77&f=2&IDArticolo=3853)

---

Amato Kosovo

Tommaso di Francesco

L'alarme vient de la commission internationale indépendante des
Balkans, conduite par Giuliano Amato, qui a présenté hier à Rome un
rapport – déjà proposé à Bruxelles le 12 avril dernier- sur le Kosovo
qui est encore, du point de vue du droit international une région de
la Serbie dont, cependant, les dirigeants albano-kosovars, après la
« victoire » de l'Otan en 1999, demandent l'indépendance immédiate. Le
voici : les incidents de mars 2004 –les pogroms anti-serbes-
représentent « le signal le plus fort que la situation puisse encore
exploser » au Kosovo. Là bas, c'est mars depuis toujours, depuis juin
juillet 1999, après la paix de Kumanovo, avec des milliers de serbes
et de roms tués et desaparecidos, 200 000 serbes chassés, 150
monastères et églises orthodoxes détruites pour réécrire l'histoire
de la présence culturelle dans la région contestée. Mais le rapport
Amato ne fait pas mention de cette « continuité » sanglante. Cependant
l'accusation n'en est pas moins impérative parce que « la communauté
internationale a clairement failli dans ses efforts pour apporter la
sécurité et le développement de la province », parce qu'un Kosovo
multiethnique, tout simplement « n'existe pas » et l'administration
Unmik-Onu « a eu diverses occasions d'être active dans la recherche
d'une politique qui puisse interrompre les discriminations au
Kosovo », sans que cela n'advienne et même si « la faillite de
l'action de l'Unmik peut être expliquée, elle ne peut cependant pas
être tolérée ». De fait, aujourd'hui encore les serbes du Kosovo
« vivent emprisonnés dans leurs enclaves sans liberté de mouvement,
sans travail et sans aucune espérance d'une pleine intégration dans la
société du Kosovo ». Pour le rapport, la position de la minorité serbe
au Kosovo sera maintenant l'indicateur principal « de la volonté et de
l'habileté de l'Europe à appliquer sur le terrain ses propres
valeurs ». En commençant par le fait que la majorité albanaise du
Kosovo « doit recevoir un message clair que l'usage de la violence est
le pire ennemi de leurs rêves d'indépendance » de Belgrade. Des
accusations aussi explicites sont rarement émises. Souvenons-nous
seulement du Conseil de sécurité de l'ONU en décembre 99 qui accusait
de « contre épuration ethnique » la majorité albanaise kosovar, avec
« les victimes devenues bourreaux ». Ne manque que se demander une
fois pour toutes à quoi a servi la terrible guerre de bombardements
aériens qui dévasta l'ex-Yougoslavie pendant 78 jours. On en profite
pour décharger toute la faute sur l'ONU-Unmik –qui certes a de graves
responsabilités-, en oubliant celle de l'OTAN qui a été pendant ces
six années de fermer les yeux sur la nouvelle purification ethnique
contre les serbes. Mais l'accusation est grave et lourde.

Il devrait en résulter un discours alternatif à l'indépendance, et un
point de vue autocritique sur les Balkans dévastés par les guerres
ethniques et les nationalismes mais aussi par les reconnaissances,
amorcées par l'Europe en 91-92, d'indépendances autoproclamées sur la
base de raisons ethniques. Et au contraire, non. Le rapport lance une
incertaine road map vers l'indépendance du Kosovo en quatre points,
tout en reconnaissant que ça ne résoudrait pas tous les problèmes
territoriaux de la région : ça les aggravera en fait en Bosnie et en
Macédoine où, en ce point, les minorités serbes, croates et albanaises
vont exploser pour « leur » indépendance. Tout en craignant que
l'indépendance soit « imposée à Belgrade » parce que, dit aussi le
rapport, « au Conseil de sécurité, la Chine et la Russie y seraient
très opposées». Pendant que Rugova insistait à Pristina sur
l'indépendance, à Belgrade le président pro-occidental Boris Tadic,
interviewé par Il Corriere della Sera, répétait au nom vraiment de
toute la Serbie : « Non à l'indépendance ».

Voici donc les quatre étapes pour l'indépendance du Kosovo :
premièrement, acceptation de la séparation de fait ; deuxièmement ,
indépendance sans souveraineté, qui verrait la reconnaissance du
Kosovo comme entité indépendante en 2005-2006, avec un protectorat qui
passerait de l'ONU à l'UE, le retour des réfugiés et les droits de
propriété, plus un accord spécial pour Mitroviça et des primes pour
les enclaves serbes ; troisièmement , le statut de candidat à
l'adhésion et des négociations avec Bruxelles ; quatrièmement,
l'absorption dans l'UE.

Les négociations sur le statut du Kosovo devraient commencer d'ici
l'été. Le rapport Amato photographie ce qui existe. Mais dépose la
photo sur la pierre tombale des Balkans.

Edition de samedi 30 avril 2005 de il manifesto

Traduit de l'italien par Marie-Ange Patrizio

---

KOSOVO: COMMISSIONE INTERNAZIONALE,SITUAZIONE PUO' ESPLODERE

(ANSA) - ROMA, 29 APR - Gli incidenti avvenuti nel marzo 2004
rappresentano ''il piu' forte segnale che la situazione puo' ancora
esplodere'' in Kosovo. L'allarme viene lanciato dalla Commissione
internazionale sui Balcani, guidata da Giuliano Amato, che ha oggi
presentato a Roma un rapporto sull'intera regione nel quale il Kosovo
rappresenta pero' il capitolo decisamente piu' preoccupante. ''Non
c'e' piu' tempo per il Kosovo: la comunita' internazionale ha
chiaramente fallito nei suoi sforzi - si legge nel rapporto che era
gia' stato reso noto il 12 aprile a Bruxelles - di portare sicurezza e
sviluppo nella provincia''. La realta' e' che un Kosovo multietnico
''non esiste'' e l'amministrazione delle Nazioni Unite (Unmik) ''ha
dimostrato di non avere ne' la capacita' ne' il coraggio di invertire
questo trend''. Infatti ancora oggi i serbi del Kosovo ''vivono
imprigionati nelle loro enclave senza liberta' di movimento, senza
lavoro e senza nessuna speranza di una piena integrazione nella
societa' del Kosovo''. Per il rapporto della Commissione
internazionale la posizione della minoranza serba in Kosovo sara'
l'indicatore principale ''della volonta' e dell'abilita' dell'Europa
di applicare sul terreno i propri valori''. In proposito il rapporto
sottolinea come la maggioranza albanese del Kosovo ''debba ricevere un
chiaro messaggio che l'uso della violenza e' il peggiore nemico dei
loro sogni di indipendenza'' da Belgrado. Nel capitolo dedicato al
Kosovo del rapporto della Commissione internazionale c'e' anche un
duro atto di accusa all'Unmik e quindi all'intera comunita'
internazionale: si ricorda infatti che negli ultimi anni l'Unmik ''ha
avuto diverse occasioni di essere attiva nella ricerca di una politica
che potesse interrompere le discriminazioni in Kosovo'', ma cio' non
e' avvenuto e anche se ''il fallimento dell'azione dell'Unmik puo'
essere spiegato non puo' pero' essere tollerato''. Il rapporto
riconosce che una eventuale indipendenza del Kosovo non risolverebbe
tutti i problemi territoriali dell'area, ma sicuramente ''posporre il
problema dello status del Kosovo portera' ad un deterioramento della
situazione nella provincia''. Secondo il rapporto ''l'indipendenza del
Kosovo non dovrebbe essere imposta a Belgrado''. Infatti questa
imposizione di indipendenza non e' solo indesiderabile ma anche di
difficile realizzazione visto che ci sono due membri del Consiglio di
Sicurezza dell'Onu, come la Russia e la Cina, che sono decisamente
contrari. La Commissione e' anche ''pessimista'' sulla possibilita'
che lo stallo possa essere risolto attraverso colloqui diretti tra
Belgrado e Pristina: al contrario, ''dovrebbe essere la comunita'
internazionale a guidare il processo. Processo che si dovrebbe basare
sull'offerta a Belgrado di incentivi reali in modo che la Serbia possa
trovare ''accettabile'' la prospettiva futura di un Kosovo
indipendente come futuro membro dell'Unione Europea. Persuadere
Belgrado di cio' e' difficile ma - conclude il rapporto - non
impossibile''.(ANSA). FN/TER
29/04/2005 12:09

BALCANI: AMATO, UE NON PUO' REGGERE SITUAZIONE PARACOLONIALE

(ANSA) - ROMA, 29 APR - ''Noi troviamo terrificante che l' Unione
Europea si possa trovare in una situazione paracoloniale, che possa
mantenere la pace nei Balcani attraverso la presenza di soldati e l'
uso di finanziamenti''. Lo ha detto Giuliano Amato questo pomeriggio
alla Farnesina, presentando il rapporto della Commissione
internazionale sui Balcani, sottolineando che un clima ''post
coloniale'' e' la prospettiva che la Comunita' internazionale si trova
davanti se non cambia il suo atteggiamento nei confronti dei Balcani.
Illustrando i contenuti del rapporto, che era gia' stato presentato a
Bruxelles, Giuliano Amato ha spiegato che servono velocemente
''interventi per cambiare la situazione con un coraggio che e'
difficile da trovare'', ma che e' oggi essenziale. Bisogna, in
sostanza, superare ''lo status quo che non porta da nessuna parte e
che anzi rischia di cancellare il futuro dell' area a di chiudere la
regione nel suo passato''. In concreto, la strada da seguire e' quella
di un progressivo inserimento dei paesi balcanici nell' Unione Europea
e nella Nato. Dopo aver brevemente ripercorso le conclusioni del
rapporto sui diversi paesi, Amato si e' soffermato in particolare sul
Kosovo. In questa regione, ha spiegato, ''il trattamento della
minoranza serba e' inammissibile; i villaggi di campagna dei serbi
sono campi di concentramento e nella capitale Pristina la comunita'
serba non osa andare negli altri quartieri. Anche sul lavoro - ha
aggiunto - i serbi sono discriminati''. Per queste ragioni bisogna
avere il coraggio di dire ''che per il futuro il Kosovo dovra' essere
uno Stato indipendente''. Anche se questo non significa dire oggi che
sara' uno Stato sovrano perche' Belgrado, e paesi importanti nel
Consiglio di sicurezza come la Russia e la Cina, sono contrari.
(ANSA). FN/ARS
29/04/2005 16:47

L'Impressionismo Giuridico

Di Petar Borojevic

(fonte: "Lawless Lords, Founding Fathers and Juridical Impressionism",
by Petar
Borojevic - http://groups.yahoo.com/group/yugoslaviainfo/message/5860 )

Seguo il processo al Sig. Milosevic su internet, più assiduamente che
posso,
compatibilmente agli impegni. Assistendo a tutte le ingiustizie fatte
al Sig.
Milosevic e ai serbi mi sono chiesto quali siano le dottrine
principali su cui
si basa il processo a Milosevic.

Una prima rivelazione l'ho avuta quando il Sig. Milosevic ha fornito
la prova
netta che il suo discorso a Campo dei Merli nel 1989 era un discorso da
Presidente, inclusivo e giusto per tutti. Dinanzi a questo scacco il
Sig. Nice,
l'accusatore principale del Sig. Milosevic all'ICTY [il tribunale "ad hoc"
dell'Aia], ha detto:

"Non è importante quello che il Sig. Milosevic ha detto in Kosovo, e
nemmeno ciò
che egli ha voluto dire; sono importanti solo le impressioni che gli
altri hanno
di ciò che egli ha detto."

Lo stesso approccio il Sig. Nice l'ha applicato nel caso dei fatti del
Café
Panda, quando un certo numero di giovani innocenti serbi sono stati
brutalmente
uccisi dai terroristi albanesi mentre bevevano il caffè e si
divagavano. Il Sig.
Nice ha spiegato che, secondo lui, non è chiaro chi sia responsabile
di questo
crimine.
Ha dichiarato inoltre che il crimine commesso al Café Panda ha una
rilevanza
solo rispetto agli avvenimenti che hanno avuto luogo in Kosovo dopo il
crimine
stesso.

"Dunque, volete dire che il fatto del Café Panda è pertinente rispetto
a quanto
l'ha seguito, e che non è pertinente invece per stabilire chi ha
commesso il
crimine?", ha chiesto il Sig. Bonomi, uno dei tre giudici della Corte.

"Sì", risponde il Sig. Nice, ed aggiunge: "Non è necessario sapere chi ha
commesso il crimine, ma piuttosto chi la gente ha creduto che abbia
commesso il
crimine."

L'accusa dell'ICTY è stata recentemente messa di fronte a fortissime
prove che
contraddicono i suoi assunti, e la sua causa contro il Sig. Milosevic
ha così
cominciato a sgretolarsi. Come impedirlo? Questo è il problema...
Essendo pieno
di risorse, il Sig. Nice ha trovato la soluzione.
Non è rilevante ciò che è successo davvero. L'IMPRESSIONE di ciò che è
successo
SCHIACCIA ciò che è successo realmente. Di conseguenza, l'ICTY e la
sua accusa
mostrano di avere introdotto nella legislazione moderna in pratica una
dottrina
nuova, che può essere chiamata: "Le impressioni vincono sui fatti",
per cui: non
è necessario stabilire ciò che è successo davvero. Al contrario, basta
stabilire
quali impressioni hanno le persone di ciò che è successo. La dottrina "Le
impressioni vincono sui fatti" può essere usata soltanto nei tribunali
tipo
l'ICTY, dove la dottrina fondamentale non è fare giustizia sulla base
di prove
reali e metodi imparziali, ma piuttosto: "Il Padrone ha ragione" -
dottrina
profondamente consolidata nello statuto e nella pratica dell'ICTY sin
dalla sua
istituzione.

La dottrina "Le impressioni vincono sui fatti" è efficace, potente ed
elegante
nella sua semplicità. Verifichiamolo sull'avvenimento di Racak, dove è
stato
stabilito che almeno la maggioranza, se non tutte, le vittime albanesi
erano
terroristi dell'UCK uccisi in combattimento, contrariamente alle prove
fornite
dalla cosiddetta Comunità Internazionale e dai suoi testimoni
albanesi, che
hanno mentito durante la loro testimonianza davanti alla Corte dell'ICTY.

- È importante il fatto che l'episodio di Racak non fu un massacro e
che le
vittime trovate a Racak erano combattenti dell'UCK? No, la cosa
importante è che
gli abitanti del villaggio di Racak ebbero l'impressione che esso fosse un
massacro e che le vittime fossero civili.

- È importante il fatto che il Sig. Walker, la Sig.ra Ranta, Human
Rights Watch,
i mass media internazionali, l'OSCE e gli altri hanno sabotato una
investigazione propria e hanno fornito informazioni false sull'episodio di
Racak? No, la cosa importante è che si sia creata l'impressione per
cui tutti
costoro avrebbero fatto il loro lavoro onestamente e come conseguenza
avrebbero
fornito uno schema sincero dei fatti.

- È importante il fatto che gli abitanti del villaggio di Racak
testimoniando
dinanzi all'ICTY hanno mentito? No, poiché essi hanno prestato un
giuramento e
hanno dato l'impressione di dire la verità e nient'altro che la verità.

- È importante il fatto che il bombardamento della Serbia è stato
scatenato dai
padroni del Nuovo Ordine Mondiale sulla base di false accuse e false
prove? No,
in quanto si è data l'impressione che lo schema dei fatti fosse
corretto ed il
bombardamento fosse giustificato.

- È importante il fatto che il Sig. Milosevic non è colpevole di avere
ordinato
un massacro di Racak il quale non ha mai avuto luogo? No, poiché
ovunque nel
mondo si è avuta l'impressione che il massacro sia successo davvero e
che egli
l'abbia ordinato, e dunque ne dovrebbe essere ritenuto responsabile e
condannabile.

La dottrina "Le impressioni vincono sui fatti" è stata inizialmente
usata come
atto fondativo di almeno una delle pratiche probatorie straordinarie
adottate
dall'ICTY, e cioè quella per cui la diceria può essere usata come prova.

Ogniqualvolta i padroni del Nuovo Ordine Mondiale sono stati messi di
fronte a
problemi legali, gli accusatori dell'ICTY sono venuti in loro
soccorso. Quando è
apparso ovvio che bombardare la Jugoslavia era illegale sulla base
delle Leggi e
dei Trattati Internazionali, il giudice Goldstone - primo accusatore
in capo
all'ICTY, all'epoca già ritiratosi - partecipò con una squadra di esperti
internazionali ad una conferenza internazionale sulla questione, e
tirò fuori la
dottrina cosiddetta "Illegale ma legittimo", per cui il bombardamento
della
Serbia era illegale, conformemente agli statuti del Diritto
Internazionale, ai
Trattati ed alla Giurisprudenza internazionale, ma era legittimo dal
punto di
vista di principi umanitari, non universalmente legiferati, armonizzati ed
adottati, viceversa arbitrariamente imposti dai Signori del Nuovo Ordine
Mondiale ai danni di paesi piccoli non di loro gradimento.

Si possono individuare almeno tre dottrine su cui si basano i padroni
del Nuovo
Ordine Mondiale, l'ICTY e la sua accusa: "Il Padrone ha ragione",
"Illegale ma
legittimo" e "Le impressioni vincono sui fatti". Queste tre dottrine messe
insieme funzionano alla perfezione. Gli atti illegali di quelli che
agiscono
sotto la dottrina "il Padrone ha ragione" sono legali fintantoché
nessuno osa
interrogarsi sulla loro legalità. Se qualcuno si pone la domanda,
allora si
invoca la dottrina "Illegale ma Legittimo". Se questa è testardamente
contestata
dai fatti viene imposto "Le impressioni vincono sui fatti", ed infine
il cerchio
su chiude dimostrando che i Padroni sono sempre nel giusto. La bellezza di
questa metodologia, che confonde il pubblico, è che nel processo di
determinare
la legalità di un atto la dottrina fondamentale "il Padrone ha
ragione" non è
mai invocata esplicitamente e rimane dietro le quinte, nascosta con
meccanismi
di dissimulazione accessibili esclusivamente ai Padroni - come è stato
brillantemente raccontato nella famosa novella "I vestiti nuovi
dell'imperatore", di Hans Christian Andersen.

L'insieme di queste tre dottrine, riunito sotto il nome comune di
Impressionismo
Giuridico, è un nuovo mezzo legislativo talmente efficace per
ingannare, che
tutto quanto viene attualmente fatto nel mondo dai Padroni del Nuovo
Ordine
Mondiale è basato su di esso.

Qual è il ruolo dei mezzi di comunicazione principali e delle ONG in tutto
questo? Beh, il loro ruolo è quello di fabbricare delle impressioni
verosimili.

Dalle dottrine noiose dei sistemi legali moderni, basate sulla
scienza, prive di
creatività nella loro insistenza sulla scoperta meticolosa dei fatti,
sulla
verifica dei fatti e sulla prova forense scientificamente fondata, stiamo
ritornando indietro, verso i sistemi giudiziari estremamente più
creativi del
Medio Evo, laddove oramai la legge si basa su concetti quali: le
impressioni, la
magia ed il sentito dire. Furono introdotte regole legali che arrivavano a
richiedere ad un criminale presunto che mettesse la sua mano nell'olio
bollente
e rimanesse incolume, per provare che è innocente. Applicati al mondo
dell'oggi
questi concetti da Medio Evo si sono reincarnati nella forma delle
regole legali
introdotte come dottrine dell' Impressionismo Giuridico. Sulla scorta
di quanto
è stato detto fin qui non c'è da meravigliarsi che ai serbi sia stata
imposta la
guerra e che gli sia stato imposto di rispettare la condizione
impossibile di
non colpire i nemici mentre li combattevano, per provare la propria
innocenza.

Impressionismo è un concetto vecchio e ben noto nelle arti, ma
finalmente esso è
diventato la dottrina principale nella politica e nella giustizia
internazionale
moderna, sotto il nome di Impressionismo Giuridico. È stato creato dai
suoi
Padri fondatori: i Padroni del Nuovo Ordine Mondiale, i loro
finanzieri privati,
l'ICTY, ed i suoi accusatori. Come conseguenza, viviamo in questo
nostro mondo
moderno in cui il potere assoluto sugli affari del mondo è nelle mani dei
Signori senza legge della Tavola Rotonda della NATO, sotto la
direzione di Re
Americartur. Sfortunatamente i politici di tendenza, gli avvocati, gli
studiosi
di scienze sociali ed i giornalisti osano raramente contestare in
pubblico la
regola spietata dei Signori senza legge. Sorprende che questo silenzio
degli
agnelli non sia imposto da leggi in senso stretto, ma piuttosto dalla
negligenza
irresponsabile della maggioranza, che non ha il tempo per scoprire o
non vuole
preoccuparsi di ciò che succede ai loro simili, esseri umani, nella
speranza
vana di non essere mai posti dinanzi alla crudele richiesta di mettere
le mani
nell'olio bollente per provare la propria innocenza.

(Titolo originale: I Signori senza legge, i Padri fondatori, e
l'Impressionismo
giuridico. Trad. a cura di ICDSM-Italia)

---------------------

APPELLO

Senza mezzi finanziari, la difesa di Milosevic non ha
chances. Il "Tribunale" garantisce infatti solamente le spese
essenziali per il viaggio dei "testimoni" in occasione delle udienze;
ma tutte le spese di documentazione, comunicazione, gli spostamenti per
la preparazione delle udienze, i contatti e tutte le attivita' dei
consulenti legali di Milosevic (da non confondere con gli "avvocati
d'ufficio" imposti dall'accusa) e del Comitato di difesa
vanno autofinanziate. Inoltre, servono soldi per pubblicare i testi
relativi al "processo- farsa", poiche' la loro diffusione via internet
ha una presa limitata, e con il trascorrere del tempo queste
informazioni si disperdono e vanno perdute.

Si valuta che sia indispensabile raccogliere almeno 10mila euro al mese
per far fronte a tutte le necessita' di assistenza legale, di
documentazione e di comunicazione. Le sottoscrizioni piu' regolari e
consistenti finora sono arrivate dalla Serbia e dalla Germania, dove
esiste una nutrita comunita' di emigrati, per un ammontare mensile di
poche centinaia di euro in tutto. Si badi bene: NON ESISTONO ALTRE
FONTI DI FINANZIAMENTO. Una legge passata dal Parlamento serbo la
scorsa primavera - che in linea di principio avrebbe garantito una
parziale copertura delle spese - e' stata subito "congelata" in seguito
alle minacce occidentali. Una qualsivoglia campagna di finanziamento su
basi volontarie a Belgrado e' praticamente irrealizzabile. A causa
delle scelte estremistiche, in senso neoliberista, del regime
instaurato il 5 ottobre 2000 la situazione sociale e' disastrosa, la
disoccupazione dilaga, i salari sono da fame, chi ha i soldi per
mangiare li tiene ben stretti e solo in pochi casi e' disposto a
rischiare la galera (o peggio: vedi le torture in carcere nella
primavera 2003, durante la cosiddetta "Operazione Sciabola") in
attivita' politiche o di solidarieta' a favore di Milosevic: il quale
viene tuttora demonizzato dai media locali - oramai tutti in mano a
societa' occidentali, soprattutto tedesche - esattamente come da noi. A
tutti deve essere infine chiaro - se ancora ci fosse bisogno di
ripeterlo - che al di la' delle menzogne giornalistiche NON ESISTE
ALCUN "TESORO NASCOSTO" DI MILOSEVIC, e che il nostro impegno
per la sua difesa e' insostituibile oltreche' indispensabile.

La Sezione Italiana dell'ICDSM, ringraziando tutti quelli che hanno
finora contribuito alla campagna di autofinanziamento (nel corso di un
anno sono stati raccolti circa 2500 euro dall'Italia), chiede che lo
sforzo in tal senso prosegua, cosi' come sta proseguendo in tutte le
altre realta' nazionali.

CONTRIBUISCI E FAI CONTRIBUIRE:

Conto Corrente Postale numero 86557006
intestato ad Adolfo Amoroso, ROMA
causale: DIFESA MILOSEVIC



==========================

ICDSM - Sezione Italiana
c/o GAMADI, Via L. Da Vinci 27
00043 Ciampino (Roma)
tel/fax +39-06-4828957
email: icdsm-italia @ libero.it

*** CONTRIBUISCI E FAI CONTRIBUIRE:
Conto Corrente Postale numero 86557006
intestato ad Adolfo Amoroso, ROMA
causale: DIFESA MILOSEVIC ***

IL NOSTRO SITO INTERNET:
http://www.pasti.org/linkmilo.htm

IL TESTO IN LINGUA ITALIANA DELLA AUTODIFESA DI MILOSEVIC, IN CORSO
DI REVISIONE E CORREZIONE, E' TEMPORANEAMENTE OSPITATO ALLA PAGINA:
https://www.cnj.it/documentazione/autodifesa04.htm

LE TRASCRIZIONI "UFFICIALI" DEL "PROCESSO" SI TROVANO AI SITI:
http://www.un.org/icty/transe54/transe54.htm (IN ENGLISH)
http://www.un.org/icty/transf54/transf54.htm (EN FRANCAIS)

==========================